Produljenje rada redovitih profesora u trajnom izboru do 67. godine života – normativni okvir i pravna analiza prijedloga zakona

Iako se na prvi pogled radi o ograničenoj izmjeni koja uređuje položaj relativno uskog kruga zaposlenika, njezine pravne i praktične posljedice znatno su šire. Predložene izmjene utječu na upravljanje ljudskim potencijalima na visokim učilištima i javnim znanstvenim institutima, planiranje razvoja znanstveno-nastavnog kadra, kontinuitet izvođenja studijskih programa, provedbu nacionalnih i međunarodnih znanstvenoistraživačkih projekata te ostvarivanje ustavnog načela autonomije sveučilišta. Istodobno, otvaraju se pitanja odnosa posebnog i općeg radnog zakonodavstva, dosega autonomije visokih učilišta u odlučivanju o nastavku rada zaposlenika, granica diskrecijske ovlasti nadležnih tijela te primjene ustavnih načela jednakosti, pravne sigurnosti i zabrane diskriminacije.

U radu se analizira važeći normativni okvir kojim je uređeno produljenje radnog odnosa redovitih profesora i znanstvenih savjetnika u trajnom izboru, razmatraju se razlozi koji su doveli do predlaganja zakonskih izmjena te se ispituje pravna priroda instituta nastavka rada nakon ispunjenja uvjeta za starosnu mirovinu. Posebna pozornost posvećena je odnosu Zakona o visokom obrazovanju i znanstvenoj djelatnosti i Zakona o radu, pravnim učincima predloženih izmjena na položaj zaposlenika i visokih učilišta te potrebi propisivanja jasnih, objektivnih i transparentnih kriterija odlučivanja kako bi se osigurala ujednačena primjena zakona, zaštita načela pravne sigurnosti i predvidljivost upravnog postupanja u praksi.

1. Uvod

Sustav visokog obrazovanja i znanstvene djelatnosti predstavlja djelatnost od posebnog interesa za Republiku Hrvatsku te jedan od ključnih nositelja društvenog, gospodarskog i tehnološkog razvoja. Kvaliteta visokog obrazovanja, razvoj znanstvenih istraživanja i prijenos znanja u gospodarstvo izravno utječu na konkurentnost države, razvoj inovacija i stvaranje društva utemeljenog na znanju. Zbog toga zakonodavac status nastavnika i znanstvenika uređuje posebnim propisima koji, u određenim segmentima, odstupaju od općih pravila radnog zakonodavstva, uzimajući u obzir posebnosti akademske zajednice, specifičnosti izbora u znanstveno-nastavna radna mjesta te ustavno zajamčenu autonomiju sveučilišta.¹

Posebni pravni položaj nastavnika i znanstvenika proizlazi iz činjenice da njihov rad ne obuhvaća isključivo izvršavanje ugovornih obveza iz radnog odnosa, već uključuje znanstveno istraživanje, razvoj novih znanja, objavljivanje znanstvenih radova, mentoriranje studenata i doktoranada, sudjelovanje u međunarodnim projektima te doprinos razvoju akademske zajednice. Upravo zbog toga radno pravni status zaposlenika u sustavu visokog obrazovanja ne može se promatrati isključivo kroz odredbe općeg radnog zakonodavstva, nego zahtijeva primjenu posebnih pravila koja uvažavaju javni interes i posebnu društvenu ulogu visokih učilišta.²

Donošenjem Zakona o visokom obrazovanju i znanstvenoj djelatnosti iz 2022. godine uspostavljen je jedinstveni normativni okvir kojim su objedinjena pitanja visokog obrazovanja i znanstvene djelatnosti koja su prethodno bila uređena zasebnim zakonima. Time je zakonodavac nastojao unaprijediti pravnu sigurnost, povećati učinkovitost sustava te jasnije urediti prava i obveze visokih učilišta, javnih znanstvenih instituta i njihovih zaposlenika.³ Zakonom su uređeni ustroj sustava visokog obrazovanja, načela obavljanja znanstvene djelatnosti, postupci izbora u znanstveno-nastavna i suradnička radna mjesta, sustav osiguravanja kvalitete, financiranje te radno pravni status nastavnika i znanstvenika.

Međutim, već tijekom prve faze primjene Zakona uočena su određena praktična pitanja koja nisu bila dovoljno jasno uređena ili su u praksi izazivala različita tumačenja. Jedno od najznačajnijih odnosi se na mogućnost nastavka rada redovitih profesora u trajnom izboru i znanstvenih savjetnika u trajnom izboru nakon ispunjenja uvjeta za starosnu mirovinu. Riječ je o pitanju koje istodobno zadire u područje radnog prava, organizacije visokih učilišta, upravljanja ljudskim potencijalima i ostvarivanja ustavne autonomije sveučilišta.

Iz navedenih razloga izrađen je Prijedlog Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o visokom obrazovanju i znanstvenoj djelatnosti kojim se predlaže izmjena postojećeg zakonskog rješenja te omogućuje nastavak rada redovitih profesora u trajnom izboru i znanstvenih savjetnika u trajnom izboru do navršene 67. godine života, uz ispunjenje zakonom propisanih pretpostavki i donošenje odluke nadležnog tijela visokog učilišta odnosno javnog znanstvenog instituta.⁴ Predloženi institut ne uspostavlja subjektivno pravo nastavnika na produljenje radnog odnosa, nego ostavlja mogućnost poslodavcu da, vodeći računa o potrebama ustanove i ispunjenosti zakonom propisanih uvjeta, donese odluku o nastavku rada pojedinog nastavnika ili znanstvenika.

Na prvi pogled riječ je o relativno ograničenoj izmjeni jedne zakonske odredbe. Međutim, njezine pravne i praktične posljedice znatno su šire od samog pitanja trajanja pojedinačnog radnog odnosa. Odluka o nastavku rada pojedinog profesora može imati neposredan utjecaj na kontinuitet izvođenja studijskih programa, provedbu domaćih i međunarodnih znanstvenoistraživačkih projekata, mentoriranje doktorskih studija, prijenos znanja na mlađe istraživače, ostvarivanje institucionalnih razvojnih strategija te dugoročno planiranje kadrovskih potreba visokih učilišta. Istodobno, takvo rješenje otvara pitanja transparentnosti odlučivanja, jednakog postupanja prema zaposlenicima i granica diskrecijske ovlasti akademskih tijela.

Predložene izmjene stoga treba promatrati u širem normativnom kontekstu. One predstavljaju dodirnu točku između posebnog zakonodavstva kojim se uređuje sustav visokog obrazovanja i općih pravila radnog prava, pri čemu je potrebno uspostaviti ravnotežu između interesa visokih učilišta da zadrže vrhunske stručnjake i načela pravne sigurnosti, jednakosti pred zakonom te predvidljivosti odlučivanja. Posebno je važno osigurati da odluke o produljenju rada budu utemeljene na unaprijed poznatim, objektivnim i provjerljivim kriterijima kako bi se izbjegla arbitrarnost i osigurala ujednačena primjena zakona u praksi.

Predmet ovoga rada jest analiza važećeg normativnog uređenja i predloženih zakonskih izmjena kojima se uređuje nastavak rada redovitih profesora u trajnom izboru i znanstvenih savjetnika u trajnom izboru nakon ispunjenja uvjeta za starosnu mirovinu. Posebna pozornost posvetit će se pravnoj prirodi navedenog instituta, odnosu posebnog i općeg radnog zakonodavstva, dosegu autonomije visokih učilišta u donošenju odluka o nastavku rada te potrebi propisivanja jasnih kriterija odlučivanja radi zaštite načela pravne sigurnosti, jednakosti i transparentnosti postupanja.

2. Važeći normativni okvir

Pravni položaj nastavnika zaposlenih na visokim učilištima u Republici Hrvatskoj uređen je kombiniranom primjenom općih i posebnih propisa koji zajedno čine cjelovit normativni okvir za uređivanje njihovih prava, obveza i odgovornosti. Temeljni opći propis kojim se uređuju radni odnosi jest Zakon o radu, dok se posebna pravila koja se odnose na sustav visokog obrazovanja i znanstvene djelatnosti nalaze u Zakonu o visokom obrazovanju i znanstvenoj djelatnosti, koji u odnosu na opće radno zakonodavstvo ima svojstvo posebnog propisa (lex specialis).⁵ Primjena načela lex specialis derogat legi generali omogućuje da se na pitanja koja su posebnim zakonom uređena drukčije od općeg radnog zakonodavstva prvenstveno primjenjuju odredbe Zakona o visokom obrazovanju i znanstvenoj djelatnosti, dok se odredbe Zakona o radu primjenjuju supsidijarno, odnosno u dijelu u kojem posebnim zakonom određeno pitanje nije uređeno.

Takvo zakonodavno rješenje nije slučajno, već proizlazi iz specifičnosti sustava visokog obrazovanja i znanstvene djelatnosti. Za razliku od većine drugih djelatnosti u javnom sektoru, akademska karijera temelji se na dugotrajnom procesu znanstvenog i stručnog napredovanja, kontinuiranom znanstvenoistraživačkom radu, objavljivanju znanstvenih publikacija, sudjelovanju u domaćim i međunarodnim projektima te ostvarivanju nastavne izvrsnosti.⁶ Napredovanje nastavnika nije uvjetovano isključivo duljinom radnog staža, nego ponajprije znanstvenim rezultatima, kvalitetom nastavnog rada, međunarodnom prepoznatljivošću i doprinosom razvoju pojedinoga znanstvenog područja.

Posebnost akademske zajednice ogleda se i u činjenici da visoka učilišta, u skladu s ustavno zajamčenom autonomijom sveučilišta, samostalno uređuju brojna pitanja vezana uz organizaciju nastave, znanstvenoistraživački rad i upravljanje ljudskim potencijalima.⁷ Upravo zbog toga zakonodavac je određena pitanja radno pravnog statusa nastavnika izdvojio iz općeg radnog režima te ih uredio posebnim pravilima koja odgovaraju potrebama sustava visokog obrazovanja i znanosti.

Redoviti profesor u trajnom izboru predstavlja najviše znanstveno-nastavno radno mjesto u hrvatskom sustavu visokog obrazovanja. Do njegova stjecanja dolazi tek nakon dugogodišnjeg znanstvenog i nastavnog rada, ispunjavanja propisanih kriterija znanstvene izvrsnosti, uspješnog provođenja postupaka izbora te dokazivanja kontinuiranoga doprinosa razvoju znanstvene discipline i akademske zajednice.⁸ U pravilu je riječ o nastavnicima s višedesetljetnim iskustvom koji, osim izvođenja nastave, obavljaju poslove mentoriranja doktorskih studija, sudjeluju u radu doktorskih povjerenstava, vode znanstvenoistraživačke projekte, razvijaju međunarodnu suradnju te sudjeluju u upravljanju visokim učilištima.

Istovremeno, pitanje prestanka radnog odnosa nastavnika nije moguće promatrati odvojeno od sustava mirovinskog osiguranja. Uvjeti za ostvarivanje prava na starosnu mirovinu uređeni su Zakonom o mirovinskom osiguranju, dok Zakon o radu propisuje opće pretpostavke prestanka ugovora o radu zbog navršenja određene životne dobi i mirovinskog staža.⁹ Međutim, zakonodavac je prepoznao da bi stroga primjena općih radno pravnih pravila u pojedinim slučajevima mogla imati negativne posljedice na funkcioniranje visokih učilišta, osobito kada je riječ o nastavnicima čije znanje, iskustvo i znanstvena aktivnost imaju osobitu vrijednost za ustanovu.

U praksi odlazak redovitog profesora u trajnom izboru u mirovinu često ne predstavlja samo prestanak jednog radnog odnosa. Nerijetko je riječ o nastavnicima koji su nositelji obveznih kolegija na prijediplomskim, diplomskim i poslijediplomskim studijima, voditelji ili suradnici na međunarodnim istraživačkim projektima financiranim iz europskih i nacionalnih izvora, mentori doktorandima te članovi brojnih stručnih i znanstvenih povjerenstava. Njihov odlazak može izazvati poteškoće u organizaciji nastave (tzv. nastavno opterećenje), provedbi akreditiranih studijskih programa, izvršavanju preuzetih projektnih obveza te osiguravanju kontinuiteta znanstvenoistraživačkog rada.

Posebno je to izraženo u znanstvenim područjima u kojima postoji kronični nedostatak nastavnog kadra ili u kojima je obrazovanje novih nastavnika dugotrajan proces koji traje više godina. U pojedinim specijaliziranim područjima nije moguće u kratkom roku osigurati odgovarajuću zamjenu nastavnika zbog ograničenog broja stručnjaka koji ispunjavaju zakonske uvjete za izbor na odgovarajuće znanstveno-nastavno radno mjesto. Takve okolnosti mogu utjecati na kvalitetu izvođenja nastave, ostvarivanje ishoda učenja te ispunjavanje međunarodnih obveza visokih učilišta.

Upravo navedene okolnosti predstavljaju jedan od temeljnih razloga zbog kojih je zakonodavac predložio mogućnost nastavka rada redovitih profesora u trajnom izboru i znanstvenih savjetnika u trajnom izboru nakon ispunjenja uvjeta za starosnu mirovinu. Cilj predloženog rješenja nije produljenje radnog vijeka kao opće pravilo, nego omogućavanje visokim učilištima i javnim znanstvenim institutima da, kada za to postoji opravdani institucionalni interes, zadrže zaposlenike čiji bi odlazak mogao ugroziti kontinuitet nastavnog procesa, provedbu znanstvenih projekata ili ostvarivanje razvojnih ciljeva ustanove. Istodobno, takvo zakonsko rješenje zahtijeva uspostavu jasnih i objektivnih kriterija odlučivanja kako bi se osigurala pravna sigurnost, transparentnost postupka i jednaka primjena zakona prema svim zaposlenicima.

3. Razlozi predloženih izmjena

Iz obrazloženja Prijedloga Zakona proizlazi da predložene izmjene ne predstavljaju novu reformu sustava visokog obrazovanja, već ciljanu intervenciju kojom se nastoje ukloniti problemi uočeni tijekom primjene važećeg zakona.

U praksi su pojedina visoka učilišta različito tumačila odredbe koje uređuju prestanak radnog odnosa nastavnika nakon ostvarivanja uvjeta za starosnu mirovinu. Takva neujednačena praksa dovela je do pravne nesigurnosti i različitog postupanja u usporedivim situacijama.

Istodobno se hrvatski sustav visokog obrazovanja posljednjih godina suočava s nizom izazova. Demografski pad, smanjenje broja mladih istraživača, povećana međunarodna mobilnost znanstvenika te složeniji zahtjevi međunarodnih istraživačkih projekata zahtijevaju fleksibilnije upravljanje ljudskim potencijalima.

U određenim slučajevima prestanak rada profesora može dovesti do prekida izvođenja pojedinih kolegija, otežanog završetka doktorskih studija ili problema u provedbi međunarodnih projekata financiranih sredstvima Europske unije. Upravo radi izbjegavanja takvih posljedica predlaže se mogućnost individualne procjene potrebe za nastavkom rada.

Važno je naglasiti da zakonodavac nije prihvatio model automatskog produljenja rada svim profesorima koji ispune dobni uvjet. Takvo bi rješenje bilo teško uskladivo s načelima učinkovitog upravljanja ljudskim potencijalima te bi moglo negativno utjecati na zapošljavanje mlađih nastavnika.

Umjesto toga odabran je model koji visokim učilištima ostavlja mogućnost procjene stvarnih potreba ustanove u svakom pojedinom slučaju.

4. Pravna priroda instituta produljenja rada

Središnje pitanje predloženih izmjena odnosi se na pravnu prirodu mogućnosti nastavka rada redovitih profesora u trajnom izboru i znanstvenih savjetnika u trajnom izboru do navršene 67. godine života. Odgovor na to pitanje od presudne je važnosti za pravilnu primjenu zakona jer određuje opseg prava nastavnika, ovlasti visokog učilišta te mogućnosti ostvarivanja pravne zaštite u slučaju odbijanja zahtjeva za nastavak rada.¹⁰ Istodobno, pravilno određivanje pravne prirode ovoga instituta predstavlja polazište za tumačenje svih ostalih zakonskih odredbi koje uređuju prestanak radnog odnosa nastavnika u sustavu visokog obrazovanja.

Već iz samog teksta Prijedloga Zakona proizlazi da zakonodavac nije želio uspostaviti subjektivno pravo redovitog profesora u trajnom izboru ili znanstvenog savjetnika u trajnom izboru na produljenje radnog odnosa. Drugim riječima, ispunjenje zakonom propisanih uvjeta neće automatski proizvoditi pravo nastavnika da nastavi raditi do navršene 67. godine života. Zakonski uvjeti predstavljaju tek nužnu pretpostavku za pokretanje postupka u kojem će nadležno tijelo visokog učilišta ili javnog znanstvenog instituta ocijeniti postoji li opravdani interes ustanove za nastavak rada konkretnog nastavnika.¹¹

Takvo zakonsko rješenje bitno se razlikuje od pravnih instituta kod kojih zakon izravno priznaje određeno subjektivno pravo čim su ispunjeni zakonom propisani uvjeti. U ovom slučaju zakon ne propisuje obvezu visokog učilišta da donese pozitivnu odluku, već mu ostavlja mogućnost procjene svih relevantnih okolnosti konkretnog slučaja. Upravo zbog toga institut nastavka rada ima obilježja diskrecijske ovlasti, odnosno slobodne ocjene pri odlučivanju, pri čemu je riječ o zakonom ograničenoj ovlasti, a ne o neograničenoj slobodi odlučivanja.¹²

Diskrecijska ovlast javnopravnog tijela podrazumijeva mogućnost izbora između više zakonom dopuštenih odluka, ali isključivo u granicama ovlasti koje proizlaze iz zakona i u svrhu radi koje je ta ovlast dodijeljena. Slobodna ocjena stoga ne znači proizvoljnost niti omogućuje donošenje odluka koje nisu utemeljene na objektivnim i provjerljivim činjenicama. Naprotiv, svaka odluka donesena uporabom diskrecijske ovlasti mora biti obrazložena, razmjerna, zakonita i usmjerena ostvarivanju javnog interesa koji je zakonodavac želio zaštititi.¹³

Navedena načela proizlaze iz Zakona o općem upravnom postupku, koji obvezuje sva javnopravna tijela da pri odlučivanju postupaju zakonito, razmjerno i u skladu sa svrhom zakonske ovlasti. Iako odluka o nastavku rada profesora ne predstavlja klasičan upravni akt u svim svojim obilježjima, pravna teorija i upravno sudska praksa već dulje vrijeme polaze od stajališta da su opća načela zakonitosti, jednakog postupanja, razmjernosti, zaštite legitimnih očekivanja i zabrane arbitrarnosti obvezujuća za sva tijela javne vlasti kada odlučuju o pravima, obvezama ili pravnim interesima pojedinaca.

Iz toga proizlazi da visoko učilište ne može odluku o produljenju rada temeljiti na osobnim preferencijama, subjektivnim procjenama ili međuljudskim odnosima unutar akademske zajednice. Svaka odluka mora biti utemeljena na objektivnim činjenicama koje opravdavaju nastavak rada upravo tog profesora. Takve činjenice mogu uključivati primjerice nemogućnost osiguravanja odgovarajuće zamjene za izvođenje nastave, vođenje međunarodnih ili nacionalnih znanstvenih projekata, mentoriranje doktoranada u završnoj fazi izrade doktorske disertacije, specifična stručna znanja od posebne važnosti za ustanovu ili druge okolnosti koje opravdavaju odstupanje od općeg pravila prestanka radnog odnosa.

Jednako tako, odluka o odbijanju nastavka rada mora biti utemeljena na jasno utvrđenim činjenicama i odgovarajućem obrazloženju. Samo pozivanje na diskrecijsku ovlast bez navođenja razloga zbog kojih je zahtjev odbijen ne bi bilo dostatno za ispunjenje standarda zakonitosti i transparentnosti odlučivanja. Obrazloženje odluke mora omogućiti provjeru jesu li prilikom odlučivanja uzete u obzir sve relevantne okolnosti te jesu li jednaki slučajevi bili jednako tretirani.¹⁴

U suprotnom bi postojala opasnost od arbitrarnog odlučivanja, što bi bilo protivno načelu vladavine prava, pravne sigurnosti i jednakosti svih pred zakonom. Posebno treba imati na umu da različita praksa pojedinih visokih učilišta može dovesti do situacije u kojoj profesori u istovrsnim činjeničnim i pravnim okolnostima budu različito tretirani isključivo zbog različitog pristupa pojedine ustanove. Takva neujednačena praksa mogla bi otvoriti pitanja povrede ustavnog načela jednakosti te dovesti do povećanog broja sudskih sporova radi preispitivanja zakonitosti donesenih odluka.¹⁵

Iz perspektive pravne sigurnosti posebno je važno da visoka učilišta unaprijed utvrde mjerljive i transparentne kriterije prema kojima će odlučivati o zahtjevima za nastavak rada. Time bi se osigurala predvidljivost postupanja, smanjio prostor za proizvoljno odlučivanje te povećalo povjerenje zaposlenika u objektivnost postupka. Takvi kriteriji mogu biti sadržani u općim aktima visokog učilišta, pri čemu moraju biti usklađeni sa zakonom i primjenjivati se jednako na sve zaposlenike koji se nalaze u usporedivom pravnom položaju.

Može se zaključiti da institut nastavka rada redovitih profesora u trajnom izboru i znanstvenih savjetnika u trajnom izboru predstavlja poseban radno pravni institut koji se temelji na diskrecijskoj ovlasti visokog učilišta, ali istodobno podliježe svim ograničenjima koja proizlaze iz načela zakonitosti, razmjernosti, jednakosti, transparentnosti i pravne sigurnosti. Upravo će način na koji će visoka učilišta primjenjivati navedene standarde u praksi u velikoj mjeri odrediti uspješnost provedbe predloženih zakonskih izmjena te njihovu usklađenost s temeljnim načelima hrvatskog pravnog poretka.

5. Granice diskrecijske ovlasti visokih učilišta

Jedno od najvažnijih praktičnih pitanja koje će se otvoriti nakon stupanja zakonskih izmjena na snagu odnosi se na kriterije prema kojima će visoka učilišta odlučivati o zahtjevima za nastavak rada.

Prijedlog Zakona ostavlja visokim učilištima relativno širok prostor za procjenu, što je razumljivo s obzirom na ustavno zajamčenu autonomiju sveučilišta. Potrebe pojedinih sastavnica razlikuju se prema znanstvenom području, broju nastavnika, međunarodnim projektima i organizaciji studijskih programa. Zbog toga bi bilo teško zakonom unaprijed propisati sva mjerila koja mogu biti relevantna u pojedinom slučaju.

Ipak, upravo široka diskrecijska ovlast može predstavljati najveći izazov u provedbi zakona. Ako kriteriji ne budu dovoljno jasno određeni, postoji mogućnost različite prakse među visokim učilištima, ali i među sastavnicama istoga sveučilišta.

Takva bi neujednačenost mogla dovesti do povrede načela jednakosti te povećanja broja upravnih i radnih sporova.

Prema mišljenju autora¹⁶, svako bi visoko učilište trebalo unaprijed, statutom ili drugim općim aktom, urediti najmanje osnovne kriterije za odlučivanje o nastavku rada profesora. Time bi se osigurala transparentnost postupka i jednako postupanje prema svim nastavnicima koji se nalaze u usporedivom pravnom položaju.

Pri tome bi osobito trebalo uzeti u obzir:

-          potrebu izvođenja obveznih studijskih programa za koje nije moguće odmah osigurati odgovarajuću zamjenu,

-          vodstvo ili sudjelovanje u međunarodnim istraživačkim projektima,

-          mentoriranje doktoranada čiji postupci još nisu završeni,

-          znanstvenu produktivnost i međunarodnu prepoznatljivost nastavnika,

-          postojanje odgovarajuće kadrovske zamjene,

-          razvojne i strateške interese visokog učilišta.

Nijedan od navedenih kriterija sam za sebe ne bi trebao biti odlučujući. Potrebno ih je promatrati kao cjelinu te u svakom pojedinom slučaju obrazložiti zbog čega upravo određene okolnosti opravdavaju nastavak rada profesora.

Obrazloženje odluke pritom nije puka formalnost.¹⁷ Ono predstavlja jedan od temeljnih mehanizama zaštite zakonitosti jer omogućuje provjeru je li nadležno tijelo doista odlučivalo na temelju zakonom dopuštenih razloga ili je odluka rezultat proizvoljne ocjene.

6. Pravna sigurnost i potreba ujednačene primjene

Jedan od temeljnih zahtjeva suvremenog upravnog i radnog prava jest osiguravanje pravne sigurnosti. Ona podrazumijeva da adresati pravnih normi mogu unaprijed predvidjeti posljedice svojih postupaka te očekivati jednaku primjenu zakona u usporedivim slučajevima.

Upravo će pitanje pravne sigurnosti biti jedno od ključnih mjerila uspješnosti predloženog instituta.

Ako pojedina visoka učilišta razviju međusobno različite kriterije ili ako odluke budu ovisile isključivo o subjektivnim procjenama pojedinih tijela, zakon neće ostvariti svoju svrhu. Umjesto povećanja fleksibilnosti mogao bi proizvesti novu pravnu nesigurnost i dodatne sporove.

S druge strane, transparentno uređeni kriteriji mogu pridonijeti kvalitetnijem upravljanju ljudskim potencijalima. Visoka učilišta dobila bi mogućnost zadržavanja nastavnika čiji je rad objektivno važan za funkcioniranje ustanove, a istodobno bi se očuvalo načelo jednakog postupanja prema svim profesorima.

Stoga se može zaključiti da uspješnost predložene zakonske izmjene neće ovisiti isključivo o tekstu zakona, nego ponajprije o njegovoj dosljednoj i transparentnoj primjeni u praksi.

7. Zaključak

Predložena mogućnost nastavka rada redovitih profesora u trajnom izboru i znanstvenih savjetnika u trajnom izboru do navršene 67. godine života predstavlja jednu od značajnijih izmjena važećeg Zakona o visokom obrazovanju i znanstvenoj djelatnosti. Iako se formalno odnosi na ograničen krug zaposlenika, njezini učinci zahvaćaju cjelokupni sustav upravljanja visokim obrazovanjem.

Provedena analiza pokazuje da predloženi institut ne predstavlja subjektivno pravo nastavnika, već diskrecijsku ovlast visokih učilišta koja mora biti ostvarivana u skladu s načelima zakonitosti, razmjernosti, jednakosti i pravne sigurnosti. Upravo zbog toga od presudne je važnosti da kriteriji za odlučivanje budu unaprijed poznati, objektivni i provjerljivi.

Zakonom predviđena fleksibilnost može pridonijeti očuvanju kvalitete nastavnog i znanstvenog rada, osobito u područjima u kojima postoji manjak stručnog kadra ili potreba za dovršetkom složenih istraživačkih projekata. Međutim, institut neće ostvariti svoju svrhu ako ne bude praćen transparentnim pravilima odlučivanja i učinkovitom sudskom kontrolom.

Ines Tagić, dipl. iur., univ. spec. admin. urb.

Literatura i izvori

Propisi

1. Ustav Republike Hrvatske („Narodne novine“ br. 56/90., 135/97., 8/98. – pročišćeni tekst, 113/00., 124/00. – pročišćeni tekst, 28/01., 41/01. – pročišćeni tekst, 55/01. – ispravak, 76/10., 85/10. – pročišćeni tekst i 5/14.)

2. Zakon o visokom obrazovanju i znanstvenoj djelatnosti („Narodne novine“ br. 119/22.)

3. Prijedlog Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o visokom obrazovanju i znanstvenoj djelatnosti, Ministarstvo znanosti, obrazovanja i mladih, 2026.

4. Zakon o radu („Narodne novine“ br. 93/14., 127/17., 98/19., 151/22. i 64/23.)

5. Zakon o općem upravnom postupku („Narodne novine“ br. 47/09. i 110/21.)

6. Zakon o mirovinskom osiguranju („Narodne novine“ br. 157/13., 151/14., 33/15., 93/15., 120/16., 18/18., 62/18., 115/18., 102/19., 84/21., 119/22., 155/23. i 156/23.)

Stručna literatura

1. Borković, I., Upravno pravo, VII. izmijenjeno i dopunjeno izdanje, Narodne novine, Zagreb, 2002.

2. Đerđa, D., Opći upravni postupak u Republici Hrvatskoj, Inženjerski biro, Zagreb, 2010.

3. Đerđa, D.; Šikić, M., Komentar Zakona o upravnim sporovima, Novi informator, Zagreb, 2012.

4. Đerđa, D., „Pravila upravnog postupka u europskom pravu“, Zbornik Pravnog fakulteta Sveučilišta u Rijeci, vol. 33, br. 1, 2012., str. 109.–144.

5. Đerđa, D.; Jerčinović, A., „Upravni postupak u pravu Europske unije: kodifikacijski izazov“, Zbornik radova Pravnog fakulteta u Splitu, vol. 57, br. 1, 2020., str. 85.–126.

Ostali izvori

1. Ministarstvo znanosti, obrazovanja i mladih, Obrazloženje Prijedloga Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o visokom obrazovanju i znanstvenoj djelatnosti, 2026.