Otkup dospjelih potraživanja i prisilna naplata: što dužnik i poslodavac trebaju znati?

Predmet otkupa najčešće su novčana potraživanja banaka, kartičarskih društava i teleoperatera, dok se u manjoj mjeri otkupljuju i potraživanja drugih pravnih i fizičkih osoba.

Za prvobitnog vjerovnika prodaja dospjelog i nenaplaćenog potraživanja može predstavljati način da dio potraživanja naplati bez daljnjeg angažiranja vlastitih resursa, dok društvo koje potraživanje otkupljuje preuzima ulogu novog vjerovnika i nastavlja s njegovom naplatom.

Dužnik nerijetko nije pravodobno upoznat s činjenicom da je njegovo dugovanje preneseno na novog vjerovnika, zbog čega može biti nesiguran kome je dug dužan podmiriti i na koji način. Nejasnoće u tom pogledu mogu rezultirati odbijanjem plaćanja, a potom i pokretanjem ili nastavkom ovršnog postupka, uz nastanak dodatnih troškova.

Problemi se pritom ne pojavljuju samo na strani dužnika. S nedoumicama se često susreću i poslodavci kojima novi vjerovnik dostavlja zahtjev za provedbu ovrhe na plaći. U praksi se postavlja pitanje predstavlja li takav dopis dovoljan temelj za postupanje poslodavca, odnosno koju dokumentaciju novi vjerovnik mora dostaviti kako bi poslodavac mogao zakonito nastaviti provedbu ovrhe.

U nastavku se stoga obrađuju najčešća pitanja koja se u praksi pojavljuju u vezi s otkupom dospjelih potraživanja i njihovom prisilnom naplatom, s posebnim osvrtom na položaj dužnika i obveze poslodavca.

Novčano potraživanje predstavlja pravo vjerovnika zahtijevati od dužnika ispunjenje novčane obveze. Takva obveza najčešće proizlazi iz ugovora, primjerice ugovora o kreditu, ugovora s teleoperaterom ili ugovora s kartičarskom kućom.

Prema Zakonu o obveznim odnosima, vjerovnik može svoju tražbinu prenijeti na treću osobu, osim kada je prijenos zabranjen zakonom, kada je tražbina strogo osobne naravi ili kada se njezina narav protivi prijenosu. Riječ je o ugovoru o ustupu tražbine odnosno cesiji. U tom odnosu prvotni vjerovnik je ustupitelj (cedent), dok osoba kojoj se tražbina prenosi postaje primatelj tražbine (cesionar). Na primatelja se prenose i sporedna prava. Primjerice, ako je banka imala dospjelo, a nenaplaćeno potraživanje prema svom korisniku kredita te to potraživanje prenese na društvo koje se bavi otkupom i naplatom potraživanja, banka više nije vjerovnik u odnosu na prenesenu tražbinu. Novi vjerovnik stupa na njezino mjesto i može zahtijevati ispunjenje tražbine.

Za ustup tražbine nije potreban pristanak dužnika. Međutim, ustupitelj je dužan obavijestiti dužnika o izvršenom ustupu. U praksi upravo pitanje obavijesti često predstavlja problem. Dužnik ponekad ne zaprimi obavijest, primjerice zbog promjene adrese koju nije prijavio vjerovniku. Međutim, činjenica da dužnik nije zaprimio obavijest sama po sebi ne znači da ustup tražbine nije valjan.

Ono što je važno znati jest da otkupom potraživanja ne prestaje dugovanje. Mijenja se vjerovnik, odnosno vlasnik potraživanja, ali obveza dužnika i dalje postoji. Društvo koje je otkupilo potraživanje stupa na mjesto dotadašnjeg vjerovnika te prema dužniku može zahtijevati naplatu preostalog duga, u granicama prenesenog potraživanja. Za dužnika je zato najvažnije provjeriti tko je novi vjerovnik, na temelju čega je potraživanje preneseno te koliki je iznos tražbine koja se potražuje.

Istodobno, činjenica da se dug nalazi kod društva koje se bavi otkupom i naplatom potraživanja ne znači da je protiv dužnika automatski provedena ovrha. Ovrha se može provoditi samo na temelju odgovarajuće ovršne isprave odnosno uz ispunjenje zakonom propisanih pretpostavki.

Sama činjenica da je potraživanje preneseno na društvo koje se bavi njegovom naplatom ne znači da je riječ o nezakonitoj naplati. Međutim, kao i svaki drugi vjerovnik, novi vjerovnik svoja prava može ostvarivati samo u granicama zakona i uz poštovanje pravila koja uređuju prisilnu naplatu.

Kada društvo koje je otkupilo potraživanje kontaktira dužnika, prvi korak ne bi trebao biti ignoriranje dopisa, ali ni automatsko prihvaćanje svakog iznosa koji se u njemu navodi. Dužnik bi prije svega trebao provjeriti tko je bio izvorni vjerovnik, koja je tražbina predmet prijenosa, kada je tražbina dospjela, koliki je iznos glavnice, na koji način je obračunata kamata i eventualni troškovi, postoji li već pokrenut ili proveden postupak prisilne naplate te na temelju koje isprave novi vjerovnik zahtijeva plaćanje. Ako postoje nejasnoće oko iznosa ili osnove potraživanja, dužnik bi ih trebao pravodobno razjasniti.

Ako dug postoji, moguće je pokušati postići dogovor o načinu otplate, primjerice obročnom otplatom ili dogovorom o smanjenju dijela pripadajućih kamata, ako vjerovnik na to pristane. Takav pristup može biti važan i zbog izbjegavanja dodatnih troškova koji mogu nastati pokretanjem i provedbom ovršnog postupka.

Posebno pitanje pojavljuje se kada društvo koje je otkupilo potraživanje od poslodavca zatraži nastavak odnosno provedbu ovrhe na plaći radnika. Ovdje je potrebno naglasiti da poslodavac pritom nije osoba koja odlučuje postoji li dug niti može samostalno procjenjivati osnovanost tražbine. Njegova je zadaća postupiti u skladu s ovršnom ispravom i odredbama Ovršnog zakona.

Međutim, činjenica da je došlo do prijenosa tražbine znači da poslodavac mora obratiti pozornost i na pitanje tko je osoba u čiju se korist ovrha sada provodi.

Ako osoba koja traži ovrhu nije označena kao vjerovnik u ovršnoj ispravi, prijenos tražbine mora se dokazati na način propisan Ovršnim zakonom. Članak 32. Ovršnog zakona¹ propisuje da se prijenos tražbine dokazuje javnom ili ovjerovljenom privatnom ispravom, a ako to nije moguće, pravomoćnom odlukom donesenom u parničnom postupku. Drugim riječima, poslodavac ne bi trebao postupati samo na temelju dopisa kojim ga novo društvo obavještava da je postalo vjerovnik, već treba provjeriti postoji li odgovarajuća dokumentacija koja potvrđuje prijenos tražbine i daje osnovu za postupanje.

Primjerice, radnik je prilikom potpisivanja ugovora o kreditu, u korist banke, potpisao i izjavu o zapljeni plaće. Nakon određenog vremena poslodavac zaprimi dopis društva koje je od banke otkupilo potraživanje. U dopisu se navodi da je društvo novi vjerovnik te se traži da se obustava dijela plaće i dalje provodi u njegovu korist. Za poslodavca tada nije dovoljno samo utvrditi da je potraživanje „prodano“. Potrebno je provjeriti i na temelju koje se dokumentacije dokazuje prijenos tražbine te postoji li osnova za nastavak postupanja upravo u korist novog vjerovnika.

Upravo na ovom mjestu u praksi nastaje najveći broj nedoumica, tim više što dopis novog vjerovnika često sadrži i prijetnju poslodavcu da će u slučaju nepostupanja po njegovu zahtjevu biti pokrenuta ovrha protiv samog poslodavca, a sve sukladno članku 201. OZ/12.

U takvim slučajevima poslodavac iz neznanja i u strahu često provodi ovrhu na plaći iako dopis/zahtjev društva za otkup i naplatu potraživanja nije u skladu sa zakonskim odredbama, čime se dužniku nanosi šteta. Upravo kako bi se izbjegle ovakve situacije, poslodavac treba biti vrlo oprezan u provedbi ovrhe i postupati sukladno odredbama Ovršnog zakona. Navedeno znači da poslodavac nije dužan postupiti po svakom dopisu kojim se traži obustava dijela plaće. Njegova obveza postoji samo ako su za provedbu ovrhe ispunjeni svi zakonom propisani uvjeti i ako je dostavljena odgovarajuća dokumentacija.

Ako se ovrha provodi na temelju rješenja o ovrsi koje je donio javni bilježnik, potrebno je dostaviti otpravak rješenja s potvrdom pravomoćnosti i ovršnosti. Ako se radi o privatnoj ispravi „Zapljena po pristanku dužnika“, ona mora biti dostavljena u izvorniku ili odgovarajućoj ovjerenoj preslici.

Posebno je važno pitanje prijenosa potraživanja. Kada novi vjerovnik traži provedbu odnosno nastavak provedbe ovrhe, uz zahtjev treba biti dostavljen i odgovarajući dokaz da je tražbina prenesena na novog vjerovnika, primjerice ugovor o ustupu tražbine ili druga odgovarajuća isprava, sukladno odredbama Ovršnog zakona. Ako takva dokumentacija nije dostavljena, poslodavac nema osnovu samostalno pretpostavljati da je novi vjerovnik ovlašten zahtijevati provedbu ovrhe.

Jedna od najčešćih nedoumica u praksi jest situacija u kojoj se ista tražbina pokušava naplatiti i putem poslodavca i putem Financijske agencije². Ovdje je potrebno razlikovati predmet ovrhe.

Naime, kod ovrhe na plaći poslodavac provodi pljenidbu dijela plaće koju je dužan isplatiti radniku. Kod ovrhe na novčanim sredstvima po računu ovrhu provodi Fina. Riječ je o dvama različitim predmetima ovrhe.

S obzirom na navedeno, poslodavac je dužan postupiti po dopisu/zahtjevu društva za otkup i naplatu potraživanja i u slučaju kada se naplata te tražbine provodi putem Fine jer je u provedbi ovrhe na plaći poslodavac samostalan i neovisan. Čak i kada od Fine zaprimi obavijest da je za njegova radnika otvoren zaštićeni račun³, jedina je obveza poslodavca u odnosu na obavijest Fine iznose plaće koji su izuzeti od ovrhe uplaćivati na zaštićeni račun. Takva obveza poslodavca postoji sve dok ga Fina ne obavijesti da je zaštićeni račun zatvoren. Dakle, obveza poslodavca da zaštićeni iznos plaće uplaćuje na zaštićeni račun postoji neovisno o tome provodi li poslodavac ovrhu na plaći ili ne. Također, uplata na zaštićeni račun nije vezana niti uz činjenicu da je dugovanje podmireno jer je zaštićeni račun mehanizam zaštite od ovrhe u slučaju kada se ovrha provodi na novčanoj tražbini ovršenika.

Upravo zato što se radi o dvama različitim predmetima ovrhe, društvo za otkup i naplatu potraživanja ima pravo svoju tražbinu naplaćivati istodobno i putem poslodavca i putem Fine. U ovom slučaju obveza je ovrhovoditelja paziti da se iznos tražbine ne naplati u iznosu većem od onoga koji se duguje.

Otkup dospjelih potraživanja dio je poslovne prakse i sam po sebi ne znači ništa neuobičajeno niti nezakonito. Problem najčešće nastaje kada dužnik ili poslodavac nisu sigurni što se događa nakon promjene vjerovnika.

Za dužnika je najvažnije znati da prodajom potraživanja dug u pravilu ne nestaje, nego se mijenja osoba vjerovnika. Istodobno, dužnik ima pravo znati kome duguje, na temelju čega se potraživanje potražuje i koliki je iznos koji se od njega zahtijeva.

Za poslodavca je posebno važno razlikovati postojanje same tražbine od pitanja tko je ovlašten zahtijevati provedbu ovrhe te na koji način novi vjerovnik dokazuje prijenos tražbine.

U konačnici, kod otkupljenog potraživanja nije dovoljno znati samo da se promijenio vjerovnik. Za zakonitu naplatu potrebno je znati i na temelju koje isprave se naplata provodi, tko je ovlašten tražiti njezinu provedbu i koji je predmet ovrhe.

Upravo se na tim pitanjima u praksi najčešće pojavljuju nedoumice i pogreške – kako na strani dužnika, tako i na strani poslodavca.

Sandra Cindrić, dipl. iur.