Oduzimanje vozila treće osobe kao povreda prava vlasništva

Mjere privremenih ili trajnih oduzimanja motornih vozila za koja postoji opasnost da će biti iskorištena u ponovljenom prekršaju ili kaznenom djelu propisane su člancima 229. i 286. Zakona o sigurnosti prometa na cestama („Narodne novine“, br. 67/08., 48/10., 74/11., 80/13., 158/13., 92/14., 64/15., 108/17., 70/19., 42/20., 85/22., 114/22., 133/23. i 145/24.), člankom 76.a Prekršajnog zakona („Narodne novine“, br. 107/07., 39/13., 157/13., 110/15., 70/17., 118/18., 114/22. i 86/26.) te člankom 79. Kaznenoga zakona („Narodne novine“, br. 125/11., 144/12., 56/15., 61/15., 101/17., 118/18., 126/19., 84/21., 114/22., 114/23., 36/24. i 136/25., dalje: KZ/11) kojim je među ostalim propisano da sud može oduzeti predmete i sredstva koji su bili namijenjeni ili uporabljeni za počinjenje kaznenog djela. Mjerodavan može biti i članak 161. stavak 3. Zakona o kaznenom postupku („Narodne novine“, br. 152/08., 76/09., 80/11., 121/11. – službeni pročišćeni tekst, 91/12., 143/12., 56/13., 145/13., 152/14., 70/17., 126/19. i 126/19., u daljnjem tekstu: ZKP/08) koji propisuje da će se stvari koje se imaju upotrijebiti za utvrđivanje činjenica oduzeti privremeno i nakon završetka postupka vratiti vlasniku, a ako je takva stvar prijeko potrebna vlasniku, ona mu se može vratiti i prije završetka postupka uz obvezu da je na zahtjev donese. Člancima 556., 556.a i 558. ZKP-a/08 propisan je i postupak za oduzimanje predmeta i imovinske koristi.

Kada motorno vozilo uporabi za počinjenje prekršaja ili kaznenog djela nevlasnik toga vozila, postavlja se pitanje je li uvijek i u svakom slučaju opravdano oduzimanje, bilo privremeno bilo trajno, te ne dira li se navedenom mjerom u prava trećih osoba, prava vlasnika motornog vozila?

Na ovo se pitanje ne može dati svevažeći odgovor, već se u svakom pojedinom slučaju ispituju okolnosti koje su dovele do počinjenja prekršaja odnosno kaznenog djela. Tako uloga vlasnika vozila i njegova svijest o opasnostima kojima počinitelj izlaže zaštitni subjekt ili objekt te pristanak ili nemar prema navedenim saznanjima može imati utjecaja na ocjenu o tome je li zbog takvog doprinosa vlasnika vozila opravdano izreći mjeru oduzimanja od osobe koja nije ujedno i počinitelj prekršaja odnosno kaznenog djela. S druge strane, da bi sudovi valjano kvalificirali ulogu vlasnika vozila, nužno je da vlasnici vozila budu propisno ispitani u dokaznom postupku.

Također je značajno je li vlasnik vozila znao da je u tijeku prekršajni ili kazneni postupak protiv okrivljenika radi počinjenja prekršaja ili kaznenog djela njegovim vozilom, je li raspravni sud pozvao vlasnika kao svjedoka te raspolaže li vlasnik podatcima odlučujućim za primjenu mjere oduzimanja vozila kojim je počinjen prometni prekršaj ili kazneno djelo. Izostanak nekog od navedenih elemenata može dovesti do uskraćivanja učinkovitog sudjelovanja vlasnika vozila u prekršajnom postupku ili kaznenom postupku te posljedično do povrede adekvatnih procesnih jamstava zaštite od proizvoljnog oduzimanja predmeta u njegovom vlasništvu, odnosno do povrede prava vlasništva.

U jednom takvom predmetu Ustavni sud je odlukom broj U-III-2347/2022 od 15. veljače 2024. usvojio ustavnu tužbu podnositelja i ukinuo točku V. presude Općinskog suda u Sisku broj K-493/2021-13 od 15. prosinca 2021. u dijelu u kojem se od počinitelja kaznenog djela oduzima kombi vozilo austrijskih registarskih oznaka oduzet potvrdom o privremenom oduzimanju predmeta Policijske postaje K. te vratio predmet u tom dijelu prvostupanjskom sudu na ponovni postupak.

U kaznenom je postupku od okrivljenika trajno oduzeto vozilo koje je bilo uporabljeno za počinjenje kaznenog djela za koje je osuđen i koje je do tada bilo u vlasništvu podnositelja ustavne tužbe.

Podnositelj ustavne tužbe bilo je trgovačko društvo koje se bavilo djelatnošću iznajmljivanja vozila. Policijski službenici su 18. kolovoza 2021. zaustavili vozilo kojim je upravljao A. S. te su na temelju pregleda vozila utvrdili da se u teretnom prostoru nalaze 22 ilegalna migranta bez dokumenata. A. S. je istog dana uhićen jer su postojale osnove sumnje da je počinio kazneno djelo protuzakonitog ulaženja, kretanja i boravka u Republici Hrvatskoj, drugoj državi članici Europske unije ili potpisnici Šengenskog sporazuma te mu je oduzeto predmetno vozilo. Sporno vozilo bilo je u vlasništvu podnositelja te ga je podnositelj iznajmio A. S. na temelju ugovora o najmu vozila od 17. kolovoza 2021.

Protiv A. S. podignuta je optužnica 10. rujna 2021. Optužnica je potvrđena 12. listopada 2021.

Direktor podnositelja ustavne tužbe uputio je e-mail 9. studenoga 2021. Općinskom sudu u Sisku u kojem je naveo da je A. S. od podnositelja iznajmio privremeno oduzeto vozilo i tražio od suda povrat vozila. U tijeku postupka su nakon toga održana dva ročišta o kojima podnositelj nije bio obaviješten, odnosno direktor podnositelja nije na njih bio pozvan.

Osporenom presudom A. S. proglašen je krivim za počinjenje kaznenog djela koje mu se stavljalo na teret te je istom presudom od njega oduzeto vozilo u vlasništvu podnositelja koje je bilo uporabljeno za počinjenje kaznenog djela. Sud je u obrazloženju odluke o trajnom oduzimanju vozila naveo da je na temelju posebnih izvješća Policijske postaje K. utvrđeno da je to vozilo korišteno za prijevoz ilegalnih migranata u Češkoj 7. studenoga 2020. i u Mađarskoj 27. siječnja 2021. te da je Interpol Republike Austrije raspisao tjeralicu za tim vozilom. Sud je isto tako naveo da je, s obzirom na to da je vozilo služilo za počinjenje kaznenog djela, odnosno da je A. S. njime prevozio ilegalne migrante, predmetno vozilo oduzeto radi sprječavanja njegovog daljnjeg korištenja za ilegalno prevoženje migranata. Osporena presuda dostavljena je državnom odvjetništvu i A. S., ali nije dostavljena podnositelju.

Državno odvjetništvo i A. S. podnijeli su žalbu protiv osporene prvostupanjske presude, ali ne u dijelu koji se odnosi na trajno oduzimanje podnositeljevog vozila. Drugostupanjskom presudom potvrđena je prvostupanjska presuda. Drugostupanjska presuda također nije dostavljena podnositelju. Podnositelj navodi da je prvostupanjsku presudu s potvrdom pravomoćnosti zaprimio 21. ožujka 2022. Podnositelj je 13. travnja 2022. zatražio od Općinskog suda u Sisku da mu dostavi drugostupanjsku presudu koja mu je sljedeći dan i dostavljena.

Podnositelj se u ustavnoj tužbi žali da nije mogao učinkovito sudjelovati i zaštititi svoje imovinske interese u kaznenom postupku protiv treće osobe u kojem je trajno oduzeto vozilo u vlasništvu podnositelja koje je uporabljeno za počinjenje kaznenog djela.

Ustavni sud razmotrio je prigovore iz ustavne tužbe kroz članak 48. Ustava koji jamči pravo vlasništva. Najprije je utvrđeno da trajno oduzimanje podnositeljeva vozila od treće osobe u kaznenom postupku zato što je treća osoba vozilo upotrijebila za počinjenje kaznenog djela predstavlja miješanje u podnositeljevo pravo vlasništva.¹

Potom je uočio da je trajno oduzimanje podnositeljeva vozila bilo utemeljeno na članku 79. stavku 2. KZ-a/11 prema kojem sud može oduzeti predmete koji su bili uporabljeni za počinjenje kaznenog djela te ocijenio da je miješanje u podnositeljevo pravo vlasništva bilo predviđeno zakonom, a miješanje u to njegovo pravo težilo je legitimnom cilju sprječavanja ilegalnih migracija.²

U nastavku je Ustavni sud analizirao je li postignuta pravična ravnoteža između cilja kojemu je miješanje težilo i podnositeljevih prava. Takva ravnoteža ovisi o mnogobrojnim čimbenicima, a ponašanje vlasnika je jedan od elemenata koji se treba imati u vidu, pri čemu je istaknuo i da članak 79. stavak 4. KZ-a/11 propisuje da vlasnik oduzetog predmeta koji nije počinitelj djela ima pravo na povrat predmeta ili naknadu njegove tržišne vrijednosti iz državnog proračuna, osim ako je najmanje krajnjom nepažnjom pridonio da predmet bude uporabljen za počinjenje kaznenog djela.

Potom je Ustavni sud razmatrao je li prvostupanjski sud pri odlučivanju o trajnom oduzimanju predmeta ispitao podnositeljev doprinos tome da predmet bude uporabljen za počinjenje kaznenog djela, odnosno je li analizirao u kakvom su odnosu podnositeljevo ponašanje i kršenje zakona do kojeg je nedvojbeno došlo, pri čemu je bilo potrebno utvrditi je li podnositelj imao razumnu mogućnost iznijeti svoje argumente u tijeku postupka.

Ustavni sud podsjetio je na nevažeći Zakon o postupku oduzimanja imovinske koristi ostvarene kaznenim djelom i prekršajem („Narodne novine“, br. 145/10. i 70/17.) koji je bio na snazi od 1. siječnja 2011. do 26. srpnja 2017. te je uređivao postupanje s imovinom oduzetom u kaznenom postupku, a koji je propisivao i da osoba povezana s okrivljenikomima u postupkupoložaj stranke. Nakon prestanka važenja tog Zakona, na postupanje s oduzetim predmetima primjenjuju se prethodno citirane odredbe ZKP-a/08 koji nema takvu odredbu.

Ustavni sud pritom je naglasio da iz prakse ESLJP-a proizlazi da bi osobe čija se imovina trajno oduzima trebale formalno imati status stranke u postupku, ali će se smatrati da su konvencijski standardi zadovoljeni i ako im se pruži razumna i dovoljna mogućnost da na odgovarajući način zaštite svoje interese, bez obzira na to je li im zakonom dodijeljen status stranke.³

Razmatrajući predmet ustavne tužbe istaknuto je da je u tijeku kaznenog postupka trebalo utvrditi je li podnositelj najmanje krajnjom nepažnjom pridonio da vozilo bude upotrijebljeno za počinjenje kaznenog djela, odnosno trebalo je utvrditi je li podnositelj postupao u dobroj vjeri te je li mogao znati da njegovo vozilo može biti upotrijebljeno za počinjenje kaznenog djela, a ako jest, je li išta poduzeo kako bi to spriječio. Međutim, iz spisa sudskog predmeta nije bilo vidljivo na koji je način podnositelj saznao da je sporno vozilo privremeno oduzeto u Republici Hrvatskoj za potrebe vođenja kaznenog postupka protiv osobe kojoj je podnositelj to vozilo iznajmio, osim što je uočen podnositeljev e-mail upućen prvostupanjskom sudu u kojem je podnositelj od suda zatražio povrat privremeno oduzetog vozila. Po zaprimanju navedenog e-maila u spis održana su dva ročišta za glavnu raspravu o kojima podnositelj nije bio obaviješten, odnosno odgovorna osoba podnositelja nije bila pozvana kao svjedok.

S obzirom na navedeno, Ustavni sud je bio mišljenja da su se okolnosti vezane uz podnositeljevo ponašanje mogle na odgovarajući način razjasniti pozivanjem odgovorne osobe podnositelja na raspravu radi ispitivanja, na što su sud obvezivale i odredbe članka 556.a stavka 3. i članka 558. stavaka 2. i 4. ZKP-a/08.

U odnosu na kvalitetu osporene presude Ustavni sud je naveo da je odluka o trajnom oduzimanju vozila obrazložena tako što je navedeno da je vozilo već prethodno bilo korišteno za ilegalni prijevoz migranata, što podnositelj u ustavnoj tužbi nije osporavao, no kako podnositelj nije bio pozvan na raspravu, niti ga je sud pisanim putem pozvao da se očituje o tome je li poduzeo bilo kakve mjere u okviru svog poslovanja kako bi spriječio daljnje korištenje vozila za protupravne svrhe, Ustavni sud zaključio je da podnositelj nije imao mogućnosti pred sudom iznijeti svoje argumente te je podnositelj u potpunosti bio isključen iz postupka odlučivanja. Pritom je utvrđeno da prvostupanjska presuda podnositelju nije bila dostavljena čime mu je uskraćena mogućnost osporavanja odluke o trajnom oduzimanju vozila.

Ustavni sud stoga nije mogao drukčije nego zaključiti da je podnositelju uskraćeno učinkovito sudjelovanje u kaznenom postupku u kojem je u korist Republike Hrvatske od njega kao treće osobe trajno oduzeto vozilo koje je do tada bilo u njegovom vlasništvu, a zbog toga što podnositelju nisu osigurana adekvatna procesna jamstva zaštite od proizvoljnog oduzimanja predmeta, podnositelju je povrijeđeno pravo vlasništva. Pritom je u odluci Ustavnog suda naglašeno da "... utvrđenje povrede podnositeljeva prava vlasništva ni na koji način ne prejudicira ishod postupka u kojem će se ponovno odlučivati o potrebi trajnog oduzimanja vozila te da je vozilo i dalje moguće trajno oduzeti. U svrhu izvršavanja odluke Ustavnog suda, prvostupanjski je sud dužan zakazati ročište na koje će pozvati odgovornu osobu podnositelja radi saslušanja na okolnost dobre vjere podnositelja. Pri tome, sud je, u svrhu utvrđivanja je li podnositelj postupao barem s krajnjom nepažnjom, dužan ispitati je li podnositelj u okviru svog poslovanja poduzeo ikakve mjere da spriječi ponovnu uporabu vozila za prijevoz ilegalnih migranata nakon što je isto vozilo prethodno već dva puta bilo korišteno za počinjenje istovrsnog kaznenog djela."

Ivana Đuras, viša savjetnica u Ustavnom sudu RH