Budući da je nakon prošlog članka, u kojem smo ukazali na netočno upućivanje u Zakonu o upravljanju i održavanju zgrada, vrlo brzo uslijedio ispravak zakona, čini se da javno ukazivanje na normativne pogreške ipak može imati konkretan učinak.
Sukladno tome, nastavljamo s analizom normativnih netočnosti i pogrešnih upućivanja. Ovoga puta ne radi se o pogrešnom upućivanju na stavak unutar istog zakona, nego o odnosu važećeg pravilnika i važećeg Zakona o vodama.
Riječ je o Pravilniku o tehničkim zahtjevima za građevine odvodnje otpadnih voda, kao i rokovima obvezne kontrole ispravnosti građevina odvodnje i pročišćavanja otpadnih voda.
Članak 3. stavak 4. navedenog Pravilnika propisuje:
„Ispitivanja vodonepropusnosti za građevine za odvodnju otpadnih voda iz stavka 1. i 2. ovoga članka, osim vizualnog pregleda, mora obavljati ovlaštena osoba za ispitivanje vodonepropusnosti građevina za odvodnju i pročišćavanje otpadnih voda sukladno članku 221. stavak 2. Zakona o vodama, a kao osnovna podloga za provedbu ispitivanja potrebna je baza podataka sa preglednom situacijom.“
Normativna funkcija ove odredbe je jasna. Pravilnik uređuje tehnički režim ispitivanja vodonepropusnosti i propisuje da takvo ispitivanje mora obavljati ovlaštena osoba. Međutim, problem nastaje kod označavanja zakonskog temelja tog ovlaštenja.
Pravilnik ne upućuje općenito na Zakon o vodama, niti na neko šire poglavlje Zakona, nego na točno određenu zakonsku odredbu, odnosno na članak 221. stavak 2. Zakona o vodama.
Međutim, važeći Zakon o vodama („Narodne novine“ broj 66/19., 84/21. i 47/23.) u članku 221., pod naslovom „Primjena Zakona o vodama“, propisuje:
„Odredbe članaka 215. i 216., članka 217. stavaka 1. i 4. te članka 218. ovoga Zakona na odgovarajući način primjenjuju rudarski inspektor i poljoprivredni inspektor pri poduzimanju mjera na koje su ovlaštene ovim Zakonom.“
Dakle, članak 221. važećeg Zakona o vodama nema stavak 2. Osim toga, taj članak uopće ne uređuje ovlaštene osobe za ispitivanje vodonepropusnosti građevina za odvodnju i pročišćavanje otpadnih voda. On uređuje odgovarajuću primjenu pojedinih inspekcijskih ovlasti rudarskog i poljoprivrednog inspektora.
Drugim riječima, važeći Pravilnik upućuje na zakonsku odredbu koja u važećem Zakonu o vodama ne postoji u obliku u kojem se citira, a sadržajno ne uređuje ni materiju zbog koje se citira.
Problem nije ograničen samo na članak 3. Pravilnika. I članak 4. stavak 4. istoga Pravilnika sadrži istu konstrukciju:
„Ispitivanja vodonepropusnosti za građevine za odvodnju otpadnih voda iz stavka 1., 2. i 6. ovoga članka, osim vizualnog pregleda, mora obavljati ovlaštena osoba za ispitivanje vodonepropusnosti građevina za odvodnju i pročišćavanje otpadnih voda sukladno članku 221. stavak 2. Zakona o vodama, a kao podloga za provedbu ispitivanja potrebna je baza podataka sa preglednom situacijom.“
Isto pogrešno upućivanje, dakle, ponavlja se u najmanje dvije odredbe važećeg Pravilnika. U oba slučaja Pravilnik polazi od toga da postoji članak 221. stavak 2. Zakona o vodama koji uređuje pravni temelj za osobe koje provode ispitivanja vodonepropusnosti. U važećem Zakonu o vodama takva odredba ne postoji.
Navedeno nije samo nomotehnička pogreška bez praktičnih posljedica. Ako se iz Pravilnika izvodi obveza da određenu radnju mora provesti „ovlaštena osoba“, tada mora biti jasno iz kojeg važećeg propisa proizlazi tko je ta osoba i na temelju koje norme se njezino ovlaštenje utvrđuje.
To posebno dolazi do izražaja u prekršajnom postupku. Ako se okrivljeniku stavlja na teret da određeni sustav nije podvrgnuo kontroli „po za to ovlaštenoj osobi“, tada činjenični opis mora omogućiti jasno razumijevanje obveze koja je navodno povrijeđena. Nije dovoljno da se okvirno može pretpostaviti što je tijelo imalo na umu.
U prekršajnom pravu činjenični opis mora sadržavati bitna obilježja djela. Mora biti jasno što je okrivljenik učinio ili propustio učiniti, kada, gdje, u kojem svojstvu i koju je konkretnu normu time povrijedio. U postupku u kojem se utvrđuje odgovornost nije odlučno što je tijelo htjelo napisati, nego što je stvarno napisalo.
U konkretnom slučaju normativni lanac je prekinut. Pravilnik propisuje da ispitivanje mora obaviti ovlaštena osoba, ali zatim upućuje na zakonsku odredbu koja u važećem zakonu ne postoji u citiranom obliku i ne uređuje predmetnu materiju. Time adresat norme ne može iz samog važećeg teksta propisa jasno pratiti pravni temelj ovlaštenja.
Da je članak 221. Zakona o vodama barem sadržajno uređivao ovlaštene osobe, moglo bi se raspravljati o tome radi li se o pogrešnom označavanju stavka koje se može prevladati tumačenjem. Međutim, važeći članak 221. ne sadrži stavak 2. i uređuje potpuno drugu materiju. Zato se ovdje ne radi samo o pogrešnom broju stavka, nego o sadržajno neupotrebljivom upućivanju.
Zaključno, članak 3. stavak 4. i članak 4. stavak 4. Pravilnika u važećem tekstu upućuju na zakonsku odredbu koja ne postoji u obliku u kojem je citirana, niti sadržajno uređuje materiju zbog koje se na nju upućuje.
Budući da se iz tih odredbi izvodi obveza provedbe ispitivanja preko „ovlaštene osobe“, a potencijalno i prekršajna odgovornost adresata norme, navedene odredbe potrebno je uskladiti s važećim Zakonom o vodama te jasno propisati tko se smatra ovlaštenom osobom za ispitivanje vodonepropusnosti građevina za odvodnju i pročišćavanje otpadnih voda, odnosno na temelju kojeg važećeg pravnog akta se takvo ovlaštenje stječe i dokazuje.
Krešimir Novoselić, mag. iur.
