1. Uvodne napomene
U jednom od prethodnih članaka otvorili smo temu prekršajne odgovornosti za slučaj kada je motorno vozilo objekt ugovora o leasingu, a to vozilo sudjeluje u prometu na cestama bez važeće prometne dozvole, u kojem slučaju govorimo o prekršaju iz članka 238. stavka 1. i 5. Zakona o sigurnosti prometa na cestama („Narodne novine“, br. 67/08., 48/10., 74/11., 80/13., 158/13., 92/14., 64/15., 108/17., 70/19., 42/20., 85/22., 114/22., 133/23. i 145/24. – dalje: ZSPC).
Međutim, u ovom tekstu pozabavit ćemo se nadalje prekršajem iz članka 250. stavka 11. ZSPC-a te prekršajem iz članka 1011. stavka 1. točke 1. i stavka 3. Pomorskog zakonika („Narodne novine“, br. 181/04., 76/07., 146/08., 61/11., 56/13., 26/15. i 17/19.).
Također, uvodno ističemo da je jedno od općih pravnih načela sadržano u izreci iz rimske pravne tradicije, a koja glasi: „lex specialis derogat legi generali“, odnosno da posebni zakon ukida (derogira) opći zakon, to jest da posebni pravni akt odnosno norma ukida opći pravni akt odnosno normu.
Dakle, na koji se način ovo načelo primjenjuje u sudskoj praksi jednog dijela prekršajnopravnog sudovanja nastojat ćemo u ovom članku prikazati kroz još nekoliko novijih odluka Vrhovnog suda RH (dalje: VSRH) u kojima se odlučivalo o prekršajnoj odgovornosti za prekršaje počinjene u vezi s korištenjem motornog vozila odnosno brodice koji su bili objekt ugovora o leasingu.
K tome, podsjećamo da je člankom 60. stavkom 5. Zakona o leasingu („Narodne novine“, br. 141/13.) propisano:
„(5) Ako je prema posebnom propisu za prekršaj koji je u neposrednoj vezi s korištenjem objekta leasinga odgovoran vlasnik objekta leasinga, a objekt leasinga u vrijeme počinjenja prekršaja nije bio u posjedu davatelja leasinga u svrhu utvrđivanja postojanja prekršaja i prekršajne odgovornosti, uzet će se da je primatelj leasinga vlasnik objekta leasinga.“
Prema tome, sadržaj prethodno citirane odredbe implicira zaključak da je riječ o sui generis prijenosu prekršajne odgovornosti na temelju ugovora, u ovom slučaju, s davatelja leasinga na primatelja leasinga, uz uvjet da objekt leasinga u vrijeme počinjenja prekršaja nije u posjedu davatelja leasinga.
U vezi s takvim normativnim uređenjem prekršajne odgovornosti glede korištenja objekta leasinga smatramo potrebnim definirati pojedine pojmove iz prethodno navedene odredbe, pa je tako, prema članku 2. Zakona o leasingu, objekt leasinga pokretna stvar (primjerice osobni automobil, teretno vozilo, radni stroj) ili nepokretna stvar (primjerice zgrada ili dio zgrade) u skladu s propisima koji uređuju vlasništvo, odnosno druga stvarna prava, dok je davatelj leasinga svaka osoba koja, u skladu s odredbama ovoga Zakona ima pravo obavljati poslove leasinga, odnosno primatelj leasinga je svaka osoba koja na osnovi ugovora o leasingu stječe pravo korištenja objekta leasinga uz obvezu plaćanja ugovorene naknade, uz napomenu da prema članku 52. stavku 5. toga Zakona ugovor o leasingu mora biti sklopljen u pisanom obliku.
2. Prometni prekršaj
Dakle, člankom 250. stavcima 2. i 11. ZSPC-a je propisano da je vlasnik vozila dužan odjaviti vozilo ako ne izvrši produženje važenja prometne dozvole u roku od 15 dana od dana isteka važenja prometne dozvole, te da će se novčanom kaznom u iznosu od 660,00 do 1.990,00 eura kazniti za prekršaj pravna ili fizička osoba obrtnik ako postupi suprotno odredbama ovoga članka.
U praksi se pokazala spornom prekršajna odgovornost za neproduženje važenja prometne dozvole u propisanom roku za vozilo koje je bilo objekt ugovora o leasingu.
Naime, u konkretnim predmetima prvostupanjski sud je pravomoćnom presudom proglasio krivom i kaznio novčanom kaznom pravnu osobu zbog prekršaja iz članka 250. stavka 11. ZSPC-a, počinjenog na način da kao vlasnik predmetnog vozila nije u roku od 15 dana od dana isteka važenja prometne dozvole produžila njezino važenje niti odjavila vozilo.
Protiv takve presude državni odvjetnik je podnio zahtjev za zaštitu zakonitosti zbog povrede materijalnog prekršajnog prava iz članka 196. točke 1. Prekršajnog zakona („Narodne novine“, br. 107/07., 39/13., 157/13., 110/15., 70/17., 118/18., 114/22. i 86/26. – dalje: PZ)1.
VSRH u svojoj presudi broj: Kzz-43/2025-3 od 23. prosinca 2025. utvrđuje da je zahtjev za zaštitu zakonitosti osnovan i da je pravomoćnom presudom od 22. svibnja 2025. povrijeđena odredba članka 196. točke 1. PZ-a, ali u ovom slučaju na štetu osuđene pravne osobe, pa je pobijana presuda preinačena na način da je osuđena pravna osoba, na temelju članka 182. točke 1. PZ-a, oslobođena od optužbe da bi počinila prekršaj iz članka 250. stavka 11. ZSPC-a.
U obrazloženju svoje odluke VSRH, uz ostalo, ističe da prilikom donošenja pobijane presude općinski sud nije vodio računa o dvije odlučne okolnosti, odnosno da je, prema podacima u spisu, u posjedu objekta leasinga u odnosu na koje vozilo je trebalo produžiti važenje prometne dozvole ili vozilo odjaviti, bio primatelj leasinga, u skladu sa sklopljenim ugovorom između davatelja i primatelja leasinga, te da se u takvoj situaciji primatelj leasinga smatra vlasnikom vozila, pozivajući se pritom na odredbu članka 60. stavka 5. Zakona o leasingu, odnosno da je trebalo primijeniti navedenu odredbu kao lex specialis, pa da onda za prekršaj iz članka 250. stavka 11. ZSPC-a odgovara primatelj, a ne davatelj leasinga.
Osim toga, naglašava se kako se prilikom donošenja ove odluke vodilo računa i o ustaljenoj sudskoj praksi VSRH-a u situacijama koje su činjenično i pravno usporedive sa činjeničnim i pravnim okolnostima ove odluke, odnosno o odlukama Kzz-17/2024 i Kzz-1/2025 (koje smo upravo i analizirali u prethodnom članku)2, a u kojim predmetima je također utvrđena povreda zakona u odredbi članka 196. točke 1. PZ-a, ali u korist okrivljene pravne osobe kao primatelja leasinga i odgovorne osobe u toj pravnoj osobi, pa iako pravna situacija iz prethodnih odluka nije potpuno istovjetna s pravnom situacijom u ovom predmetu jer se dvije prethodne odluke odnose na oslobađajuću presudu u odnosu na primatelja leasinga, a ova se odluka odnosi na presudu kojom je davatelj leasinga proglašen krivim, VSRH zaključuje da su pravna mišljenja u sve tri odluke podudarna.
Konačno, VSRH zaključuje da je pobijanu presudu trebalo preinačiti i odlučiti kako je to navedeno u izreci na temelju članka 513. stavka 1. Zakona o kaznenom postupku (dalje: ZKP)3.
Načelno se može postaviti pitanje o tome kako će policijski službenik doći pravovremeno do saznanja da je kontrolirano vozilo objekt leasinga i tko je korisnik leasinga. Do takvih će saznanja ponajprije doći uvidom u prometnu dozvolu toga vozila jer se, sukladno članku 3. stavku 4. Pravilnika o registraciji i označavanju vozila („Narodne novine“, br. 130/17.), u prometnu dozvolu, uz vlasnika vozila, u prostoru za napomenu, upisuje i korisnik leasinga. Osim toga, u takvim je slučajevima sekundarni izvor saznanja evidencija o registriranim vozilima koja se vodi na informacijskom sustavu Ministarstva unutarnjih poslova, jer sukladno članku 28. stavcima 1. i 8. navedenog Pravilnika predmetna evidencija sadržava, između ostaloga, i podatke o korisniku vozila, odnosno sadržava podatke navedene na prometnoj dozvoli.
3. Pomorski prekršaj
Da primjena odredbe članka 60. st. 5. Zakona o leasingu, kao lex specialis, nije rezervirana samo za prekršaje iz ZSPC-a pojašnjavamo u nastavku članka.
Uvodno ističemo da je člankom 1011. stavkom 1. točkom 1. Pomorskog zakonika propisano da će se novčanom kaznom u iznosu od 5.000,00 do 10.000,00 kuna kazniti za pomorski prekršaj pravna osoba vlasnik brodice ili jahte ako brodicu ili jahtu ne podvrgne osnovnom, redovitom ili izvanrednom pregledu (članci 79. do 82.), dok je stavkom 3. navedenog članka propisano da će se novčanom kaznom u iznosu od 800,00 do 3.000,00 kuna kazniti za pomorski prekršaj iz stavka 1. ovoga članka i odgovorna osoba u pravnoj osobi, s tim da je člankom 80. navedenog Zakona, na koji upućuje prethodno citirana kažnjiva odredba, propisano da je osnovni pregled obvezan pregled kojem podliježe postojeći brod prije upisa u upisnik brodova.
U vezi s tim, u praksi se pokazala spornom prekršajna odgovornost za nepodvrgavanje osnovnom pregledu brodice koja je bila objekt ugovora o leasingu.
Naime, sukladno odredbama članka 65. Pravilnika o vođenju upisnika brodova, najvišoj dopuštenoj starosti i tehničkim uvjetima za upis u upisnik brodova („Narodne novine“, br. 131/23.), upis korisnika brodice, čamca ili jahte obavlja se na temelju ugovora o leasingu koji udovoljava odredbama posebnog propisa koji uređuje leasing ili na temelju ugovora o zakupu u pisanom obliku, odnosno kada se u upisnik brodova upisuju podaci o korisniku brodice, čamca ili jahte oni se upisuju zabilježbom u listu B, s tim da članak 5. točka 17. Pomorskog zakonika korisnika jahte, odnosno brodice definira kao fizičku ili pravnu osobu koja drži jahtu, odnosno brodicu u posjedu kao vlasnik ili na temelju ugovora o zakupu ili ugovora o leasingu.
Dakle, u konkretnim predmetima prvostupanjski je sud pravomoćnim presudama proglasio krivima i kaznio novčanom kaznom pravnu osobu i odgovornu osobu u pravnoj osobi zbog prekršaja iz članka 1011. stavka 1. točke 1. i stavka 3. Pomorskog zakonika, počinjenih u bitnome time da kao vlasnici nisu brodicu (u navedenim slučajevima pomoćnu brodicu, tzv. „gumenjak“) podvrgnuli osnovnom pregledu. Protiv takvih je presuda državni odvjetnik podnio zahtjev za zaštitu zakonitosti zbog povrede materijalnog prekršajnog prava iz članka 196. točke 1. PZ-a na štetu okrivljenika.
VSRH u svojim presudama broj: Kzz-40/2025-3 od 29. siječnja 2026. i Kzz-22/2026-3 od 16. srpnja 2026. utvrđuje da je zahtjev za zaštitu zakonitosti osnovan i da je pravomoćnom presudom od 25. ožujka 2025., odnosno pravomoćnom presudom od 14. siječnja 2026. povrijeđena odredba članka 196. točke 1. PZ-a na štetu osuđene pravne osobe i odgovorne osobe u pravnoj osobi, pa su pobijane presude preinačene na način da su osuđena pravna osoba i odgovorna osoba, na temelju članka 182. točke 1. PZ-a, oslobođeni od optužbe da bi počinili prekršaj iz članka 1011. stavka 1. točke 1. i stavka 3. Pomorskog zakonika.
U obrazloženju svojih odluka VSRH, između ostaloga, ističe da nije sporno da je između konkretne pravne osobe kao vlasnika i davatelja leasinga te druge pravne osobe kao primatelja leasinga potpisan ugovor o leasingu te da je slijedom toga, a i prema preuzetoj ugovornoj obvezi, primatelj leasinga bio dužan prije korištenja objekta leasinga obaviti osnovni pregled i upisati brodicu u upisnik brodova, što je i učinjeno u odnosu na brodicu - katamaran, ali ne i u odnosu na pomoćnu brodicu - gumenjak koja se nalazila na krmi/krmenoj platformi matične brodice i koja je, zbog pogonske snage od 20 HP izvanbrodskog motora, također podlijegala osnovnom pregledu prije upisa u upisnik brodova, sukladno članku 5. točki 7. Pomorskog zakonika4. Stoga, VSRH ocjenjuje da vlasnik brodice (kao i odgovorna osoba u toj pravnoj osobi), s obzirom na to da ima status davatelja leasinga, ne može biti ni prekršajno odgovoran. Naime, prema stanju spisa predmeta nesporno je da objekt leasinga u vrijeme spornog događaja nije bio u posjedu davatelja leasinga, već u posjedu primatelja leasinga koji je predmetnu brodicu dao u zakup drugom društvu, pa se ističe da bi stoga primjena odredbe članka 60. stavka 5. Zakona o leasingu, koji je lex specialis u odnosu na članak 80. Pomorskog zakonika, ovdje bila opravdana, odnosno osnovana, kako to pravilno i smatra državni odvjetnik, a i da je to sukladno ustaljenoj praksi toga Suda u činjenično i pravno usporedivim slučajevima (Kzz-17/2024, Kzz-1/2025 i Kzz-43/2025).
Slijedom navedenoga, VSRH zaključuje da djelo za koje su okrivljena pravna i odgovorna osoba proglašene krivima nije prekršaj jer se, u smislu članka 60. stavka 5. Zakona o leasingu, ne mogu smatrati vlasnikom brodice, odnosno da treba zaključiti da je za neobavljanje osnovnog pregleda brodice - gumenjaka, koja se nalazila na krmi objekta leasinga odnosno na katamaranu, odgovoran primatelj leasinga, a ne davatelj leasinga jer, sukladno prije navedenoj odredbi Zakona o leasingu, primatelj leasinga smatra se vlasnikom brodice za koju je trebao biti obavljen osnovni pregled, pa prekršaj, onako kako je činjenično opisan, ne sadržava bitno obilježje iz članka 80. Pomorskog zakonika, čime je ostvarena u zahtjevu citirana povreda zakona iz članka 196. točke 1. PZ-a.
Konačno, budući da je pobijanim presudama povrijeđen zakon na štetu okrivljenika, VSRH zaključuje da je pobijane presude trebalo preinačiti i odlučiti kako je navedeno u izrekama tih presuda VSRH-a, sukladno članku 513. stavku 1. ZKP-a.
4. Zaključno
Slijedom prethodno navedenoga, možemo zaključiti da posebni zakoni, pa tako i ZSPC, u svojim odredbama kao konstitutivni element bića prekršaja predviđaju posebno svojstvo počinitelja prekršaja (tzv. delicta propria), što znači da taj prekršaj ne može počiniti bilo tko (tzv. delicta communia), već samo osoba s točno određenim svojstvom, pa ako konkretna osoba nema zakonom propisano svojstvo, ona ne može biti proglašena krivom za takav prekršaj.
U prethodno opisanim situacijama bavili smo se prekršajima koji zahtijevaju, kao posebno svojstvo počinitelja prekršaja, da je riječ o vlasniku motornog vozila, odnosno brodice. No možemo zaključiti da i takve pravne situacije mogu imati iznimke utvrđene posebnim zakonima, poput odredbe članka 60. stavka 5. Zakona o leasingu, prema kojoj, ponavljamo, kada je prema posebnom propisu za prekršaj odgovoran vlasnik objekta leasinga, a objekt leasinga u vrijeme počinjenja prekršaja nije bio u posjedu davatelja leasinga u svrhu utvrđivanja postojanja prekršaja i prekršajne odgovornosti, uzet će se da je primatelj leasinga vlasnik objekta leasinga, pa i unatoč tome što ZSPC u članku 2. točki 102. „vlasnika vozila“ definira kao osobu na koju je vozilo registrirano.
Dakle, kako smo i prikazali u ovom članku, o toj temi već postoji ustaljena praksa VSRH-a u vezi s prekršajima iz članka 238. stavka 1. i 5. i iz članka 250. stavka 11. ZSPC-a te uz prekršaj iz članka 1011. stavka 1. točke 1. i stavka 3. Pomorskog zakonika, no to ne znači da se ta praksa ne može primijeniti i na neke druge činjenično i pravno usporedive slučajeve, pa bi o tome prilikom nadležnog postupanja prvostupanjski sudovi, kao i Visoki prekršajni sud, svakako trebali voditi računa.
Željko Kudrić, dipl. iur.
^ 1 Članak 196. PZ-a propisuje: „Povreda materijalnog prekršajnog prava postoji ako je zakon ili na njemu utemeljen propis povrijeđen u pitanju:
1. je li djelo za koje se protiv okrivljenika vodi postupak prekršaj,...“
^ 2 https://www.iusinfo.hr/aktualno/u-sredistu/zakon-o-leasingu-kao-lex-specialis-prekrsajna-odgovornost-66408
^ 3 Članak 513. st. 1. ZKP-a propisuje: „(1) Kad sud utvrdi da je zahtjev za zaštitu zakonitosti osnovan, donijet će presudu kojom će, prema naravi povrede zakona, ili preinačiti pravomoćnu odluku, ili ukinuti u cijelosti ili djelomično odluke prvostupanjskog suda i višeg suda ili samo odluku višeg suda i predmet vratiti na ponovnu odluku ili suđenje prvostupanjskom sudu ili višem sudu.“
^ 4 Članak 5. t. 7. Pomorskog zakonika propisuje: „7. brodica jest plovni objekt namijenjen za plovidbu morem koji je ovlašten prevoziti najviše 12 putnika, čija je duljina trupa veća od 2,5 metara, a manja ili jednaka 15 metara, ili ukupne snage porivnih uređaja veća od 5 kW, Pojam brodice ne obuhvaća:
- plovila koja pripadaju drugom pomorskom objektu u svrhu prikupljanja, spašavanja ili obavljanja radova,
…“