Položaj i prava radnika kod prijenosa ugovora iz poduzeća, pogona ili dijelova poduzeća ili pogona nad kojim je otvoren stečajni postupak

1. Okvir za zaštitu radnika u subjektu nad kojim je otvoren stečajni postupak

Položaj radnika u stečajnom postupku određuju relevantne odredbe Stečajnog zakona (SZ),¹ prvenstveno članak 191. kroz posebne odredbe o ugovoru o radu. Kod gotovo svih promjena SZ-a radilo se o namjeri prevladavanja „akutnih“ problema u praksi i unaprjeđenju sustava ostvarivanja stečajnopravne zaštite. Radnici su zbog toga mijenjali i status i naslov i isplatni red, a tražbina im se dijelila na tražbinu vjerovnika stečajne mase te tražbinu stečajnih vjerovnika prvog višeg ili drugog višeg isplatnog reda. Štoviše, učestale promjene položaja radnika u stečajnom postupku vezane su i uz pokušaj osiguravanja socijalnog mira, posebice nakon što je velikom broju radnika prestao radni odnos otvaranjem stečajnog postupka nad njihovim dotadašnjim poslodavcem. Štoviše, jedna od važnijih promjena u SZ-u iz 2015. je obveza FINA-e da podnese prijedlog za otvaranje stečajnoga postupka ako pravna osoba u Očevidniku redoslijeda osnova za plaćanje ima evidentirane neizvršene osnove za plaćanje u neprekinutom razdoblju od 120 dana, čime radnik stječe prava iz Zakona o osiguranju radničkih tražbina.² Bitno je spomenuti kako je sadašnje stanje usklađeno s Direktivom 2008/94/EZ, pa i više jer Direktiva ne propisuje obvezu isplate plaće u slučaju blokade računa poslodavca, ali ju i ne zabranjuje (čl. 11. navedene Direktive propisuje da „ova Direktiva ne utječe na pravo država članica da primjene ili uvedu zakone i druge propise koje su povoljnije za zaposlenike“).Povijesno, Zakon o osiguranju potraživanja radnika u slučaju stečaja poslodavca³ iz 2003.⁴ prvi je hrvatski zakon koji se isključivo bavi materijom zaštite radničkih prava u slučaju stečaja poslodavca. Ipak, primjenom instituta osiguranja potraživanja radnika u slučaju stečaja i blokade računa poslodavca, uočeni su nedostaci u postupovnim odredbama koji su otežavali pravilno i efikasno postupanje te je donesen novi zakon, Zakon o osiguranju radničkih potraživanja.

Nadalje, na pravni položaj radnika pored SZ-a bitan utjecaj ima i Zakon o radu (ZoR)⁵ koji propisuje dužnost poslodavca koji na dan dospjelosti ne isplati plaću, naknadu plaće ili otpremninu ili ih ne isplati u cijelosti, da do kraja mjeseca u kojem je dospjela plaća, naknada plaće ili otpremnina, radniku dostavi obračun iznosa koji je bio dužan isplatiti te svojstvo ovršne isprave takvog obračuna (čl. 93. ZOR-a). Propuštanje navedenog može rezultirati pokretanjem prekršajnog postupka za koji su propisane iznimno visoke novčane kazne (čl. 229. ZOR-a).

Nadalje i Kazneni zakon (KZ)⁶ propisuje kaznu zatvora zbog neisplate dijela ili cijele plaće jednom ili više radnika (čl. 132. KZ-a). O pitanju postoji li kaznena odgovornost poslodavca koji ne isplaćuje plaću jer je insolventan, sudska praksa, a kasnije i zakonodavac (čl. 132. KZ-a), zauzeli su jedinstven stav da u tom slučaju nije počinjeno kazneno djelo. Drugim riječima, ako poslodavac iz objektivnih razloga nije u mogućnosti isplatiti plaću, takvo se ponašanje ne bi moglo uzeti kao uskrata prava na zaradu, pa prema tome nisu niti ostvarena niti obilježja kaznenog djela.⁷

2. Zaštita radnika kod prijenosa iz insolventnog poduzeća, pogona ili dijelova poduzeća ili pogona (i geneza rješenja)

Europski zakonodavac je 1977. usvojio Direktivu Vijeća 77/187/EEZ.⁸ Imajući u vidu da je pravni položaj zaposlenih u slučaju prijenosa poduzeća koji se dogodi u stečajnom postupku ostao nereguliran Direktivom 77/187/EEZ, Sud Europske unije (SEU) je imao ključnu ulogu u utvrđivanju pravnih pravila Europske unije (EU) primjenjivih na ovu pravnu situaciju. U predmetu 135/83⁹ SEU je dao definiciju područja primjene direktive ratione materiae naznačujući da se ne može zaključiti da Direktiva 77/187 državama članicama nalaže obvezu proširenja pravila direktive na prijenose poduzeća, pogona ili dijelova poduzeća ili pogona do kojih dolazi u okviru stečajnog postupka čiji je cilj, pod kontrolom nadležnog sudskog tijela, prodaja imovine prenositelja.¹⁰

Novela Direktive 98/50/EZ je usvojena 1998. Ona nije težila radikalnoj promjeni područja primjene i svrhe prvobitne Direktive 77/187/EEZ, ali je državama članicama ostavljala mogućnost da isključe primjenu (čl. 3. i 4.) Direktive 2001/23/EZ u slučajevima prijenosa poduzeća „osim ako države članice ne odluče drukčije, čl. 3. i 4. ne primjenjuju se na prijenos poduzeća, pogona ili dijela poduzeća ili pogona kad prenositelj podliježe stečajnom ili sličnom postupku u slučaju insolventnosti koji je pokrenut s ciljem likvidacije imovine prenositelja i pod nadzorom je nadležnog javnog tijela (koje može biti stečajni upravitelj ovlašten od strane nadležnog javnog tijela).)” (čl. 4a(1), Council Directive (98/50/EC), 1998). Budući da navedeni čl. (4a) u sadržajnom smislu nije mijenjan ni kasnije usvojenom Direktivom 2001/23/EZ, već je samo izvršena prenumeracija članaka (to je sada čl. 5., st. 1.), on predstavlja dio pozitivnog radnog prava Europske unije.

Prema čl. 288. Ugovora o funkcioniranju EU-a, direktiva je obvezujuća, u pogledu rezultata koji je potrebno postići, za svaku državu članicu kojoj je upućena, a odabir oblika i metoda postizanja tog rezultata prepušten je nacionalnim tijelima. U tom je kontekstu Hrvatski Sabor u ZoR implementirao odredbu koja navodi „Ako se prijenos poduzeća, dijela poduzeća, obavljanja gospodarske djelatnosti ili dijela gospodarske djelatnosti obavlja u stečajnom postupku ili postupku sanacije, prava koja se prenose na novog poslodavca mogu se umanjiti u skladu s posebnim propisom, sklopljenim kolektivnim ugovorom, odnosno sporazumom sklopljenim između radničkog vijeća i poslodavca (čl. 137., st. 9. ZoR).

2.1. Analiza čl. 137., st. 9. Zakona o radu

Navedena odredba je implementirana u ZoR 2014. te nije doživjela izmjene. U prijedlogu Zakona predlagatelj nije osigurao nikakvo obrazloženje predmetne odredbe, što nije u skladu s ustavnosudskom praksom. Naime, sloboda zakonodavca u izboru ili promjeni određenog zakonodavnog modela ne oslobađa zakonodavca odnosno predlagatelja zakona od obveze da u prijedlozima navede dostatna i relevantna obrazloženja, postojanje racionalnih i objektivno opravdanih razloga za odabrani model ili njegovu promjenu. U demokratskom društvu utemeljenom na vladavini prava i zaštiti ustavnih vrednota neprihvatljivo je podnositi Hrvatskom saboru prijedloge zakona koji ne sadržavaju dostatna i relevantna obrazloženja, jer to narušava pravnu sigurnost, unosi pravnu neizvjesnost i nepredvidljivost, a nepotrebno dovodi i do postupaka pred Ustavnim sudom.¹¹ Iako je načelno prihvatljivo da se obrazloženja ne moraju nužno oblikovati prema pravilima koja važe za obrazloženja prijedloga zakona koje Hrvatskom saboru podnosi Vlada, ona uvijek, neovisno o predlagatelju zakona, moraju sadržavati potrebne podatke u smislu njihove relevantnosti i dostatnosti.¹² To se osobito odnosi na slučajeve u kojima nije riječ o pukoj pravno-tehničkoj izmjeni, već o strukturalnom normativnom zahvatu kojim se u bitnome mijenja postojeći zakonodavni model kao što je postojeći. Ipak, iz prijedloga ZoR-a iz 2014. nisu navedena (po mišljenju autora) dostatna i relevantna obrazloženja. Štoviše, nisu navedena nikakva obrazloženja. Drugim riječima, osim općenitih tvrdnji, koje se ponavljaju u svakom prijedlogu, nije provedena kvalitativna i kvantitativna analiza koja bi dokazala kako postojeće rješenje doprinosi konstruktivnijoj zaštiti radnika.

Nadalje, predmetna odredba je donesena u vrijeme kada je, uz stari SZ,¹³ na snazi bio i Zakon o financijskom poslovanju i predstečajnoj nagodbi (ZFPPN).¹⁴ On je stupio na snagu 1. listopada 2012. uvođenjem alternativnog izvansudskog insolvencijskog postupka – postupka predstečajne nagodbe, koji podsjeća na nekadašnji institut sudske izvanstečajne prisilne (prinudne) nagodbe,¹⁵ čime je značajno utjecao na hrvatsko insolvencijsko pravo. Naime, cilj uvođenja predstečajnog postupka u insolvencijsko pravo je da se „pokuša prisiliti vjerovnike da u razumnom roku, relativno brzo, donesu ključne odluke o sudbini dužnika.“¹⁶ Prijedlog za PN je iznimno obiman i zahtjevan za pripremu i podnošenje te mora sadržavati brojne podatke, a među njima je iizjava da sklapanje PN-a neće utjecati na tražbine radnika. S druge strane, prema tadašnjem čl. 2. SZ-a postoje dva cilja stečajnog postupka: 1.) stečajni postupak se provodi radi skupnoga namirenja vjerovnika stečajnog dužnika unovčenjem njegove imovine i podjelom prikupljenih sredstava vjerovnicima (čl. 2. st 1. SZ-a) te 2.) tijekom stečajnog postupka može se provesti i stečajni plan po odredbama glave VI. ovoga Zakona radi uređivanja pravnoga položaja dužnika i njegova odnosa prema vjerovnicima (čl. 2. st 2. SZ-a).¹⁷ Prvi cilj se ostvaruje kroz likvidacijski stečajni postupak, a drugi kroz tzv. prijenosni stečajni plan. Za razliku od likvidacijskog stečajnog postupka, stečajni plan je složeniji pravni posao. Nakon Novele SZ-a iz 2012. stečajnim planom može se prenijeti svu imovinu dužnika na osobu koju će osnovati stečajni dužnik uz isključenje primjene čl. 102. ZOO-a („pristupanje dugu u slučaju preuzimanja neke imovinske cjeline“) i čl. 40.a Zakona o sudskom registru¹⁸(„prilozi uz prijavu“) (čl. 213. st. 2. SZ-a). Bitno je da su ključne odluke prepuštene autonomiji vjerovnika i dogovoru s dužnikom ovisno o konkretnoj situaciji te ne postoje ograničavajuća pravila kao u slučaju predstečajne nagodbe. Dakle, prava radnika se mogu umanjiti.

De lege lata situacija u pogledu stečajne norme je drugačija. Novi SZ¹⁹ stupio je na snagu 1. rujna 2015. Stupanjem na snagu SZ-a prestao je vrijediti ZFPPN u dijelu kojim se reguliraju postupci predstečajne nagodbe, pa sada u jednom zakonu imamo odredbe o predstečaju i stečaju. SZ je vratio institut stečajnog plana te je implementirao pravila o predstečajnim nagodbama. Određeno je da se predstečajni postupak provodi radi uređivanja pravnoga položaja dužnika i njegova odnosa prema vjerovnicima i održavanja njegove djelatnosti, dok se stečajni postupak provodi radi skupnoga namirenja vjerovnika stečajnoga dužnika, unovčenjem njegove imovine i podjelom prikupljenih sredstava vjerovnicima, s time da se može provesti i stečajni plan, a poštenim će se dužnicima pojedincima omogućiti oslobođenje od preostalih obveza. Predstečajni postupak i dalje ne utječe na tražbine sadašnjih i prijašnjih radnika dužnika iz radnoga odnosa u bruto iznosu, otpremnine do iznosa propisanoga zakonom odnosno kolektivnim ugovorom i tražbine po osnovi naknade štete pretrpljene zbog ozljede (čl. 66. st. 1. t. 1.). Tražbine radnika i prijašnjih radnika su također neosigurane tražbine, međutim te se tražbine ostvaruju kao da predstečajni postupak nije otvoren. Osim toga, predstečajni dužnik može trpjeti posljedice u vidu obustave predstečajnog postupka ako tijekom toga postupka dužnik kasni s isplatom plaća ili s uplatom doprinosa i poreza prema plaći (čl. 64. st. 1. t. 3.). Kada govorimo o stečajnom postupku, radnici i prijašnji radnici stečajnog dužnika u stečajnom postupku imaju položaj i vjerovnika stečajne mase i stečajnih vjerovnika. Iako je njihova tražbina nastala prije otvaranja stečajnog postupka, radnici i prijašnji radnici stečajnog dužnika s određenim dijelom tražbine, namiruju se kao vjerovnici stečajne mase. Radi se o tražbini neisplaćenih plaća u bruto iznosu utvrđene u stečajnom postupku koje su veće od tri neisplaćene plaće koje radnik ostvaruje prema posebnom propisu, a najviše do iznosa tri neisplaćene minimalne plaće u Republici Hrvatskoj. Isto tako tražbine radnika nastale nakon otvaranja stečajnog postupka, smatraju se tražbinama vjerovnika stečajne mase. Naime, otvaranjem stečajnog postupka ugovori o radu s dužnikom kao poslodavcem ne prestaju, ali je otvaranje stečajnog postupka poseban opravdani razlog za otkaz ugovora o radu. Ako stečajni upravitelj radnicima koji su zatečeni na radu otkaže ugovore o radu, otkazni rok je mjesec dana. Stečajni upravitelj može, radi završetka započetih poslova i otklanjanja moguće štete, na temelju odobrenja suda, sklopiti nove ugovore o radu na određeno vrijeme bez ograničenja koji su za ugovor o radu na određeno vrijeme propisani općim propisom o radu. Plaće i ostala primanja iz radnoga odnosa određuje stečajni upravitelj, na temelju odobrenja suda, u skladu sa zakonom i kolektivnim ugovorom (čl. 191. SZ-a). Provođenjem stečajnog plana stečajnom dužniku se prije svega pruža neophodno vrijeme da stabilizira svoje poslovanje. Stoga novo - staro rješenje iz čl. 303. SZ-a s mnogobrojnim mjerama ekonomske, financijske, pravne i organizacijske prirode pruža daleko veći broj mogućnosti stečajnom dužniku izaći iz krize i namiriti svoje vjerovnike na prihvatljiv način. U svakom konkretnom slučaju treba pronaći najkvalitetniju mogućnost. Neke od predloženih mjera su: 1.) ostaviti dužniku svu ili dio njegove imovine radi nastavljanja poslovanja dužnika, 2.) prenijeti dio ili svu imovinu dužnika na jednu ili više već postojećih osoba ili osoba koje će tek biti osnovane, uz isključenje primjene općeg pravila o pristupanju dugu u slučaju preuzimanja neke imovinske cjeline iz zakona kojim se uređuju obvezni odnosi i o dužnosti davanja izjave o nepostojanju dugovanja iz zakona kojim se uređuje postupak u sudskom registru, 3.) dužnika pripojiti drugoj osobi ili spojiti s jednom ili više osoba, 4.) prodati svu ili dio imovine dužnika, sa ili bez razlučnih prava, 5.) raspodijeliti svu ili dio imovine dužnika između vjerovnika, odrediti način namirenja stečajnih vjerovnika, 6.) namiriti ili izmijeniti razlučna prava, 7.) smanjiti ili odgoditi isplatu obveza dužnika, 8.) obveze dužnika pretvoriti u kredit, 9.) preuzeti jamstvo ili dati drugo osiguranje za ispunjenje obveza dužnika, 10.) urediti odgovornost dužnika nakon završetka stečajnoga postupka. Najvažnije je da provedbena osnova sadržava odredbe o tome kako će se stečajnim planom izmijeniti pravni položaj dužnika i drugih sudionika u postupku (čl. 307. SZ-a). Drugim riječima, stečajni plan je stečajna nagodba između stečajnog dužnika i stečajnih vjerovnika. Ponovnim uvođenjem mnogobrojnih opcija u svezi sa stečajnim planom zakonodavac priznaje propust iz 2012. koji je doktrina, zajedno sa ZFPPN-om već ocijenila kao „značajan korak unazad u razvoju hrvatskog stečajnog prava, a posebice instituta stečajnog plana“.²⁰

3. Umjesto zaključka

Kada govorimo o položaju i pravima radnika kod prijenosa ugovora iz poduzeća, pogona ili dijelova poduzeća ili pogona nad kojim je otvoren stečajni postupak vidimo da se prava radnika mogu umanjiti s ciljem da se postigne ravnoteža između spašavanja subjekta i nastavka poslovanja. Prije svega treba istaknuti da je cilj Direktive 2001/23, kao što to proizlazi iz njezine Uvodne izjave 3., zaštita radnika, posebno kako bi se osiguralo zadržavanje njihovih prava u slučaju promjene poslodavca.²¹ U tu svrhu, čl. 3. st. 1. prvi podstavak predmetne Direktive određuje da se prava i obveze koje prenositelj ima u trenutku prijenosa poduzeća na temelju postojećeg ugovora o radu ili radnog odnosa, na temelju tog prijenosa prenose na preuzimatelja. Što se tiče čl. 4. st. 1. navedene Direktive, njime se radnici štite od svakog otpuštanja koje bi prenositelj ili preuzimatelj poduzeo samo na temelju navedenog prijenosa.²² Čl. 5. st. 1. Direktive 2001/23 iznimno određuje da se sustav zaštite iz navedenih čl. 3. i 4. neće primjenjivati na prijenose poduzeća provedene pod uvjetima koji se preciziraju u toj odredbi, osim ako države članice ne odrede drukčije.²³ Međutim, budući da navedeni čl. 5. st. 1. načelno čini neprimjenjivim sustav zaštite radnika u slučaju određenih prijenosa poduzeća te se na taj način udaljava od glavnog cilja Direktive 2001/23, judikatura naznačuje kako ga je nužno usko tumačiti.²⁴ U skladu s tom odredbom, osim ako države članice ne odrede drugačije, istodobni prijenos prava i obveza koji proizlaze iz ugovora o radu sklopljenih s prenositeljem, predviđen u čl. 3. Direktive 2001/23, i načelna zabrana otpuštanja, predviđena u njezinu čl. 4., ne primjenjuju se na prijenos poduzeća kad se nad prenositeljem provodi stečajni ili sličan postupak u slučaju insolventnosti koji je pokrenut s ciljem likvidacije njegove imovine te je pod nadzorom nadležnog tijela javne vlasti.

Iz perspektive pozitivnog tuzemnog prava, iako smo svjedoci da je usklađivanje s pravnom stečevinom EU-a često bilo korišteno kao izgovor za zadiranje u zakone i usvajanje novih zakonskih rješenja, čija je nedomišljenost, nejasnost, teorijska nedorečenost i praktična neprovedivost nerijetko generator krize, postojeća hrvatska rješenja su do određene mjere jasna u kontekstu kompleksnosti pravne norme koja regulira predmetnu problematiku. No nisu u skladu sa stajalištima o kvaliteti pravnih normi u svjetlu vladavine prava. Primjerice, nejasna je formulacija „obavlja u stečajnom postupku ili postupku sanacije“ odnosno nije jasno je li pokrenut ili otvoren postupak što rezultira činjenicom da pravna norma nije dostupna adresatima i za njih predvidljiva, tj. takva da oni mogu stvarno i konkretno znati svoja prava i obaveze kako bi se prema njima mogli ponašati. Dakle, kako rješenja nisu predvidljiva i precizna, rješenja za određena pitanja će se morati pronalaziti i u judikaturi SEU-a. Kako nacionalno provedbeno zakonodavstvo nikada ne može u potpunosti konzumirati sadržaj direktiva, u doktrinarnim rasprava je naznačeno kako bi se svima koji primjenjuju pravo EU-a, osobito nacionalnim sudovima, dalo do znanja kako se donošenjem valjanog nacionalnog provedbenog zakonodavstva ne ukida obveza primjene prava EU-a, a posebice ne isključuje mogućnost da se fizičke i pravne osobe pozivaju izravno na subjektivna prava koja im jamči direktiva, nakon što je implementirana nacionalnim propisom. Drugim riječima, rasprave ističu kako sekundarno pravo EU-a, ali i pravo općenito, pa tako i hrvatsko pravo, ne egzistiraju izvan šireg konteksta, pa su norme koje ne uzimaju u obzir širi kontekst u kojemu se donose besmislene, bez obzira koliko bile pravno utemeljene. Posljedično i tradicionalna gramatička interpretacija²⁵ prava u uvjetima članstva u EU-u više nije zadovoljavajuća. SEU inzistira na interpretaciji prava u svjetlu ciljeva koje norma nastoji ostvariti, što u praktičnom smislu za nacionalne sudove znači veće oslanjanje na teleološku interpretaciju norme.²⁶ To se, naravno, odnosi ne samo na norme prava EU-a, već upravo i na nacionalne norme koje moraju biti interpretirane u svjetlu ciljeva prava EU-a. Ti se ciljevi ponekad mogu iščitati iz norme prava EU-a, primjerice, preambule ili uvodnih odredaba direktive, ali ponekad i iz šire politike institucija EU-a, pa i iz obrazloženja presuda SEU-a.

U judikaturi SEU-a su se pojavila pitanja, exempli gratia, postoji li s obzirom na čl. 3., 4. i 5. Direktive 2001/23/EZ u vezi s čl. 147. UFEU-a neizravna diskriminacija u smislu čl. 21. [Povelje Europske unije o temeljnim pravima] (tumačenog i primijenjenog s obzirom na čl. 52. i 53. [Povelje]) između izravno usporedivih radnika koji mogu ostvarivati zaštitu iz čl. 3. i 4. Direktive 2001/23/EZ i čl. 1. i 11. Direktive 2008/94/EZ, pri čemu kontinuirano zadržavaju svoje radno mjesto i uvjete rada, u slučaju postupka koji ima za cilj njihovo očuvanje, i radnika koji u slučaju postupka koji se vodi s ciljem likvidacije naprotiv ne mogu ostvarivati zaštitu iz čl. 3. i 4. Direktive 2001/23/EZ (i iz čl. 1. i 11. Direktive 2008/94/EZ), pa stoga više ne mogu zadržati svoje radno mjesto kad se u okviru postupka likvidacije izvršavaju transakcije prijenosa poduzeća ili dijela poduzeća kojima se u stvarnosti nastoji očuvati to preneseno poduzeće ili jedan njegov dio?²⁷

Također su riješene i neke nedoumice, primjerice, čl. 5. st. 1. Direktive Vijeća 2001/23/EZ od 12. ožujka 2001. o usklađivanju zakonodavstava država članica u odnosu na zaštitu prava zaposlenika kod prijenosa poduzeća, pogona ili dijelova poduzeća ili pogona treba tumačiti na način da se primjenjuje u slučaju kad se stečajni postupak nastavlja na postupak sudskog restrukturiranja tijekom kojega je izrađen sporazum o djelomičnom prijenosu dotičnog poduzeća, ali ga nadležni sud nije potvrdio prije izvršenja do kojeg je došlo nakon proglašenja stečaja, pod uvjetom da je stečajni ili sličan postupak u slučaju insolventnosti, koji je bio proveden, stvarno pokrenut s ciljem likvidacije imovine prenositelja, da je navedeni postupak pod nadzorom nadležnog tijela javne vlasti i da se njegovo korištenje ne može smatrati zlouporabom.²⁸

Zanimljivo je vidjeti i tumačenje vezano za, primjerice, nizozemsko pravo. Čl. 5. st. 1. Direktive Vijeća 2001/23/EZ od 12. ožujka 2001. o usklađivanju zakonodavstava država članica u odnosu na zaštitu prava zaposlenika kod prijenosa poduzeća, pogona ili dijelova poduzeća ili pogona, treba tumačiti na način da je uvjet koji predviđa – prema kojem se čl. 3. i 4. te Direktive ne primjenjuju na prijenos poduzeća kad prenositelj podliježe stečajnom ili sličnom postupku u slučaju insolventnosti „koji je pokrenut s ciljem likvidacije imovine prenositelja” – ispunjen kada je prijenos cijelog ili dijela poduzeća pripremljen prije otvaranja stečajnog postupka s ciljem likvidacije imovine prenositelja i za vrijeme kojeg je navedeni prijenos proveden, u okviru postupka pre-packa čiji je glavni cilj da se u stečajnom postupku likvidacijom poduzeća koje trajno posluje u najvećoj mogućoj mjeri namire svi vjerovnici i po mogućnosti očuvaju radna mjesta, pod uvjetom da je takav postupak pre-packa uređen zakonskim ili regulatornim odredbama. Čl. 5. st.1. Direktive 2001/23 treba tumačiti na način da uvjet koji predviđa – prema kojem se čl. 3. i 4. te Direktive ne primjenjuju na prijenos poduzeća, pogona, dijela poduzeća ili pogona kada je stečajni ili slični postupak u slučaju insolventnosti kojem prenositelj podliježe „pod nadzorom […] nadležnog javnog tijela” – ispunjen kada je prijenos poduzeća, pogona ili dijela poduzeća ili pogona pripremljen u okviru postupka pre-packa koji je prethodio proglašenju stečaja, od strane budućeg stečajnog upravitelja”, pod nadzorom „budućeg stečajnog suca”, i kada je ugovor o tom prijenosu sklopljen i proveden nakon proglašenja stečaja čiji je cilj likvidacija imovine prenositelja, pod uvjetom da je takav postupak pre-packa uređen zakonskim ili regulatornim odredbama.²⁹

Nadalje, ono što se može javiti kao sporno je pitanje „sličnih postupaka u slučaju insolventnosti“ (terminologija Direktive, čl. 5., st. 1.) koji su regulirani lex specialis propisima, a koji nisu egzistirali u vrijeme implementiranja predmetne odredbe ZOR-a. Predmetna sintagma je rezultat složenosti stečajne norme, o čemu govori i činjenica da se prilikom izrade Uredba o insolvencijskim postupcima moralo usuglasiti pravila iz 60-ak različitih tipova stečajnih postupaka, a daljnjoj kompleksnosti doprinosi i različit opseg primjene ratione materiae, odnosno činjenica da se svi stečajni postupci ne primjenjuje na sve pravne subjekte. Tako Zakon o postupku izvanredne uprave u trgovačkim društvima od sistemskog značaja za Republiku Hrvatsku³⁰ uvodi novost na polju razloga stečaja, što ga čini specifičnim. Naime, postupak izvanredne uprave kao posebna vrsta insolvencijskog postupka, novitet u našoj legislaturi, provest će se samo kod dioničkog društva dužnika i svih njegovih ovisnih i povezanih društava, koja su samostalno ili zajedno sa svojim ovisnim ili povezanim društvima od sistemskog značaja za Republiku Hrvatsku. Da bi se dobio status takvog društva, dioničko društvo treba kumulativno ispunjavati nekoliko uvjeta. Jedan od njih jest da društvo, samostalno ili zajedno sa svojim ovisnim ili povezanim društvima u prosjeku zapošljava pet tisuća radnika u kalendarskoj godini koja prethodi godini u kojoj je podnesen prijedlog za otvaranje postupka izvanredne uprave. Kako se radi o postupku pod kontrolom suda, prava radnika su zaštićena, pa tako tijekom postupka izvanredne uprave dužnik obavlja svoju djelatnost i u tu svrhu mora provoditi plaćanja nužna za redovno poslovanje, među koja spadaju i tražbine radnika (čl. 39., 41.). Zakon o osiguranju kao lex specialis propis na relativno necjelovit i nepregledan način regulira materiju stečaja osiguratelja.³¹ Ako nije drukčije određeno, na stečajni postupak nad društvom za osiguranje primjenjuju se odredbe Stečajnog zakona tako da u tom kontekstu ne bi trebalo biti nejasnoća sa položajem i pravima radnika u slučaju prijenosa ugovora o radu. Dana 22. prosinca 2020. implementiran je Zakon o prisilnoj likvidaciji kreditnih institucija (stupio na snagu dana 1. siječnja 2021.)³² kojim se usklađuje unutarnje zakonodavstvo Republike Hrvatske sa zakonodavstvom Europske unije. Postupak prisilne likvidacije složen je po svojoj strukturi jer sadrži odredbe kojima se uređuje postupak i odredbe kojima se uređuju materijalnopravni odnosi koji nastaju u tijeku i u vezi s provođenjem predmetnog postupka. Sam plan prisilnelikvidacije uključuje radni status radnika, uključujući troškove raskida ugovora o radu i drugih poslovnih aranžmana (eksternalizirane usluge, savjetničke usluge i slično) (čl. 35.). U slučaju da se krene u sanaciju primjenjuju se odredbe Zakona o sanaciji kreditnih institucija i investicijskih društava³³ koji određuje da se prilikom postupka prijenosa ugovora o radu u postupku sanacije prava radnika mogu umanjiti (čl. 7., st. 4.).

Izv. prof. dr. sc. Dejan Bodul, Katedra za građansko postupovno pravo, Pravni fakultet Sveučilišta u Rijeci

Martina Smojver, mag. iur., Katedra za građansko postupovno pravo, Pravni fakultet Sveučilišta u Rijeci