Pravna zaštita osoba s duševnim smetnjama u Republici Hrvatskoj: Analiza važećeg zakonodavnog okvira povodom 6. lipnja

Izglasavanje Zakona o zaštiti osoba s duševnim smetnjama (dalje u tekstu: ZZODS) (»Narodne novine«, broj: 111/97.) na sjednici Hrvatskog državnog sabora održanoj 19. rujna 1997. kao i početak njegove primjene 1. siječnja 1998., ocjenjeni su, i u pravničkim i u psihijatrijskim stručnim krugovima kao povijesna prekretnica u očuvanju i unapređenju ljudskih prava i sloboda psihijatrijskih bolesnika u Republici Hrvatskoj. Glavni poticaj za žurno donošenje toga Zakona bilo je uvjetovanje prilagodbe cijelog hrvatskog zakonodavstva pravnim standardima Vijeća Europe (kao neophodnog uvjeta za prijem u tu organizaciju). Kako bi se unaprijedila prava osoba s duševnim smetnjama prepoznata je potreba da se jedan dan u godini posebno posveti upravo njihovim pravima. Ideja je bila da se barem toga dana javnost i nadležne institucije dodatno upozore na činjenicu da osobe s duševnim smetnjama i dalje imaju značajne poteškoće u ostvarivanju svojih, često i osnovnih prava. Hrvatski sabor je na sjednici 1. lipnja 2012. donio odluku o proglašenju ‘’Dana prava osoba s duševnim smetnjama’’ u Republici Hrvatskoj. Tako se dan 6. lipnja obilježava kao Dan prava osoba s duševnim smetnjama, s ciljem podizanja svijesti i unapređenju prava osoba s duševnim smetnjama i poboljšanju njihova položaja u društvu.

Važeći Zakon o zaštiti osoba s duševnim smetnjama¹ (u daljnjem tekstu: ZZODS) donio je niz novina koje u još većoj mjeri štite prava osoba s duševnim smetnjama. Osobe s duševnim smetnjama pripadaju jednoj od najranjivijih skupina u društvu, zbog čega su njihove slobode i prava posebno zaštićeni u međunarodnim dokumentima i u hrvatskom zakonodavstvu. ZZODS ima za cilj zaštititi dostojanstvo, prava, slobodu i sigurnost osoba koje zbog duševne bolesti, poremećaja ili mentalnih teškoća ne mogu u potpunosti brinuti o sebi ili razumjeti posljedice svojih odluka. Zakon propisuje da osobe s duševnim smetnjama imaju jednaka ljudska prava kao i svi drugi građani. Svako ograničenje slobode prava moguće je samo kada je nužno radi njezine zaštite ili zaštite drugih (čl. 6. st. 3. ZZODS-a). Dostojanstvo osobe s duševnim smetnjama mora se štititi i poštovati u svim okolnostima. Osoba s duševnim smetnjama ima pravo na zaštitu od svih oblika iskorištavanja zlostavljanje te nečovječnog ili ponižavajućeg postupanja (čl. 7. ZZODS-a).

Prema čl. 12. st. 2. ZZODS-a, osoba s duševnim smetnjama ima pravo: 1.) biti upoznata u vrijeme prijema, a kasnije na svoj zahtjev, sa svojim pravima te poučena o tome kako ih može ostvariti; 2.) biti upoznata s razlozima i ciljevima svog smještaja u psihijatrijsku ustanovu te sa svrhom, prirodom, posljedicama, koristima i rizicima provedbe predloženoga medicinskog postupka; 3.) biti smještena i liječena u najbližoj odgovarajućoj psihijatrijskoj ustanovi; 4.) biti upoznata s podacima o svom zdravstvenom stanju i dobiti na uvid svoju medicinsku dokumentaciju; 5.) sudjelovati u planiranju i provođenju svojeg liječenja, rehabilitacije i resocijalizacije; 6.) obrazovati se i radno osposobiti prema općem ili posebnom programu; 7.) na odgovarajuću novčanu naknadu za rad na radno-terapijskim poslovima od kojih ustanova u kojoj se nalazi ostvaruje prihod; 8.) podnositi pritužbe izravno čelniku ustanove ili odjela i na njih dobiti usmene odgovore odmah, a pisane na njezin pisani zahtjev najkasnije u roku od osam dana; 9.) podnositi prijave, prijedloge, pritužbe, prigovore, žalbe i druge pravne lijekove nadležnim pravosudnim i drugim državnim tijelima; 10.) o svom izboru i o svom trošku nasamo se savjetovati s liječnikom ili odvjetnikom; 11.) družiti se s drugim osobama u ustanovi i primati posjete; 12.) o svom trošku slati i primati, bez nadzora i ograničenja, poštu, pakete i tiskovine, telefonirati, te koristiti elektroničku tehnologiju i komunikaciju; 13.) pratiti radijske i televizijske programe; 14.) posjedovati predmete za osobnu uporabu; 15.) sudjelovati po svom izboru u vjerskim i kulturnim aktivnostima u okviru mogućnosti ustanove; 16.) predlagati premještaj u drugu psihijatrijsku ustanovu; 17.) na osiguranu podršku za život u zajednici; 18.) glasovati u skladu s posebnim zakonom; 19.) ostvarivati i sva druga prava prema ovom Zakonu i posebnim propisima. U iznimnim situacijama pojedina prava (t. 11. 12. i 14.) mogu se ograničiti.

ZZODS razlikuje dobrovoljni smještaj, kada osoba daje pisani pristanak, i smještaj bez pristanka, koji je moguć samo ako osoba zbog duševnog poremećaja predstavlja ozbiljnu i izravnu opasnost za sebe ili druge. Psihijatrijska ustanova obvezna je o smještaju bez pristanka, bez odgode, a najkasnije u roku od 48 sati od dobivanja pisanog pristanka osobe od povjerenja ili zakonskog zastupnika obavijestiti pravobranitelja za osobe s invaliditetom, koji provjerava opravdanost smještaja bez pristanka ako je pristanak dao zakonski zastupnik. Ako se osoba smještena bez pristanka u bilo kojem trenutku usprotivi pristanku zakonskog zastupnika, obavezna je bez odgode, a najkasnije u roku od 12 sati, neposredno ili telekomunikacijskim sredstvima dostaviti nadležnom sudu obavijest o prisilnom zadržavanju (čl. 26. ZZODS-a). Bitno je za istaknuti da davanje suglasnosti za smještaj u psihijatrijsku ustanovu od strane skrbnika dolazi u obzir samo za osobu koja je lišena poslovne sposobnosti u pogledu liječenja i nije sposobna dati pristanak u trenutku prijema (48 sati od dolaska u bolnicu). Ako liječnik psihijatar utvrdi da takva osoba nije sposobna dati pristanak te tu svoju odluku i obrazloži, o tome obavještava skrbnika, koji potom odlučuje o davanju pristanka na smještaj. Ako skrbnik uskrati pristanak, a liječnik smatra da je smještaj potreban, može se pokrenuti postupak za određivanje prisilnog smještaja. Važno je osvrnuti se na spornu praksu zdravstvenih ustanova i ukazati na važnu ulogu HZSR-a (u zaštiti procesnih prava štićenika). Naime, dok zdravstvene ustanove nerijetko po automatizmu zahtijevaju suglasnost skrbnika za liječenje, zanemarujući pritom procjenu sposobnosti same osobe za davanje pristanka, HZSR u takvim situacijama djeluje kao kontrolni mehanizam. Putem službenih dopisa HZSR upozorava zdravstvene ustanove na njihovu zakonsku obvezu na način da suglasnost skrbnika nije primarno rješenje, već dolazi u obzir tek ako se prethodno utvrdi da osoba lišena poslovne sposobnosti u pogledu liječenja doista nije sposobna dati vlastiti pristanak u trenutku prijema. Ako skrbnik uskrati pristanak, a liječnik smatra da je liječenje/smještaj potreban, može se pokrenuti postupak za određivanje prisilnog smještaja.

Osoba s težim duševnim smetnjama koja zbog njih ozbiljno i izravno ugrožava vlastiti ili tuđi život, zdravlje ili sigurnost, smjestit će se u psihijatrijsku ustanovu po postupku za prisilno zadržavanje i prisilni smještaj. Osoba se na prisilno zadržavanje prima u psihijatrijsku ustanovu na temelju uputnice doktora medicine, no postoje i iznimke kada se prima i bez uputnice (čl. 28. ZZODS-a). Psihijatar može donijeti odluku o prisilnom zadržavanju, koja se mora obrazložiti i unijeti u dokumentaciju. Sud je obvezan brzo pregledati odluku, saslušati osobu i utvrditi zakonitost. Prisilni smještaj može trajati samo dok postoje medicinski razlozi.

U postupku prisilnog smještaja u psihijatrijsku ustanovu odlučuje sudac pojedinac nadležnog suda u izvanparničnom postupku. Ako nadležni sud primi obavijest o prisilnom zadržavanju ili na koji drugi način sazna za prisilno zadržavanje odmah će donijeti rješenje o pokretanju postupka po službenoj dužnosti i prisilno zadržanoj osobi postaviti odvjetnika, s tim da prisilno zadržana osoba ili zakonski zastupnik ovlašteni su izabrati drugog odvjetnika (čl. 35. ZZODS-a). Sud može pribaviti i nalaz i mišljenje vještaka psihijatra, a na obrazloženi zahtjev prisilno zadržane osobe i njezina odvjetnika, to mora učiniti (čl. 37. ZZODS-a). U rješenju o prisilnom smještaju sud određuje prisilni smještaj u trajanju do 30 dana, računajući od dana kada je psihijatar donio odluku o prisilnom zadržavanju osobe s duševnim smetnjama (čl. 39. ZZODS-a). Na prijedlog psihijatrijske ustanove prisilni smještaj može se i produžiti do tri mjeseca, a svaki daljnji na vrijeme do šest mjeseci (čl. 40. ZZODS-a). Žalbu protiv rješenja kojim se određuje prisilni smještaj i onaj kojim se određuje produženje može podnijeti prisilno zadržana odnosno prisilno smještena osoba, zakonski zastupnik, odvjetnik i psihijatrijska ustanova. Dakle, osoba od povjerenja je izuzeta od ulaganja pravnog lijeka. Prisilno smještena osoba otpustit će se iz psihijatrijske ustanove čim istekne vrijeme za koje je određen prisilni smještaj. Može se otpustiti i prije isteka vremena ako se utvrdi da su prestali razlozi za prisilni smještaj. Odluku s obrazloženjem o prijevremenom otpustu donosi voditelj odjela, koju dostavlja sudu koji je donio rješenje o prisilnom smještaju.

Sud u kaznenom postupku može odrediti prisilni smještaj u psihijatrijsku ustanovu (do šest mjeseci) ako vještak psihijatar utvrdi da osoba, zbog teških duševnih smetnji i neubrojivosti, može ponovno počiniti teže kazneno djelo te da je za uklanjanje opasnosti potrebno njezino liječenje u ustanovi. Zatim, psihijatrijsko liječenje na slobodi (do šest mjeseci) ako postoji opasnost ponavljanja teškog kaznenog djela, ali se procijeni da se rizik može kontrolirati liječenjem u zajednici bez smještaja. U odluci o liječenju na slobodi sud mora upozoriti osobu da će biti prisilno smještena u ustanovu ako ne započne s liječenjem do roka određenog rješenjem. Prisilni smještaj neubrojive osobe u psihijatrijskoj ustanovi može trajati najdulje do isteka najviše propisane kazne za počinjeno protupravno djelo, računajući od početka psihijatrijskog liječenja. Psihijatrijsko liječenje neubrojive osobe na slobodi može trajati najdulje pet godina, računajući od početka toga liječenja (čl. 56. ZZODS-a). Privremeni izlazak iz psihijatrijske ustanove radi njezine forenzičke terapije i rehabilitacije te socijalne adaptacije odobrit će se ako postoji visok stupanj vjerojatnosti da osoba za vrijeme izlaska neće ugroziti vlastiti ili tuđi život, zdravlje i sigurnost (čl. 57. ZDOSS-a).

Obvezujuća izjava je dokument kojim osoba unaprijed imenuje jednu osobu od povjerenja koja će umjesto nje davati ili uskraćivati pristanak za medicinske postupke, ali samo ako ona sama u budućnosti neće biti sposobna to učiniti. Obvezujuća izjava mora biti sastavljena u obliku javnobilježničkog akta. Primjenjuje se samo kada osoba koja ju je dala više nije sposobna dati pristanak. Obvezuje sve pružatelje zdravstvenih usluga. Osoba od povjerenja mora biti punoljetna i poslovno sposobna osoba. Osoba od povjerenja ne može prenijeti ovlast na drugu osobu. Davatelj izjave i osoba od povjerenja mogu je u bilo kojem trenutku opozvati. Opoziv mora biti u obliku javnobilježničkog akta. Obvezujuća izjava ima prednost pred odlukama zakonskog zastupnika. U slučaju štetnih odluka osobe od povjerenja psihijatrijska ustanova obavještava Hrvatski zavod za socijalni rad te sud može privremeno zaštititi osobu. Prestanak važenja obvezujuće izjave je smrt davatelja izjave ili osobe od povjerenja, lišenje poslovne sposobnosti osobe od povjerenja, opoziv izjave ili odluka sud (čl. 68.-73. ZZODS-a).

Nužno je donijeti obvezujući Protokol o suradnji između Ministarstva zdravstva i Ministarstva rada, mirovinskoga sustava, obitelji i socijalne politike. Protokol bi trebao jasno propisati obvezu zdravstvene ustanove da dokumentira pokušaj dobivanja izravnog pristanka te jasne kanale komunikacije s nadležnim područnim uredom HZSR-a u slučaju spora o sposobnosti za rasuđivanje za osobe pod skrbništvom. Umjesto slobodne liječničke procjene u povijesti bolesti predlaže se uvođenje strukturiranog obrasca koji bi bio obvezni dio dokumentacije pri prijemu štićenika. Liječnicima u psihijatrijskim ustanovama treba omogućiti brz i selektivan uvid u očevidnik osoba lišenih poslovne sposobnosti kada bude osnovan. Naime, prema čl. 43. st. 3. Zakona o izmjenama i dopunama Obiteljskog zakona² (u daljnjem tekstu: Zakon o izmjenama i dopunama ObZ-a) sud će po službenoj dužnosti upisati u očevidnik osoba lišenih poslovne sposobnosti podatke iz pravomoćnog rješenja o lišenju/vraćanju poslovne sposobnosti…).³ Time bi se spriječilo traženje suglasnosti od skrbnika u slučajevima kada štićenik nije lišen poslovne sposobnosti u pogledu donošenja odluka o zdravlju. Nadalje, mišljenje je da je potrebna i kontinuirana edukacija o pravnim standardima informiranog pristanka i promjenjivosti sposobnosti za rasuđivanje i preventivni nadzor.

Osobe s duševnim smetnjama imaju puna ljudska i osobna prava, uključujući pravo na tjelesni integritet, dostojanstvo i slobodu odlučivanja. ZZODS pruža visoku razinu zaštite osoba s duševnim smetnjama, osiguravajući da se sve mjere - smještaj, liječenje i restriktivne mjere provode samo kada je to nužno, uz strogi sudski nadzor. Cilj je očuvati dostojanstvo, sigurnost i najviši mogući stupanj autonomije osoba s duševnim smetnjama. Hrvatsko zakonodavstvo pritom naglašava važnost stalnog unapređivanja postupanja prema tim osobama kroz jasne pravne odredbe, učinkovite zaštitne mehanizme i stručnu praksu koja poštuje ljudska prava. Vraćajući se na spornu praksu zdravstvenih ustanova, u kojoj se suglasnost skrbnika za liječenje/smještaj u psihijatrijsku ustanovu zahtjeva prioritetno, bez prethodnog ispitivanja može li štićenik samostalno dati informirani pristanak, ovakvo postupanje, kojim se preskače faza utvrđivanja štićenikove sposobnosti za rasuđivanje u trenutku prijema, nije u skladu s važećim propisima koji predviđaju da suglasnost skrbnika dolazi u obzir tek kao supsidijarno rješenje - isključivo za osobe lišene poslove sposobnosti u pogledu liječenja koje u trenutku prijema doista nisu sposobne dati valjan pristanak. Ako skrbnik uskrati pristanak, a liječnik smatra da je liječenje/smještaj potreban, može se pokrenuti  postupak za određivanje prisilnog smještaja.

Implementacijom prijedloga de lege ferenda sustav bi prestao funkcionirati na bazi reaktivnog ispravljanja grešaka i nesuglasica između institucija i prešao bi u sferu proaktivne zaštite dostojanstva i ljudskih prava pacijenata, čime se osigurava da (ukoliko je potrebna) suglasnost skrbnika ostane stroga iznimka, a ne administrativna prečica.

Ana Galić, mag. iur., Hrvatski zavod za socijalni rad