Čega se dužnik/potrošač oslobađa u jednostavnom postupku stečaja potrošača?

1. Uvod

Uzimajući u obzir kako su pozitivnim propisima uređeni mehanizmi ujednačavanja sudske prakse, poput vjerodostojnog tumačenja Hrvatskog sabora, uloga pravnih shvaćanja zauzetih na sjednicama sudaca sudskih odjela te uloga sudaca evidentičara na drugostupanjskim sudovima dokinuta odlukom Ustavnog suda Republike Hrvatske (dalje: USRH)¹ te nedavnim izmjenama Zakona o sudovima² i Sudskog poslovnika³, sve je važnije da odluke VSRH-a budu poduprte obrazloženjem koje će niže sudove u svakom pogledu uvjeriti u pravnu i logičku ispravnost zauzetog pravnog shvaćanja u revizijskim odlukama.⁴ U suprotnom, ako pravno shvaćanje koje je zauzeo VSRH nije dostatno kvalitetno obrazloženo, odnosno nije ni pravno ni logički uvjerljivo, uistinu se ne može od nižih sudova očekivati da nekritički prihvate zauzeto pravno shvaćanje u svojim odlukama.

Stoga će se u ovom radu ukratko kritički prikazati jedna revizijska odluka VSRH-a, čije obrazloženje, po mišljenju autora, nema takvu kvalitetu koja bi opravdala očekivanje da niži sudovi, čije su odluke u povodu revizije ukinute i predmet vraćen na ponovni postupak, promijene pravno shvaćanje na kojem su utemeljili svoje sada ukinute odluke.

2. Okolnosti slučaja

U predmetu Općinskog suda u Koprivnici, Stalne službe u Đurđevcu poslovni broj P-359/2022, a koji se spor vodio radi proglašenja izvansudske ovrhe nedopuštenom, utvrđeno je da tuženik/ovrhovoditelj (osiguravajuće društvo Croatia osiguranje d.d.) prema ovršenici/tužiteljici ima tražbinu po osnovi regresnog zahtjeva, jer je tuženik banci s kojom je tužiteljica sklopila ugovor o kreditu dao pokriće za rizik od neisplate, odnosno neuredne isplate kreditnih anuiteta, a nakon što je banci isplatio osigurani iznos na ime naknade štete po ostvarenju osiguranog slučaja. Nadalje, utvrđeno je da tuženik/ovrhovoditelj u odnosu na navedenu tražbinu prema tužiteljici/ovršenici raspolaže dvjema ovršnim ispravama, i to presudom zbog ogluhe Općinskog suda u Koprivnici poslovni broj P-410/06 od 9. svibnja 2006. godine te izjavom o suglasnosti o zapljeni⁵ broj OV-5941/02 od 15. srpnja 2002. godine. Utvrđeno je kako je tuženik na temelju navedene presude pokrenuo ovrhu na novčanim sredstvima po računu tužiteljice u kojem je ovršnom postupku Općinski sud u Koprivnici donio rješenje o ovrsi poslovni broj Ovr-216/16 od 28. travnja 2016. godine. Također, utvrđeno je kako je rješenjem Općinskog suda u Koprivnici, Stalne službe u Đurđevcu poslovni broj Sp-338/2019 od 17. prosinca 2019. godine, u jednostavnom postupku stečaja potrošača, tužiteljica oslobođena obveze u odnosu na osnovu poslovni broj Ovr-216/16 i vjerovnika Croatia osiguranje d.d. Unatoč tomu što je rješenje Sp-338/2019 postalo pravomoćno, tuženik je nakon toga protiv tužiteljice, na temelju druge ovršne isprave kojom je raspolagao, izjave o suglasnosti o zapljeni, a radi naplate iste tražbine, pokrenuo izvansudski ovršni postupak na način da je navedenu izjavu dostavio izravno na provedbu poslodavcu tužiteljice, a radi provedbe ovrhe na njezinoj plaći, u povodu koje je ovrhe ovršenica/tužiteljica pokrenula parnicu radi proglašenja iste nedopuštenom.⁶

Prvostupanjski sud je prihvatio tužbeni zahtjev za proglašenje ovrhe nedopuštenom uz obrazloženje kako je rješenjem poslovni broj Sp-338/2019 tužiteljica općenito oslobođena predmetne obveze u odnosu na tuženika/vjerovnika, bez obzira na to što se u navedenom rješenju izričito ne spominje ovršna isprava broj OV-5941/02. Takvo pravno shvaćanje potvrdio je i u povodu žalbe tuženika drugostupanjski sud.

U povodu drugostupanjske presude tuženik je u reviziji VSRH-u postavio sljedeće revizijsko pitanje: „Je li tužitelj/ovršenik koji je u jednostavnom postupku stečaja potrošača oslobođen obveze/duga po određenoj osnovi za plaćanje kako je ona definirana u čl. 3. Zakona o provedbi ovrhe na novčanim sredstvima, oslobođen obveze/duga samo po toj osnovi ili se smatra kako je time općenito oslobođen duga po osnovi ugovora o kreditu iz kojeg je dug nastao?“. VSRH je, prihvaćajući reviziju tuženika, na pitanje odgovorio na sljedeći način: „Potrošač koji je u jednostavnom postupku stečaja potrošača oslobođen obveze/duga po određenoj osnovi za plaćanje kako je ona definirana u čl. 3. Zakona o provedbi ovrhe na novčanim sredstvima, oslobođen je obveze/duga samo po toj osnovi te se ne smatra da je time općenito oslobođen duga po osnovi ugovora o kreditu iz kojeg je dug nastao.“⁷

U odnosu na sve što je uvodno navedeno, najznačajnije je primijetiti kako VSRH u svom obrazloženju, osim što citira članak 79.a Zakona o stečaju potrošača⁸ (dalje: ZSP) i članak 3. stavak 1. Zakona o provedbi ovrhe na novčanim sredstvima⁹ (dalje: ZPONS), uz zaključak kako se osnova broj OV-5941/02 ne navodi u izreci rješenja poslovni broj Sp-338/2019 te da stoga u odnosu na tu osnovu tužiteljica/dužnik nije oslobođena obveze, dalje ne obrazlaže zauzeto pravno shvaćanje, ne analizira kakve posljedice takva odluka ima na dužnika, ne navodi koji je cilj zakonodavac imao kada je uveo jednostavan postupak stečaja potrošača. Pojednostavljeno, VSRH je mišljenja kako se u jednostavnom postupku stečaja potrošača potrošač oslobađa obveze samo u odnosu na konkretnu osnovu za plaćanje, kako je taj pojam definiran člankom 3. ZPONS-a, pa ako u izreci rješenja kojim se dužnik oslobađa obveza neka osnova nije izričito navedena, protiv dužnika se na temelju te osnove i dalje može provoditi ovršni postupak, makar je potrošač po drugoj osnovi za plaćanje, kojom je utvrđena¹⁰ ista tražbina vjerovnika, oslobođen obveze.

3. Jednostavni postupak stečaja potrošača i namjera zakonodavca

Argumentom iz namjere zakonodavca, i to u inačici u kojoj utvrđujemo volju „povijesnog zakonodavca“, tj. namjeru ljudi koji su sudjelovali u donošenju propisa, opravdava se tumačenje na način da se argumentira kako je izabrano tumačenje u skladu s namjerom koju je zakonodavac imao pri donošenju istog, a koju namjeru utvrđujemo na temelju „pripremnih materijala“.¹¹

Jednostavni postupak stečaja potrošača uveden je Zakonom o izmjenama i dopunama ZSP-a („Narodne novine“, br. 67/2018.). U Konačnom prijedlogu Zakona o izmjenama i dopunama ZSP-a Vlade Republike Hrvatske navodi se kako je cilj uvođenja jednostavnog postupka stečaja potrošača: „omogućiti dijelu insolventnih građana, koji su u  tzv. „dugotrajnoj blokadi“ za relativno male iznose, da u ubrzanom i pojednostavljenom  postupku namire vjerovnike iz imovine koja je za to podobna i da se oslobode od preostalog duga“¹². Dalje se obrazlaže kako se time zadire samo u one vjerovničko-dužničke odnose koji se, ni nakon pokušaja provedbe ovrhe, nisu uspjeli razriješiti.¹³

Cilj uvođenja jednostavnog postupka stečaja potrošača je rješavanje dužničko-vjerovničkog odnosa te konačno oslobođenje dužnika od preostalih obveza, odnosno duga. Suprotno tomu, prema odluci VSRH-a, dužnik, u konkretnom slučaju, iako je u provedenom postupku jednostavnog stečaja potrošača oslobođen određene obveze prema određenom vjerovniku, ipak, de facto, nije oslobođen te obveze. Ako vjerovnik raspolaže drugom ovršnom ispravom za istu tražbinu, a koja nije navedena u izreci rješenja, on će na temelju te isprave ipak moći pokrenuti ovršni postupak radi prisilne naplate iste tražbine.

Postavlja se pitanje je li, u konkretnom slučaju, provođenjem jednostavnog postupka stečaja potrošača riješen predmetni dužničko-vjerovnički odnos, odnosno je li dužnik oslobođen predmetne obveze, te je li time posljedično ostvaren cilj koji su imale predmetne zakonske izmjene i dopune. Dužnik koji se nađe u situaciji kao predmetnoj svakako neće cijeniti zakonodavnu reformu kojom se nastojalo ublažiti dužničku krizu, s obzirom na to da je on, i nakon što je u odnosu na određenu obvezu proveden jednostavan postupak stečaja potrošača, i dalje ostao dužnik, uz jedinu razliku da se ovrha više ne provodi putem FINA-e po njegovim novčanim sredstvima po računu, već izravno na njegovoj plaći kod poslodavca, odnosno da se ovrha provodi na temelju različite ovršne isprave. Da je namjera zakonodavca bila isključivo onemogućavanje provedbe ovrhe, bilo sudske, bilo izvansudske putem FINA-e, odnosno smanjenje broja građana s blokiranim računima, onda bi tumačenje VSRH-a bilo usklađeno sa zakonodavčevom namjerom. U tom bi slučaju namjera zakonodavca zapravo bila „friziranje statistike“, s obzirom na to da ne postoji službena evidencija broja građana na čijim se plaćama i drugim stalnim novčanim primanjima izravno provodi izvansudska ovrha, bez sudjelovanja FINA-e ili suda.¹⁴

4. Jednostavni postupak stečaja potrošača i sustavno tumačenje

Sustavnim tumačenjem značenje pravne odredbe utvrđujemo iz njezina mjesta u sustavu prava i to, u pravilu, iz njezinog mjesta u skupu odredbi kojima se uređuje određena pravna materija ili „pravni institut“.¹⁵

Glede predmetnih zakonskih izmjena i dopuna, odnosno načina na koji je zakonski uređen jednostavan postupak stečaja potrošača, a za analizu predmetne revizijske odluke VSRH-a, najvažnije je naglasiti kako se u tom postupku dužnik oslobađa samo obveza po osnovama za plaćanje koje su odnosno koje su bile upisane u Očevidnik Financijske agencije, pri čemu je pojam osnove za plaćanje definiran člankom 3. ZPONS-a.¹⁶

Iako su se nižestupanjski sudovi u svojim odlukama pozvali na članak 76. stavak 1. ZSP-a, koji se u jednostavnom postupku stečaja potrošača primjenjuje na temelju članka 79.o tog Zakona, a kojim je propisano da će sud, ako nisu ispunjene pretpostavke za donošenje rješenja o uskrati oslobođenja od preostalih obveza, donijeti rješenje o oslobođenju od preostalih obveza¹⁷, VSRH u svom obrazloženju u potpunosti ignorira argumentaciju nižestupanjskih sudova. Kako je navedeno, VSRH, nakon citiranja članka 79.a ZSP-a i članka 3. stavka 1. ZPONS-a, samo ustvrđuje kako predmetnim rješenjem dužnik nije oslobođen obveze po osnovi broj OV-5941/02, ne analizirajući druge zakonske odredbe, pa ni onu na kojoj je nižestupanjski sud utemeljio svoju odluku. VSRH ne uzima u obzir ni članak 79.l ZSP-a kojim je propisano da vjerovnici iz članka 79.a ZSP-a nakon otvaranja jednostavnog postupka stečaja potrošača ne mogu tražiti promjenu sredstva i predmeta ovrhe u ovršnim postupcima radi namirenja iste novčane tražbine niti mogu pokretati nove ovršne postupke. Zakonom je izričito propisana zabrana vjerovnicima, u odnosu na čije je osnove otvoren jednostavan postupak stečaja potrošača, da nakon otvaranja tog postupka pokreću nove ovršne postupke protiv potrošača radi naplate iste tražbine, pri čemu nije propisana iznimka za one vjerovnike koji za istu tražbinu raspolažu dvjema ovršnim ispravama. Naravno, argumentum a minore ad maius, ako je vjerovniku čija je osnova za plaćanje upisana u Očevidnik FINA-e nakon otvaranja jednostavnog postupka stečaja potrošača, radi naplate iste tražbine, zabranjeno pokrenuti novi ovršni postupak, još mu je više zabranjeno to učiniti nakon što je potrošač pravomoćno oslobođen preostale obveze u odnosu na tu tražbinu, odnosno vjerovnika. Nadalje, člankom 79.n ZSP-a propisano je kako će sud u rješenju o zaključenju jednostavnog postupka stečaja potrošača istog osloboditi od preostalih obveza u odnosu na osnove i vjerovnike iz članka 79.a toga Zakona. Uporabom veznika „i“ zakonodavac očito ima namjeru izraziti da se dužnik oslobađa obveze koju ima prema određenom vjerovniku, dok se osnova za plaćanje koristi samo za identifikaciju te obveze/tražbine, a radi pojednostavljenja postupka. Nadalje, člankom 3. stavkom 1. ZSP-a kao cilj toga Zakona utvrđeno je oslobođenje poštenog potrošača od preostalih obveza nakon unovčenja njegove imovine. Nigdje iz odjeljka ZSP-a kojim se posebno uređuje jednostavni postupak stečaja potrošača ne proizlazi kako taj postupak, kao podvrsta postupka stečaja potrošača, ima neki drugi cilj.

5. Jednostavni postupak stečaja potrošača i argument iz razložnosti

Argumentom iz razložnosti poslužit ćemo se kako bismo odbacili tumačenje zakonske odredbe u slučaju kada bi takvo tumačenje (u pravilu doslovno/gramatičko) rezultiralo apsurdnim ili nerazložnim zaključkom.¹⁸

Kada bismo prihvatili pravno shvaćanje VSRH-a, u konkretnom slučaju, ne samo da je dopušteno vjerovniku/ovrhovoditelju pokrenuti novi ovršni postupak na temelju izjave o zapljeni, a radi naplate iste tražbine, već bi on to mogao učiniti i na temelju druge ovršne isprave kojom raspolaže, tj. na temelju presude zbog ogluhe Općinskog suda u Koprivnici poslovni broj P-410/06 od 9. svibnja 2006. godine. Kako je navedeno, tužiteljica/potrošač je u jednostavnom postupku stečaja potrošača oslobođena obveze u odnosu na osnovu - rješenje o ovrsi Općinskog suda u Koprivnici poslovni broj Ovr-216/16 od 28. travnja 2016. godine¹⁹, a koje je rješenje o ovrsi doneseno na temelju ovršne isprave - presude zbog ogluhe Općinskog suda u Koprivnici poslovni broj P-410/06 od 9. svibnja 2006. godine. Budući da ni osnova P-410/06 formalno nikada nije bila upisana u Očevidnik FINA-e, niti je ista bila izričito navedena u rješenju kojim se potrošač oslobađa preostalih obveza, vjerovnik bi mogao istu presudu dostaviti na provedbu FINA-e, a radi provedbe izravne naplate po novčanim tražbinama po računu potrošača/dužnika, iako je u rješenju donesenom u stečajnom postupku izričito navedeno da se potrošač oslobađa glavnice koja je utvrđena predmetnom presudom.²⁰ Navedeno je još više nerazložno kada se uzme u obzir kako, prema ustaljenoj praksi VSRH-a, ovrhovoditelju koji već raspolaže ovršnom ispravom nije dopušteno pokrenuti parnični postupak radi pribavljanja nove ovršne isprave za istu tražbinu, već takvu tužbu treba odbaciti zbog pomanjkanja pravnog interesa.²¹ Ovakvom revizijskom odlukom nagrađuje se vjerovnik koji je protivno načelu ekonomičnosti pokrenuo sudski postupak, iako je već raspolagao ovršnom ispravom na temelju koje je mogao prisilno ostvariti svoju tražbinu.

U oba slučaja, prikazano tumačenje za posljedicu ima da se u odnosu na određenog potrošača vodi stečajni postupak, makar on bio jednostavan, a čiji je cilj uvođenja bio olakšavanje dužničke krize i rješavanje dužničko-vjerovničkih odnosa, da bi nakon provedbe tog postupka i nakon što je doneseno rješenje kojim se dužnik oslobađa preostalih obveza u odnosu na vjerovnike čije su osnove za plaćanje bile upisane u Očevidnik FINA-e, dužnik/potrošač i dalje ostao dužan za isti dug, odnosno tražbinu, ali po drugoj osnovi, tj. ovršnoj ispravi.

Sve navedeno još je više apsurdno kada se uzme u obzir da je na sastanku predsjednika građanskih odjela županijskih sudova i Građanskog odjela VSRH-a održanom 27. studenog 2019. godine zauzeto shvaćanje prema kojem nije razumljiva izreka rješenja donesenog u jednostavnom postupku stečaja potrošača ako ne sadrži novčani iznos tražbine koje se potrošač oslobađa po osnovi glavnice, kamata, troškova i naknada. Iz navedenog zaključka proizlazi kako se potrošač oslobađa konkretne tražbine, tj. obveze ispunjenja konkretne tražbine u konkretnom iznosu u kojem je utvrđena u stečajnom postupku. Zauzeto pravno shvaćanje je opravdano i logično kada uzmemo u obzir da su sastavni dijelovi obveznog odnosa stranke (dužnik i vjerovnik), vjerovnikova tražbina, dužnikova obveza i predmet obveznog odnosa (činidba)²², te da je obveza, u konkretnom slučaju, nastala na temelju pravnog posla, dok je ovršnim ispravama samo naloženo dužniku ispuniti činidbu koju već duguje. Obveza se svakako ne identificira pomoću ovršne isprave kojom je utvrđena, već pomoću nabrojanih sastavnih elemenata obveznog odnosa te kada je dužnik oslobođen obveze, tj. dužnosti ispunjenja dugovane činidbe, pravna obveza je prestala, neovisno o broju ovršnih isprava kojima vjerovnik raspolaže, inače provođenje postupka stečaja potrošača ne bi imalo smisla.

U vezi s argumentom razložnosti ili zdravog razuma, treba naglasiti kako je i Ustavni sud Republike Hrvatske u svojoj praksi istaknuo važnost tog argumenta pa se tako u odluci poslovni broj U-III-1311/2014 od 17. srpnja 2015. godine navodi sljedeće: „U svjetlu svega navedenog, Ustavni sud ističe da se objektivni pravni poredak  u društvu utemeljenom na vladavini prava ne može graditi, a zaštita ustavnih prava pojedinaca ne može se zasnivati na razlozima koji ne počivaju na argumentu "zdravog razuma". Stoga svako tumačenje mjerodavnog prava mora imati uporište u zdravom razumu i pravnoj logici jer bi u protivnom moglo imati apsurdne učinke u odnosu na ostvarivanje i zaštitu pojedinačnih prava. Takav način tumačenja i primjene mjerodavnog prava posljedično ne može se drukčije nazvati nego arbitrarnim.“²³

Kada se uzme u obzir, kako je već navedeno, da je člankom 3. stavkom 1. ZSP-a kao cilj toga Zakona utvrđeno oslobođenje poštenog potrošača od preostalih obveza nakon unovčenja njegove imovine, a da u konkretnom slučaju potrošač, i nakon što je proveden postupak stečaja potrošača, ostaje dužnik svom vjerovniku, teško je zaključiti kako je tumačenje zakonskih odredbi koje je iznjedrilo takav rezultat razložno, odnosno kako nije rezultiralo apsurdnim učincima.

6. Zaključak

Iz navedenog primjera vidi se kako VSRH može biti, unatoč njegovoj ustavnoj ulozi u ujednačavanju sudske prakse, izvor pravne nesigurnosti jer je glede konkretnog pravnog pitanja sudska praksa uglavnom bila ujednačena.²⁴ Ipak, najveći nedostatak analizirane revizijske odluke ne leži u zauzetom pravnom shvaćanju, već u pomanjkanju njegova dostatnog obrazloženja. Zbog toga u ovome radu nije ni bilo moguće analizirati argumente na kojima je VSRH utemeljio to shvaćanje jer ih predmetna odluka uopće ne sadrži; umjesto toga, nakon pukog citiranja nekoliko zakonskih odredbi, sud izravno donosi zaključak, bez prethodnog izlaganja misaonog procesa koji je do njega doveo.

Stoga će se zaključno citirati presuda Općinskog suda u Rijeci P-2468/2023 od 10. veljače 2026. godine koja je donesena u slučaju s bitno istovjetnim činjenično-pravnim supstratom, a koja, za razliku od analizirane odluke, sadrži obrazloženje, odnosno onaj njegov najbitniji dio, argumentaciju: „U tom smislu, neosnovan je prigovor tuženika da oslobođenje od obveza djeluje isključivo u odnosu na pojedinačno navedenu osnovu za plaćanje (Ovr 4296/17), a ne i u odnosu na presudu P-180/09. Naime, oslobođenje od preostalih obveza u smislu Zakona o stečaju potrošača odnosi se na obveze temeljem kojih je nastala osnova za plaćanje, a ne isključivo na tehničku oznaku pojedine osnove za plaćanje u Očevidniku Financijske agencije. Nadalje, neosnovano je pozivanje tuženika na odredbu članka 79.a st.8. Zakona o stečaju potrošača, prema kojoj se svaka osnova za plaćanje upisana u Očevidnik redoslijeda osnova za plaćanje smatra samostalnom tražbinom vjerovnika. Navedeno iz razloga što se predmetna odredba ne može tumačiti izolirano, već isključivo u vezi s cjelokupnim sustavom Zakona o stečaju potrošača, osobito s odredbama koje uređuju oslobođenje potrošača od preostalih obveza (čl. 43. i 43.a ZSP). Članak 79.a ZSP ima za cilj tehničko i operativno uređenje postupanja Financijske agencije u situacijama kada isti vjerovnik, temeljem iste ovršne isprave, podnese više osnova za plaćanje radi djelomičnih namirenja. Tom se odredbom osigurava transparentnost i pravilno vođenje Očevidnika te sprječava preklapanje ili brisanje osnova u fazi provedbe ovrhe na novčanim sredstvima. Međutim, navedena norma ne uređuje materijalnopravni opseg oslobođenja od obveza, niti može imati za posljedicu da se učinak oslobođenja potrošača od preostalih obveza fragmentira prema pojedinim osnovama za plaćanje koje proizlaze iz iste tražbine odnosno istog pravnog odnosa. Suprotno tumačenje, kakvo zastupa tuženik, dovelo bi do situacije u kojoj bi vjerovnik, tehničkim umnažanjem osnova za plaćanje iz iste ovršne isprave, mogao zaobići temeljni učinak stečaja potrošača, što bi bilo protivno i svrsi i prisilnoj naravi Zakona o stečaju potrošača. Tumačenje prema kojem se oslobođenje odnosi samo na one osnove za plaćanje koje su numerički označene u rješenju o stečaju potrošača, a ne na sam dug kao takav, potpuno bi negiralo institut stečaja potrošača, jer bi vjerovnici mogli nastaviti prisilnu naplatu pozivanjem na druge osnove koje proizlaze iz istog pravnog odnosa. Takvo tumačenje bilo bi protivno načelu socijalne funkcije stečaja potrošača, ali i načelu pravne sigurnosti, jer bi potrošač, unatoč pravomoćnom oslobođenju od obveza, ostao trajno izložen ovrhama po istom dugu.“

Juraj Rogić, univ. mag. iur.