Ovaj zahtjev za prethodnu odluku odnosi se na tumačenje članka 3. stavka 1. točke (g) Direktive 2008/95/EZ Europskog parlamenta i Vijeća od 22. listopada 2008. o usklađivanju zakonodavstava država članica o žigovima (SL 2008., L 299, str. 25.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 17., svezak 2., str. 149.)3.
Okolnosti spora
Do 1992. godine francusko društvo Saillard Paris Sàrl bilo je jedini dioničar društva Maison Fauré Le Page, koje je još od 1716. u Parizu obavljalo djelatnost nabave i prodaje oružja, streljiva i kožnih dodataka. Nakon prestanka postojanja tog društva 27. studenoga 1992., sva njegova imovina i obveze prenesene su na Saillard.
Novo društvo, Fauré Le Page Paris, osnovano je 14. listopada 2009., a već krajem istog mjeseca od društva Saillard kupuje žig „Fauré Le Page” za širok raspon proizvoda, uključujući oružje i proizvode od kože. Dvije godine kasnije, 17. lipnja 2011., to društvo podnosi prijave za registraciju žigova „Fauré Le Page Paris 1717”, koji se potom registriraju za proizvode poput kože, kovčega i torbi. U međuvremenu, povezano društvo Fauré Le Page Marroquinier 2012. otvara prodavaonicu u Parizu, a od 2013. upravlja i prodajnim mjestom u velikoj robnoj kući, gdje se prodaju proizvodi označeni tim žigovima.
Spor započinje 2012. kada društvo Goyard podnosi tužbu tražeći proglašenje ništavosti tih žigova zbog njihove zavaravajuće prirode. Prvostupanjski sud u Parizu 2015. odbija taj zahtjev, a žalbeni sud 2016. potvrđuje takvu odluku. Međutim, 2018. Kasacijski sud ukida spornu presudu, ističući da javnost godinu „1717.” ne mora nužno shvatiti kao godinu osnivanja aktualnog društva, već kao referencu na povijesno društvo Maison Fauré Le Page.
Nakon vraćanja predmeta na ponovno odlučivanje, žalbeni sud u Parizu 2021. dolazi do suprotnog zaključka te utvrđuje da sporni žigovi mogu dovesti javnost u zabludu. Sud smatra da bi prosječni potrošač oznaku „Paris 1717” razumio kao upućivanje na godinu i mjesto osnivanja društva Fauré Le Page te bi iz toga zaključio da postoji kontinuitet poslovanja od 18. stoljeća, kao i prijenos tradicije i znanja s izvornog društva na današnje, iako to u stvarnosti nije slučaj. Posebno naglašava da potrošači luksuzne kožne galanterije pridaju veliku važnost povijesti i dugovječnosti brenda, jer ih povezuju s kvalitetom i prestižem proizvoda.
Protiv te presude društvo Fauré Le Page podnosi žalbu Kasacijskom sudu, tvrdeći da se zavaravajuća priroda žiga može odnositi samo na obilježja proizvoda ili usluga, a ne na obilježja samog nositelja žiga. Budući da sporni žigovi ne opisuju konkretna svojstva proizvoda, već eventualno sugeriraju određeni prestiž, smatra da ne mogu biti obuhvaćeni zabranom iz Direktive 2008/95.
Kasacijski sud, međutim, zauzima šire stajalište. Ističe da popis obilježja iz Direktive nije iscrpan te da žig može biti zavaravajući i kada sadrži netočne informacije o nositelju žiga, ako takve informacije utječu na percepciju kvalitete ili ugleda proizvoda. U tom kontekstu naglašava da se radi o tržištu luksuzne kožne galanterije, na kojem relevantna javnost pridaje posebnu važnost tradiciji i povijesti brenda, pa pogrešna predodžba o višestoljetnoj tradiciji može biti odlučujuća za kupovnu odluku potrošača.
U tim je okolnostima Kasacijski sud odlučio prekinuti postupak i uputiti Sudu sljedeća prethodna pitanja:
„1. Treba li članak 3. stavak 1. točku (g) Direktive [2008/95] tumačiti na način da navođenje izmišljene godine u žigu kojim se priopćuju lažne informacije o dugoj tradiciji, ozbiljnosti te znanju i iskustvu proizvođača proizvodâ, a time i o određenim nematerijalnim obilježjima navedenih proizvoda, omogućuje da se utvrdi postojanje stvarnog dovođenja u zabludu ili dovoljno velike vjerojatnosti dovođenja u zabludu potrošača?
2. U slučaju niječnog odgovora na prvo pitanje, treba li taj članak tumačiti na način:
(a) da se može smatrati da žig ne ispunjava očekivanja ako postoji rizik od toga da potrošač proizvoda i usluga koji su njime obuhvaćeni vjeruje da nositelj tog žiga ima stoljetnu tradiciju u proizvodnji tih proizvoda, što im daje prestižni imidž, iako to nije slučaj?
(b) da je, kako bi se moglo utvrditi da postoji stvarno dovođenje u zabludu ili dovoljno velika vjerojatnost dovođenja u zabludu potrošača, o čemu ovisi utvrđenje činjenice da žig ispunjava očekivanja, nužno da žig predstavlja dovoljno specifično označavanje mogućih obilježja proizvoda i usluga za koje je registriran, tako da je dotični potrošač doveden u situaciju da vjeruje da proizvodi ili usluge imaju određena obilježja koja zapravo nemaju?”
Presuda Suda
Odlučujući o postavljenim prethodnim pitanjima, Sud je izrazio stav kako je žig sklon obmanjivanju u smislu prava EU-a kada sadrži broj koji upućuje na dugotrajno znanje i iskustvo (engl. know-how), stvarajući percepciju jamstva kvalitete i prestižnog imidža proizvoda za koje je žig registriran, iako takvo dugotrajno znanje i iskustvo zapravo ne postoji.
Sud u tom pogledu ističe da primjenjiva odredba zabranjuje žigove „takve naravi da mogu obmanuti javnost” samo u slučajevima kada je predmetni žig takav da može dovesti u zabludu relevantnu javnost u pogledu svojstva proizvoda ili usluga koje obuhvaća, kao što su njihova priroda, kvaliteta ili zemljopisno podrijetlo. Nadalje dodaje, pozivajući se na svoju raniju sudsku praksu, da kvaliteta luksuznih proizvoda može proizlaziti i iz njihove privlačnosti i prestižnog imidža.
Sud navodi da je na nacionalnom sudu da, uzimajući u obzir sve okolnosti konkretnog slučaja i percepciju relevantne javnosti, ocijeni doživljava li se broj naveden u predmetnim žigovima doista kao godina koja upućuje na dugotrajno znanje i iskustvo, ispitujući te žigove u cjelini te uzimajući osobito u obzir prisutnost, uz broj 1717, i riječi „Paris”, kao i poruku koju ti žigovi prenose.
Stoga je Sud donio odluku koja glasi:
„Članak 3. stavak 1. točku (g) Direktive 2008/95/EZ Europskog parlamenta i Vijeća od 22. listopada 2008. o usklađivanju zakonodavstava država članica o žigovima treba tumačiti na način da: kada žig uključuje broj koji relevantna javnost može percipirati kao da upućuje na godinu osnivanja poduzeća i koji, zbog činjenice da se radi o davnoj godini, upućuje na dugogodišnje znanje i iskustvo koje proizvodima za koje je žig registriran daje jamstvo kvalitete i prestiža, iako znanje i iskustvo takvog vremenskog opsega ne postoje, iz toga se može zaključiti da taj žig može javnost dovesti u zabludu u smislu te odredbe.“
Zaključak
Presuda Suda Europske unije u predmetu C-412/24 dodatno potvrđuje široko i funkcionalno tumačenje pojma zavaravajućeg žiga u pravu Europske unije. Sud je jasno naglasio kako obmanjujuća narav žiga ne mora proizlaziti isključivo iz izravnih tvrdnji o objektivnim svojstvima proizvoda (poput sastava, kvalitete ili podrijetla), već i iz elemenata koji utječu na percepciju potrošača o nematerijalnim obilježjima proizvoda, kao što su tradicija, ugled i prestiž.
U tom kontekstu, uključivanje broja koji se može percipirati kao godina osnivanja i koji sugerira dugotrajno iskustvo i kontinuitet poslovanja može biti odlučujuće za formiranje dojma o kvaliteti proizvoda, osobito na tržištima gdje takvi elementi imaju posebnu težinu, poput tržišta luksuzne robe. Ako takva percepcija ne odgovara stvarnosti, postoji rizik od dovođenja potrošača u zabludu, što je dovoljno za primjenu zabrane iz članka 3. stavka 1. točke (g) Direktive 2008/95.
Ova presuda ima značajne praktične implikacije za nositelje žigova, osobito u industrijama u kojima se tržišna vrijednost brenda u velikoj mjeri temelji na narativu o tradiciji i nasljeđu. Poduzetnici moraju biti oprezni pri korištenju povijesnih referenci u žigovima, osobito kada takve reference nisu utemeljene na stvarnom kontinuitetu poslovanja, jer i implicitne poruke mogu biti pravno relevantne.
Zaključno, Sud potvrđuje da je ključni kriterij procjene zavaravajuće naravi žiga percepcija relevantne javnosti, uzimajući u obzir sve okolnosti konkretnog slučaja. Time se dodatno učvršćuje zaštitna funkcija žiga kao instrumenta transparentne i istinite komunikacije na tržištu, ali i naglašava odgovornost nositelja žiga za poruke koje njihov znak prenosi potrošačima.
Maja Bilić Paulić, mag. iur.
IZVORI:
_______________________
^ 1 Cjeloviti tekst presude Suda u predmetu C-412/24 dostupan je na hrvatskom jeziku na sljedećoj poveznici: https://infocuria.curia.europa.eu/tabs/document/C/2024/C-0412-24-00000000RP-01-P-01/ARRET/318353-HR-1-html
^ 2 Prema čl. 267. UFEU-a, prethodni postupak omogućuje sudovima država članica da u okviru postupka koji se pred njima vodi upute Sudu pitanja o tumačenju prava Unije ili o valjanosti nekog akta Unije. Sud ne rješava spor pred nacionalnim sudom. Na nacionalnom je sudu da predmet riješi u skladu s odlukom Suda. Ta odluka jednako obvezuje i druge nacionalne sudove pred kojima bi se moglo postaviti slično pitanje.
^ 3 Čl. 3. Direktive 2008/95, naslovljen „Razlozi za odbijanje ili proglašavanje žiga ništavim”, određivao je u stavku 1. točki (g):
„Neće se registrirati ili, ako su registrirani, mogu se proglasiti ništavim:
[...]
g) [žigovi] koji mogu javnost dovesti u zabludu, primjerice u odnosu na vrstu, kakvoću ili zemljopisno podrijetlo proizvoda ili usluga”.
