Terminološki, doduše, valjalo bi biti precizniji. Iako VSRH u kasnije izloženoj odluci govori o „suodgovornosti“, zapravo u situaciji kada oštećenik vlastitim ponašanjem pridonese šteti koju trpi od drugoga, riječ je o doprinosu oštećenika vlastitoj šteti iz čl. 1092. ZOO-a2a ne o podijeljenoj odgovornosti3 više štetnika niti o međusobnim odštetnim zahtjevima vlasnika motornih vozila iz čl. 1072. ZOO-a.
Podijeljena odgovornost4 u pravom smislu pretpostavlja da za istu štetu odgovara više osoba, pri čemu svaka od njih, u pravilu, odgovara za onaj dio štete koji je prouzročila, dakle riječ je o odnosu među štetnicima, a ne o odnosu štetnika i oštećenika.
Prema stajalištu ovog autora, između štetnika i oštećenika do takve podjele ne može doći, jer oštećenik ne odgovara sam sebi za štetu koju si je prouzročio5. Njegovo ponašanje kojim je pridonio nastanku ili povećanju štete djeluje kao element umanjenja odgovornosti štetnika: nitko ne može od drugoga tražiti naknadu u dijelu u kojem je štetu sam uzrokovao. Tome u prilog govori i sam zakon. Već izvorni tekst ZOO-a iz 2005. napušta naziv „podijeljena odgovornost" ondje gdje uređuje doprinos oštećenika, zadržavajući gotovo istovjetno sadržajno rješenje, a institut je smješten u poglavlju naslovljenom „Obujam i visina imovinske štete“6, a ne među odredbama o odgovornosti više osoba za istu štetu. Inzistiranje na preciznom nazivlju stoga ima i praktični domet jer pretpostavke primjene čl. 1092. ZOO-a nisu iste kao pretpostavke podijeljene odgovornosti dvaju štetnika.
U ranije navedenoj odluci VSRH polazište je bilo sljedeće. Drugostupanjski je sud utvrdio suodgovornost od 50 % na strani svake stranke i tužiteljici dosudio 30.000,00 kn. Kod odluke o trošku, međutim, pošao je od toga da je tužiteljica osnovom uspjela u cijelosti, a visinom s 22 %, pa je primjenom čl. 154. st. 2. ZPP-a7 zaključio da je u parnici uspjela s 61 %, a tuženica s 39 %, te tužiteljici priznao dio troška.8 Upravo je takvo rezoniranje VSRH ocijenio pogrešnim.
Omjer uspjeha u parnici ocjenjuje se prema konačno postavljenom tužbenom zahtjevu, vodeći računa i o uspjehu dokazivanja u pogledu osnove zahtjeva. Odredba čl. 154. st. 2. ZPP-a nije nova po svojoj biti. Kvalitativni kriterij, odnosno vrednovanje uspjeha posebno glede osnove, a posebno glede visine VSRH je njegovao još od pravnog shvaćanja Građanskog odjela iz 1980.,9 a Novela iz 2019. taj je kriterij samo izrijekom unijela u zakonski tekst, kako bi suzbila praksu koja je uspjeh u sporu svodila na puku matematiku dosuđene svote.10
Bit je rješenja jednostavna i, čini se, teško oboriva. Ako je sud utvrdio suodgovornost tužiteljice od 50 %, onda tužiteljica osnovom nije uspjela u cijelosti, nego upravo s 50 %; osnova je ovdje odgovornost za nastanak štetnog događaja i pričinjenu štetu.11 Ispravan je račun stoga 50 % glede osnove i 22 % glede visine, što daje ukupan uspjeh tužiteljice od 36 %, a tuženice od 64 %. Prebijanjem tih postotaka tuženica u parnici uspijeva s 28 %,12 pa ne samo da tužiteljici ne pripada trošak, već trošak duguje ona tuženici.
Tako se zaključno u citiranoj odluci VSRH u t. 11. obrazloženja navodi: „Stoga je odgovor na postavljeno pravno pitanje da se u postupcima radi naknade štete pitanje suodgovornosti treba cijeniti kao razmjerni uspjeh glede osnove tužbenog zahtjeva i ne može se raditi kod suodgovornosti da postoji uspjeh s osnovom tužbenog zahtjeva u cijelosti.“
Vrijednost ovog rješenja nije samo u ispravljenom računu. Ono dira u rašireni refleks da je svako dosuđenje „pobjeda po osnovi“, neovisno o tome koliki je dio zahtjeva otpao zbog ponašanja samog oštećenika.
Otvorenim, međutim, ostaje pitanje koje bi de lege ferenda valjalo dodatno razraditi, a koje ovo rješenje ne dotiče. Uspjeh se sada mjeri dvjema sastavnicama, ali nema kriterija po kojem bi se odredilo koje su parnične radnje i koji troškovi bili potrebni za dokazivanje osnove, a koji za dokazivanje visine zahtjeva. Zadaća je suda to razgraničenje provesti adekvatnom primjenom kriterija iz čl. 154. st. 2. ZPP-a, vodeći računa o okolnostima svakog pojedinog predmeta. Dok se ti kriteriji jasnije ne razrade, bilo intervencijom zakonodavca, bilo ujednačavanjem sudske prakse, odluka o trošku ostat će manje predvidljiva nego što bi u ovako tehničkom pitanju smjela biti.
Tomislav Špiljak, odvjetnik
[1]Vrhovni sud Republike Hrvatske, Rev 983/2022-2, od 27. rujna 2022.
[2] Zakon o obveznim odnosima („Narodne novine“ br. 35/2005., 41/2008., 125/2011., 78/2015., 29/2018., 126/2021., 114/2022., 156/2022., 145/2023., 155/2023.., 69/2026; dalje u tekstu: ZOO).
[3] Na neprikladnost tog naziva kao sinonima za doprinos oštećenika u literaturi se upozoravalo još u vrijeme ZOO/78.
[4] J. Crnić, Odgovornost više osoba za istu štetu i podijeljena odgovornost, Naša zakonitost, br. 9-70 (1987.), str. 1047.
[5] Tako i I. Grbin., Popravljanje imovinske štete, 1. dio, Informator, br. 5441-5442, 2006., Zagreb, i Popravljanje imovinske štete, 2. dio, Informator, br. 5443, (2006.).
[6] Sukladno čl. 1106. ZOO-a, odredbe o doprinosu oštećenika vlastitoj šteti i sniženju naknade koje vrijede za imovinsku štetu na odgovarajući se način primjenjuju i na neimovinsku štetu.
[7] Zakon o parničnom postupku („Narodne novine“ br. 53/91., 91/92., 112/99., 129/00., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 96/08., 84/08., 123/08., 57/11., 148/11. - službeni pročišćeni tekst, 25/13., 89/14., 70/19., 80/22., 114/22., 155/23., 146/25.; dalje u tekstu: ZPP).
[8] VSRH, op. cit. (bilj. 1), t. 8. obrazloženja.
[9] Pravno shvaćanje Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske sa sjednice 3/80 od 6. lipnja 1980. Opširnije D. Šago, Troškovi parničnog postupka u slučaju djelomičnog uspjeha u sporu, Zbornik Pravnog fakulteta Sveučilišta u Rijeci, vol. 42, br. 2 (2021.), str. 433-450.
[10] Kriterij uspjeha u dokazivanju glede osnove zahtjeva unesen je člankom 28. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ 70/19.).
[11] VSRH, op. cit. (bilj. 1), t. 9. obrazloženja.
[12] Ibid., t. 9.-10. Riječ je o prebijanju postotaka uspjeha sukladno čl. 154. st. 2. ZPP-a.
