Digitalna dostupnost radnika izvan radnog vremena u hrvatskom radnom pravu – pravni okvir i izazovi u praksi

Razvoj informacijsko-komunikacijskih tehnologija doveo je do značajne digitalizacije radnih procesa i sve veće uporabe elektroničke komunikacije u obavljanju radnih zadataka. Elektronička pošta, mobilni telefoni, prijenosna računala i različite komunikacijske aplikacije omogućuju brzu razmjenu informacija između poslodavaca i radnika, ali istodobno dovode do sve češće dostupnosti radnika i izvan redovnog radnog vremena.

U mnogim poslovnim organizacijama radnicima se dodjeljuju službeni mobilni telefoni ili druga digitalna sredstva komunikacije radi obavljanja radnih zadataka. Međutim, u praksi se često postavlja pitanje znači li korištenje takvih sredstava komunikacije ujedno i obvezu radnika da bude dostupan poslodavcu izvan radnog vremena.

Takva situacija otvara niz pravnih pitanja, osobito u pogledu granice između radnog i slobodnog vremena radnika te ostvarivanja prava na odmor. Istodobno, stalna dostupnost radnika može imati negativne posljedice na njihovo zdravlje i dobrobit. U praksi se sve češće upozorava na pojavu profesionalnog sagorijevanja („burnout“), koje se povezuje s dugotrajnom izloženošću radnom stresu i nemogućnošću jasnog razdvajanja radnog i privatnog vremena. Sve veća digitalizacija rada ukazuje na potrebu jasnijeg normativnog uređenja digitalne dostupnosti radnika izvan redovitog radnog vremena.

Temeljni pravni propis kojim se u hrvatskom zakonodavstvu uređuju radni odnosi je Zakon o radu ("Narodne novine", br. 93/14., 127/17., 98/19., 151/22. i 64/23. – Odluka Ustavnog suda RH; dalje u tekstu: ZOR). Radni status pojedinih kategorija zaposlenika dodatno se uređuje posebnim zakonima. Tako radne odnose državnih službenika uređuje Zakon o državnim službenicima ("Narodne novine", br. 155/23. i 85/24.; dalje u tekstu: ZDS), dok radne odnose službenika i namještenika u jedinicama lokalne i područne (regionalne) samouprave uređuje Zakon o službenicima i namještenicima u lokalnoj i područnoj (regionalnoj) samoupravi ("Narodne novine", br. 86/08., 61/11., 4/18., 112/19. i 17/25.; dalje u tekstu: ZSNLP(R)S).

Hrvatski radnopravni zakonodavni okvir ne sadrži izričite odredbe o digitalnoj dostupnosti radnika izvan ugovorenog radnog vremena. Zbog toga se u praksi pojavljuju različita tumačenja i primjena odredaba ZOR-a, ZDS-a i ZSNLP(R)S-a.

Navedenim pravnim okvirom propisuju se osnovna pravila o radnom vremenu, prekovremenom radu te pravu radnika na dnevni i tjedni odmor. Svrha tih odredbi jest zaštita zdravlja radnika i osiguranje ravnoteže između poslovnog i privatnog života.

Iako se određeni aspekti organizacije rada mogu dodatno, povoljnije za radnika, urediti kolektivnim ugovorima ili pravilnicima o radu, takvi akti moraju biti u skladu sa zakonom te ne mogu uvoditi obveze koje bi bile protivne zakonskim pravilima o radnom vremenu i pravu radnika na odmor. Budući da zakonodavstvo ne poznaje poseban institut digitalne dostupnosti radnika izvan radnog vremena, takvo pitanje u pravilu nije posebno uređeno ni kolektivnim ugovorima ni pravilnicima o radu. U praksi se stoga otvara određeni normativni prostor koji poslodavci nerijetko popunjavaju vlastitim organizacijskim pravilima i očekivanjima u pogledu dostupnosti radnika.

Pitanje dostupnosti radnika izvan radnog vremena u hrvatskom se pravu najčešće povezuje s institutom pripravnosti. Pripravnost predstavlja razdoblje u kojem radnik nije na radnom mjestu, ali mora biti dostupan poslodavcu i spreman na poziv obaviti određeni posao.

U pravilu se pripravnost uređuje kolektivnim ugovorima, pravilnicima o radu ili ugovorima o radu. U takvim situacijama radnim se vremenom smatra razdoblje u kojem radnik stvarno obavlja posao, dok samo razdoblje pripravnosti ne predstavlja nužno radno vrijeme.

U kontekstu digitalne komunikacije postavlja se pitanje može li stalna dostupnost radnika putem mobilnog telefona, elektroničke pošte ili drugih komunikacijskih sredstava predstavljati oblik pripravnosti. U praksi se nerijetko očekuje da radnici odgovaraju na poslovne poruke ili pozive i izvan radnog vremena, iako takva obveza nije izričito uređena zakonodavstvom.

Pitanje dostupnosti radnika izvan radnog vremena razmatrano je i u praksi Suda Europske unije. U predmetu D.J. protiv Radiotelevizije Slovenija (C-344/19) sud je odlučivao o kvalifikaciji razdoblja pripravnosti u kontekstu radnog vremena.¹

U konkretnom slučaju radnik zaposlen kao tehničar za održavanje televizijskih odašiljača tijekom pripravnosti bio je obvezan biti dostupan telefonom te se na poziv poslodavca javiti na rad u određenom roku. Sud Europske unije je pritom zauzeo stajalište da razdoblje pripravnosti ne predstavlja automatski radno vrijeme, već je potrebno procijeniti u kojoj mjeri obveza dostupnosti objektivno ograničava mogućnost radnika da slobodno raspolaže svojim vremenom. Sud je stoga zaključio da se razdoblje pripravnosti može smatrati radnim vremenom samo ako su ograničenja za radnika takva da objektivno i značajno ograničavaju njegovo slobodno vrijeme.

Digitalizacija radnih procesa i sve veća uporaba elektroničkih komunikacijskih sredstava doveli su do promjena u načinu organizacije rada i komunikacije između poslodavaca i radnika. Iako hrvatsko zakonodavstvo sadrži opća pravila o radnom vremenu i pravu na odmor, ono ne sadrži izričite odredbe o digitalnoj dostupnosti radnika izvan radnog vremena.

Zbog toga se u praksi pitanje dostupnosti radnika često tumači kroz postojeće institute radnog prava, poput pripravnosti ili prekovremenog rada, što može dovesti do različitih organizacijskih rješenja i pravne nesigurnosti.

S obzirom na sve veću digitalizaciju rada i sve češću uporabu digitalnih komunikacijskih sredstava u obavljanju radnih zadataka, može se očekivati da će pitanje digitalne dostupnosti radnika u budućnosti dobivati sve veći značaj te potencijalno zahtijevati jasnije normativno uređenje.

Ines Tagić, dipl. iur., univ. spec. admin. urb.