Status potrošača kroz europsku i hrvatsku sudsku praksu

Definiranje pojma potrošača temelj je zaštite potrošača. Taj pojam služi kako bi se smanjila razlika u moći, znanju i informacijama između običnog građanina i profesionalnog trgovca. Primarni izvor zaštite na razini Unije je Direktiva Vijeća 93/13/EEZ o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima¹. Članak 2. ove Direktive definira potrošača kao svaku fizičku osobu koja sklapa ugovore u svrhe koje ne ulaze u okvir njezine gospodarske djelatnosti ili slobodnog zanimanja. Hrvatski sustav usklađen je s europskim standardima kroz Zakon o zaštiti potrošača². Zakon definira potrošača kao svaku fizičku osobu koja sklapa pravni posao ili djeluje na tržištu izvan svoje trgovačke, poslovne, obrtničke ili profesionalne djelatnosti. Iako su zakonske definicije jasne, u praksi nastaju dvojbe. To se najčešće događa kod ugovora mješovite namjene, gdje pojedinac istodobno djeluje i privatno i poslovno. Zbog toga tumačenje Direktive Vijeća 93/13/EEZ od strane Suda pravde EU-a, kao i primjena Zakona o zaštiti potrošača pred hrvatskim sudovima, imaju ključnu ulogu u točnom određivanju tko ima status potrošača u praksi.

U praksi domaćih sudova dulje se vrijeme pojavljivalo pitanje raspodjele tereta dokazivanja kada je u pitanju status potrošača u ugovornim odnosima s bankama. Ovo je pitanje pravno definirano na sastanku predsjednika Građanskih odjela županijskih sudova i Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održanom 23. studenoga 2023. (poslovni broj Su IV–56/2023-9) kada je usvojen zaključak da u parnicama radi utvrđenja ništetnosti odredaba ugovora o kreditu kojima je ugovorena promjenjiva redovna kamata prema jednostranoj odluci banke i valutna klauzula u CHF tužitelj treba dokazati svoj status potrošača u smislu čl. 3. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“, br. 79/07., 125/07., 75/09., 79/09., 89/09., 133/09., 78/12. i 56/13.), a ako banka to osporava, onda je teret dokaza na banci da tužitelj taj status nema. Stajalište Vrhovnog suda RH u potpunosti je usklađeno s dugogodišnjom praksom Suda Europske unije (u daljnjem tekstu: SEU) vezanom uz tumačenje. Konstantno se ističe da nacionalna procesna pravila (uključujući ona o teretu dokazivanja) ne smiju u praksi onemogućiti ili pretjerano otežati ostvarivanje prava koja potrošačima jamči pravo Unije. Kada bi se na potrošača prevalio cjelokupan teret dokaza negativnih činjenica, to bi narušilo načelo djelotvornosti i odvratilo potrošače od sudskog traženja pravde. U novijoj praksi SEU naglašava da se svojstvo potrošača mora ocjenjivati strogo s obzirom na položaj osobe u konkretnom ugovoru, a ne s obzirom na njezine opće osobine ili profesiju. Budući da profesionalna strana (banka) raspolaže logistikom, obrascima i informacijama, teret pobijanja potrošačkog statusa u mješovitim ili dvojbenim situacijama redovito se prebacuje na trgovca.

Direktiva Vijeća 93/13/EEZ i Zakon o zaštiti potrošača definiraju pojam potrošača. U praksi se često preispituje trenutak stjecanja tog statusa. Točnije, biraju se kriteriji po kojima se odlučuje ima li osoba pravo na potrošačku zaštitu. Status potrošača se ne pretpostavlja. Potrošač sam mora dokazati svoj status. Vrijeme sklapanja ugovora presudno je za procjenu njegove namjene. Ako je fizička osoba sklopila ugovor radi buduće poslovne aktivnosti, ona gubi pravo na potrošačku zaštitu. Sud stoga u postupku prvenstveno utvrđuje činjenice koristi li osoba proizvod ili uslugu za osobne potrebe i sklapa li se ugovor radi obrta ili profesionalne djelatnosti.

3.1. Presuda C-464/01 Johann Gruber protiv Bay Wa AG³

Austrijski državljanin Johann Gruber kupio je od njemačkog trgovačkog društva Bay Wa AG građevinske materijale (prozore) za obiteljsku zgradu. Specifičnost predmeta leži u tome što je zgrada imala mješovitu namjenu: jednim je dijelom služila kao privatna rezidencija (stanovanje), dok se drugim dijelom koristila za obavljanje Gruberove poljoprivredne djelatnosti. Nakon nastanka spora zbog neispunjenja ugovora, tužitelj je pokrenuo postupak pred austrijskim sudom, smatrajući se potrošačem. Pred SEU-om se postavilo pitanje ima li status potrošača fizička osoba koja sklapa ugovor s mješovitom namjenom. Fizička osoba s mješovitim ugovorom može se smatrati potrošačem jedino ako je njezina profesionalna namjena toliko marginalna da u ukupnom kontekstu konkretnog pravnog posla ima potpuno zanemarivu i podređenu ulogu. Sud je dodatno istaknuo da je na nacionalnom sudu odlučiti je li odnosni ugovor sklopljen kako bi se u znatnoj mjeri zadovoljile profesionalno-poslovne potrebe te osobe ili je pak profesionalno-poslovna namjena bila zanemariva.

3.2. Presuda C-269/95 Francesco Benincasa protiv Dentalkit Srl⁴

Tužitelj, Francesco Benincasa, sklopio je ugovor s talijanskim društvom Dentalkit Srl u svrhu zastupanja i distribucije njihovih proizvoda na tržištu Njemačke. Ugovor je sklopljen radi pripreme i provođenja budućih profesionalnih aktivnosti tužitelja, koje u trenutku potpisivanja ugovora još nisu bile započete. Ključni pravni problem odnosio se na tumačenje odredbi o zaštitnoj nadležnosti iz članaka 13. i 14. Briselske konvencije, odnosno na pitanje može li se fizička osoba smatrati „potrošačem” ako ugovor sklapa s namjerom budućeg obavljanja profesionalne djelatnosti. Sud Europske unije zauzeo je restriktivno stajalište te je presudio da se članak 13. stavak 1. i članak 14. stavak 1. Konvencije moraju tumačiti na način da se osoba koja je sklopila ugovor radi provođenja trgovačke ili profesionalne djelatnosti u budućnosti ne može smatrati potrošačem, neovisno o činjenici da ta djelatnost još nije bila započeta u trenutku sklapanja ugovora. Sud navodi da bi proširenje pojma potrošača na buduće profesionalne korisnike narušilo predvidljivost ugovaranja nadležnosti. Druga ugovorna strana mora u trenutku sklapanja ugovora na temelju objektivnih okolnosti znati u kojem svojstvu nastupa njezin suugovaratelj.

3.3. Presuda C-110/14 Horatiu Ovidiu Costea protiv SC Volksbank România SA⁵

Podnositelj zahtjeva, Horatiu Ovidiu Costea, po zanimanju odvjetnik, sklopio je s bankom Volksbank România SA ugovor o kreditu u kojemu nije bila naznačena konkretna svrha korištenja sredstava. Radi osiguranja potraživanja iz tog ugovora, naknadno je sklopljen zaseban ugovor o hipoteci. Predmet hipoteke bila je nekretnina u vlasništvu odvjetničkog ureda čiji je Costea bio vlasnik i ovlašteni zastupnik. Pred rumunjskim sudovima pojavilo se složeno pravno pitanje: može li se fizička osoba koja profesionalno obavlja odvjetničku djelatnost smatrati potrošačem ako sklapa kreditni ugovor bez navedene namjene, ali pritom kao instrument osiguranja koristi imovinu namijenjenu obavljanju profesionalne djelatnosti? Sud EU-a zaključio je da se spomenuta odredba Direktive mora tumačiti tako da se fizička osoba koja obavlja odvjetničku djelatnost može smatrati potrošačem ako konkretni ugovor o kreditu nije sklopljen radi obavljanja njezine profesionalne djelatnosti. U obrazloženju odluke Sud je istaknuo da status potrošača ovisi isključivo o cilju i svrsi ugovora, a ne o općem zanimanju, profesiji ili specifičnim stručnim znanjima pojedinca. Činjenica da je ugovorna strana odvjetnik i da posjeduje visoku razinu pravnog znanja i iskustva za ocjenu valjanosti ugovora ne isključuje automatski potrebu za njezinom zaštitom. U ovom odnosu ona i dalje djeluje izvan svoje profesionalne domene. Činjenica da je ugovor osiguran hipotekom nad nekretninom koja služi za obavljanje profesionalne djelatnosti nema utjecaja na pravnu kvalifikaciju glavnog ugovora.

3.4. Presuda C-498/16 Maximilian Schrems protiv Facebook Ireland Limited⁶

Maximilian Schrems, austrijski državljanin, korisnik je privatnog Facebook profila od 2008. godine. Tijekom godina razvio je intenzivnu javnu i znanstvenu aktivnost u području zaštite podataka: objavljivao je stručne knjige, održavao je javna predavanja, upravljao je internetskim platformama i prikupljao je donacije za aktivizam. Schrems je pred austrijskim sudom podnio tužbu protiv društva Facebook Ireland Ltd. Osim osobnih zahtjeva, tužbom je obuhvatio i zahtjeve drugih korisnika koji su mu svoja prava ustupili radi zajedničkog ostvarivanja. Sud je odlučivao o dva temeljna pravna pitanja: 1. Zadržava li korisnik društvene mreže status potrošača ako naknadno razvije intenzivnu javnu, stručnu i aktivističku djelatnost povezanu s predmetom ugovora i 2. Može li potrošač na temelju posebne potrošačke nadležnosti (članak 16. Uredbe 44/2001) pred sudom svog prebivališta kumulirati i zahtjeve drugih potrošača koji su mu ustupljeni. Sud Europske unije zauzeo je diferenciran stav i presudio da Schrems zadržava status potrošača u vezi sa svojim osobnim Facebook računom. Ugovor je sklopljen izvan profesionalne djelatnosti radi privatnih potreba. Kasniji javni angažman ne dokida početnu privatnu narav ugovornog odnosa. Profesionalno znanje i aktivizam ne pretvaraju automatski privatni odnos u profesionalni. Potrošačka nadležnost vezana je isključivo uz konkretan ugovor koji je tužitelj sam sklopio, a potrošač ne može pred sudom svog prebivališta ostvarivati ustupljena prava drugih potrošača.

3.5. Presuda C-537/13 Birute Šiba protiv Arunasa Devenasa⁷

Šiba je sklopila s Devenasom, kao odvjetnikom, tri standardizirana ugovora o pružanju pravnih usluga uz naknadu, radi zastupanja u brakorazvodnim parnicama. Odvjetnik je pokrenuo postupak radi naplate duga, a protiv presude Šiba je podnijela izvanredni pravni lijek u kojem navodi da sudovi nisu vodili računa o njezinom svojstvu potrošača. U tim okolnostima Vrhovni sud Litve je odlučio prekinuti postupak i sudu uputiti sljedeća pitanja: može li se takva osoba smatrati potrošačem, treba li odvjetnika u takvom slučaju smatrati prodavateljem odnosno pružateljem usluge u smislu propisa Unije o zaštiti potrošača, ulazi li takav ugovor u područje primjene Direktive Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993., treba li primijeniti opće ili posebne kriterije i o kojim kriterijima je riječ. U presudi sud navodi da postoji nejednakost između stranaka, klijent prihvaća unaprijed pripremljene ugovorne uvjete i rijetko može utjecati na njihov sadržaj, a s druge strane odvjetnici raspolažu visokom razinom pravnog znanja. Zbog navedenog na postavljeno pitanje presuda odgovara tako da Direktivu 93/13 valja tumačiti na način da se ona primjenjuje na standardizirane ugovore o pravnim uslugama, poput onih o kojima je riječ u glavnom postupku, sklopljene između odvjetnika i fizičke osobe koja ne postupa s ciljem povezanim s njezinom profesionalnom djelatnošću.

3.6. Rješenje C-74/15 Dumitru Tarcău i Ileana Tarcău protiv Banca Comercială Intesa Sanpaolo România SA Arad i dr.⁸

Banca Comercială Intesa Sanpaolo România SA Arad kao davatelj kredita i trgovačko društvo SC Crisco SRL kao korisnik zastupan po članu i direktoru C. Tarcăuu sklopili su Ugovor o kreditu. Njegovi roditelji Tarcău potpisali su dodatak ugovora o kreditu, osnivanjem hipoteke na njihovoj nekretnini u obliku ugovora o jamstvu. Žalbeni sud u Oradei (Curtea de Apel Oradea), Rumunjska, uputio je prethodna pitanja povodom žalbe na odbijajuću presudu Tribunalul Satu Mare od 8. svibnja 2014. Sud Europske unije (SEU) donio je ključno rješenje kojim je potvrdio da se fizička osoba koja sklopi ugovor o jamstvu ili jamči svojom nekretninom za dugove trgovačkog društva može smatrati „potrošačem” i uživati zaštitu prema Direktivi 93/13/EEZ o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima.

3.7. Predmet C-570/21 Mišljenje nezavisnog odvjetnika Giovannija Pitruzzele⁹

Mišljenje nezavisnog odvjetnika Pitruzzele u predmetu C-570/21 predlaže ublažavanje strogih kriterija, omogućujući zaštitu potrošača kod ugovora s dvojnom svrhom ako poslovna namjena nije prevladavajuća. Ključni zaključak je da se status potrošača zadržava ako privatna svrha dominira, a teret procjene omjera privatnog i poslovnog korištenja pada na nacionalne sudove. Ovo je važno za korisnike kredita koji su dio sredstava koristili za poslovanje, a dio za privatne potrebe.

Domaća sudska praksa uspješno balansira između zaštite potrošača i sprječavanja zlouporaba prava. Teret dokaza prebačen je na banku u slučaju osporavanja, a ugovori se tumače životno, štiteći status potrošača čak i kada postoji marginalna povezanost s profesionalnom djelatnošću. Jednom stečeni status potrošača u trenutku sklapanja ugovora ostaje trajan i otporan na naknadne promjene poput ustupa potraživanja (Rev 692/2023-3 od 4. siječnja 2024. i Rev 1153/2023-2 od 4. siječnja 2024.) ili načina uplate rata. Vrhovni sud RH¹⁰ zauzeo je pravno shvaćanje da u slučaju da bi se radilo o nekim posebnim okolnostima koje bi isključivale vezanost za pravomoćnu odluku u kolektivnom sporu (npr. da tužitelj nije potrošač nego trgovac), onda je teret dokaza takve činjenice na banci kao kreditoru. Iz navedenog shvaćanja proizlazi kako fizička osoba koja sklapa s bankom ugovor o kreditu ima status potrošača, a ukoliko banka tvrdi drukčije, mora tu tvrdnju i dokazati. Županijski sud u Splitu¹¹ navodi da je potrošač uvijek fizička osoba koja sklapa pravni posao i djeluje na tržištu izvan svoje trgovačke, poslovne, obrtničke ili profesionalne djelatnosti, a za ocjenu je li fizička osoba potrošač nije isključivo bitan njegov status u trenutku zaključenja ugovora o namjenskom kreditu, već period na koji je zaključen ugovor. Pritom je potrebno ocijeniti sve okolnosti svakog konkretnog pravnog odnosa uvažavajući načela savjesnosti i poštenja, sve u cilju sprječavanja zlouporaba, ali bez restriktivnog tumačenja definicije potrošača prema kojoj bi se potrošačem smatrala samo ona osoba koja sklapa ugovore koji su izvan svake profesionalne aktivnosti ili svrhe i neovisno o njoj. Sud nadalje ocjenjuje da je pogrešno smatrati da samo ugovori koji su sklopljeni izvan svake profesionalne aktivnosti ili svrhe i neovisno o njoj, s jednim ciljem zadovoljavanja privatnih potrošačkih potreba pojedinca, spadaju u poseban sustav zaštite potrošača. Tako restriktivno tumačenje ocjenjuje neživotnim i neodrživim jer bi to značilo da odvjetnici, suci, sudski tumači, književnici i slično, ne bi mogli obavljati poslove u stanu, kući, koju su kupili sredstvima dobivenim temeljem ugovora o namjenskom kreditu. Nužno je dakle u svakom konkretnom slučaju utvrđivati vezu između navedenog ugovora s profesionalnom aktivnošću zainteresirane osobe. Ukoliko je ta veza marginalna, zanemariva, onda se ne može zaključiti da takva osoba nema status potrošača, jer u takvim okolnostima veza između ugovora o namjenskom kreditu bila bi u pretežitom cilju zadovoljavanja potrošačkih potreba pojedinca, pri čemu ne bi bilo od dominantnog značaja činjenica da je sjedište trgovačkog društva tužiteljice na adresi gdje se nalazi kuća koja je adaptirana sredstvima namjenskog kredita, kao što je to u navedenom predmetu slučaj. Vrhovni sud¹² nadalje navodi da to što je tuženik osporio tužitelju status potrošača navodima da tužitelj nije dokazao da je osobno uplaćivao rate kredita ne utječe na tužiteljev status potrošača u smislu čl. 3. Zakona o zaštiti potrošača iz 2007. Županijski sud u Zagrebu¹³ ističe da je za prosudbu svojstva potrošača mjerodavan kriterij svrhe u koju je fizička osoba sklopila konkretan ugovor (objektivan kriterij), a da je pri tome sud dužan po službenoj dužnosti, imajući u vidu sve dokaze, osobito odredbe ugovora, utvrditi je li riječ o ugovoru koji je fizička osoba sklopila u privatne svrhe ili u svrhu obavljanja njezine profesionalne djelatnosti. Svojstvo potrošača procjenjuje se s obzirom na trenutak sklapanja ugovora, što znači da eventualne naknadne promjene vezane uz svrhu ugovora ne utječu na procjenu svojstva potrošača.

Zaključak

Provedena analiza pravnog okvira i relevantne sudske prakse ukazuje na to da je pojam potrošača jedan od najkompleksnijih i najdinamičnijih instituta suvremenog potrošačkog prava. Status potrošača nije statična pravna presumpcija, već se on mora dokazivati i ocjenjivati in concreto prema objektivnom kriteriju svrhe ugovora u trenutku njegova sklapanja. Praksa Suda Europske unije izdvojila je nekoliko ključnih situacija u kojima se pojedincima, unatoč specifičnim okolnostima, priznaje status potrošača, pa se tako u predmetu C-570/21 rješava pitanje „dvojne svrhe“ kredita, dok god poslovna svrha nije prevladavajuća, osoba je potrošač, u predmetu C-110/14 banke su tvrdile da odvjetnik ne može biti potrošač jer „sve zna o pravu“, SEU ističe da je nebitno njegovo znanje, bitno je samo u koje svrhe uzima kredit, u ovom slučaju privatno, u predmetu C-74/15 roditelji jamče svojom nekretninom za kredit tvrtke svoga sina, SEU ih štiti kao potrošače ako sami nisu zaposleni ili vlasnici u toj tvrtki. Iz navedenog je vidljivo da balansiranje između strogoće sudske prakse (koja štiti predvidljivost poslovanja) i potrebe za zaštitom slabije strane ostaje trajan izazov.

Renata Marić