Ususret noveli Zakona o stečaju potrošača: što smo dobili i na čemu još treba raditi

1. Što se mijenja u Noveli Zakona o stečaju potrošača

Struktura Zakona je ostala ista. Dakle, Zakon o stečaju potrošača¹ sadrži 81 članak te je podijeljen u dva dijela. Prvi dio podijeljen je u dvije glave. Drugi dio ZSP-a podijeljen je u osam glava. U prvom dijelu ZSP-a nalaze se osnovne odredbe te je reguliran izvansudski postupak. U drugom dijelu zakona nalaze se osnovne postupovne odredbe u postupku pred sudom, regulirana su tijela postupka stečaja potrošača, propisan je način pokretanja postupka i pripremno ročište, otvaranje postupka stečaja potrošača i pravne posljedice njegova otvaranja, stečajna masa i zaštita potrošača, zaključenje postupka stečaja potrošača, razdoblje provjere ponašanja, oslobođenje od preostalih obveza, jednostavni postupak stečaja potrošača te prijelazne i završne odredbe.

Jedna od većih nedostataka prijašnjih rješenja ZSP-a bila je činjenica da je postupak, radi opterećenosti trgovačkih sudova², koji tradicionalno vode ovu vrstu postupaka, stavljen u stvarnu nadležnost općinskih sudova, čime se otvorilo pitanje hoće li sudovi koji nisu specijalizirani za ovu vrstu predmeta biti u stanju iste adekvatno i provoditi. Predlagatelj je analizirajući indikatore CR-a (stope rješavanja) ukazao kako je na općinskim sudovima stopa rješavanja predmeta postupka stečaja potrošača ispod 100 %, dok je stopa rješavanja (CR) zabilježena u stečajnim predmetima veća od 100 % na trgovačkim sudovima.³ Stoga je zakonodavac s ciljem uravnoteženja radne opterećenosti rješavatelja na sudovima, boljeg korištenja raspoloživih ljudskih potencijala i osiguranja učinkovitosti u rješavanju implementirao zakonsko rješenje kojim će se povjeriti rješavanje predmeta stečaja potrošača trgovačkim sudovima. Naime, objektivna potreba za specijalizacijom sudova nije nikakav hir, već nužan rezultat zahtjeva za učinkovitom stečajnopravnom sudskom zaštitom, a činjenica je da se općinski sudovi nisu susretali sa složenom stečajnom problematikom. To je dovodilo u pitanje mogućnost adekvatnog provođenja postupka stečaja potrošača. Uz visoku nomotehničku razinu i domišljatost pojedinih legislativnih rješenja ZSP-a, ovdje treba istaknuti (iz konvencijske i ustavno-pravne perspektive) moguće dvojbeno rješenje po kojem su sudski savjetnici ovlašteni voditi jednostavne postupke stečaja potrošača i donositi odluke (čl. 79.s ZSP-a).

Opredjeljenje za stajalište da sudski savjetnici imaju pravo ili da nemaju pravo provoditi postupak nije jednostavno, jer kad bi to bio slučaj, koegzistencija ova dva stajališta ne bi bila moguća i jedno bi odavno i uvelike potisnulo drugo. U osnovi, riječ je o zahtjevu koji se u hrvatskim prilikama, načelno, sam po sebi čini umjesnim i opravdanim, ali će autori u pogledu opredjeljenja ipak zauzeti stav, i to u prilog tezi da sudski savjetnici nemaju, iz perspektive ustavnog i konvencijskog prava, pravo samostalno voditi postupke i donositi odluke.

Mišljenja smo kako proširenjem navedene ovlasti i na sudske savjetnike pogrešno shvaćena nezavisnost pravosuđa postaje neispravno interpretirana, pa nategnuto širenje standarda koji uređuju sudačku nezavisnost na poziciju sudskih savjetnika, koja je po samoj svojoj prirodi i ulozi drugačija od sudstva, rezultira svojevrsnom korporatizacijom pravosuđa gdje je dominantno kvantitativno razmišljanje o predmetima (koliko ih imaju u radu, postotak uspješno riješenih, ispunjavanje mjerila i sl.).

U prilog navedenom govori i činjenica kako je problematika potrošačko-stečajnih postupaka u hrvatskom pravnom sustavu složena teorijskopravna i legislativna cjelina pravnih normi gdje i najjednostavniji potrošačko-stečajni sporovi predstavljaju kompleksan proces odlučivanja o najvažnijim pravima i pravno priznatim interesima.

U skladu sa Zakonom o uvođenju eura kao službene valute u Republici Hrvatskoj⁴, kojim je uveden euro kao službena valuta u Republici Hrvatskoj, potrebno je izmijeniti niz zakona i podzakonskih propisa koji sadržavaju odredbe povezane s kunom te se stoga ovim zakonom prilagođava dio odredbi koje se odnose na pozivanje na kunu te se sve utvrđene vrijednosti i vrijednosni pragovi iskazuju u euru.

Dodatno se pojašnjava kako se jednostavni postupak stečaja potrošača može provesti samo nad imovinom potrošača koji ima prebivalište u Republici Hrvatskoj, a što proizlazi iz postojeće odredbe čl. 21. Zakona prema kojoj je u postupku stečaja potrošača isključivo stvarno i mjesno nadležan općinski sud, odnosno izmjenom Zakona to će biti trgovački sud na čijem području potrošač ima prebivalište. S obzirom na to da se jednostavni postupak stečaja potrošača provodi isključivo po prijedlogu Financijske agencije, ovime se osigurava da se postupak ne pokreće protiv osoba koje nemaju evidentirano prebivalište na području Republike Hrvatske, odnosno da Financijska agencija ne dostavlja poziv onim potrošačima koji nemaju evidentirano prebivalište na području Republike Hrvatske jer za provođenje takvog postupka niti ne postoji nadležnost hrvatskih sudova.⁵

2. Što bi po mišljenu autora trebalo mijenjati

2.1. Neka otvorena postupovna pitanja

Za naglasiti je kako se preko Europskog suda za ljudska prava (dalje: ESLJP) afirmira načelo precedentalnog prava i time sudske prakse kao formalnog izvora prava, što zahtjeva pojačanu pozornost u praćenju i tog izvora prava. Tu nam je, primjerice, zanimljiva presuda ESLJP-a Zavodnik protiv Slovenije.⁶ Naime, u postupku stečaja potrošača pismena se objavljuju putem mrežne stranice e-oglasna ploča sudova. Objava pismena na mrežnoj stranici e-oglasna ploča sudova smatra se dokazom da je dostava obavljena svim sudionicama, pa i onima za koje ZSP propisuje posebnu dostavu. Smatra se da je dostava pismena obavljena istekom osmog dana od dana objave pismena na mrežnoj stranici e-oglasna ploča sudova. Iako sudionici postupka mogu zatražiti da im se pismena dostavljaju na kućnu adresu, na adresu elektroničke pošte ili u osobni korisnički pretinac, navedena dostava nema pravni učinak na tijek rokova propisanih ZSP-om.

U svakom slučaju, za svakog potrošača u svakom sudu posebno vodi se, prema vremenskom redoslijedu objave, očevidnik pismena dostavljenih preko mrežne stranice e-oglasna ploča sudova u elektroničkom obliku. Očevidnik pismena je javan i mora biti dostupan zainteresiranim osobama tijekom cijelog radnog vremena suda. U očevidniku pismena unose se podaci na temelju kojih se može utvrditi istovjetnost potrošača, broj predmeta, vrsta sudskoga pismena i dan objave pismena na mrežnoj stranici e-oglasna ploča sudova. Dakle, normiranjem da se pismena u postupku stečaja potrošača objavljuju na e-oglasnoj ploči, odnosno da se stranci ne vrši osobno dostavljanje akta kojim se odlučuje o njenom pravu, obvezi ili na zakonom zasnovanom interesu, zbog čega objektivno nije u mogućnosti da se upozna sa sadržajem akta, dovodi se u pitanje ostvarivanje prava na pravično suđenje i prava na jednaku zaštitu prava i na pravni lijek što je zajamčeno odredbama čl. 29., st. 1. Ustava RH i čl. 6., st. 1. Europske konvencije o ljudskim pravima. Naime, takva stranka mogla bi biti u potpunosti onemogućena u ostvarenju tog prava, koje za nju postaje iluzorno i neostvarivo. Dakle, ovakvo se rješenje o dostavi pismena može problematizirati budući da postupci kojima se može pristupiti isključivo „elektroničkim sredstvima” nekim osobama potencijalno mogu onemogućiti "pravičnu mogućnost" sudjelovanja na ročištima.

Tako se u spomenutom predmetu pred ESLJP-om problematiziralo neodgovarajuće obavještavanje o tijeku stečajnog postupka. Presuda je zanimljiva po tome da daje naznake u smislu mjera koje bi država članica morala poduzeti u određenim situacijama kako bi osigurala da stranka u stečajnom postupku ima "pravičnu mogućnost" sudjelovanja na ročištima, imajući na umu da slučaj ovog podnositelja zahtjeva treba analizirati u svjetlu njegovog činjeničnog stanja. Naime, podnositelju zahtjeva je dano uvjerenje da će biti informiran, a broj vjerovnika je bio relativno mali. Također je zanimljivo napomenuti da je ESLJP uzeo u obzir činjenicu da je podnositelj zahtjeva bio starija osoba, nije znao koristiti kompjuter te nije imao pristup internetu.

2.2. Problematika pojma „potrošač“

Kako je u hrvatskom (i cijelom europskom) društvu prisutna tendencija starenja stanovništva, pokazuje se potreba za kvalitetnijom brigom i boljim organiziranjem pri rješavanju problema navedene populacije. Takva tendencija neminovno predstavlja teret sustavu socijalne zaštite. To više sada, kada izdvajanje nedovoljnih sredstava izlaže stariju populaciju riziku da potencijalno postane nova (ugrožena) skupina koja će biti prisiljena ulaziti u kreditna zaduženja, a posljedično i u postupke potrošačkog stečaja.

Za razmatranje predmetne teme iznimno je bitno odrediti u kakvom su odnosu domaći pravni propisi koji uređuju različita prava starijih osoba s Ovršnim zakonom⁷ i ZSP-om.

S obzirom na ovršno načelo „brži u vremenu, jači u pravu”, javlja se mogućnost da se „brži“ vjerovnik u potpunosti namiri iz imovine dužnika i to na način da nakon njegovog namirenja ne ostane neizuzetih sredstava za namirenje ostalih vjerovnika koji su podnijeli prijedlog kasnije. Stoga, potrošački stečaj polazi od načelne pretpostavke ravnopravnosti vjerovnika (koja je relativizirana postojanjem stečajnih isplatnih redova, iako je u okviru istog reda osigurana ravnopravnost). Cilj potrošačkog stečaja, koji je procesnopravnog karaktera i koji se vezuje isključivo za prava vjerovnika, je ravnomjerno, pravično namirenje, prvenstveno hirografernih vjerovnika.

Ipak, kada govorimo o pravima vjerovnika i dužnika u potrošačko-stečajnom postupku, primjećujemo težnju prema ograničavanju prava vjerovnika u korist prava dužnika, što je i u skladu s idejom vodiljom ovog postupka, „rehabilitacijom“ dužnika (tzv. fresh-earned start). S druge strane, današnji mirovinski sustavi teže ostvarenju dva cilja: smanjenju siromaštva u starosti i održanju prihoda i životnog standarda u starosti na razini koja je slična onoj koju je pojedinac ostvarivao. Pravno-ekonomska teorija smatra mirovinski sustav adekvatnim ako uspijeva ispuniti oba cilja. Ipak, ocjena o postojanju ugroženosti jednog većeg broja starih osoba govori o generalnom izostanku sustavnog pristupa uređenju prava starijih osoba. Dakle, cilj je ukazati na specifični aspekt međusobne neusklađenosti određenih načela, pa i odredbi ZSP-a, s korpusom prava koji predstavljaju osnovu za zaštitu i promociju prava starijih osoba.

Nadalje, potrošačko-stečajni postupci su osmišljeni imajući u vidu punoljetne osobe i nisu prilagođeni odgovoriti na jedinstvene i posebne potrebe maloljetnika. Maloljetnicima je zbog nedostatka poslovne sposobnosti u većini slučajeva potrebna podrška roditelja, ili staratelja da pokrenu sudski (građanski) postupak. Iako opći koncept zaštite maloljetnika nalaže da se pri svakom odlučivanju koje se odnosi na njih prvenstveno mora uzeti u obzir njihov najbolji interes, njegova praktična primjena kao procesnog pravila nije izravno propisana ZSP-om.

Dakle, kako kroz odredbe ZSP-a nije eksplicitno regulirana zaštita maloljetnika, ali je regulirana pozitivna obveza zaštite prava svih potrošača, vidljivo je kako maloljetnici nemaju poseban procesnopravni položaj u postupku stečaja potrošača. Stoga smatramo kako navedeni pristup nije poželjan te da će se ovakva praksa u konačnici pokazati neuspješnom, ne dajući konkretne rezultate u pomoći maloljetnicima nad čijom imovnom se pokreću postupci stečaja potrošača. Taj pristup se nadopunjuje jednom zaštitničkom filozofijom i praksom proizašlom iz restorativnog pristupa.

Također, ZSP ne prepoznaje zasebna proceduralna pravila o transparentnosti dokumenata u postupku stečaja potrošača, a koja bi uvažavala specifičnosti pojedinih kategorija sudionika u postupku kao što su maloljetnici. Osobni podaci maloljetnih potrošača, bez izuzetka, trebaju biti anonimizirani. Stoga, kako bi se otklonile nedoumice u pogledu zakonske osnove za objavljivanje osobnih podataka u sudskim aktima, bilo bi korisno uvesti odgovarajuće odredbe u ZSP, a kojima će se propisati pravila, odnosno izuzeci od zabrane obrade osobnih podataka. Na tom tragu čl. 6. st. 1. Konvencije ističe „…. Presuda se mora izreći javno, ali se sredstva priopćavanja i javnost mogu isključiti iz cijele rasprave ili njezina dijela zbog razloga … kad interesi maloljetnika … to traže, ili u opsegu koji je po mišljenju suda bezuvjetno potreban u posebnim okolnostima gdje bi javnost mogla biti štetna za interes pravde.“

2.3. Problem troškovnog elementa

Daljnji problem koji bismo ovdje istaknuli vezano za (nagradu) povjerenika su sljedeći. Naime, revidirana Uredba o kriterijima i načinu obračuna i plaćanja nagrade povjerenicima u postupku stečaja potrošača iz 2019. (NN, br. 9/19.) je trebala ukloniti neke „kritične točke“ iz Uredbe iz 2016. (NN, br. 13/16.), a odnose se na nagradu povjerenika. Prvi problem je rok u kojem sud mora donijeti rješenje o nagradi za rad. Za sada Uredba određuje da sud određuje nagradu bez odgode nakon što se poslovi za koje su imenovani povjerenici odrade (čl. 2., st. 1.). Ipak, kritika je usmjerena na sintagmu „bez odgode“ jer je dosadašnja praksa korporativnih stečajeva (gdje postoji identično rješenje) pokazala da takva nomotehnička neodređenost može rezultirati i dužim vremenskima razdobljem.

Dakle, kako ostaje i nadalje da sud o nagradi odlučuje u rokovima po vlastitoj procjeni te da povjerenik u većini postupaka kreditira potrošačko-stečajne postupke, barem kada se radi o nagradi za njegov rad, trebalo je uvesti i pravilo o isplati predujma nagrade za rad tijekom potrošačko-stečajnog postupka, jer se takvi postupci neće moći provoditi u zakonom propisanim rokovima zato što su stvarno nadležni sudovi nespecijalizirani sudovi za potrošačko-stečajne postupke te za sada i iznimno opterećeni s drugim parničnim i izvanparničnim postupcima.

Nadalje, u pogledu nagrade odnosno pri određivanju dodatne nagrade ističu se dvije dileme. Prva je vezana za broj kriterija. S jedne strane, veliki broj kriterija stvorio bi probleme pri ocjenjivanju je li potrebno zadovoljiti jedan, dva ili više kriterija, koji kriteriji su neophodni et seq. S druge strane, ispuštanjem nekih kriterija, moguće je da slučajevi koji inače zaslužuju, ne budu ocijenjeni kao složeni.

Tu je i bitan stav Visokog trgovačkog suda koji određuje: „Visina nagrade stečajnom upravitelju utvrđuje se primjenom kriterija obujma i složenosti poslova, rada stečajnog upravitelja na ispitivanju tražbina te vrijednosti unovčene stečajne mase, slijedom čega nagrada može biti i manja od visine nagrade obračunate samom primjenom tablice vrijednosti unovčene stečajne mase i nagrade u postocima.”⁸

Druga dilema vezana je za preciznosti određenih kriterija, odnosno kako definirati indikatore koji bi olakšali sudu ocjenu za određivanje dodatne nagrade. Hrvatski zakonodavac se opredijelio da pri određivanju dodatne nagrade sud vodi računa o: 1.) stupnju namirenja stečajnih vjerovnika i 2.) osobitom zalaganju povjerenika (čl. 6.).

Pod stupnjem namirenja stečajnih vjerovnika podrazumijeva se vrijednost izražena u postotku koji se dobije kada se iznos ukupno namirenih tražbina podijeli s iznosima ukupno utvrđenih tražbina (čl. 6. st. 2.). Smatrat će se da se povjerenik osobito zalagao ako je stečajna masa unovčena u roku od jedne godine od održanoga izvještajnog ročišta (čl. 6. st. 3.). Kako je potrošačko-stečajni postupak relativno spor, ovaj kriterij ima izuzetnu važnost. Na osnovi raspoloživih podataka, izuzetno mali postotak postupaka se okončava u razdoblju do jedne godine, pa je i stvaranje poticaja za takve postupke pozitivno. Ipak, treba biti svjestan kako uložen napor ne jamči i uspješnost pa bi trebalo razmisliti, o uvećanju postotka za one postupke za koje razina složenosti, ali prateći parnični postupci ne dopuštaju okončanje u razdoblju od jedne godine, u slučaju da su okončani za manje od, primjerice, dvije godine.

Mišljenja smo da se ovdje ne dovodi u korelaciju stvarni uloženi napor povjerenika i nagrada, već je nagrada prije posljedica „slučaja“ (iako, postoji poticaj za povjerenika da ostvari što veću vrijednost i time u većem postotku namiri vjerovnike), tj. ona ne mora biti razlog sposobnosti, već je prije rezultat specifičnih okolnosti određenog slučaja, primjerice, strukture imovine subjekta, rasta cijena nekretnina et seq.

Također bismo problematizirali rješenje da se troškovi nagrade povjerenika odnosno eventualni troškovi povjerenika iz jednostavnog postupka stečaja potrošača namiruju iz državnog proračuna, pa je pitanje hoće li proračunska sredstva značajno smanjiti broj građana s blokiranim računima i broj ovršnih postupaka? Sigurno je da u provođenju Zakona od povjerenika ne treba očekivati naglašenu socijalnu osjetljivost. Također, i samu Uredbu bi trebalo revidirati jer su troškovi i inflacija rezultirali i većim plaćama sudaca te većim nagradama javnih bilježnika i odvjetnika, sukladno relevantnim pravilnicima.

2.4. Problem (ne)javnosti Registra nesolventnosti

Registar nesolventnosti vodi ministarstvo nadležno za poslove pravosuđa. Registar sadržava podatke o pokrenutim i zaključenim postupcima stečaja potrošača te podatke o oslobođenju od preostalih obveza. Sadržaj i način vođenja Registra propisan je odredbama Pravilnika o registru nesolventnosti.⁹ Registar se vodi u elektroničkom obliku i javan je, što znači da svatko ima pravo uvida, bez dokazivanja pravnog interesa, u podatke upisane u Registar.

Spomenuto stanje je prouzrokovalo niz rasprava u hrvatskoj znanstvenoj i stručnoj javnosti, koje još traju. Neki tvrde kako bi restriktivan pristup, između ostalog, prouzrokovao narušavanje načela javnosti i demokratskog zahtjeva za transparentnošću pravosuđa, povredu prava na slobodan pristup informacijama. S druge strane, nejavnost se opravdava potrebom za zaštitom osobnih podataka pojedinca protiv moguće zloupotrebe, što je posebno relevantno u doba brzog i lakog prijenosa podataka putem interneta. Ističe se potreba za zaštitom privatnosti i digniteta pojedinca te za zaštitom prava nesolventnih potrošača na resocijalizaciju.

U ovakvo kratkom osvrtu nemamo ambiciju ponuditi konačne odgovore na iznimno kompleksna pitanja koja se postavljaju u kontekstu balansiranja vrijednosti odnosno prava (pojedinca ili šire javnosti) na informaciju ili prava na zaštitu privatnosti. Cilj je pokrenuti raspravu koja će elaborirati ključne argumente koje bi trebalo imati u vidu pri reguliranju ove problematike, te na taj način unaprijediti uvijek aktualnu raspravu o pravim modelima publiciranja, odnosno modelima zaštite osobnih podataka¹⁰ u pravu registara. Odnosno da li činjenica publiciranja osoba u Registru pomaže potrošačima ostvariti novi financijski početak.

2.5. Izazovi kriterija „poštenog potrošača“

Kao rezultat implementiranja Direktive 2009/138/EU (tzv. Solventnost II)¹¹, Zakon o osiguranju¹² određuje, među ostalim, kako član uprave društva za osiguranje može biti osoba nad čijom imovinom kao dužnika pojedinca (trgovac pojedinac ili obrtnik) nije otvoren, ne vodi se niti je proveden stečajni postupak, odnosno nije pokrenut i ne vodi se postupak predstečajne nagodbe, osim ako Agencija ocijeni da ta osoba nije svojim nesavjesnim ili nestručnim radom i postupanjem utjecala na otvaranje stečaja odnosno pokretanje postupka predstečajne nagodbe (čl. 51. st. 1. t. 4. ZoO-a).

Radi pojašnjenja, ali i osuvremenjivanja predmetne odredbe 2025. je donesen i podzakonski akt, Pravilnik o uvjetima za obavljanje funkcije člana uprave, člana nadzornog odbora i prokurista društva za osiguranje odnosno društva za reosiguranje i ovlaštenog zastupnika podružnice društva za osiguranje odnosno društva za reosiguranje¹³ koji određuje kako će Hrvatska agencija za nadzor financijskih usluga (dalje: HANFA ili Agencija) uzeti u obzir financijsku stabilnost osobe i njezin moguć utjecaj na dobar ugled i integritet analizirajući je li kandidat ili je bio značajni dioničar ili je imao značajni poslovni udio i/ili funkciju člana uprave ili neku drugu rukovodeću funkciju u društvu gdje je provedena predstečajna nagodba, pokrenut postupak izvanredne uprave nad tim društvom, otvoren stečajni postupak, donesena odluka o prisilnoj likvidaciji (FINANCIJSKI I POSLOVNI REZULTATI) odnosno je li nad imovinom kandidata otvoren ili se provodi ili je proveden stečajni postupak odnosno postupak stečaja potrošača (FINANCIJSKO STANJE) (čl. 3. u vezi s Prilogom 2.).

Postavlja se pitanje kako je činjenica da je nad nečijom imovinom pokrenut i okončan neki model postupka stečaja potrošača zapreka za obavljanje funkcije člana uprave i prokurista društva za osiguranje. Naime, da bi netko ishodio otpust dugova u postupku stečaja potrošača, ZSP polazi od pretpostavke da se radi o tzv. poštenom potrošaču, dakle o osobi koja ima dobar ugled i integritet. Štoviše, pretpostavka poštenja je vezana za ponašanje samog dužnika, naravno uvažavajući činjenicu postojanja okolnosti koje su dužniku uzrokovale financijske poteškoće: destabilizacija financijskog sustava, opća recesija u društvu, politička previranja i drugi objektivni razlozi.

Razlikovanje poštenih od nepoštenih dužnika je temelj za primjenu ovog instituta tako da se poštenom dužniku pruža novi financijski početak, dok nepošteni dužnik trpi kao posljedicu namirenje vjerovnika u cijelosti. Koje bi ponašanje potrošača ukazivalo da se radi o poštenom potrošaču? To bi svakako bila činjenica da je potrošač podnio prijedlog za otvaranje stečajnog postupka odmah kada su se za to stekli stečajni razlozi i time bi pokazao svoju savjesnost i poštenje. Trebao bi podnijeti istinit popis imovine, a ako je osoba koja obavlja gospodarsku djelatnost onda dostaviti i poslovne knjige o svom poslovanju. Trebao bi dati istinitu i valjanu izjavu da svoje raspoložive tražbine iz radnog odnosa ili druge odgovarajuće tekuće tražbine ustupa povjereniku u razdoblju provjere ponašanja. Trebao bi izbjegavati radnje kojima se umanjuje stečajna masa otuđenjem imovine na treće osobe (pobojne radnje) i na taj način posredno dokazivati da se nije okoristio stečajem i da mu nije bila namjera oštetiti vjerovnike i dovesti se do stečajnog razloga.

Ako bi se tijekom razdoblja provjere ponašanja, zbog nepoštenja, potrošaču uskratilo pravo na oslobođenje od preostalih obveza ili bi se opozvala već donesena odluka o oslobođenju od preostalih obveza, njegovi vjerovnici mogli bi protiv njega neograničeno ostvarivati svoje preostale obveze (čl. 287. SZ-a). Dakle, ovdje se otvara pitanje - kako se kriterij poštenja u jednom zakonu, ZSP-u, može tretirati kao pretpostavka za otpust dugova, dok se u drugom propisu, ZoO-u, činjenica da je pošteni potrošač ishodio otpust u postupku stečaja potrošača može tretirati kao zapreka za obavljanje određene funkcije (osim ako Agencija ne odluči drugačije).

2.6. Potencijalni problemi oko uključivanja odvjetnika kao povjerenika

Tarifom o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika¹⁴ određuje se način vrednovanja, obračunavanja i plaćanja odvjetničkih usluga i izdataka koje su stranke dužne platiti odvjetniku za radnje obavljene na temelju punomoći ili rješenja nadležnog tijela koja se donosi uz prethodnu suglasnost nadležnog ministra, pa je visinu nagrade za rad odvjetnika moguće odrediti jedino Tarifom HOK-a, a kako to utvrđuje i zakonodavac koji je na HOK prenio ovlast da tarifom regulira način određivanja odvjetničke nagrade i naknade troškova u vezi s obavljenim radom, a koja treba biti u skladu sa Zakonom o odvjetništvu¹⁵.

Pored navedenog, HOK, sukladno odredbi članka 21. ZoO-a i glave III. Kodeksa odvjetničke etike, osigurava besplatnu pravnu pomoć socijalno ugroženim osobama i žrtvama Domovinskog rata u pravnim stvarima u kojima te osobe ostvaruju prava koja su u svezi s njihovim položajem socijalno ugrožene osobe (exempli gratia kada je ugroženo pravo na rad, pravo na socijalnu zaštitu, pravo na stanovanje, pravo na mirovinu i sl., ukratko radi se o pravima koja su zaštićena Europskom konvencijom o zaštiti ljudskih prava i Glavom III. Ustava RH koja se odnosi na zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda) ili položajem žrtve Domovinskog rata.

Tijekom primjene Zakona o stečaju potrošača koji je donesen 2015. uočeni su određeni problemi izazvani nedostatkom povjerenika. Zbog navedenog problema zakonodavac je pristupio noveliranju Zakona. Najopsežnije izmjene odnosile su se na povjerenike pa je tako proširen krug osoba koje mogu biti povjerenici bez obveze polaganja stručnog ispita za povjerenike i na odvjetnike. Povjerenik ima pravo na naknadu stvarnih troškova te na nagradu za svoj rad u skladu s Uredbom o utvrđivanju kriterija i načina obračuna i plaćanja nagrade povjerenicima.

Pitanje je - je li ovaj način određivanja nagrade i naknade troškova, a koji je u suprotnosti s Tarifom o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika, doveo u pitanje samostalnost i neovisnost odvjetničke službe kao ustavne kategorije? Naše je mnijenje da Vlada RH ne može svojom uredbom mijenjati Tarifu HOK-a. Navedenu tarifu donosi HOK, uz suglasnost ministra nadležnog za poslove pravosuđa. Uredba Vlade RH je podzakonski akt koji se donosi za provedbu zakona, ali se ne može koristiti za izravno mijenjanje ili propisivanje sadržaja Tarife HOK-a, jer je za to ovlašten isključivo HOK uz suglasnost Ministarstva nadležnog za poslove pravosuđa.

3. Umjesto zaključka

Iako ZSP predstavlja ozbiljan pomak, naročito kao conditio sine qua non temeljitog i potrebitog postupka za „restrukturiranje“ sveprisutne prezaduženosti potrošača, smatramo da postoji mjesta za poboljšanje. Naravno, treba uzeti u obzir da pored samih zakonskih rješenja utječu i brojni izvansudski (institucionalni) čimbenici (broj insolventnih potrošača, nedostatan broj, kao i slaba obučenost povjerenika, neadekvatni način njihovog financiranja i posljedično slaba motiviranost za rad). Zaključno, ZSP predstavlja veliki iskorak naprijed, ali ne smije se zaboraviti da sustav ni zakonski ni institucionalno nije finaliziran.

Izv. prof. dr. sc. Dejan Bodul, Katedra za građansko postupovno pravo, Sveučilište u Rijeci, Pravni fakultet