Njome je usvojena ustavna tužba i ukinute su odluke sudova redovne nadležnosti: rješenje Vrhovnog suda Republike Hrvatske i presuda Županijskog suda u Zagrebu te je predmet vraćen Županijskom sudu u Zagrebu na ponovni postupak. Predmet u ponovljenom postupku pred Županijskim sudom u Zagrebu još uvijek nije riješen.
Iako je riječ o samo jednoj odluci, potrebno je posebnu pažnju dati pravnim shvaćanjima Ustavnog suda RH izraženim u toj odluci jer bi mogli biti od utjecaja na daljnji razvoj sudske prakse o zaštiti od zloupotrebe ugovora o radu na određeno vrijeme u javnom sektoru.
Činjenice
Ustavnu tužbu podnijela je profesorica talijanskog, francuskog i engleskog jezika zaposlena u srednjoj školi u povodu rješenja Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Revd-382/2024-3 od 30. siječnja 2024., kojim je dijelom odbijen, a dijelom odbačen prijedlog podnositeljice za dopuštenje revizije protiv presude Županijskog suda u Zagrebu broj Gž R-365/2023-2 od 13. lipnja 2023.
Predmet postupka je zahtjev podnositeljice za utvrđenje da je s tuženicom sklopila ugovor o radu na neodređeno vrijeme za radno mjesto profesorice talijanskog jezika u punom radnom vremenu, i to s danom 8. rujna 2018., uz obrazloženje da je kod tuženice na navedenom radnom mjestu radila dulje od tri godine na temelju uzastopno sklopljenih ugovora o radu na određeno vrijeme, bez prekida rada, sukladno čl. 12. Zakona o radu („Narodne novine“ broj 93/14., 127/17. i 98/19.; u daljnjem tekstu: ZR).
Navedenom zakonskom odredbom propisano je da se ugovor o radu iznimno može sklopiti na određeno vrijeme radi zasnivanja radnog odnosa čiji je prestanak unaprijed određen rokom, izvršenjem određenog posla ili nastupanjem određenog događaja (st. 1.).
Nadalje, poslodavac s istim radnikom smije sklopiti uzastopni ugovor o radu na određeno vrijeme samo ako za to postoji objektivan razlog, koji mora biti naveden u samom ugovoru ili u pisanoj potvrdi o sklopljenom ugovoru o radu iz čl. 14. st. 3. ZR-a (st. 2.).
Ukupno trajanje svih uzastopnih ugovora o radu sklopljenih na određeno vrijeme, uključujući i prvi ugovor o radu, ne smije biti neprekinuto dulje od tri godine, osim ako je to nužno zbog zamjene privremeno nenazočnog radnika ili ako je zbog drugih objektivnih razloga dopušteno zakonom ili kolektivnim ugovorom (st. 3.).
Prekid kraći od dva mjeseca ne smatra se prekidom razdoblja od tri godine iz stavka 3. tog članka (st. 6.).
Konačno, ako je ugovor o radu na određeno vrijeme sklopljen protivno odredbama ZR-a ili ako radnik nastavi raditi kod poslodavca i nakon isteka vremena na koje je ugovor sklopljen, smatra se da je ugovor o radu sklopljen na neodređeno vrijeme (st. 7.).
U postupku je utvrđeno da su podnositeljica ustavne tužbe, a tužiteljica u osnovnom predmetu, i tuženica prvi ugovor o radu na određeno vrijeme, za radno mjestu profesorice talijanskog jezika, sklopile 7. rujna 2015., za rad u punom radnom vremenu od 40 sati tjedno.
Nakon toga stranke su kontinuirano sklapale daljnje ugovore o radu na određeno vrijeme, također u punom radnom vremenu, sve do ugovora od 3. rujna 2018. kojim je u članku 5. ugovoreno da će zaposlenica raditi u radnom vremenu od 34,5 sati tjedno.
Isto radno vrijeme ugovoreno i idućim ugovorom od 2. studenoga 2018. te Aneksom tog ugovora od 21. studenoga 2018., na temelju kojih je zaposlenica radila sve do isteka vremena na koje su bili sklopljeni, odnosno do 31. kolovoza 2019.
Utvrđeno je da su posljednja dva ugovora o radu sklopljena za rad u nepunom radnom vremenu, a tužbenim zahtjevom se traži utvrđenje postojanja radnog odnosa na neodređeno vrijeme i to za rad u punom radnom vremenu od 40 sati tjedno, počevši od 8. rujna 2018.
Iz iskaza tužiteljice proizlazi da se 7. rujna 2015. zaposlila kod tuženice na temelju ugovora o radu na određeno vrijeme na poslovima talijanskog jezika, u trajanju od 15 dana, da navedeni ugovor nije sklopljen radi zamjene već da se zaposlila u trenutku kada je dotadašnja profesorica, koja je radila sa punom satnicom, otišla u mirovinu.
Nakon toga su stranke sklopile ugovor o radu na određeno vrijeme u trajanju od 60 dana s punom satnicom te je tužiteljica ukupno sklopila 15 ugovora o radu na određeno vrijeme i radila kod tuženice sveukupno 4 školske nastavne godine, s tim da je prve 3 godine radila s punom satnicom, a četvrtu školsku godinu s nepunim radnim vremenom zbog problema sa satnicom ostalih profesorica stranih jezika koje rade kod tuženice (dvije su profesorice imale višak sati, jedna profesorica je imala višak od 1 sata talijanskog jezika, a druga profesorica je imala višak od 2 sata, dakle sveukupno 3 sata viška, a koja su bila potrebna da bi se ispunila satnica podnositeljice).
Tijekom prvih 14 ugovora o radu, u razdoblju od 3 godine i 56 dana, zaposlenica nije nikog mijenjala, što je razvidno iz ugovora i tjednih zaduženja, ističe da tijekom trajanja 14-og ugovora 8. rujna 2018. njezin radni odnos prerastao je u rad na neodređeno radno vrijeme i smatra da je "tomu tako temeljem zakona jer da je na tom radnom mjestu provela dulje od tri godine, a njezin poslodavac, tužena škola, da nije s njom sklopila ugovor na neodređeno vrijeme, nego joj daljnji rad uvjetovala sklapanjem još jednog ugovora o radu na određeno vrijeme i taj ugovor da je sklopljen 2. studenoga 2018., a do kraja te školske godine tj. do 31. kolovoza 2019.“
Nakon što je tražila da se njezin radni odnos smatra na neodređeno vrijeme, izbrisana je s liste zaposlenih, 31. kolovoza 2019. zaprimila je usmenu, a potom i pisanu obavijest o prestanku radnog odnosa.
Kasnije, 9. rujna 2019., na početku nove školske godine 2019./2020., v.d. ravnateljice uvjetovala je nastavak njenog rada sklapanjem novog ugovora o radu na određeno vrijeme, na razdoblje ne dulje od 60 dana, s tjednom satnicom od 5 sati.
Tužiteljica je tijekom postupka iskazala da je nakon umirovljenja jedne profesorice engleskog i talijanskog i druga profesorica dala otkaz i otišla u inozemstvo i očekivala je da će biti raspisan natječaj za sklapanje radnog odnosa na neodređeno vrijeme, jer su oslobođene dvije pune satnice za dva radna mjesta. Iako su postojali slobodni i nepopunjeni sati s njom su isključivo sklapani ugovori o radu na određeno vrijeme, a zna da je postojala potreba za sklapanje ugovora na neodređeno vrijeme.
Prvostupanjski je sud prihvatio tužbeni zahtjev u cijelosti i utvrdio da iz ugovora o radu na određeno vrijeme proizlazi da između ugovora o radu koje su stranke zaključivale nije postojao prekid u trajanju dužem od dva mjeseca u smislu čl. 12. st. 6. ZR-a, odnosno, utvrđeno je da je ugovorima o radu zaključenim među strankama ostvaren kontinuitet trogodišnjeg neprekinutog trajanja u smislu citiranog propisa. Nadalje je utvrđeno da bi tužiteljica radila s punom satnicom da je satnica bila od strane tužene škole raspoređena sukladno pravilniku, međutim, dvije profesorice su imale višak sati, a jedna je imala višak od 1 sata talijanskog jezika te je druga imala višak od 2 sata, dakle sveukupno 3 sata viška, koja su bila potrebna da bi se napunila satnica. Kako su posljednja dva ugovora o radu bila sklopljena za rad u nepunom radnom vremenu, a trebala su biti sklopljena za rad u punom vremenu jer su se za to ispunili uvjeti, zahtjev tužiteljice kojim traži utvrđenje postojanja radnog odnosa na neodređeno vrijeme za rad u punom radnom vremenu od 40 sati tjedno počevši od 8. rujna 2018., sud prvog stupnja je smatrao u cijelosti osnovanim, radi čega je i prihvatio tužbeni zahtjev tužiteljice.
No povodom žalbe tuženice, prvostupanjska presuda je preinačena i tužbeni zahtjev odbijen drugostupanjskom presudom ističući da prilikom donošenja odluke sud prvog stupnja gubi iz vida činjenicu da Zakon o odgoju i obrazovanju u osnovnoj i srednjoj školi („Narodne novine“ broj 126/12., 94/13., 152/14., 7/17. i 68/18.) u odnosu na ZR predstavlja specijalni propis te da se on ima primijeniti kod donošenja odluke o predmetnom tužbenom zahtjevu.
Odredbom članka 107. Zakona o odgoju i obrazovanju u osnovnoj i srednjoj školi propisano je da se radni odnos u školskoj ustanovi zasniva ugovorom o radu na temelju natječaja (st. 1.); da se natječaj objavljuje na mrežnim stranicama i oglasnim pločama Hrvatskog zavoda za zapošljavanje te mrežnim stranicama i oglasnim pločama školskih ustanova, a rok za primanje prijava kandidata ne može biti kraći od osam dana (st. 2.); da se u natječaju navode i posebni uvjeti za zasnivanje radnog odnosa u školskoj ustanovi (st. 3.); da se radni odnos u školskoj ustanovi zasniva s osobom koja ispunjava uvjete iz čl. 105. tog Zakona za zasnivanje radnog odnosa (st. 4.); da se potreba i prestanak potrebe za radnikom prijavljuje uredu državne uprave, odnosno Gradskom uredu i Hrvatskom zavodu za zapošljavanje (st. 5.); (...) da školska ustanova može popuniti radno mjesto na način propisan odredbom stavka 1. ovog članka tek nakon što ju je ured državne uprave, odnosno Gradski ured iz stavka 5. ovog članka obavijestio da u evidenciji nema odgovarajuće osobe, odnosno nakon što se školska ustanova istom tijelu pisano očitovala o razlozima zbog kojih nije primljena upućena osoba (st. 8.); da Ured državne uprave, odnosno Gradski ured poslove iz stavka 6., 7. i 8. ovog članka, obavlja na način i u suradnji s tijelom predviđenim kolektivnim ugovorom (st. 9.); da iznimno od odredbe stavka 1. ovog članka, radni odnos može se zasnovati ugovorom o radu i bez natječaja:
- na određeno vrijeme, kada obavljanje poslova ne trpi odgodu, do zasnivanja radnog odnosa na temelju natječaja ili na drugi propisan način, ali ne dulje od 60 dana
- s osobom kojoj je ugovor o radu na neodređeno vrijeme otkazan zbog gospodarskih, tehničkih ili organizacijskih razloga i koja se nalazi u evidenciji ureda državne uprave, odnosno Gradskog ureda
- do punog radnog vremena s radnikom koji u školskoj ustanovi ima zasnovan radni odnos na neodređeno nepuno radno vrijeme
- na temelju sporazuma školskih ustanova u kojima su radnici u radnom odnosu na neodređeno vrijeme ako žele zamijeniti mjesto rada zbog udaljenosti mjesta rada od mjesta stanovanja
- s osobom koja se zapošljava na radnom mjestu vjeroučitelja (st. 10.)
- da ako se na natječaj ne javi osoba koja ispunjava uvjete iz čl. 105. Zakona, natječaj će se ponoviti u roku od pet mjeseci, a do zasnivanja radnog odnosa na osnovi ponovljenoga natječaja radni se odnos može zasnovati s osobom koja ne ispunjava propisane uvjete (st. 11.).
Iz ugovora o radu na određeno vrijeme koje su stranke sklapale počevši od 7. rujna 2015., proizlazi da su oni sklapani temeljem odredbe čl. 107. st. 10. Zakona o odgoju i obrazovanju u osnovnoj i srednjoj školi, odnosno na način da niti jedan od ugovora nije bio sklopljen na razdoblje dulje od 60 dana, s time da u konkretnoj pravnoj situaciji ne može doći do primjene odredbe čl. 12. ZR-a, odnosno stavka 7. tog članka, kojim su propisani preduvjeti za zakonsku presumpciju sklapanja ugovora na neodređeno vrijeme, jer odredba čl. 107. Zakona o odgoju i obrazovanju u osnovnoj i srednjoj školi propisuje uvjete pod kojima se zasniva radni odnos u školskoj ustanovi, radi čega je tužbeni zahtjev odbijen.
Vrhovni sud je odbio dopustiti reviziju podnositeljici ustavne tužbe u vezi postavljenog pitanja i odbacio je reviziju u dijelu koji se odnosi na moguću povredu ljudskih prava, navodeći da odluka revizijskog suda na koju se tužiteljica pozvala (poslovni broj Revt 391/2015 od 29. rujna 2015.) ne daje značaj važnost postavljenom pitanju u smislu odredbe čl. 385.a Zakona o parničnom postupku jer je shvaćanje u toj odluci zauzeto glede otkaza ugovora o radu na poslovima šumskog radnika koji nije bio sklopljen temeljem odredbi Zakona o odgoju i obrazovanju u osnovnoj i srednjoj školi od čijih odredbi polazi drugostupanjski sud pri ocjeni osnovanosti tužbenog zahtjeva tužiteljice, kao što i samo pitanje tužiteljice polazi od činjenice da je predmetni ugovor sklopljen na temelju navedenog Zakona.
Isto tako, zaključeno je da je pritužba o povredi prava na pravično suđenje garantiranog člankom 6. stavkom 1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda, paušalna te da tužiteljica nije učinila vjerojatnim da joj je u postupku pred nižestupanjskim sudovima povrijeđeno navedeno temeljno ljudsko pravo kao i da presuda ne predstavlja tzv. 'presudu iznenađenja', već je drugostupanjski sud u pobijanoj odluci na činjenično stanje, kako je utvrđeno u prvostupanjskom postupku, pravilno primijenio materijalno pravo.
Ocjena Ustavnog suda RH
Ustavni sud je razmotrio ustavnu tužbu s aspekta eventualne povrede čl. 29. st. 1. Ustava RH, prava na pošteno suđenje.
Članak 29. Ustava RH glasi:
„Svatko ima pravo da ... sud pravično ... odluči o njegovim pravima i obvezama (...)"
Ustavno pravo na pravično suđenje propisano čl. 29. st. 1. Ustava RH jamči zaštitu od arbitrarnosti u odlučivanju sudova i drugih državnih tijela. Obrazloženja sudskih odluka odnosno odluka drugih nadležnih tijela koja ne sadrže ozbiljne, relevantne i dostatne razloge za ocjenu kakva je odlukom dana, upućuju na zaključak o arbitrarnosti u postupovnom i/ili materijalnopravnom smislu.
Postupci pred sudovima moraju biti u skladu s vladavinom prava koja se može poistovjetiti i s dobrim radom pravosuđa pa bi prava zajamčena Ustavom RH i međunarodnim pravnim aktima, koja obvezuju Republiku Hrvatsku, bila iluzorna i teorijska a ne stvarna i učinkovita, kad ne bi postojala obveza sudbene vlasti da u postupku primijeni sva jamstva pravičnog suđenja te da svoje odluke obrazloži.
Temeljni prigovor podnositeljice ustavne tužbe, a tužiteljice u postupcima redovne nadležnosti, sadrži tvrdnju u tome da je drugostupanjski sud iznenadno preinačio prvostupanjsku presudu (iako je predmet već jednom bio na odlučivanju kod njega) te je kao mjerodavno pravo utvrdio čl. 107. st. 10. Zakon o odgoju i obrazovanju u osnovnoj i srednjoj školi, koji propisuje uvjete kada se može sklopiti ugovor o radu na određeno vrijeme. Takav se ugovor može sklopiti:
"- na određeno vrijeme, kada obavljanje poslova ne trpi odgodu, do zasnivanja radnog odnosa na temelju natječaja ili na drugi propisan način, ali ne dulje od 60 dana
- s osobom kojoj je ugovor o radu na neodređeno vrijeme otkazan zbog gospodarskih, tehničkih ili organizacijskih razloga i koja se nalazi u evidenciji ureda državne uprave, odnosno Gradskog ureda
- do punog radnog vremena, s radnikom koji u školskoj ustanovi ima zasnovan radni odnos na neodređeno nepuno radno vrijeme
- na temelju sporazuma školskih ustanova u kojima su radnici u radnom odnosu na neodređeno vrijeme ako žele zamijeniti mjesto rada zbog udaljenosti mjesta rada od mjesta stanovanja
- s osobom koja se zapošljava na radnom mjestu vjeroučitelja."
Drugostupanjski sud je samo naveo da je Zakon o odgoju i obrazovanju u osnovnoj i srednjoj školi lex specialis u odnosu na ZR, ne navodeći kako je ta norma povezana s čl. 12. st. 7. ZR-a prema kojoj - ako je ugovor o radu na određeno vrijeme sklopljen protivno odredbama tog Zakona ili ako radnik nastavi raditi kod poslodavca i nakon isteka vremena za koje je ugovor sklopljen - smatra se da je sklopljen na neodređeno vrijeme. Na toj normi ZR-a podnositeljica je temeljila svoj tužbeni zahtjev.
Naime, Zakon o odgoju i obrazovanju u osnovnoj i srednjoj školi ne propisuje da se na radni odnos srednjoškolskih nastavnika ne primjenjuje ZR, pa tako ni čl. 12. st. 7. ZR-a, stoga Ustavni sud zaključuje da je u tom dijelu drugostupanjska presuda arbitrarna i neobrazložena.
Cjelokupan predmet već je razmatran kod drugostupanjskog suda kada je rješenjem od 24. svibnja 2022. prethodno donesena prvostupanjska presuda broj Pr-45/2020 ukinuta jer nije razjašnjeno da li podnositeljici pripada pravo na rad u punom radnom vremenu od 40 sati tjedno kako se predmetnom tužbom traži, ili pravo na rad na neodređeno vrijeme od 34,5 sati tjedno s obzirom da je u zadnja dva produljenja rada na određeno vrijeme satnica bila smanjena.
U nastavku postupka je razjašnjeno da je do smanjenja satnice došlo zbog pogodovanja ostalima nastavnicama koje kod tuženice predaju strane jezike te da je objektivno bilo potrebno za još tri sata nastave koje je mogla odraditi podnositeljica. Stoga je njezinu tužbu po drugi put prvostupanjski sud usvojio.
Međutim, podnositeljica upozorava da se u prvostupanjskom postupku nije raspravljalo o primjeni čl. 107. Zakona o odgoju i obrazovanju u osnovnoj i srednjoj školi.
Ustavni sud ističe da ta činjenica drugostupanjskom sudu nije mogla ostati nepoznata budući da se u sklapanim ugovorima o radu navodi spomenuta zakonska odredba. Dokazi vezani uz tu okolnost nisu bili predloženi u tužbi, niti su razmatrani tijekom postupka ili u podnescima i žalbama tuženice.
S tim u vezi, Ustavni sud napominje da je čl. 55. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku koji je na snazi od 19. srpnja 2022. u zakon dodan članak 367.a.
Taj članak propisuje da, ako drugostupanjski sud smatra da bi odluku trebalo donijeti na temelju pravne osnove koja se bitno razlikuje od one o kojoj se raspravljalo u postupku i koju savjesna i brižljiva stranka nije mogla razumno predvidjeti, sud poziva stranke da se izjasne o toj pravnoj osnovi. Stranke se mogu izjasniti na sjednici vijeća, raspravi ili u podnesku, u roku koji odredi sud, pri čemu taj rok ne može biti kraći od 15 dana.
Ustavni sud je u odluci broj U-III-1363/2021 od 10. listopada 2024. istaknuo pravo stranke da zna na temelju koje će pravne osnove drugostupanjski sud donijeti presudu u suštini spada u korpus prava koja za stranke proizlazi iz prava na pravično suđenje koje jamči čl. 29. st. 1. Ustava RH.
Zbog toga Ustavni sud zaključuje da je drugostupanjski sud, koji na primjenu materijalnog prava pazi po službenoj dužnosti, mogao održati raspravu (čl. 373.b i 373.c Zakona o parničnom postupku) na kojoj bi se raspravile odlučne činjenice u vezi primjene navedenog Zakona na radni odnos podnositeljice.
Podnositeljica tvrdila da primjena tog Zakona nije bila raspravljena u provedenom postupku, jer drugostupanjski sud na njegovu primjenu nije ukazao, iako je mogao ukazati već u prvom rješenju koje je donio u provedenom postupku.
Nadalje, Ustavni sud smatra da se Vrhovni sud mogao očitovati o tom spornom pitanju jer je podnositeljica postavila pitanje trebaju li se na uzastopne ugovore o radu sklopljene na temelju čl. 107. st. 10. Zakona o odgoju i obrazovanju u osnovnoj i srednjoj školi primijeniti odredbe čl. 12. st. 2. i 7. ZR-a, u dijelu koji se odnosi na navođenje objektivnih razloga za sklapanje takvih ugovora, ako ti objektivni razlozi nisu navedeni.
Međutim, Vrhovni sud se odbio očitovati o tom pitanju bez isticanja relevantnih razloga, iako je to postalo temeljno sporno pitanje ovog predmeta.
Ustavni sud ocjenjuje da se radi o ključnom prigovoru podnositeljice, bez čijeg raspravljanja se ne može pravično odlučiti o njezinim tužbenim zahtjevima.
Naime, prema st. 7. čl. 12. ZR-a ako je ugovor o radu na određeno vrijeme sklopljen protivno tom zakonu, smatra se sklopljenim na neodređeno vrijeme. Smisao prigovora podnositeljice (koje je ponovila i u ustavnoj tužbi) jest da se, nakon utvrđenja da su ugovori o radu na određeno vrijeme sklopljeni bez objektivnog razloga - budući da je podnositeljica u biti stalno radila za istog poslodavca na istom radnom mjestu, kao profesorica talijanskog jezika - utvrdi da je njezin radni odnos "prerastao" u radni odnos na neodređeno vrijeme.
Ustavni sud ističe da je na nadležnim sudbenim tijelima odluka o tome koje će prigovore stranaka prihvatiti ili koje neće prihvatiti kao osnovane te koje će dokaze ocijeniti osnovanim ili neosnovanim, ali su se dužni na njih očitovati. Osobito u situaciji poput ove, u kojoj je taj prigovor bio odlučan za ocjenu o postojanju odnosno nepostojanju radnog odnosa podnositeljice na neodređeno vrijeme.
Dakle, Ustavni sud smatra da odluka nije dovoljno obrazložena uslijed čega je došlo do povrede prava na pošteno suđenje.
No ono što je posebno važno u ovoj odluci jest da je Ustavni sud ukazao da drugostupanjski i Vrhovni sud nisu vodili računa ni o primjeni Direktive Vijeća 1999/70/EZ od 28. lipnja 1999. o "Okvirnom sporazumu o radu na određeno vrijeme koji su sklopili ETUC, UNICE i CEEP", čija primjena je istaknuta presudom Suda EU-a od 13. ožujka 2014. u predmetu C-190/13, Antonio Marquez Samohano protiv Universitat Pompeu Fabra.
Sud EU-a je u tom predmetu zaključio da "Članak 5. Okvirnog sporazuma o radu na određeno vrijeme sklopljen 18. ožujka 1999., priložen Direktivi Vijeća 1999/70/EZ od 28. lipnja 1999. (...) treba tumačiti na način da se on ne protivi naionalnom propisu (...) koji sveučilištima dopušta da obnavljaju uzastopne ugovore o radu na određeno vrijeme sklopljene s pridruženim profesorima (...) kad su takvi ugovori opravdani zbog objektivnog razloga (...).
Taj sud (koji je uputio zahtjev za prethodno mišljenje Sudu EU-a) je međutim dužan također stvarno provjeriti je li, u predmetu u glavnom postupku, obnavljanje uzastopnih ugovora o radu na određeno vrijeme doista namijenjeno zadovoljavanju privremenih potreba i ne koristi li se zapravo nacionalni propis (...) za zadovoljavanje stalnih i trajnih potreba u području zapošljavanja nastavničkog osoblja."
Ustavni sud smatra da sve što je utvrđeno u ovom postupku ukazuje da je postupanje prema podnositeljici i sklapanje 15 uzastopnih ugovora o radu na određeno vrijeme u biti služilo "za zadovoljavanje stalnih i trajnih potreba u području zapošljavanja nastavničkog osoblja".
Stoga i iz ovog razloga zaključuje da je došlo do povrede prava podnositeljice na pravično suđenje.
Značaj odluke Ustavnog suda za daljnji razvoj sudske prakse
Iz obrazloženja odluke Ustavnog suda, iako se prvenstveno utvrđuje povreda prava na pošteno suđenje zbog neodgovarajućeg obrazloženja odluke drugostupanjskog suda, proizlazi da Ustavni sud smatra da je nužno provjeriti je li obnavljanje uzastopnih ugovora o radu na određeno vrijeme doista namijenjeno zadovoljavanju privremenih potreba i ne koristi li se zapravo nacionalni propis za zadovoljavanje stalnih i trajnih potreba u području zapošljavanja nastavničkog osoblja, a što nije dopušteno prema Okvirnom sporazumu o radu na određeno vrijeme sklopljenim 18. ožujka 1999., priložen Direktivi Vijeća 1999/70/EZ od 28. lipnja 1999.
Posebno je značajno za odluku Ustavnog suda bilo i to da Zakonom o odgoju i obrazovanju u osnovnim i srednjim školama nije isključena primjena čl. 12. ZR-a prema kojoj ako je ugovor o radu sklopljen suprotno ZR-u ili radnik i nakon isteka ugovora o radu na određeno vrijeme nastavi raditi kod poslodavca dolazi do pretvaranja ugovora o radu na određeno vrijeme u ugovor o radu na neodređeno vrijeme.
Dakle, ako bi se utvrdilo da se Zakon o odgoju i obrazovanju u osnovnim i srednjim školama koji ne isključuje primjenu čl. 12. ZR-a koristi zapravo za zadovoljavanje stalnih i trajnih potreba u području zapošljavanja nastavničkog osoblja, prema argumentaciji Ustavnog suda, bilo bi potrebno spriječiti zloupotrebu ugovora o radu na određeno vrijeme i prihvatiti tužbeni zahtjev tužiteljice kojim traži da se utvrdi da je sklopila ugovor o radu na neodređeno vrijeme.
mr. sc. Iris Gović Penić, sutkinja Županijskog suda u Zagrebu
