Kako se određuje vrijednost predmeta spora kod kumulacije deklaratornog i kondemnatornog zahtjeva?

U potonjem slučaju, sud može intervenirati u naznačenu vrijednost predmeta spora ako zaključi da ju je tužitelj naznačio suviše visoko ili suviše nisko te najkasnije na pripremnom ročištu, brzo i na prikladan način provjeriti točnost naznačene vrijednosti te rješenjem protiv kojega nije dopuštena posebna žalba odrediti vrijednost predmeta spora. Pritom će sud voditi računa o svim okolnostima konkretnog slučaja. Primjerice, nije ispravno na jednak način tretirati vrijednost predmeta spora svakog deklaratornog zahtjeva, već je potrebno uzeti u obzir i na što se odnosi svaki pojedini deklaratorni zahtjev. Tako primjerice, kad je riječ o deklaratornom zahtjevu koji je usmjeren na utvrđenje prava vlasništva tužitelja na nekretnini, sudska praksa zauzima načelno shvaćanje po kojem bi prilikom određivanja vrijednosti predmeta spora trebalo voditi računa o vrijednosti nekretnine koja je predmet odnosnog zahtjeva.

S tim u vezi, Županijski sud u Rijeci u odluci Gž 699/2024-2 od 26. travnja 2024. navodi: "Sud prvog stupnja povodom prigovora tuženika nije postupio u skladu s čl. 40. st. 3. ZPP-a, niti je u pobijanom rješenju obrazložio razloge zbog kojih je smatrao da je vrijednost predmeta spora koju je tužitelj označio u tužbi realna, pa rješenje nije moguće ispitati. Naime, u nazočnom slučaju takva odluka suda svakako utječe na visinu parničnog troška stranaka iz ovog postupka, ali se postavlja pitanje i prava na pristup sudu iz čl. 6. Konvencije o zaštiti ljudskih prava i temeljnih sloboda («Narodne novine» - Međunarodni ugovori broj 18/97, 6/99, 14/02, 13/03, 9/05, 1/06, 2/10 i 13/17 - dalje Konvencija). Tako je primjerice u predmetu Europskog suda za ljudska prava E. protiv H. (Zahtjev broj 32806/09), u usporedivom slučaju donesena odluka o povredi čl. 6. st. 1. Konvencije budući da je utvrđeno da prvostupanjski sud nije opravdao svoju odluku o određivanju vrijednosti vlasničkog zahtjeva u visini 10.000,00 kn umjesto prema tržišnoj vrijednosti, uslijed čega stranka nije mogla koristiti pravno sredstvo, reviziju protiv presude. Stoga će sud prvog stupnja otkloniti narečenu povredu postupka te će postupiti u skladu s čl. 40. st. 3. ZPP-a i odlučiti o prigovoru 1.tuženika, odnosno provjeriti točnost naznačene vrijednosti predmeta spora te ponovno odlučiti o parničnom trošku 1.tuženika te o tome iznijeti dostatne i valjane razloge."

Prema tome, prilikom određivanja vrijednosti predmeta spora kod deklaratornih zahtjeva potrebno je uzeti u obzir sve okolnosti slučaja i shodno tome provjeriti naznačenu vrijednost predmeta spora u tužbi. U praksi su nerijetki slučajevi da se sudovi prilikom određivanja vrijednost predmeta spora kod deklaratornih tužbi pozivaju na čl. 19. Zakona o sudskim pristojbama³ koji propisuje da se u parnicama u kojima je predmet spora izvršenje kakve radnje, trpljenje, nečinjenje, izjava volje, utvrđivanje postojanja ili nepostojanja određenog prava ili pravnog odnosa ili utvrđivanje istinitosti ili neistinitosti neke isprave, kao vrijednost predmeta spora uzima iznos koji je tužitelj naznačio u tužbi, ali ne manji od 1327,22 eura te bez valoriziranja okolnosti konkretnog slučaja određuju vrijednost predmeta spora u iznosu od 1327,22 eur.

Međutim, ZSP nije zakon koji primarno određuje pitanje vrijednosti predmeta spora, već pitanje sudskih pristojbi i stoga bi mu trebalo pristupiti uz uvažavanje navedene okolnosti. Na to upozoravaju i Visoki trgovački sud Republike Hrvatske (dalje: VTS) i Županijski sud u Zagrebu.

Žalitelj s pravom ukazuje na pogrešnu primjenu odredaba Zakona o sudskim pristojbama, jer se odredbe tog zakona primjenjuju u svezi s određivanjem sudskih pristojbi, a ne u određivanju vrijednosti predmeta spora prema odredbama Zakona o parničnom postupku…(VTS u Pž 7331/07-3 od 11. siječnja 2008.)

Ovo pravno stajalište prvostupanjskog suda prihvaća i ovaj sud, a u odnosu na navode žalbe da bi u ovom slučaju trebalo primijeniti odredbu čl. 19. Zakona o sudskim pristojbama ("Narodne novine" broj 118/18 i 51/23.- dalje ZSP), treba reći da, a protivno navodima žalbe, taj zakon ne predstavlja lex specialis u odnosu na ZPP, a niti odredbe ZPP upućuju na to da se u ovakvoj konkretnoj situaciji kad imamo postavljen deklaratorni i kondemnarotni tužbeni zahtjev, trebaju na odgovarajući način primijeniti odredbe Zakon o sudskim pristojbama ("Narodne novine" broj: 53/19, 92/21.). (Županijski sud u Zagrebu u Gž 279/2026-2 od 24. veljače 2026.)

Nakon što je utvrđeno koje sve okolnosti treba uzeti u obzir prilikom određivanja vrijednosti predmeta spora kod deklaratornog zahtjeva, iduće pitanje na koje treba odgovoriti je pitanje koje je postavljeno u naslovu ovog članka – kako odrediti vrijednost predmeta spora u slučaju kumulacije deklaratornog i kondemnatornog zahtjeva?

Čl. 37. st. 1. ZPP-a sadrži pravilo o određivanju vrijednosti predmeta spora kod kumulacije više zahtjeva koji se temelje na istoj činjeničnoj i pravnoj osnovi te propisuje da se u takvoj situaciji vrijednost predmeta spora određuje prema zbroju vrijednosti svih zahtjeva. Pozivajući se na navedenu zakonsku odredbu, dio županijskih sudova zauzeo je shvaćanje da se u opisanoj situaciji vrijednost predmeta spora određuje prema zbroju deklaratornog i kondemnatornog zahtjeva.

Prema članku 37. stavak 1. ZPP-a ako jedna tužba protiv istog tuženika obuhvaća više zahtjeva koji se temelje na istoj činjeničnoj i pravnoj osnovi, vrijednost predmeta spora se određuje prema zbroju vrijednosti svih zahtjeva. Prema članku 40. stavak 2. ZPP-a kad se tužbeni zahtjev ne odnosi na novčanu svotu, mjerodavna je vrijednost predmeta spora koju je tužitelj u tužbi naznačio. Predmet spora su dva tužbena zahtjeva, deklaratorni radi utvrđenja ništetnosti i kondemnatorni radi isplate koji se temelje na istoj činjeničnoj i pravnoj osnovi pa se vrijednost predmeta spora određuje prema zbroju vrijednosti svih zahtjeva (članak 37. stavak 1. ZPP-a). S obzirom da vrijednost zahtjeva radi isplate iznosi 404,03 eura, a da se zahtjev radi utvrđenja ništetnosti ne odnosi na novčanu svotu, mjerodavna je vrijednost predmeta spora koju je tužitelj naznačio u tužbi (članak 40. stavak 2. ZPP-a). Tužitelj je u tužbi naznačio vrijednost predmeta spora u iznosu od 1.579,40 eura te je na taj način pokrio vrijednost svih tužbenih zahtjeva i ta je vrijednost predmeta spora mjerodavna za određivanje visine parničnih troškova. (Županijski sud u Bjelovaru u Gž 691/2025-2 od 11. rujna 2025.)

Prema odredbi čl. 37.st.1. ZPP-a ako jedna tužba protiv istog tuženika obuhvaća više zahtjeva koji se temelje na istoj činjeničnoj i pravnoj osnovi, vrijednost predmeta spora se određuje prema zbroju vrijednosti svih zahtjeva. U konkretnom slučaju tužitelj je istaknuo više tužbenih zahtjeva i to zahtjev za utvrđenje ništetnosti ugovorne odredbe i restitucijski zahtjev za isplatu iznosa od 136,30 eura isplaćenog na temelju ništetne odredbe, dakle zahtjeve koji se temelji na istoj činjeničnoj i pravnoj osnovi te je u tužbi naznačio vrijednost predmeta spora u iznosu od 1.463,53 eura i to kao zbroj iznosa od 1.327,23 eura i iznosa od 136,30 eura. S obzirom na istaknuta dva tužbena zahtjeva (deklaratorni i kondemnatorni) u primjenu dolazi odredba čl. 37.st.1. ZPP-a prema kojoj se vrijednost predmeta spora određuje zbrajanjem vrijednosti postavljenih zahtjeva. Stoga je prvostupanjski sud, suprotno žalbenim navodima tuženika, pravilno primijenio materijalno pravo kada je troškove postupka odmjerio prema vrijednosti predmeta spora u iznosu od 1.463,53 eura, s obzirom da taj iznos predstavlja zbroj vrijednosti predmeta spora deklaratornog i kondemnatornog tužbenog zahtjeva, pri čemu je vrijednost deklaratornog tužbenog zahtjeva pravilno označena u skladu sa čl. 40. st. 2. ZPP-a, a kondemnatornog zahtjeva u skladu sa čl. 35.st.1. ZPP-a. Pored toga, upravo deklaratorni zahtjev predstavlja prethodno pitanje za odlučivanje o pravnoj osnovanosti kondemnatornog zahtjeva zbog čega su se upravo u vezi deklaratornog zahtjeva izvodili dokazi, dok je visina zahtjeva bila nesporna, slijedom čega su troškovi postupka pretežno nastali upravo u vezi deklaratornog zahtjeva, što potkrjepljuje pravno shvaćanje da je zbroj vrijednosti predmeta spora oba zahtjeva mjerodavan za odmjeravanje troškova postupka, a ne isključivo vrijednost predmeta spora kondemnatornog zahtjeva kako to smatra tuženik. (Županijski sud u Rijeci u Gž 1514/2025-2 od 21. studenoga 2025.)

Međutim, citirana pravna shvaćanja su u manjini te u sudskoj praksi dominiraju pravna shvaćanja po kojima ne treba gramatički tumačiti čl. 37. st. 1. ZPP-a, već je potrebno uzeti u obzir odnos između deklaratornog i kondemnatornog zahtjeva. Tako primjerice, Županijski sud u Zagrebu i Županijski sud u Vukovaru u više svojih odluka⁴ naglašavaju da u situaciji kad prihvaćanje deklaratornog zahtjeva predstavlja prethodno pitanje za prihvaćanje kondemnatornog zahtjeva odnosno kad je svrha deklaratornog zahtjeva rješavanje prethodnog pitanja vezanog uz zahtjev za činidbu, tada se pri utvrđivanju vrijednosti predmeta spora uzima u obzir samo vrijednost tužbenog zahtjeva za činidbu, a ne i zahtjeva za utvrđenje.

Potonje pravno shvaćanje po kojem se u slučaju kumulacije deklaratornog i kondemnatornog zahtjeva pri utvrđivanju vrijednosti predmeta spora uzima u obzir samo vrijednost kondemnatornog zahtjeva prihvatili su i županijski sudovi u Puli, Karlovcu i Varaždinu.

Kako je tuženica pravodobno istakla prigovor na naznačenu VPS o kojem sud nije odlučio, a pri čemu (i) pravilno ukazuje da u konkretnom slučaju deklaratorni zahtjev za utvrđenje ništetnosti ugovorne odredbe služi samo za ocjenu osnovanosti restitucijskog zahtjeva plaćenog temeljem te ništetne odredbe, kao i da je u brojnim sudskim odlukama (i onim na koje se tuženica poziva u žalbi) izraženo pravno shvaćanje da je u tom slučaju mjerodavna VSP u visini novčanog potraživanja iz zahtjeva za isplatu…(Županijski sud u Varaždinu u Gž 915/2025-2 od 3. rujna 2025.)

Međutim, osnovano tuženik osporava visinu obračunatog troška s obzirom da vrijednost predmeta spora u konkretnom slučaju iznosi 152,54 EUR. Naime, deklaratorni zahtjev istaknut uz tužbeni zahtjev na činidbu odnosno isplatu ne uzima u obzir pri utvrđivanju vrijednosti predmeta spora već se vrijednost predmeta spora računa prema vrijednosti zahtjeva na činidbu odnosno isplatu (tako i Vrhovni sud u odlukama poslovni broj Rev 1811/2016 od 29. rujna 2020., Rev 1605/2017 od 2. veljače 2021. te Rev 1927/2017 od 18. siječnja 2022.). (Županijski sud u Puli u Gž 1089/2025-2 od 8. rujna 2025.)

To stoga što je deklaratorni zahtjev na utvrđenje ništetnosti članak 6. 1. predmetnog Ugovora o kreditu poslužio samo za ocjenu osnovanosti zahtjeva za isplatu iznosa od 166,66 EUR, te se ne uzima u obzir pri utvrđivanju vrijednosti predmeta spora mjerodavne za odluku o naknadi troškova na ime zastupanja po punomoćniku odvjetniku, već se vrijednost predmeta spora u tom slučaju određuje samo prema visini novčanog potraživanja iz zahtjeva za isplatu (tako i u odluci VSRH Rev-374/2013-3 od 6. prosinca 2017). (Županijski sud u Karlovcu u Gž 683/2025-2 od 10. prosinca 2025.)

No postavlja se pitanje je li o ovom pitanju, oko kojeg se očigledno županijski sudovi ne mogu dogovoriti, odlučivao Vrhovni sud Republike Hrvatske (dalje: VSRH). VSRH je u više svojih odluka decidirano zauzeo shvaćanje da se u situaciji kumulacije deklaratornog i kondemnatornog zahtjeva kao vrijednost predmeta spora uzima u obzir samo vrijednost kondemnatornog zahtjeva. U nastavku slijede samo neke odluke VSRH-a o navedenom pitanju.

Deklaratorni zahtjev istaknut uz tužbeni zahtjev na činidbu treba poslužiti samo za ocjenu opravdanosti tužbe na činidbu i ne uzima se u obzir pri utvrđivanju vrijednosti predmeta spora. Vrijednost predmeta spora određuje se samo prema vrijednosti zahtjeva za činidbu. (VSRH u Revr 31/2002-2 od 9. svibnja 2002., Revr 475/2008-2 od 27. listopada 2008., Revt 156/2013-2 od 7. svibnja 2014., Rev 374/2013-3 od 6. prosinca 2017.,  Rev 1605/2017-3 od 2. veljače 2021., Rev 1927/2017-2 od 18. siječnja 2022.)

Budući da se preostala dva tužbena zahtjeva ne odnose na potraživanje u novcu, u odnosu na njih mjerodavna je vrijednost predmeta spora koju je tužitelj naznačio u tužbi (čl. 40. st. 2. ZPP). (VSRH u Rev 1811/2016-2 od 29. rujna 2020.)

Međutim, iz ranije navedenih primjera razvidno je da unatoč dosljednoj praksi VSRH-a i dalje postoje različita shvaćanja i postupanja između županijskih sudova te je stoga VSRH na sastanku predsjednika Građanskih odjela županijskih sudova i Građanskog odjela VSRH-a održanog 23. travnja 2026. donio zaključak poslovni broj Su IV-100/2026-3: "U slučaju postojanja i deklaratornog i kondemnatornog zahtjeva u kojem osnovanost kondemnatornog zahtjeva ovisi o osnovanosti deklaratornog zahtjeva vrijednost predmeta spora određuje se prema vrijednosti kondemnatornog zahtjeva."

Za očekivati je da će se zbog navedenog pravnog shvaćanja uskladiti praksa različitih županijskih sudova oko predmetnog pitanja, ali i da će se intenzivirati već prisutna praksa pojedinih stranaka da ne kumuliraju deklaratorni i kondemnatorni zahtjev u jednoj parnici, nego da najprije pokrenu parnicu na temelju deklaratornog zahtjeva, a potom drugu parnicu na temelju kondemnatornog zahtjeva i time posljedično postignu da se svaki od navedenih zahtjeva zasebno uzme u obzir prilikom određivanja vrijednosti predmeta spora i odmjeravanja troškova.

Borna Mišić, sudac Općinskog suda u Vinkovcima