Zahtjev za uračunavanje dara
Uračunavanje dara u nasljedni dio (collatio bonorum) institut je zakonskog nasljeđivanja kojim se određena besplatna raspolaganja ostavitelja, učinjena pojedinom zakonskom nasljedniku za njegova života, uzimaju u obzir prilikom raspodjele ostavinske imovine među sunasljednicima. Odredbom čl. 89. st. 1. ZN-a propisano je da se svakom zakonskom nasljedniku prigodom diobe, na zahtjev, uračunava u nasljedni dio vrijednost svega što je na bilo koji način dobio na dar od ostavitelja. Dakle, uračunavanje dara predstavlja sredstvo kojim se provodi međusobno izjednačavanje zakonskih nasljednika, tako da se nasljednicima koji nisu primili dar iz ostavine namiruje odgovarajuća vrijednost2, s obzirom na to da je čl. 91. st. 1. ZN-a propisano da ostali nasljednici najprije iz ostavine dobivaju odgovarajuću vrijednost, a tek se nakon toga ostatak ostavine dijeli među svim nasljednicima.
Međutim, ako ostavinska imovina za potpuno izjednačenje nije dostatna, nasljedniku koji je primio dar, čak i u slučaju kada je postavljen zahtjev za uračunavanje dara, ne nastaje obveza vratiti dio primljenog dara3. Uračunavanjem dara ne utvrđuje se da je darovanje nevaljano, niti se darovana imovina samim uračunavanjem ponovno pretvara u ostavinsku imovinu jer je predmet uračunavanja vrijednost dara (koja se prema članku 95. ZN-a određuje prema vrijednosti u času otvaranja nasljedstva), ali prema stanju darovane stvari u vrijeme darovanja. Osim toga, ako se ima na umu čl. 89. st. 1. ZN-a, uračunavanje dara nije radnja koju bi ostavinski sud bio dužan provoditi po službenoj dužnosti4, pri čemu je aktivna legitimacija za podnošenje zahtjeva za uračunavanje dara propisana čl. 101. ZN-a.
Nadalje, uračunavanje dara zakonskom nasljedniku predstavlja pravilo, dok njegovo neuračunavanje predstavlja iznimku. Odredbom čl. 89. st. 3. ZN-a određeno je da se vrijednost dara neće uračunati ako je ostavitelj u vrijeme darovanja ili kasnije, odnosno oporukom, izjavio da se dar ne uračunava, kao i kada se iz okolnosti može zaključiti da je takva bila njegova volja.
Zahtjev za uračunavanje dara predstavlja poseban, nenovčani, dispozitivni nasljednopravni zahtjev obračunskog učinka, a kada se o njemu vodi parnica, njegov je petitum u pravilu utvrđujućeg (deklaratornog) karaktera. Naime, čl. 89. st. 1. ZN-a propisuje da se zakonskom nasljedniku dar „na zahtjev“ uračunava u nasljedni dio, dok čl. 101. ZN-a izrijekom govori o „pravu zahtijevati“ uračunavanje. Dakle, riječ je o subjektivnom materijalnopravnom ovlaštenju sunasljednika. Uračunavanjem dara se neposredno mijenja pravni položaj ostalih sunasljednika u odnosu na raspoloživu ostavinsku imovinu jer oni stječu pravo da se prije daljnje diobe iz ostavine namire u vrijednosti koja odgovara daru uračunatom obdarenom nasljedniku, dok je pravni položaj obdarenog nasljednika drugačiji jer on u raspodjeli preostale ostavinske imovine sudjeluje tek nakon što se ostalim nasljednicima osigura zakonom propisana odgovarajuća vrijednost. Pritom nije odlučno što pravo sunasljednika nije usmjereno na neposrednu isplatu određenog novčanog iznosa od obdarenog nasljednika, s obzirom na to da subjektivno pravo ne mora imati kondemnatorni novčani sadržaj. Naime, pravni poredak određenom subjektu može priznati pravno zaštićenu korist i ovlaštenje zahtijevati ostvarenje zakonom predviđene pravne posljedice (kao u predmetnom slučaju čl. 89. st. 1. u vezi s čl. 101. ZN-a). Kod uračunavanja dara ta se korist sastoji upravo u pravu ostalih sunasljednika da se prije daljnje diobe ostavine namire do odgovarajuće vrijednosti, uz odgovarajuće smanjenje sudjelovanja obdarenog nasljednika u raspodjeli preostale ostavine.
Ako se uračunavanje dara promatra kao subjektivno imovinsko pravo koje se ostvaruje samo na zahtjev njegova nositelja i čije ostvarenje neposredno utječe na pravni položaj drugog sunasljednika, potrebno ga je razlikovati od nezastarivog prava na razvrgnuće nasljedničke zajednice (čl. 142. st. 1. i 2. ZN-a). U tom smislu se napominje da iz čl. 91. st. 1. ZN-a u biti proizlazi da prvo sunasljednici iz ostavine dobivaju odgovarajuću vrijednost, a tek onda slijedi dioba. Dakle, uračunavanje dara se događa prije diobe, dok se dioba može provesti i bez uračunavanja dara (ako zahtjev nije postavljen).
Razgraničenje uračunavanja dara i povrata dara zbog povrede nužnog dijela
Za razliku od uračunavanja dara (i posljedice propisane čl. 91. st. 2. ZN-a), kod vraćanja dara zbog povrede nužnog dijela od obdarenika se može zahtijevati vraćanje dara u opsegu potrebnom za namirenje nužnog dijela. Drugim riječima, ostavitelj svojom izjavom da se nasljedniku dar ne uračunava u nasljedni dio ne može isključiti pravo nasljednika na nužni dio5. Iz navedenog je razvidno da se povratom dara zbog povrede nužnog dijela ne nastoji postići izjednačavanje sunasljednika, nego zaštititi zakonom zajamčena vrijednost nužnog dijela.
Druga razlika između navedenih instituta očituje se u tome da kod povrede nužnog dijela zahtjev za povrat dara može biti osnovan samo ako je prethodno utvrđeno da je nužni dio tužitelja doista povrijeđen, dok kod uračunavanja dara takva pretpostavka ne postoji jer se zakonskom nasljedniku dar uračunava neovisno o tome je li tim darovanjem povrijeđen nužni dio nekog drugog nasljednika6. Nadalje, različit je i krug aktivno legitimiranih osoba7, kao i pravne posljedice tih instituta (kod uračunavanja dara obdarenik u pravilu zadržava dar jer se vrijednost dara samo uzima u račun, dok povrat dara ima restitucijski karakter, s obzirom na to da obdarenik mora vratiti dar u opsegu potrebnom za dopunu nužnog dijela ako je nužni dio povrijeđen i ako se ne može namiriti umanjenjem oporučnih raspolaganja).
Dakle, nesporno je da su uračunavanje dara i povrat dara dva samostalna nasljednopravna instituta, s različitim neposrednim pretpostavkama i pravnim posljedicama. Međutim, ta različitost sama po sebi još ne daje odgovor na pitanje primjenjuju li se na zahtjev za uračunavanje dara pojedina pravila koja ZN propisuje u okviru nužnog nasljeđivanja. Naprotiv, upravo čl. 89. st. 4. ZN-a određuje da pri uračunavanju dara vrijede odredbe o nužnom dijelu, a isto pravilo ponavlja čl. 91. st. 3. ZN-a. Posljedica je da ostali nasljednici (dakle, ne samo nasljednik koji je zahtijevao uračunavanje dara) najprije dobivaju odgovarajuću vrijednost iz ostavine, a ako ostavine nema dovoljno, obdarenik samo zbog uračunavanja dara nije dužan vratiti ono što je primio.
Narav odredbe čl. 89. st. 4. ZN-a
Za odgovor na središnje pitanje ovog članka ključno je odrediti doseg čl. 89. st. 4. ZN-a, prema kojem „pri uračunavanju vrijede odredbe o nužnom dijelu, s time da se nužnom nasljedniku uvijek u vrijednost njegova nužnog dijela uračunavaju darovi koje je dobio“. Tom odredbom zakonodavac upućuje na primjenu pravila jednog nasljednopravnog instituta na drugi, pa je za pravilno tumačenje potrebno utvrditi koja se pravila o nužnom dijelu, i u kojem opsegu, primjenjuju i na uračunavanje dara.
Funkcija upućujuće norme jest pravila jednog zakonskog režima učiniti primjenjivima u okviru drugog zakonskog režima (slično i Ustavni sud Republike Hrvatske u odluci U-I-1898/2014 od 4. travnja 2017.). Osim toga, Ustavni sud Republike Hrvatske u odluci U-I-3941/2015 i dr. od 18. travnja 2023. izrijekom naglašava da pravni sustav i pojedini propis moraju predstavljati logičku i koherentnu cjelinu te da je bit sustavnog tumačenja u tome što se puni smisao pravnog pravila nalazi u njegovoj povezanosti s drugim pravnim pravilima i u njegovoj integralnoj pripadnosti cijelom propisu odnosno pravnom sustavu. Sustavno tumačenje propisa spomenuto je i u odluci Ustavnog suda U-III-5989/2013 od 9. veljače 2016., kao i odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Revr-676/2018-2.
Tekst čl. 89. st. 4. ZN-a ne sadrži ograničenje upućivanja jer je zakonodavac upotrijebio opću formulaciju „vrijede odredbe o nužnom dijelu“. Štoviše, zakonodavac je u nastavku iste rečenice propisao posebno pravilo kojim je određeno da se nužnom nasljedniku uvijek u vrijednost njegova nužnog dijela uračunavaju darovi koje je dobio, a da pritom nije ograničio ili precizirao područje upućivanja. Stoga nije opravdano unaprijed pretpostaviti da su iz opće formulacije čl. 89. st. 4. isključena upravo pravila o zastari (koja su kod nužnog dijela propisana čl. 84. ZN-a).
U tom smislu se napominje da je Vrhovni sud Republike Hrvatske u odluci broj Rev-538/2021-2 od 7. veljače 2024. razmatrao odredbu Ovršnog zakona prema kojoj se na postupak osiguranja na odgovarajući način primjenjuju odredbe o ovrsi. Pritom je zauzeo shvaćanje da posebnim odredbama postupka osiguranja niti drugim propisom nije bila isključena primjena upućene norme te zaključio da se u postupku osiguranja primjenjuje i odredba koja omogućuje isticanje prigovora zastare. Navedeno podupire zaključak da se preko izričite upućujuće norme mogu primijeniti i pravila o zastari pa bi se po istoj logici čl. 84. ZN-a mogao primijeniti i na zahtjev za uračunavanje dara jer čl. 89. st. 4. određuje da pri uračunavanju vrijede odredbe o nužnom dijelu. Nadalje, u odluci Rev-2627/2017-5 od 13. listopada 2020. Vrhovni sud Republike Hrvatske je, polazeći od sadržajne i funkcionalne povezanosti tih ugovora, zaključio da se na kredit odgovarajuće primjenjuje upravo posebno pravilo o zastari iz ugovora o zajmu. Dakle, ako Vrhovni sud Republike Hrvatske primjenjuje poseban zastarni rok jednog instituta i na drugi srodan institut i bez izričite upućujuće norme, još je opravdanije isto učiniti kada zakon izričito propisuje da pri uračunavanju dara vrijede odredbe o nužnom dijelu.
Međutim, treba imati u vidu i da je kod primjene upućujuće norme potrebno ispitati je li primjena pojedine norme posebnim uređenjem izrijekom ili sadržajno isključena, odnosno je li norma na koju se upućuje po svojoj pravnoj naravi spojiva s institutom na koji bi se trebala primijeniti8. U tom pogledu, razvidno je da kod zahtjeva za uračunavanje dara ne postoji očita sadržajna nespojivost s institutom zastare. Naime, uračunavanje dara se ne provodi po službenoj dužnosti nego na zahtjev ovlaštenog sunasljednika pa nema očitog razloga zbog kojeg bi pravilo o vremenskom ograničenju ostvarivanja takvog prava bilo protivno prirodi uračunavanja dara jer je zastara spojiva upravo s pravima čije ostvarenje ovisi o dispoziciji ovlaštenika. Stoga bi bilo pravno nelogično da zahtjev za povratom dara (koji mnogo intenzivnije zadire u pravni položaj obdarenika od zahtjeva za uračunavanje dara) zastarijeva za tri godine, a da za uračunavanje dara (kao imovinskopravni zahtjev povezan s istim darom) nije propisan zastarni rok.
Primjena trogodišnjeg zastarnog roka na zahtjev za uračunavanje dara
Županijski sud u Rijeci u odluci Gž-890/2013-2 od 2. veljače 2016. najprije polazi od činjenice da odredbama čl. 89. do 101. ZN-a nije propisan rok u kojem sunasljednici mogu zahtijevati uračunavanje dara te zaključuje da se na takav zahtjev primjenjuje članak 84. ZN-a, prema kojem zastarni rok iznosi tri godine od ostaviteljeve smrti. Iako sud u navedenoj odluci polazi od analogije, napominje se da u toj situaciji postoji izričita norma – čl. 89. st. 4. ZN-a – kojom je zakonodavac odredio da pri uračunavanju vrijede odredbe o nužnom dijelu. Stoga se, prema shvaćanju autora, može zastupati stajalište da se odredbe o zastari iz čl. 84. ZN-a na zahtjev za uračunavanje dara ne primjenjuju analogijom, nego na temelju izričitog zakonskog upućivanja, koje je utvrđeno sustavnim tumačenjem čl. 84. i čl. 89. st. 4. ZN-a.
Također, kako je upućujuća norma propisana u čl. 89. st. 4. i čl. 91. st. 3. ZN-a, razvidno je da je zakonodavac imao na umu da se odredbe o nužnom dijelu primjenjuju na odredbe o uračunavanju dara koje se odnose na zahtjev za uračunavanje dara (čl. 89. ZN-a) i način uračunavanja darova (čl. 91. ZN-a). Kako čl. 84. ZN-a pripada normativnom sklopu odredaba o nužnom dijelu, a zakonodavac ga nije izrijekom isključio iz dosega upućujuće norme, niti je institut zastare po svojoj naravi nespojiv s institutom uračunavanja dara, prema shvaćanju autora, sustavno tumačenje čl. 84. u vezi s čl. 89. st. 4. i čl. 91. st. 3. ZN-a pruža ozbiljnu osnovu za zaključak da se trogodišnji zastarni rok propisan za povrat dara primjenjuje i na zahtjev za uračunavanje dara u nasljedni dio.
Budući da se uračunavanje dara ne provodi po službenoj dužnosti, nego isključivo na zahtjev sunasljednika, za pitanje zastare odlučno je i kada je takav zahtjev postavljen. Odredbama ZN-a predviđeno je da se pitanje uračunavanja dara primarno rješava u okviru ostavinskog postupka, dok se na parnicu upućuje tek ako su među strankama sporne činjenice o kojima ovisi uračunavanje9. Pritom je važno za napomenuti da zastarni rok teče neovisno o tome ostvaruje li se pravo u ostavinskom ili parničnom postupku, odnosno da sama činjenica da ostavinski postupak još traje ne zaustavlja tijek roka10. Zaključno, nasljednik koji je sudjelovao u pravomoćno dovršenom ostavinskom postupku, zbog učinka pravomoćnosti rješenja o nasljeđivanju iz čl. 232. ZN-a, ne može nakon toga u posebnoj parnici prvi put zahtijevati uračunavanje dara u nasljedni dio (osim u slučajevima u kojima ga, prema čl. 232. st. 5. ZN-a, pravomoćnost rješenja o nasljeđivanju ne veže).
Zaključak
Odredbe čl. 89. do 101. ZN-a ne sadrže posebnu odredbu o zastari zahtjeva za uračunavanje dara. Međutim, iz toga samo po sebi ne slijedi da je taj zahtjev nezastariv. Njime se za ovlaštenog sunasljednika ostvaruje konkretna imovinska korist, a čl. 89. st. 4. ZN-a izrijekom određuje da pri uračunavanju dara vrijede odredbe o nužnom dijelu. Stoga sustavno tumačenje tih upućujućih normi u vezi s čl. 84. ZN-a govori u prilog primjeni trogodišnjega zastarnog roka od ostaviteljeve smrti i na zahtjev za uračunavanje dara u nasljedni dio.
Josip-Juraj Vlainić, zamjenik općinskog državnog odvjetnika u Općinskom državnom odvjetništvu u Puli-Pola, Građanski odjel.
Ovaj rad izrađen je sukladno odredbi čl. 101. st. 1. Zakona o državnom odvjetništvu („Narodne novine“ br. 67/18., 21/22., 136/25.). Svi stavovi i mišljenja izneseni u radu su isključivo stavovi i mišljenja autora i ni na koji način ne predstavljaju stavove i mišljenja pravosudnog tijela u kojem je autor zaposlen, niti to jesu.
^ 1 Zakon o nasljeđivanju ("Narodne novine" br. 48/03., 163/03., 35/05., 127/13., 33/15., 14/19.)
^ 2 Županijski sud u Bjelovaru u odluci Gž-1163/2022-2 od 1. lipnja 2023.
^ 3 Čl. 91. st. 2. ZN-a
^ 4 Županijski sud u Varaždinu u odluci Gž-313/07-2 od 10. svibnja 2007.
^ 5 Vrhovni sud Republike Hrvatske u Rev-2340/15 od 3. studenoga 2015.
^ 6 O razlikovanju tih instituta govori i Županijski sud u Puli Gž-756/2023-2 od 4. rujna 2023
^ 7 Aktivna legitimacija za povredu nužnog dijela propisana je čl. 83. st. 1. ZN-a
^ 8 npr. Vrhovni sud Republike Hrvatske je u odluci broj Rev-242/2023-3 od 21. ožujka 2023. zauzeo shvaćanje da se u ovršnom postupku ne primjenjuje čl. 186.a Zakona o parničnom postupku, kojim je propisana obveza prethodnog obraćanja državnom odvjetništvu prije podnošenja tužbe
^ 9 Slično i Županijski sud u Zagrebu Gž-620/2023-2 od 23. svibnja 2023. i Županijski sud u Rijeci u odluci Gž-1105/2025-2 od 22. travnja 2026.
^ 10 Slično i Vrhovni sud Republike Hrvatske u Rev-456/2019-2 od 2. lipnja 2021., koja je donesena u vezi s povratom dara
