Studeni na Sudu Europske unije

Studeni na Sudu EU-a će započeti objavom mišljenja nezavisnog odvjetnika Norkusa u predmetu C-298/25, Ofsets, a u kojem pitanje postavlja francuski Cour de cassation. Naime, francuski Vrhovni sud traži od Suda EU-a tumačenje Rimske konvencije od 19. lipnja 1980. o pravu koje se primjenjuje na ugovorne obveze i Uredbe (EZ) br. 864/2007 Europskog parlamenta i Vijeća od 11. srpnja 2007. o pravu koje se primjenjuje na izvanugovorne obveze,¹ a pitanje glasi:

„Treba li članak 1. stavak 1. Rimske konvencije od 19. lipnja 1980. o pravu koje se primjenjuje na ugovorne obveze i članak 1. stavak 1. Uredbe (EZ) br. 864/2007 Europskog parlamenta i Vijeća od 11. srpnja 2007. o pravu koje se primjenjuje na izvanugovorne obveze (Rim II) , tumačiti na način da tužba za naknadu štete koja je podnesena zbog iznenadnog prekida postojećih poslovnih odnosa, ocjenjujući na temelju zakonskih odredbi kojima se uređuju prakse kvalificirane kao ograničavanje tržišnog natjecanja i stoga na temelju zakonske obveze suzdržavanja od određene vrste postupanja, potpada pod stvari povezane s deliktima ili kvazideliktima neovisno o ugovornim vezama koje su mogle biti uspostavljene među stranama?“

U glavnom predmetu je riječ o dva trgovačka društva, jednom koje je osnovano u skladu s ciparskim pravom, a drugo društvo je osnovano u skladu s francuskim pravom. Ugovor o poslovnoj suradnji između ta dva trgovačka društva je sklopljen 1995. godine, a navedeni ugovor je sadržavao klauzulu o izboru mjerodavnog prava prema kojoj je kao mjerodavno izabrano pravo otoka Jersey.

Društvo osnovano u skladu s francuskim pravom je 2020. godine prekinulo suradnju, dok je društvo Ofsets (ciparsko društvo) podnijelo tužbu pred francuskim sudovima radi utvrđivanja odgovornosti francuskog društva tvrdeći da je ovdje riječ o izvanugovornoj odgovornosti na koju se primjenjuje francusko pravo, odnosno da je riječ o ponašanju koje prema francuskom pravu ograničava slobodu tržišnog natjecanja. Drugostupanjski sud u Francuskoj je tužbu odbio smatrajući da navedeni pravni odnos nije dovoljno povezan s Francuskom da bi se na njega primijenilo francusko pravo te da je riječ o ugovornom odnosu, a ne o izvanugovornoj odgovornosti.

Slijedom navedenog, u konkretnom slučaju postavlja se pitanje ugovorne ili deliktne kvalifikacije tužbe radi utvrđivanja odgovornosti za iznenadni prekid postojećih poslovnih odnosa.

Nadalje, 5. studenog 2026. će Sud EU-a objaviti presudu u predmetu C-344/25, Eurovo, a u kojem pitanja postavlja njemački Bundesgerichtshof. Pitanja se odnose na tumačenje Uredbe Rim II, a pitanja glase:

„Treba li pojam „stavljanje u promet” u smislu članka 5. stavka 1. Uredbe Rim II shvatiti na način da se proizvod stavlja u promet u državi u kojoj ga krajnji kupac kupuje od trgovca i ako je proizvođač, koji sjedište ima u drugoj državi, prethodno predao proizvod u svojem sjedištu špediteru koji je proizvod izravno isporučio u sjedište krajnjeg kupca ili do stavljanja u promet dolazi tada i u odnosu na krajnjeg kupca u državi u kojoj proizvođač ima sjedište?

Treba li pojam „stavljanje u promet” u smislu članka 5. stavka 1. Uredbe Rim II tumačiti na način da do stavljanja u promet može doći ne samo putem samog proizvođača, nego i putem treće osobe, poput primjerice trgovca koji ga je kupio od proizvođača?

Ako na pitanje u točki 2. treba dati potvrdan odgovor: protivi li se u tom slučaju „stavljanju u promet” konkretno neispravnog/štetnog proizvoda u državi krajnjeg kupca okolnost da krajnji kupac od trgovca kupuje ili unajmljuje proizvod kao sastavni dio složenijeg tehničkog postrojenja koje trgovac instalira kod kupca?

Koje nacionalno pravo treba primijeniti ako se ne primjenjuje niti jedna od mogućih poveznica iz članka 5. stavka 1. Uredbe Rim II?

Treba li prilikom ocjene pitanja, je li proizvod stavljen u promet u određenoj državi u smislu članka 5. stavka 1. Uredbe Rim II, uzeti u obzir konkretan neispravan/štetan proizvod ili je dovoljno da je u određenoj državi u svakom slučaju u promet stavljen istovjetan ili istovrstan proizvod?“

Ovdje najprije treba pogledati tekst članka 5. Uredbe Rim II, a koji se odnosi na mjerodavno pravo za odgovornost za proizvode, odnosno na mjerodavno pravo koje se primjenjuje na izvanugovornu obvezu nastalu zbog štete koju je prouzrokovao proizvod.

Tužitelj u glavnom predmetu zahtijeva naknadu štete od tuženika na temelju odgovornosti za neispravan proizvod, a u vezi s nedostacima na šest baterijskih kaveza. Naime, tužitelj je trgovačko društvo sa sjedištem u Italiji te posluje u prehrambenoj industriji, osobito u području stavljanja u promet jaja i proizvoda od jaja. Tuženik je društvo sa sjedištem u Njemačkoj, koje distribuira proizvode prerađivačke industrije, a osobito baterijske kaveze za potrebe uzgoja peradi. Tužitelj i tuženik nisu u izravnom ugovornom odnosu. Naime, tuženik je navedene baterijske kaveze prodao društvu koje ima sjedište u Nizozemskoj, dok je potonje društvo navedene baterijske kaveze prodalo talijanskim društvima za leasing te su ta društva s tužiteljem sklopila ugovor o leasingu o odnosnim baterijskim kavezima. Tijekom 2010. godine ti sustavi su montirani u više hala tužitelja u Italiji, a nakon dovršetka radova došlo je do tehničkih problema i poteškoća koje su naknadno otklonjene.

Tužitelj je najprije podnio tužbu protiv tuženika pred talijanskim sudom koji se oglasio međunarodno nenadležnim, a potom je podnio tužbu u Njemačkoj. Njemačkom sudu je jasno da odluka o glavnoj stvari ovisi o tome koje pravo će biti mjerodavno pa je prekinuo postupak i postavio zahtjev Sudu EU-a.

Odluka u glavnom predmetu ovisi o tumačenju pojma „stavljanje u promet“, odnosno o tumačenju članka 5. stavka 1. Uredbe Rim II.

Nadalje, istog dana Sud EU-a će objaviti i presudu u predmetu C-716/24, Ponner, a u kojem pitanja postavlja njemački Oberlandesgericht Frankfurt am Main, a pitanja se odnose na tumačenje Uredbe (EU) br. 655/2014 Europskog parlamenta i Vijeća od 15. svibnja 2014. o uspostavi postupka za europski nalog za blokadu računa kako bi se pojednostavila prekogranična naplata duga u građanskim i trgovačkim stvarima.²

Pitanja glase:

„Treba li članak 2. točku (c) Uredbe europskom nalogu za blokadu računa u vezi s njezinom uvodnom izjavom 8. tumačiti na način da pokretanje stečajnog postupka koji nije obuhvaćen Uredbom (EU) br. 2015/848, nego se vodi u trećoj zemlji, isključuje izdavanje naloga za blokadu računa u skladu s člankom 7. stavkom 1. Uredbe o europskom nalogu za blokadu računa odnosno slanje zahtjeva za informacije o računima u skladu s člankom 14. stavkom 3. Uredbe (o europskom nalogu za blokadu računa ako nacionalno pravo države članice nadležne za izdavanje naloga za blokadu računa priznaje stečajni postupak u dotičnoj trećoj zemlji?

Treba li članak 14. stavak 1. prvi podstavak i članak 14. stavak 3. Uredbe o europskom nalogu za blokadu računa, odnosno vjerovnikovu tvrdnju o tome da „ima razloga vjerovati da dužnik ima jedan ili više računa u banci u određenoj državi članici” i da je to „dobro obrazloženo”, tumačiti na način da treba uzeti u obzir i okolnosti koje ne upućuju konkretno na postojanje podataka o bankovnom računu u dotičnoj državi članici, ali na temelju kojih se općenito može zaključiti da dužnik ima snažne gospodarske veze s dotičnom državom članicom, kao što su primjerice plaćanja dužniku posredstvom pružatelja platnih usluga sa sjedištem u dotičnoj državi članici koji je dužnikovo društvo kći ili postojanje dužnikova zastupništva ili podružnice sa sjedištem u toj državi članici?“

Tužiteljica u glavnom postupku je ishodila pravomoćnu i ovršnu presudu zbog ogluhe protiv društva koje je osnovano u skladu s pravom države Curaçao, a presuda nalaže isplatu iznosa od 57.364,00 EUR.

Tuženik i dužnik u glavnom postupku je društvo za koje tužiteljica tvrdi da nema imovinu na području države Curaçao, a za koje je tužiteljica kasnije dostavila i dokaz da je pokrenut stečajni postupak u državi Curaçao. Nadalje, tužiteljica tvrdi da je riječ o društvu koje je tamo samo fiktivno osnovano te da u skladu s pravom države Curaçao tamošnja trgovačka društva nisu u obvezi imati bankovne račune. Nadalje, tužiteljica tvrdi da je riječ o društvu koje ima račune na Cipru te dokazuje da su mu ciparski poduzetnici vršili određene isplate na račune na Cipru. Međutim, postavlja se pitanje primjenjuje li se Uredba o europskom nalogu za blokadu računa na konkretan slučaj jer je nad dužnikom otvoren stečajni postupak. No taj stečajni postupak je pokrenut u trećoj državi, a ne u državi članici.

U glavnom predmetu poteškoće postoje glede utvrđivanja mjesta u kojem se nalazi središte dužnikove gospodarske djelatnosti jer on u skladu sa žaliteljičinim tvrdnjama u Curaçao upravlja samo fiktivnim društvom, a ni iz spisa ne proizlazi gdje se odvija dužnikovo operativno poslovanje.

Ishod glavnog postupka ovisi o tumačenju članka 2. točke (c), članka 14. stavka 1. prvog podstavka i članka 14. stavka 3. Uredbe o europskom nalogu za blokadu računa.

Nadalje, 12. studenog će nezavisni odvjetnik Norkus objaviti svoje mišljenje u predmetu C-626/25, Landsbanki Luxembourg, a u kojem pitanja postavlja francuski Cour de cassation. Pitanja se odnose na tumačenje Uredbe Vijeća (EZ) br. 44/2001 od 22. prosinca 2000. o nadležnosti, priznavanju i izvršenju sudskih odluka u građanskim i trgovačkim stvarima,³ a pitanja glase:

„Treba li članak 24. Uredbe Bruxelles I tumačiti na način da činjenica da je stranka koja ima domicil u nekoj državi članici prijavila svoju tražbinu u okviru postupka u slučaju nesolventnosti pokrenutog u drugoj državi članici dovela do ugovorene nadležnosti suda u postupku u slučaju nesolventnosti u pogledu protutužbe koja je podnesena protiv te stranke, iako se ona poziva na svojstvo potrošača?

Treba li članak 24. Uredbe Bruxelles I tumačiti na način da je prigovor litispendencije, kojim stranka koja se poziva na svojstvo potrošača izričito traži da se utvrdi nadležnost suda mjesta u kojem ima domicil u skladu s člankom 15. Uredbe Bruxelles I, jednak osporavanju nadležnosti suda pred kojim je pokrenut postupak u smislu tog članka?

Treba li članak 35. stavak 2. Uredbe Bruxelles I tumačiti na način da je, kad se stranka pred sudom države članice poziva na svojstvo potrošača kako bi tražila da se utvrdi nadležnost sudova mjesta u kojem ima domicil, posljedica okolnosti da taj sud nije utvrdio činjenice na temelju kojih se može ocijeniti jesu li uvjeti za primjenu članka 15. te uredbe ispunjeni, da se sudovima države članice u kojoj se traži priznanje oduzme pravo da, s obzirom na sve relevantne okolnosti, ispitaju jesu li se primijenila i poštovala pravila o nadležnosti kojima se štiti potrošač?“

Tužitelji u glavnom postupku su zajmoprimci kod banke koja je prestala postojati te čiji su zahtjevi pred luksemburškim sudovima odbijeni, a koje presude su naknadno priznali i francuski sudovi. Tužitelji u glavnom postupku tvrde da su potrošači te da su za njihove tužbe trebali biti nadležni francuski sudovi, a da su francuski sudovi prije priznavanja i proglašavanja izvršivosti odluka luksemburških sudova trebali ispitati kriterije nadležnosti tih sudova, a sve u skladu s člankom 35. Uredbe Bruxelles I.

Sud EU-a će 19. studenog 2026. objaviti presudu u predmetu C-98/24, Koda, u kojem pitanja postavlja češki sud, Obvodní soud pro Prahu 1, a pitanja se odnose na tumačenje Uredbe br. 650/2012 Europskog parlamenta i Vijeća od 4. srpnja 2012. o nadležnosti, mjerodavnom pravu, priznavanju i izvršenju odluka i prihvaćanju i izvršavanju javnih isprava u nasljednim stvarima i o uspostavi Europske potvrde o nasljeđivanju,⁴ a pitanja glase:

„Treba li članak  83. stavke 3 i. 4. Uredbe o nasljeđivanju u vezi s člankom 3. stavkom 1. točkom (d) Uredbe br. o nasljeđivanju tumačiti na način da pojam raspolaganja imovinom zbog smrti uključuje i izjavu o lišenju nasljedstva?

U slučaju potvrdnog odgovora na prvo pitanje, treba li članak 83. stavak 4. Uredbe o nasljeđivanju tumačiti na način da je, ako je ostavitelj prije 17. kolovoza 2015. pisano izvršio više raspolaganja imovinom zbog smrti koja su bila u skladu s pravom države koje je ostavitelj mogao izabrati u skladu s Uredbom o nasljeđivanju, pravo koje se smatra izabranim kao pravo mjerodavno za nasljeđivanje pravo u skladu s kojim je ostavitelj posljednji put prije 17. kolovoza 2015. izvršio raspolaganje imovinom zbog smrti?

Treba li članak 26. stavak 2. Uredbe o nasljeđivanju tumačiti na način da, ako je ostavitelj imao ograničenu sposobnost izvršavanja raspolaganja imovinom zbog smrti na temelju raspolaganja imovinom zbog smrti izvršenog prije 17. kolovoza 2015. u skladu s pravom mjerodavnim za njegovo nasljeđivanje u cijelosti i ako je zbog kasnije promjene tog prava došlo do promjene uvjeta izvršavanja njegove sposobnosti za izvršavanje raspolaganja imovinom, ostavitelj i dalje ima ograničenu sposobnost za izvršavanje raspolaganja u skladu s pravom koje bi bilo mjerodavno za njegovo nasljeđivanje u slučaju njegove smrti na dan sklapanja ugovora o nasljeđivanju, i to neovisno o tome što je ostavitelj, u skladu s pravom mjerodavnim za njegovo nasljeđivanje u cijelosti na dan njegove smrti, imao pravo raskinuti (opozvati ili promijeniti) ugovor o nasljeđivanju?“

Ostavitelj u glavnom predmetu je osoba L.K. koji je u trenutku smrti imao uobičajeno boravište u Češkoj i prema dostupnim podacima jednom je sklopio brak koji je prestao smrću njegove supruge, a u tom braku su rođene dvije kćeri od kojih jedna ima djecu, tj. unučad ostavitelja. Nadalje, tijekom glavnog postupka je utvrđeno da je ostavitelj izvršio dva raspolaganja za slučaj smrti:

-        Izjava o lišenju nasljedstva podnesena u obliku službene izjave koju je 23. lipnja 2015. (dakle prije stupanja na snagu Uredbe o nasljeđivanju) sastavila javna bilježnica u Češkoj i

-          Oporuka napisana u obliku javnobilježničkog akta od 20. prosinca 2017. pri čemu je sastavni dio te službene izjave bio i izbor mjerodavnog prava u skladu s Uredbom o nasljeđivanju.

Uz sve navedeno punomoćnik jedne od kćeri i unučadi ostavitelja tvrdi da je ostavitelj zajedno sa suprugom 1999. godine sastavio zajedničku oporuku pred javnim bilježnikom u Njemačkoj te je istaknuo da su ostavitelj i njegova supruga tom zajedničkom oporukom ograničili svoju slobodu raspolaganja imovinom za slučaj smrti na način da je ostavitelj nakon smrti jednog bračnog druga mogao izmijeniti krug nasljednika samo na način da nasljednikom odredi jednu od osoba navedenih u zajedničkoj oporuci.

U konkretnom slučaju postavlja se pitanje tumačenja pojma „raspolaganje imovinom za slučaj smrti“.

Naime, pitanje je je li izjava o lišenju nasljedstva raspolaganje imovinom za slučaj smrti, u smislu relevantnih odredaba Uredbe o nasljeđivanju. U članku 3. stavku 1. točki (d) Uredbe o nasljeđivanju su navedeni oporuka, zajednička oporuka ili ugovor o nasljeđivanju kao raspolaganja imovinom za slučaj smrti. Stoga se postavlja pitanje treba li doista pod pojmom „raspolaganje imovinom zbog smrti” u skladu s navedenim člankom podrazumijevati samo i isključivo tri vrste (tipa) raspolaganja imovinom zbog smrti i da takvo raspolaganje imovinom zbog smrti ne predstavlja nijedna druga ostaviteljeva pravna radnja na temelju koje on uređuje odnose nakon svoje smrti.

Nezavisni odvjetnik M. Campos Sánchez-Bordona je svoje mišljenje objavio 29. siječnja 2026.,⁵ a u navedenom mišljenju istaknuo je da pojam „raspolaganje imovinom za slučaj smrti“ obuhvaća i izjavu o lišenju nasljedstva, zatim da se fikcija o izboru mjerodavnog prava koja je predviđena člankom 83. stavkom 4. Uredbe o nasljeđivanju ne primjenjuje ako je ostavitelj izabrao mjerodavno pravo za svoje nasljeđivanje nakon datuma stupanja na snagu Uredbe o nasljeđivanju te da su obvezujući učinci ugovora o nasljeđivanju uređeni člankom 25. Uredbe o nasljeđivanju.

Nadalje, 19. studenog 2026. Sud EU-a će objaviti presudu u predmetu C-683/24, Spielerschutz Sigma, u kojem pitanja postavlja austrijski sud, Handelsgericht Wien, a sama pitanja se odnose na tumačenje Uredbe (EU) br. 1215/2012 Europskog parlamenta i Vijeća od 12. prosinca 2012. o nadležnosti, priznavanju i izvršenju sudskih odluka u građanskim i trgovačkim stvarima⁶.

Sud koji podnosi zahtjev u ovom predmetu postavlja ukupno pet pitanja koja se odnose na tumačenje načela javnog poretka za potrebe priznavanja i izvršenja stranih sudskih odluka u smislu odredaba Uredbe Bruxelles I bis.⁷

Navedena pitanja se odnose na niz predmeta u kojima su podnesene tužbe pred austrijskim i njemačkim sudovima, a riječ je o tužbama koje su potrošači podnijeli protiv priređivača internetskih igara na sreću koji imaju poslovni nastan na Malti. Potrošači se pozivaju na pravila o neopravdanom bogaćenju te zahtijevaju povrat onoga što su uplatili priređivačima navedenih igara na sreću ističući da su navedeni priređivači prekršili domicilne propise o igrama na sreću. Naime, potrošači se nakon ishođenja presuda susreću s poteškoćama prilikom priznavanja i izvršenja takvih odluka na Malti. Međutim, u konkretnom slučaju pitanja ne postavlja malteški sud, nego austrijski sud pred kojim se vodi sasvim druga vrsta postupka, ali povezana s ovim postupkom pa se postavlja i pitanje dopuštenosti ovakvog zahtjeva.

Nezavisni odvjetnik N. Emiliou je 23. travnja 2026. objavio svoje mišljenje prema kojem je ovakva vrsta zahtjeva nedopuštena.⁸

Na koncu, Sud EU-a će 26. studenog 2026. objaviti presudu u predmetu C-515/25, Mekanova, u kojem pitanja postavlja bugarski sud, Sofijski rajonen sad, a sama pitanja se odnose na tumačenje odredaba Uredbe Bruxelles I bis, a glase:

„Treba li članak 7. točku 1. podtočku (a) i članak 7. točku 5., u vezi s člankom 5. stavkom 1. Uredbe Bruxelles I bis tumačiti na način da se njime predviđaju obvezujuća pravila o nadležnosti sudova država članica unutar Unije koja se ne mogu isključiti nacionalnim zakonskim odredbama u pogledu posebnih vrsta pojednostavnjenih postupaka, kao što je postupak povodom platnog naloga, za koje su predviđeni i posebni uvjeti za nadležnost nacionalnih sudova? U slučaju potvrdnog odgovora na to pitanje, proizlazi li iz tih odredbi obveza ukidanja već donesene sudske odluke odnosno zabrana njezina ukidanja, čak i ako postoji sumnja na pokušaj nezakonitog odabira suda?

Treba li, neovisno o odgovoru na prvo pitanje, članak 7. točku 5. Uredbe Bruxelles I bis, u vezi s presudom od 11. travnja 2019., Ryanair, C-464/18, tumačiti na način da je pojam „podružnica, predstavništvo ili druga poslovna jedinica” autonoman pojam prava Unije i, u slučaju potvrdnog odgovora, koja je njegova važnost s obzirom na zahtjev da se ugovor sklopi u okviru djelatnosti poslovne jedinice?

U slučaju niječnog odgovora na prvo pitanje, odnosno ako navedene odredbe nisu obvezujuće, i potvrdnog odgovora na prvi dio drugog pitanja, treba li članak 7. točku 5. Uredbe Bruxelles I bis, u vezi s presudom od 13. studenoga 1990., Marleasing, C-106/89, tumačiti na način da nacionalne odredbe kojima se predviđa sudska nadležnost na temelju postojanja „stalne poslovne jedinice” u određenoj državi članici valja tumačiti, kad je riječ o tom pojmu, u skladu s tim kako pojam „podružnica, predstavništvo ili poslovna jedinica” tumači Sud Europske unije?

Treba li članak 7. točku 5. Uredbe Bruxelles I bis tumačiti na način da se njime u svrhu određivanja nadležnosti za odlučivanje o tužbama podnesenima protiv podružnice, predstavništva ili poslovne jedinice uređuje ne samo podjela nadležnosti među državama članicama Europske unije, nego i podjela mjesne nadležnosti među sudovima svake pojedine države?“

Tužitelj u glavnom postupku je podnio tužbu protiv društva koje je osnovano u skladu s mađarskim pravom, ali protiv podružnice koja posluje na području Bugarske, a sve zbog neurednog ispunjenja obveza iz ugovora o zračnom prijevozu. Tuženik je u odgovoru na tužbu osporio međunarodnu nadležnost bugarskih sudova te istaknuo da u konkretnom slučaju nije riječ o potrošačkom ugovoru.

Tužiteljica, naprotiv, smatra da su bugarski sudovi nadležni budući da je riječ o bugarskoj podružnici tuženika.

U konkretnom slučaju od Suda EU-a se traži tumačenje pojma podružnica, predstavništvo, odnosno poslovna jedinica te utvrđivanje kriterija po kojima će se utvrđivati nadležnost u slučaju predmetne vrste sporova.

Mia Mišić, mag. iur., sutkinja Općinskog suda u Vinkovcima