Povreda prava na javnu objavu presude u žurnom prekršajnom postupku

Prekršajni postupak može biti redovit ili žurni, a garancije i jamstva procesnih prava jednake su u obje vrste postupka. Pred Ustavnim sudom štite se temeljna prava i slobode podnositelja kao prekršitelja koje su počinjene jednako u redovnom i žurnom prekršajnom postupku, s tom razlikom da prije Ustavnog suda pravo žalbe Visokom prekršajnom sudu imaju oni podnositelji koji su imali status prekršajnog okrivljenika u redovnom postupku. Naime, sukladno članku 244. Prekršajnog zakona kod odlučivanja o prigovoru na obvezni prekršajni nalog, ako sud nije odbacio prigovor koji je podnesen zbog poricanja prekršaja, ili nije donio presudu zbog postojanja nekog od razloga iz članka 196. točke 1. – 4. Prekršajnog zakona, provest će žurni postupak prema članku 221. Prekršajnog zakona i donijeti presudu protiv koje nije dopuštena žalba.¹ Tako prigovori podnositelja na prekršajnu presudu donesenu u žurnom postupku neće biti ispitani prije podnošenja ustavne tužbe.

Dok je člankom 221. Prekršajnog zakona propisano u kojim se sve slučajevima vodi žurni prekršajni postupak, člankom 222. propisano je da se u vođenju žurnog prekršajnog postupka odgovarajuće primjenjuju odredbe Prekršajnog zakona, osim ako nije što drukčije određeno, da se u žurnom prekršajnom postupku provode pojedine radnje sukladno tom zakonu pri čemu se ne primjenjuju odredbe o glavnoj raspravi, njezinom zakazivanju i vođenju. Među ostalim je propisano i da sud sukladno odredbama tog zakona poziva okrivljenika, svjedoke, vještaka i ostale radi ispitivanja te kada na temelju tih dokaza i drugih dokaza u spisu ocijeni da je stanje stvari dovoljno razjašnjeno donosi odluku o prekršaju, a da tijekom postupka tužitelj i drugi sudionici u postupku mogu sudjelovati u postupku na način predviđen Prekršajnim zakonom.

Jedan od bitnih elemenata pravičnog postupka, koji garantira transparentnost pravosuđa, jest i javno izricanje, odnosno objava presude. Prekršajni zakon u članku 179. propisuje da ako sudac utvrdi da ne treba nastaviti glavnu raspravu radi dopune postupka ili razjašnjenja pojedinih pitanja, odmah će donijeti presudu, koju će priopćiti nazočnim strankama i sudionicima u postupku. Ako u složenijim predmetima sud ne može nakon završetka glavne rasprave istog dana donijeti presudu, odgodit će njezino donošenje i objavu za tri dana s tim da o mjestu i vremenu priopćavanja presude izvijesti nazočne stranke i sudionike, a u svakom slučaju, izreka presude unosi se u zapisnik o glavnoj raspravi i izvornik je presude. Presuda se donosi i javno objavljuje u ime Republike Hrvatske.

Javna objava presude bitna je i s ustavnopravnog aspekta jer je javnost sudskog postupka i pravo okrivljenika na javnu objavu presude sadržaj ustavnog prava na pravično suđenje. To je stajalište utvrđeno i u presudama Europskog suda za ljudska prava u Strasbourgu (npr. Werner protiv Austrije, zahtjev br. 21835/93, presuda od 24. studenoga 1997., § 54., 55.; Ryakib Biryukov protiv Rusije, zahtjev br. 14810/02, presuda od 17. siječnja 2008., § 30.), u kojima je utvrđena povreda prava na javno izricanje presude. Drugim riječima, način na koji se provodi postupak relevantan je dio prava na pošteno suđenje u smislu članka 29. stavka 1. Ustava i članka 6. stavka 1. Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (Odluka Ustavnog suda broj: U-III-1090/2010 od 22. prosinca 2010.).

Međutim, razmatrajući ustavne tužbe s aspekta prava na javno izricanje presude, Ustavni sud je u nekoliko recentnih odluka utvrdio povredu prava na javno izricanje (objavu) presude donesene u žurnom prekršajnom postupku i u pojedinim predmetima ukinuo osporene presude.² Ustavne tužbe ocjenjivane su s aspekta članka 29. stavka 1. Ustava i jednakoznačnog članka 6. Konvencije te članka 117. Ustava prema kojemu su sudske rasprave javne i presude se izriču javno, u ime Republike Hrvatske, a javnost se može isključiti iz posebno navedenih razloga.³ U navedenim predmetima utvrđeno je da postupanje prekršajnih sudova koji okrivljenicima dostavljaju presude koje prethodno nisu javno objavljene predstavlja povredu načela javnosti prekršajnog postupka i prava okrivljenika na javnu objavu presude, odnosno ustavnog prava na pravično suđenje.

Načelna stajališta kojima se vodio Ustavni sud prilikom ocjene prigovora ustavnih tužbi citirana su u odlukama Ustavnoga suda kako slijedi.

"9.     U skladu s praksom Europskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: ESLJP) sastavni dio prava na pravično suđenje jest i javnost sudskog postupka, čiji je jedan od aspekata pravo stranke na javno izricanje presude - right to publication of the court decision (vidi predmet ESLJP-a Pretto i drugi protiv Italije, br. 7984/77, Series A br. 71, §§ 20. - 28., presuda od 8. prosinca 1983.). Javni karakter sudskih postupaka štiti stranke od tajnog provođenja pravde bez kontrole javnosti te je također jedan od načina na koji se može održati povjerenje u sudove (vidi predmet ESLJP-a Werner protiv Austrije, br. 21835/93, § 45., presuda od 24. studenoga 1997.).

Čineći provođenje pravde vidljivim, javnost postupka doprinosi ostvarenju cilja članka 6. stavka 1. Konvencije, prvenstveno poštenog suđenja čije je jamstvo jedno od osnovnih načela svakog demokratskog društva (vidi predmet ESLJP-a Sutter protiv Švicarske, br. 8209/78, presuda od 22. veljače 1984.).

9.1.      Unatoč izričaju članka 6. stavka 1. Konvencije koji bi implicirao da je potrebno javno čitanje presude, ESLJP je kroz svoju praksu (vidi predmet Moser protiv Austrije, br. 12643/02, § 101., presuda od 21. rujna 2006.) protumačio kako se riječi "izrečena javno" (pronounced publicly) ne moraju uvijek doslovno tumačiti, već postoje i druga sredstva koja presudu čine javnom i koja mogu biti u skladu s člankom 6. stavkom 1. Konvencije.

9.2.      U pravilu, oblik objavljivanja "presude" prema domaćem pravu države mora se procjenjivati u svjetlu posebnih obilježja postupka o kojem je riječ i pozivanjem na cilj kojem se teži na temelju članka 6. stavka 1. Konvencije, a to je prvenstveno nadzor sudstva koji provodi javnost radi zaštite prava na pošteno suđenje (vidi predmet ESLJP-a Pretto i drugi protiv Italije, navedeno §§ 21. i 25. - 27.). Pri toj ocjeni postupak je potrebno sagledati kao cjelinu (vidi predmet ESLJP-a Pretto i drugi protiv Italije, navedeno, §§ 30. - 32.).

11.       Unatoč izričaju koji podrazumijeva kako je potrebno javno čitanje presude, ESLJP kroz svoju praksu (Sutter protiv Švicarske, navedeno; i Campbell i Fell protiv Ujedinjenog Kraljevstva, br. 7819/77; 7878/77, presuda od 28. lipnja 1984., §§ 20. - 28.) smatrao je kako se riječi "izrečena javno" (pronounced publicly) ne moraju doslovno tumačiti, već da postoje i druga sredstva koja presudu čine javnom i mogu biti u skladu s člankom 6. stavkom 1. Konvencije.

U pravilu, oblik objavljivanja "presude" prema domaćem pravu države mora se procjenjivati u svjetlu posebnih obilježja postupka o kojem je riječ i pozivanjem na cilj kojem se teži na temelju članka 6. stavka 1. Konvencije, a to je prvenstveno nadzor sudstva koji provodi javnost radi zaštite prava na pošteno suđenje (Pretto i drugi protiv Italije, navedeno, §§ 21. i 25. - 27.). Pri toj ocjeni postupak je potrebno sagledati kao cjelinu (Pretto i drugi protiv Italije, navedeno, §§ 30. - 32.).

Tako, primjerice, pohranjivanje presuda u sudskoj pisarnici (koje omogućuje uvid u puni tekst presude svakome tko može dokazati interes za to) i njihovo objavljivanje u službenim zbirkama (koje omogućuje uvid u dotične presude najširoj javnosti) može ispuniti zahtjev javnog izricanja presude u specifičnom kontekstu vojnog sudovanja (Sutter protiv Švicarske, navedeno, § 34.). U tom je predmetu ESLJP utvrdio da se najvažnije odluke vojnog kasacijskog suda, poput one u predmetu samog podnositelja Suttera, naknadno objavljuju u službenim zbirkama."

Ustavni sud citirao je i praksu Vrhovnog i Visokog prekršajnog suda u pitanjima prava na javno izricanje presude. Vrhovni sud Republike Hrvatske u presudi broj: Kzz 4/2013-3 od 24. travnja 2013. naveo je, između ostalog: "... pri čemu nije odlučno to što je sud proveo žurni postupak jer se naprijed citirane odredbe moraju bez iznimke poštivati i u tom prekršajnom postupku.

U ponovljenom postupku Prekršajni sud će provesti novi prekršajni postupak protiv okrivljenika i potom će donijeti novu odluku čiju će potpunu izreku unijeti u zapisnik i potom će takvu odluku objaviti. Nakon toga će izraditi pisani otpravak presude koja mora u potpunosti odgovarati objavljenom izvorniku, s tim da će ovisno o stavu okrivljenika u vezi prava na odricanje od žalbe napisati ili izostaviti obrazloženje presude."

Visoki prekršajni sud Republike Hrvatske je u presudi broj: Ppž-9814/2024 od 22. siječnja 2025. naveo: "Međutim, upozorava se prvostupanjski sud da se zapisnik o glavnoj raspravi vodi o svakoj poduzetoj postupovnoj radnji (čl. 169. st. 1. Prekršajnog zakona), ... a ima za svrhu da se sadržajno zabilježi poduzeta postupovna radnja koja kasnije u tijeku postupka ima značenje dokaza o poduzetoj postupovnoj radnji i značenje javne isprave. Nadalje, čl. 179. st. 2. Prekršajnog zakona propisano je da se presuda donosi i javno objavljuje u ime Republike Hrvatske, a čl. 169. st. 7. istog Zakona, da se u zapisnik o glavnoj raspravi unosi potpuna izreka presude, uz naznaku je li javno objavljena, a izreka presude u zapisniku o glavnoj raspravi je izvornik presude. Međutim, prvostupanjski je sud u ovom predmetu propustio postupati u skladu s navedenim odredbama Prekršajnog zakona."

Potom je Visoki prekršajni sud u presudi broj: Ppž-487/2022 od 27. ožujka 2024. naveo: "Iz naprijed citirane zakonske odredbe članka 179. stavak 1. Prekršajnog zakona, jasno proizlazi da u situaciji kada se odgađa donošenje i objava presude do tri dana, sud o datumu i vremenu objave presude obavještava usmeno uz potpis na zapisniku stranke i druge sudionike u postupku koji su prisutni raspravi kada je ista zaključena i na njima je hoće li doći ili ne na objavu presude, a sud nema obvezu na bilo koji način pozivati za dan objave presude stranke i druge sudionike u postupku koji nisu bili prisutni na raspravi kada je ista zaključena."

U presudi broj: Pž-8866/2011-2 od 15. listopada 2013. Visoki prekršajni sud je između ostalog naveo: "... sukladno članku 179. stavka 1. Prekršajnog zakona izvornik presude je ona odluka suda o predmetu optužbe koja je nakon završene glavne rasprave, javno objavljena, gdje je temeljem stanja predmeta razvidno kako je u ovom predmetu presuda javno objavljena na zapisnik ... i izvornik je presude."

U odluci Ustavnog suda broj: U-III-3680/2023 od 7. svibnja 2025. citiran je i stručni članak: "Povrede prava okrivljenika u žurnom prekršajnom postupku", Hrvatska pravna revija, srpanj - kolovoz 2016., dr. sc. Sonja Vizjak i mr. sc. Predrag Petrović, univ. spec. admin. publ., u kojem je između ostalog navedeno: "Sljedeće na što valja ukazati u praksi jest neprimjena odredaba PZ-a o donošenju i objavi presuda u žurnim postupcima, što smatramo pogrešnim budući da se i u žurnom postupku primjenjuje odredba članka 179. PZ-a, a sukladno čl. 222. st. 1. PZ-a. U praksi se, naime, javljaju situacije da prekršajni sudovi presude šalju poštom, a da ih nisu javno objavili, odnosno održali ročište za objavu.

            Naime, i u žurnom se postupku presuda objavljuje na zasebnom zapisniku (izvornik presude) sukladno čl. 222. st. 1. u vezi s čl. 179. st. 1. PZ-a jer u glavi PZ-a o žurnom postupku nije isključena obveza donošenja presude na zapisnik. Naime, ako sudac utvrdi da ne treba nastaviti glavnu raspravu radi dopune postupka ili razjašnjenja pojedinih pitanja, odmah će donijeti presudu, koju će priopćiti nazočnim strankama i sudionicima u postupku. Ako u složenijim predmetima sud ne može nakon završetka glavne rasprave istog dana donijeti presudu, odgodit će njezino donošenje i objavu za tri dana. O mjestu i vremenu priopćavanja presude izvijestit će se nazočne stranke i sudionici. U svakom slučaju, izreka presude unosi se u zapisnik o glavnoj raspravi i izvornik je presude. Presuda se donosi i javno objavljuje u ime Republike Hrvatske.

            Prema tome, izvornik presude koji nikada nije objavljen ne može ni sadržavati potpunu izreku presude, slijedom čega pisani otpravak presude ne može ni odgovarati izvorniku, pri čemu nije odlučno to što je sud proveo žurni postupak jer se naprijed navedene odredbe moraju bez iznimke poštovati i u tom prekršajnom postupku."

Sumirajući načelna stajališta strasbourškog acquisa, stabilnu praksu Vrhovnog i Visokog prekršajnog suda te pravnu znanost, Ustavni sud je, primjenjujući navedeno na okolnosti predmetnih slučajeva, uočio da sudovi osporene presude ne samo da nisu javno izrekli nego nisu poduzeli ni kakve "ekvivalentne" korake da ih učine javno dostupnima. S obzirom na to da je člankom 179. stavkom 2. Prekršajnog zakona propisano da se presuda donosi i javno objavljuje u ime Republike Hrvatske, a žurni prekršajni postupak ne oslobađa prekršajne sudove obveze da javno izriču presude donesene po okončanju takvog prekršajnog postupka, uzimajući u obzir značenje koje javnost sudskog postupka ima za povjerenje javnosti u rad sudova, kao sastavnice prava na pošteno suđenje, presudu je u svakom slučaju nakon završetka žurnog postupka trebao javno izreći ili objaviti sud, odnosno priopćiti je nazočnim strankama i sudionicima u postupku. S obzirom na to da presuda nije javno objavljena već je njezin pisani otpravak samo dostavljen poštom podnositeljima, Ustavni sud je u svakom slučaju utvrdio povredu prava na pravično suđenje u okviru prava na javno izricanje presude.

Ivana Đuras, viša savjetnica, Ustavni sud Republike Hrvatske