Zastara i prekid zastare zahtjeva za naknadu štete uzrokovane kaznenim djelom – normativna neusklađenost zakonskih odredbi i kritički osvrt na ujednačenu sudsku praksu

1. Uvod

Institut zastare predstavlja jedno od temeljnih sredstava ostvarivanja pravne sigurnosti i to kroz gubitak prava tražiti ispunjenje obveze zbog proteka vremena. Svrha zastare nije samo zaštita dužnika od neograničeno dugotrajne pravne neizvjesnosti, već i poticanje vjerovnika da pravodobno i aktivno ostvaruje svoja prava. Zastara, dakle, omogućuje ostvarenje prava u razumnom roku, a istovremeno sprečava da sporni pravni odnosi ostavu trajno ili predugo otvoreni. 

Posebnu specifičnost predstavlja zastara zahtjeva za naknadu štete uzrokovane kaznenim djelom. U takvim slučajevima zakonodavac odstupa od općeg režima zastare te oštećeniku priznaje dulji zastarni rok vezan uz zastaru kaznenog progona reguliranu odredbama kaznenog prava.

Pitanje prekida zastare regulirano je odredbama obveznog prava s posljedicom da zastarni rok počinje ponovno teći. Posebno pravilo vrijedi za prekid zastare zahtjeva za naknadu štete uzrokovane kaznenim djelom, čiji se učinak veže na odredbe kaznenog prava o zastari kaznenog progona, a koje odredbe u kaznenom zakonodavstvu više ne postoje, zbog čega se primjena tog posebnog pravila u ovom radu problematizira.

2. Privilegirani rok zastare zahtjeva za naknadu štete uzrokovane kaznenim djelom

Zahtjev za naknadu štete uzrokovane kaznenim djelom predstavlja posebnu kategoriju odštetnih zahtjeva. Za razliku od redovnih zahtjeva za naknadu štete, za koje vrijede opća pravila zastare, zakonodavac je predvidio poseban zastarni režim kada šteta proizlazi iz kaznenog djela za koje je propisan dulji rok zastare kaznenog progona.

Zastara zahtjeva za naknadu štete uzrokovane kaznenim djelom uređena je odredbama članka 231. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" br. 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 29/18., 126/21., 114/22., 156/22., 145/23., 155/23., dalje: ZOO) prema kojima zahtjev za naknadu štete prema odgovornoj osobi zastarijeva istekom vremena određenog za zastaru kaznenog progona.

Takav zastarni rok u pravnoj se teoriji označava kao privilegirani rok zastare jer je dulji od općeg zastarnog roka iz članka 230. ZOO-a, odnosno trogodišnjeg subjektivnog i petogodišnjeg objektivnog roka. Time zakonodavac pruža pojačanu zaštitu oštećeniku, priznajući posebnu težinu štete nastale počinjenjem kaznenog djela. Duljina zastare kaznenog progona ovisi o zapriječenoj kazni i uređena je odredbama članka 81. Kaznenog zakona ("Narodne novine" br. 125/11., 144/12., 56/15., 61/15., 101/17., 118/18., 126/19., 84/21., 114/22., 114/23., 36/24., 136/25., dalje: KZ).¹ Prema odredbi članka 82. stavak 1. KZ-a zastara počinje teći od trenutka počinjenja kaznenog djela, odnosno od nastupa posljedice ako je ona nastupila kasnije.

Nadalje, ZOO propisuje da prekid i zastoj zastare kaznenog progona povlače za sobom i prekid, odnosno zastoj zastare zahtjeva za naknadu štete (čl. 231. st. 2. i 3. ZOO-a).²

Posljedica prekida zastare naknade štete uzrokovane kaznenim djelom jest da privilegirani zastarni rok počinje ponovno teći od pravomoćnosti osuđujuće presude donesene u kaznenom postupku.

3. Napuštanje instituta prekida zastare kaznenog progona

Do stupanja na snagu Kaznenog zakona ("Narodne novine" br. 125/11.)  1. siječnja 2013. hrvatsko kazneno pravo poznavalo je institut prekida zastare kaznenog progona.³ Zastara se prekidala svakom procesnom radnjom poduzetom radi progona počinitelja, kao i počinjenjem novoga istovrsnog ili težeg kaznenog djela. Nakon svakog prekida zastarni rok počinjao je teći iznova.

Takvo rješenje često je rezultiralo vrlo dugim trajanjem kaznenih postupaka. U sudskoj praksi bilo je i dvojbeno koje točno radnje dovode do prekida zastare kaznenog progona, jer nisu bile propisane zakonom. Međutim, gotovo je svaka procesna radnja mogla proizvesti učinak prekida zastare, pa su se zastarni rokovi višestruko puta iznova obnavljali, što je u pojedinim predmetima dovodilo do izrazito dugotrajnih postupaka.

Reformom kaznenog zakonodavstva iz 2013. godine napušten je taj koncept, napušteno je razlikovanje relativne i apsolutne zastare, uveden je jedinstveni zastarni rok te ukinut prekid zastare kaznenog progona.⁴ Time je naglašena važnost pravne sigurnosti, predvidljivosti pravnog poretka i prava na suđenje u razumnom roku.

Međutim, iako je prekid zastare kaznenog progona ukinut, na snazi je odredba članka 321. stavak 2. ZOO-a koja učinak prekida zastare zahtjeva za naknadu štete veže za prekid zastare kaznenog progona. Nakon njegova ukidanja postavlja se pitanje može li se ista norma tumačiti jednako kao i prije reforme.

4. Ujednačena sudska praksa po pitanju prekida zastare

Pitanje prekida zastare naknade štete nastale kaznenim djelom problematizirano je dulje vrijeme u sudskoj praksi. Posebnu važnost u tom kontekstu ima odluka Vrhovnog suda Republike Hrvatske Rev-322/2023-2 od 25. travnja 2023.  kojom je ujednačena sudska praksa te kasnija odluka Rev-365/2023-2 od 24. travnja 2024. kojom je reafirmirano istovjetno pravno shvaćanje da samo vođenje kaznenog postupka dovodi do prekida zastare naknade štete počinjene kaznenim djelom, neovisno o tomu je li u kaznenom postupku podnesen imovinskopravni zahtjev.

U obrazloženju odluke Rev-322/2023-2 navodi se:

„Stoga ovaj sud ustraje u pravnom shvaćanju iznesenom u odlukama Rev -2038/2016-2 od 26. siječnja 2022., Rev 226/2022-2 od 4. listopada 2022., Rev 2679/2011 od 22. travnja 2015., Rev 230/2012 od 6. srpnja 2016., pa ispunjavajući zakonsku zadaću Vrhovnog suda Republike Hrvatske, ujednačavanja sudske prakse, a vodeći računa o svemu navedenom iznosi pravno shvaćanje prema kojem:

"Samim vođenjem kaznenog postupka i njegovim pravomoćnim okončanjem osuđujućom presudom prekida se zastara naknade štete, jer to izričito i propisuje odredba čl. 377. st. 2. ZOO-a, po kojoj prekid zastarijevanja kaznenog gonjenja povlači za sobom i prekid zastarijevanja zahtjeva za naknadu štete, te stoga i zastara naknade štete počinjene kaznenim djelom počinje iznova teći tek od dana donošenja pravomoćne kaznene osuđujuće presude, kojom je štetnik oglašen krivim, a ukoliko u pokrenutom kaznenom postupku nije donesena pravomoćna osuđujuća presuda tada se za zastaru naknade štete ne primjenjuje odredba čl. 377. ZOO-a."

U obrazloženju kasnije odluke Rev-365/2023-2 od 24. travnja 2024. odgovor na postavljeno revizijsko pitanje  

„Da li prema odredbi članka 231. stavak 2. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/05, 41/08 i 125/11 - dalje: ZOO) prekid zastarijevanja kaznenog progona povlači za sobom i prekid zastarijevanja zahtjeva za naknadu štete, odnosno da li zastarijevanje koje je bilo prekinuto pokretanjem i vođenjem kaznenog postupka počinje ponovno teći pravomoćnošću osuđujuće kaznene presude neovisno o tome je li oštećenik u kaznenom postupku postavio imovinskopravni zahtjev?“  glasi :

„Prema odredbi čl. 231. st. 2. ZOO/05 prekid zastarijevanja kaznenog progona povlači za sobom i prekid zastarijevanja zahtjeva za naknadu štete, odnosno zastarijevanje koje je bilo prekinuto pokretanjem i vođenjem kaznenog postupka počinje ponovno teći pravomoćnošću osuđujuće kaznene presude, neovisno o tome je li oštećenik u kaznenom postupku postavio imovinskopravni zahtjev.“

U tim odlukama Vrhovni sud Republike Hrvatske izravno se poziva na odredbu članka 231. stavak 2. ZOO-a, odnosno istovjetne odredbe članka 377. stavak 2. ranijeg ZOO/78 ("Narodne novine" br. 53/91., 73/91., 3/94., 111/93., 107/95., 7/96., 91/96., 112/99., 88/01., 35/05.), uz obrazloženje da prekid kaznenog progona povlači prekid zastarijevanja zahtjeva za naknadu štete, pritom ne argumentirajući od kakvog je značenja ukidanje instituta prekida kaznenog progona na zastaru naknade štete na koji se vezuje predmetna materijalnopravna odredba građanskog prava.

5. Kritički osvrt

Temeljna problematika ujednačenog pravnog shvaćanja VSRH-a ogleda se u primjeni odredbe članka 231. stavka 2. ZOO-a, prema kojoj prekid zastare kaznenog progona povlači za sobom i prekid zastare zahtjeva za naknadu štete, jer nakon ukidanja instituta prekida kaznenog progona ta odredba više nije primjenjiva u izvornom normativnom smislu.

Kako je već navedeno, stupanjem na snagu Kaznenog zakona 2013. godine ukinut je prekid zastare kaznenog progona, pa je time nestala i pravna pretpostavka na kojoj se temelji navedena odredba ZOO-a. Drugim riječima, budući da kaznenopravni sustav više ne poznaje prekid zastare kaznenog progona kao institut, odredba građanskog prava koja svoje učinke veže upravo na nepostojeći institut ne može sama po sebi proizvoditi pravne učinke.

U slučaju konkretne normativne neusklađenosti nije dovoljno samo pozivanje na zakonsku odredbu koja se veže na institut kaznenog prava koji više ne postoji, već je potrebno posebno tumačenje pravne praznine koja je zbog toga nastala.

Posljedično, ako odredba članka 231. stavka 2. ZOO-a nije primjenljiva, prekid zastare zahtjeva za naknadu štete trebao bi se ocjenjivati isključivo prema pravilima obveznog prava o prekidu zastare, odnosno kroz aktivne radnje vjerovnika poduzete radi ostvarenja tražbine, podnošenjem tužbe ili imovinskopravnog zahtjeva u kaznenom postupku.⁵ Svako drukčije tumačenje dovelo bi do neprihvatljivog zaključka da se zastara građanskopravnog zahtjeva prekida neovisno o postojanju zakonskog instituta na kojem se takav učinak temelji te bez ikakve aktivnosti samog vjerovnika.

Stoga, ako oštećenik tijekom kaznenog postupka nije podnio imovinskopravni zahtjev niti pokrenuo parnični postupak, tada ne bi postojala aktivna radnja vjerovnika koja bi opravdavala prekid zastare prema pravilima obveznog prava. U takvoj situaciji oštećenik je već zaštićen privilegiranim (duljim) zastarnim rokom koji teče od počinjenja kaznenog djela. Ako pak tijekom kaznenog postupka podnese imovinskopravni zahtjev, tada postoji jasna procesna aktivnost vjerovnika koja opravdava prekid zastare. U tom slučaju zastara se prekida podnošenjem imovinskopravnog zahtjeva, a ponovno počinje teći od pravomoćnosti osuđujuće presude ako kazneni sud nije odlučio o imovinskopravnom zahtjevu u cijelosti ili djelomično.

Suprotno stajalište može dovesti do nepravičnih posljedica za štetnika. Primjerice, za najblaža kaznena djela, za koja je propisana kazna zatvora do jedne godine, zastara kaznenog progona iznosi šest godina. Ako bi kazneni postupak trajao čitavo to vrijeme, a oštećenik za njegova trajanja ne bi poduzeo nikakvu radnju radi ostvarenja naknade štete, prema navedenom shvaćanju mogao bi nakon pravomoćnosti presude raspolagati novim zastarnim rokom od dodatnih šest godina. Time bi mogućnost ostvarivanja zahtjeva za naknadu štete praktično trajala i dvanaest godina od nastanka štete, premda štetnik sve to vrijeme nije imao nikakvu spoznaju da oštećenik namjerava ostvarivati svoj građanskopravni zahtjev. U slučaju težih kaznenih djela, „automatski“ prekid zastare naknade štete može rezultirati pravom oštećenika da i nakon gotovo deset, petnaest ili dvadeset godina nakon osuđujuće presude po prvi put zatraži naknadu štete, što bi moglo dovesti do narušavanja načela pravne sigurnosti, ali i otežanog dokazivanja relevantnih činjenica u sudskom postupku zbog proteka vremena.

Problematika ovakvog stajališta postoji i u situacijama u kojima oštećenik, koji očekuje osudu štetnika u kaznenom postupku, zbog toga ne poduzima nikakvu radnju radi ostvarenja prava na naknadu štete, već čeka okončanje kaznenog postupka. Nerijetko u dugotrajnim kaznenim postupcima, ako završe odbijajućom ili oslobađajućom presudom, oštećeniku ne pripada pravo na podnošenje tužbe za naknadu štete  u  privilegiranom zastarnom roku (jer je pretpostavka postojanje osuđujuće presude), a trogodišnji zastarni rok za naknadu štete uglavnom protekne još za trajanja kaznenog postupka. Zbog toga je važno da je oštećenik aktivan i da samo vođenje kaznenog postupka ne rezultira zastarom zahtjeva za naknadu štete, tim više što je građanskopravna odgovornost šira od kaznenopravne.

Stoga se čini opravdanim razlikovati situacije u kojima je oštećenik tijekom kaznenog postupka podnio imovinskopravni zahtjev od onih u kojima je ostao potpuno pasivan. Vođenje kaznenog postupka predstavlja aktivnost državnih tijela usmjerenu na ostvarenje javnopravnog interesa kažnjavanja počinitelja, dok je ostvarivanje građanskopravnog zahtjeva za naknadu štete dispozitivno pravo oštećenika, dakle u sferi je privatnog prava i mora biti vezana za oštećenikov zahtjev za naknadu štete pred nadležnim tijelima. Građanskopravna zaštita temelji se na aktivnosti stranaka, a ne na postupanju državnih tijela neovisno o njihovoj volji.

6. Zaključak

Posebna pravila o zastari zahtjeva za naknadu štete uzrokovane kaznenim djelom predstavljaju opravdano odstupanje od općeg režima zastare i odraz su povećane zaštite oštećenika. Međutim, promjene kaznenog zakonodavstva iz 2013. godine otvorile su pitanje važenja odredbi koje učinke građanskopravne zastare vežu uz institut prekida zastare kaznenog progona.

Budući da hrvatsko kazneno pravo više ne poznaje institut prekida zastare kaznenog progona, dvojbeno je može li se i dalje prihvatiti pravno stajalište prema kojem samo vođenje kaznenog postupka dovodi do prekida zastare zahtjeva za naknadu štete. Takvo tumačenje u suprotnosti je s odredbama obveznog prava prema kojem je prekid zastare posljedica aktivnosti vjerovnika usmjerene prema ostvarenju njegova prava.

Stoga se čini opravdanim zastupati stajalište da učinak prekida zastare treba priznati kada oštećenik tijekom kaznenog postupka poduzme konkretnu radnju radi ostvarivanja svojega imovinskopravnog zahtjeva, podnošenjem imovinskopravnog zahtjeva ili pokretanjem parničnog postupka. U protivnom bi se zastara zahtjeva kao institut građanskog prava udaljio od svoje temeljne svrhe i štitio pasivnog vjerovnika, premda mu je svrha poticanje pravodobnog ostvarivanja prava.

De lege ferenda, s obzirom na to da Kazneni zakon više ne poznaje institut prekida zastare kaznenog progona, opravdano je razmotriti izmjenu članka 231. stavka 2. ZOO-a. Zakonodavac bi trebao jasno propisati pod kojim pretpostavkama kazneni postupak utječe na zastaru zahtjeva za naknadu štete počinjene kaznenim djelom, čime bi se uklonile još uvijek postojeće interpretativne dvojbe te preispitala sudska praksa po tom pitanju.

Ana Kuzmanić

Sutkinja Općinskog suda u Splitu