Srpanj na Sudu Europske unije

Pitanje poljskog suda glasi:

„Treba li članak 6. stavak 1. i članak 7. stavak 1. Direktive Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim odredbama u potrošačkim ugovorima, članak 47. Povelje Europske unije te načela djelotvornosti, ekvivalentnosti, proporcionalnosti, pravne sigurnosti i prava na pristup sudu tumačiti na način da im se protivi sudsko tumačenje nacionalnih odredbi prema kojem rok zastare zahtjeva prodavatelja robe ili pružatelja usluga protiv potrošača za povrat neosnovanih plaćanja na temelju ugovora koji je postao ništav zbog toga što sadržava nepoštene ugovorne odredbe počinje teći od dana kada je potrošač u odnosu na banku osporio obvezivanje odredbama ugovora?“

Naime, članak 6. stavak 1. navedene Direktive propisuje da države članice utvrđuju da u ugovoru koji je prodavatelj robe ili pružatelj usluge sklopio s potrošačem prema nacionalnom pravu nepoštene odredbe nisu obvezujuće za potrošača, a da ugovor u tim uvjetima i dalje obvezuje stranke ako je u stanju nastaviti važiti i bez tih nepoštenih odredaba, dok članak 7. stavak 1. Direktive propisuje da u interesu potrošača i tržišnih konkurenata države članice osiguravaju da postoje primjerena i djelotvorna sredstva za sprječavanje stalnog korištenja nepoštenih odredaba u ugovorima koji prodavatelji robe i pružatelji usluga sklapaju s potrošačima.

U glavnom predmetu je prednik tužitelja 2008. godine sklopio ugovor o kreditu s tuženicima. Na temelju tog ugovora odobren je kredit u iznosu od 460 000 poljskih zlota na razdoblje od 360 mjeseci uz promjenjivu kamatnu stopu te je bio indeksiran prema tečaju švicarskog franka. Kredit je bio namijenjen za kupnju stana. Potrošači (tuženici) su 2019. godine podnijeli prigovor banci da ugovor sadržava nepoštene  ugovorne odredbe te je 16. rujna 2019. godine protiv banke podnesena tužba radi utvrđenja da ugovor o kreditu sadržava nepoštene ugovorne odredbe. Prvostupanjski sud je utvrdio da ugovor doista sadržava nepoštene ugovorne odredbe te da je kao takav ništetan i dosudio je potrosˇacˇima iznose od 102.980,43 poljskih zloti i 93.847,78 sˇvicarskih franaka s pripadajuc´im zakonskim zateznim kamatama od 10. ozˇujka 2023. do dana isplate. U obrazlozˇenju presude navedeno je da cˇlanak 1. stavak 1., cˇlanak 7. stavak 2., cˇlanak 10. stavak 8. i cˇlanak 17. sadrzˇavaju neposˇtene ugovorne odredbe bez kojih izvrsˇavanje ugovora nije moguc´e, uslijed cˇega je ugovor o kreditu nisˇtav, a banka je duzˇna vratiti potrosˇacˇima cjelokupni iznos uplac´enih obroka.

Međutim, 2022. godine banka je podnijela tužbu protiv tuženika trazˇec´i da im se nalozˇi plac´anje iznosa od 460 000 poljskih zloti uvec´anog za zakonske zatezne kamate zbog zakasˇnjenja. Tuzˇitelj je naveo da, ako je ugovor o kreditu nisˇtav, tada su tuzˇenici obvezni vratiti mu protuvrijednost isplac´ene glavnice kredita dok se tuženici (potrošači) u odgovoru na tužbu pozivaju na zastaru ističući da trogodišnji rok zastare treba teći od trenutka isplate sredstava iz kredita ili od trenutka upisa predmetnih nepoštenih odredbi u upisnik nedopuštenih odredbi.

Sud je 2. srpnja 2026. objavio svoju presudu i dao odgovor na navedeno pitanje.

Srpanj se nastavio objavom mišljenja nezavisnog odvjetnika Richarda de la Toura u predmetu C-300/25, Duftošek. U navedenom predmetu pitanje postavlja češki sud, Nejvyšší soud, a pitanja se odnose na tumačenje Uredbe Vijeća (EU) 2016/1103 od 24. lipnja 2016. o provedbi pojačane suradnje u području nadležnosti, mjerodavnog prava te priznavanja i izvršenja odluka u stvarima bračnoimovinskih režima.²

Pitanja glase:

„Je li postupak razvrgnuća i podjele suvlasništva na nekretnini koju su bračni drugovi kao takvu stekli ugovornim uspostavljanjem režima odvajanja imovine postupak koji se odnosi na bračnoimovinske režime u smislu članka 1. i članka 3. stavka 1. točke (a) Uredbe Vijeća (EU) 2016/1103 od 24. lipnja 2016. o provedbi pojačane suradnje u području nadležnosti, mjerodavnog prava te priznavanja i izvršenja odluka u stvarima bračnoimovinskih režima?“

Članak 1. Uredbe o bračnoimovinskim režimima propisuje da se navedena Uredba primjenjuje na bračnoimovinske režime, dok se ne primjenjuje na porezne, carinske ili upravne stvari. Nadalje, iz područja primjene navedene Uredbe isključeni su pravna sposobnost bračnih drugova, postojanje, valjanost ili priznanje braka, obveze uzdržavanja, nasljeđivanje ostavine umrlog bračnog druga, socijalna sigurnost, pravo na prijenos ili prilagodbu prava na starosnu ili invalidsku mirovinu stečenu tijekom braka, a koja nisu stvorila prihod od mirovine tijekom braka, između bračnih drugova u slučaju razvoda, zakonske rastave ili poništenja braka, priroda stvarnih prava povezanih s imovinom  i bilo koje upisivanje u upisnik prava na nepokretnoj i pokretnoj imovini uključujući pravne zahtjeve za takav upis te učinci upisa ili neupisa takvih prava u upisnik. Nadalje, članak 3. stavak 1. točka a) navedene Uredbe propisuje da za potrebe Uredbe bračnoimovinski režim znači skup pravila koja se tiču imovinskih odnosa između bračnih drugova i u njihovim odnosima s trećim stranama, kao rezultat braka ili njegova razvrgnuća.

U glavnom predmetu su tužitelj i tuženica, a prema tvrdnji tužitelja, suvlasnici idealne polovice kompleksa nekretnina koja čini dio stambene zgrade koja se nalazi u Francuskoj. Nekretnine su stečene za vrijeme trajanja njihova braka, koji je prestao razvodom i to ugovornim uspostavljanjem režima odvojene imovine. Slijedom navedenog postavlja se pitanje međunarodne nadležnosti čeških, odnosni francuskih sudova. Naime, odluka o tome koji sudovi su nadležni ovisi o odgovoru na postavljeno pitanje.

Ovaj predmet je poseban po tome što su, prema tužiteljevim tvrdnjama, obje stranke suvlasnici udjela u tim nekretninama, pri čemu su te nekretnine stekli tijekom trajanja braka. Međutim, nisu ih stekle u zajedničku imovinu nego prema općim pravilima o suvlasništvu, odnosno kao da nisu u braku. Sud koji je postavio pitanje ističe da je svojom sudskom praksom Sud EU podijelio sporove koji se odnose na bračne drugove u tri kategorije: sporove koji se odnose na pitanje statusa bračnih drugova, imovinski sporovi između bračnih drugova koji proizlaze neposredno iz braka ili njegova prestanka i sporovi između bračnih drugova koji uopće nisu povezani s brakom.

Sud EU-a je istaknuo da za određivanje je li određeni spor obuhvaćen područjem primjene Uredbe (EU) br. 1215/2012 Europskog parlamenta i Vijeća od 12. prosinca 2012. o nadležnosti, priznavanju i izvršenju sudskih odluka u građanskim i trgovačkim stvarima (preinačena)³ treba ispitati sve okolnosti koje karakteriziraju prirodu pravnog odnosa između stranaka u sporu i samog spora. Ipak, u okviru provjere svoje nadležnosti nacionalni sudovi nisu dužni provoditi opsežne dokazne postupke nego svoju nadležnost mogu ispitati na temelju informacija kojima raspolažu (za više pogledati presudu u predmetu C-375/13, Harald Kolass-Barclays Bank plc.).

Uzimajući sve navedeno u obzir, sud koji postavlja zahtjev zaključuje da Sud EU-a još uvijek nije dao odgovor na navedeno pitanje.

Nadalje, 9. srpnja 2026. nezavisni odvjetnik Richard de la Toura objavio je svoje mišljenje u predmetu C-279/2025, Land Baden-Württemberg. U navedenom predmetu pitanja postavlja njemački sud, Bundesverwaltungsgericht,

Pitanje se odnosi na tumačenje Ugovora o funkcioniranju Europske unije (dalje u tekstu: UFEU), a pitanje glasi:

„Primjenjuje li se članak 21. stavak 1. UFEU-a na građanina Unije koji od rođenja ima državljanstvo dviju država članica te je prvih 12 godina života boravio u jednoj, a nakon toga u drugoj od tih dviju država članica, tako da taj građanin Unije može dodijeliti izvedeno pravo boravka državljaninu treće zemlje s kojim je privremeno bio u braku i boravio u drugoj državi članici čije državljanstvo posjeduje?“

Članak 21. stavak 1. UFEU-a propisuje da svaki građanin Unije ima pravo slobodno se kretati i boraviti na državnom području država članica, podložno ograničenjima i uvjetima utvrđenima u Ugovorima i u mjerama usvojenima radi njihove provedbe.

U glavnom postupku riječ je o upravnom sporu u kojem je tužitelj alžirski državljanin koji je 2009. godine ušao u SR Njemačku. On je podnio zahtjev za azil, ali isti nikada nije prihvaćen te od tada ima tzv. status tolerancije. Tužitelj je bio u braku od 2017. do 2021., a njegova supruga je 2008. godine živjela u Poljskoj te od rođenja posjeduje njemačko i poljsko državljanstvo. Tužitelj i njegova bivša supruga su roditelji troje djece koja imaju njemačko državljanstvo (a moguće i poljsko). Tijekom trajanja braka tužitelj i njegova supruga su u nekoliko navrata boravili i u Poljskoj, ali uvijek u razdoblju kraćem od tri mjeseca.

Tužitelj je 2018. godine zatražio izdavanje boravišne iskaznice u Njemačkoj, ali njegov zahtjev je odbijen s obrazloženjem da tužitelj nije član obitelji građanina Unije u smislu njemačkog zakonodavstva.

Uzimajući sve navedeno u obzir, sud koji postavlja zahtjev smatra da je odgovor na gore navedeno pitanje ključan kako bi se u navedenom upravnom sporu moglo ispravno odlučiti o tužiteljevom zahtjevu.

Istog dana, Sud EU-a je objavio presudu u predmetu C-307/25, KFZ Kolak, u kojem pitanje postavlja austrijski Oberster Gerichtshof, a pitanje se odnosi na tumačenje Direktive (EU) 2019/771 Europskog parlamenta i Vijeća od 20. svibnja 2019. o određenim aspektima ugovora o kupoprodaji robe, izmjeni Uredbe (EU) 2017/2394 i Direktive 2009/22/EZ te stavljanju izvan snage Direktive 1999/44/EZ.⁴

Pitanja glase:

„1.    Treba li članak 13. stavak 4. točku (c) Direktive 2019/771/EU o određenim aspektima ugovora o kupoprodaji robe tumačiti na način da je nedostatak koji utječe na sigurnost robe (u ovom slučaju: propuštanje ulja iz motornog vozila, koje u konačnici dovodi do rizika od oštećenja motora), čak i ako nisu ispunjeni ostali uvjeti, poput krajnje nedopuštenog ponašanja prodavatelja (primjerice, prijevara), tako ozbiljan da su opravdani trenutačno smanjenje cijene ili raskid ugovora o kupoprodaji?

U slučaju potvrdnog odgovora na prvo pitanje:

2.    Vrijedi li to i ako se nedostatak može otkloniti uz relativno male financijske troškove?“

Članak 13. stavak 4. točka c) navedene Direktive propisuje da potrošač ima pravo  ili na razmjerno sniženje cijene u skladu s člankom 15. ili na raskid ugovora o kupoprodaji u skladu s člankom 16. u bilo kojem od sljedećih slučajeva:

 ….

c) neusklađenost je tako ozbiljna da su trenutačno smanjenje cijene ili raskid ugovora o kupoprodaji opravdani.

Glavni postupak se vodi radi raskida ugovora i plaćanja. Tužitelj je od tuženika kupio rabljeno osobno vozilo koje je u prometu od siječnja 2015. te je prešlo 107 288 kilometara po cijeni od 33.500,00 EUR. U pisanom ugovoru o kupoprodaji vozilo je opisano kao „…dovoljno spremno za vožnju, klasa 3“. Međutim, procjena stanja nakon preuzimanja vozila pokazala je ozbiljan nedostatak u pogledu prometne i operativne sigurnosti u obliku propuštanja ulja, odnosno motor propušta. Riječ je o ozbiljnom nedostatku, ali i o nedostatku koji je u financijskom smislu lako otklonjiv. Tužitelj je zahtijevao raskid ugovora o kupoprodaji, kao i povrat kupovne cijene u zamjenu za povrat vozila i naknadu dodatnih troškova koji su mu nastali u vezi s kupnjom vozila. Tuženik je prigovorio da je tužitelj bezrazložno odbio popravak koji mu je ponudio te da nema pravo na raskid ugovora, ali da u slučaju raskida tuženiku pripada odgovarajuća naknada za uporabu.

S obzirom na to da Sud EU-a još uvijek nije tumačio članak 14. navedene Direktive o određenim aspektima ugovora o kupoprodaji robe, sud koji vodi glavni postupak odlučio je isti prekinuti i postaviti navedena pitanja Sudu EU.

Istog dana, 9. srpnja 2026. Sud EU-a je objavio presudu u predmetu C-768/24, Hortis, u kojem pitanja postavlja francuski sud, Cour de cassation, a pitanja se odnose na tumačenje Konvencije o pravu koje se primjenjuje na ugovorne obveze otvorene za potpisivanje u Rimu 19. lipnja 1980. (dalje u tekstu: Rimska konvencija).

Pitanja glase:

„1.    Treba li članak 6. in fine Rimske konvencije o pravu koje se primjenjuje na ugovorne obveze otvorene za potpisivanje u Rimu 19. lipnja 1980. tumačiti na način da nacionalni sud, u slučaju u kojem su stranke izabrale pravo mjerodavno za ugovor o radu, na temelju zadnjeg dijela rečenice te odredbe mora isključiti primjenu prisilnih odredbi – koje pružaju veću zaštitu od prisilnih odredbi izabranog prava – koje su dio prava čiju primjenu radnik zahtijeva i koje bi se na temelju stavka 2. tog članka primjenjivale u slučaju nedostatka izbora, kada iz okolnosti u cjelini proizlazi da postoji uža veza između navedenog ugovora i države čije su pravo ugovorne strane izabrale kao mjerodavno za ugovor o radu?

2.    U slučaju potvrdnog odgovora, je li nacionalni sud dužan uzeti u obzir užu vezu koja, u okviru izvršavanja ugovora o radu, proizlazi iz odabira mjerodavnog prava koji su izvršile ugovorne strane ili je mora zanemariti kako bi utvrdio jesu li prisilne odredbe prava druge države, čiju primjenu radnik zahtijeva, mjerodavne na temelju članka 6. stavka 2. Rimske konvencije?“

Osoba JA je od 2007. godine bila zaposlena na mjestu direktora u društvu koje je osnovano sukladno švicarskom pravu i čije je sjedište bilo u blizini Ženeve. Na ugovor o radu se primjenjivalo švicarsko pravo, a zaposlenik živi u Francuskoj i iz Francuske je obavljao svoje profesionalne aktivnosti. Osobi JA je 2012. dopisom otkazan ugovor o radu prema pravilima švicarskog prava da bi on iste godine podnio tužbu Radnom sudu u Parizu kojom je pobijao osnovanost otkaza.

Žalbeni sud je u svojoj odluci naveo da članak 6. stavak 1. Rimske konvencije propisuje da neovisno o članku 3. navedene konvencije, kojim je određeno da se na ugovor primjenjuje pravo koje izaberu ugovorne strane, taj izbor radniku ne uskraćuje zaštitu koju mu daju prisilne norme prava koje bi se primjenjivalo. Kako je žalbeni sud utvrdio da se u ovom slučaju ne može odstupiti od propisa francuskog prava koji nalažu održavanje razgovora s radnikom prije otkaza te obvezu obrazloženja otkaza budući da je uobičajeno boravište radnika bilo u Francuskoj te da su se svi klijenti kojima je isti pristupao nalazili u Francuskoj te da tuženik nije dokazao da se ugovor o radu izvršavao na švicarskom državnom području, odlučio je navedene odredbe francuskog prava (kao povoljnije za radnika) primijeniti na otkaz ugovora o radu.

Tuženik je istaknuo da je ugovor ipak bliže povezan sa švicarskim pravom budući da je zaposlenik primao plaću u švicarskim francima na račun koji je bio otvoren u švicarskoj banci te da je zaposlenik imao socijalno osiguranje u Švicarskoj, švicarski broj mobilnog telefona i švicarsku adresu elektroničke pošte.

Važno je napomenuti da i Rimska konvencija, a i Uredba (EZ) br. 593/2008 Europskog parlamenta i Vijeća od 17. lipnja 2008. o pravu koje se primjenjuje na ugovorne obveze⁵, kao njezina sljednica imaju posebne odredbe o pravu mjerodavnom za individualne ugovore o radu.

Sud EU-a je ranije u presudi C-64/12, Schlecker opisao postupak koji nacionalni sudovi trebaju slijediti prilikom utvrđivanja mjerodavnog prava za individualne ugovore o radu. Naime, najprije se treba poslužiti kriterijima opisanima u članku 6. stavku 2. točkama a) i b) Rimske konvencije kako bi utvrdio uobičajeno mjesto rada ili, ako ono ne postoji, mjesto poslovanja preko kojeg je radnik zaposlen, prije nego što u drugom koraku ocijeni može li se na temelju svih okolnosti odrediti veza uža od one svojstvene samo elementima koji su uzeti u obzir kako bi se odredilo to mjesto odnosno mjesto poslovanja. Prema navedenoj odluci Sud EU nacionalni sudovi moraju uzeti u obzir okolnosti u cjelini koje karakteriziraju radni odnos i ocijeniti koja je okolnost, ili više njih, najvažnija. Sud je tom prilikom primjerice nabrojao okolnosti koje je potrebno uzeti u obzir poput države u kojoj radnik plaća porez i porez na dohodak, državu u kojoj sudjeluje u sustavu socijalnog i mirovinskog osiguranja, državu u kojoj je radnik zdravstveno osiguran, zatim parametri utvrđivanja plaća i drugih primanja.

Nakon objave navedenih mišljenja i presuda, Sud EU-a 16. srpnja 2026. odlazi na ljetnu stanku koja će trajati do 31. kolovoza 2026.