Kazna doživotnog zatvora u kontekstu Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda

Članak 3. Konvencije

Tekst odredbe članka 3. Konvencije glasi: „Nitko se ne smije podvrgnuti mučenju ni nečovječnom ili ponižavajućem postupanju ili kazni.“, iz čega proizlaze tri modaliteta zabranjenog postupanja:

1. mučenje;

2. nečovječno postupanja ili kažnjavanje;

3. ponižavajuće postupanje ili kažnjavanje.

Apsolutna zabrana

Zabranjeno postupanje koje propisuje članak 3. Konvencije predstavlja jednu od temeljnih vrijednosti demokratskog društva koja je najuže vezana uz zaštitu ljudskog dostojanstva.¹ Konvencija predviđa nekoliko apsolutnih zabrana. Naime, radi se o zabrani koja, za razliku od nekih odredaba Konvencije, ne dopušta iznimke.² Prema članku 15. Konvencije, u vrijeme rata ili drugog izvanrednog stanja koje ugrožava opstanak naroda, svaka visoka ugovorna stranka može, u opsegu koji je strogo određen potrebama tih izvanrednih prilika, poduzeti mjere koje derogiraju njezine obveze iz Konvencije, uz uvjet da te mjere nisu nespojive s njezinim ostalim obvezama po međunarodnom pravu. Isti članak propisuje da se, između ostalih, članak 3. ne može derogirati na temelju te odredbe. Čak niti u slučaju najtežih okolnosti, prijetećim opasnostima sigurnosti države ili borbe protiv terorizma, organiziranog kriminala, priljeva migranata ili tražitelja azila.³

U slučaju tvrdnje da su joj povrijeđena prava zajamčena Konvencijom, osoba može zatražiti zaštitu pred Sudom nakon iscrpljenja domaćih pravnih lijekova. U predmetima koji se odnose na članak 3. Konvencije, Sud primjenjuje standard „izvan razumne sumnje“.⁴ Ukoliko bi kazna bila očito nerazmjerna težini počinjenog kaznenog djela, čime je narušeno načelo razmjernosti kaznenog djela i propisane kazne, utoliko bi takva kazna predstavljala povredu čl. 3. Konvencije.⁵

Pozitivne obveze

Osim negativnih obveza suzdržavanja od nanošenja štete osobama pod svojom jurisdikcijom, tumačenjem članka 3., Sud je razvio i tri kategorije pozitivnih obveza država:

1. uspostavu zakonodavnog i regulatornog okvira zaštite

2. uspostavu operativnih mjera za zaštitu određenih pojedinaca od rizika postupanja protivnog članku 3.

3. provođenje učinkovite istrage o uvjerljivim tvrdnjama o takvom postupanju.⁶

Prva dva uvjeta su materijalna, a treći je postupovni.⁷

Usklađenost s Konvencijom

Države ugovornice imaju obvezu stvoriti jurisdikcijski i normativni okvir koji osigurava poštovanje kako negativnih, tako i pozitivnih obveza. To je pravna obveza kojom je svaka država odgovorna za osobe pod svojom jurisdikcijom, uključujući uvjete i strukturu kazne te načine postupanja tijekom njezina izvršavanja.

Konvencija ne zabranjuje izricanje kazne doživotnog zatvora, niti se takva kazna sama po sebi smatra nespojivom s njezinim vrijednostima i ciljevima. Međutim, imajući u vidu načelo razmjernosti, riječ je o sankciji koja je namijenjena za najteža kaznena djela, osobito kaznena djela protiv života i tijela poput teškog ubojstva. Stoga tijekom kaznenog postupka, a osobito prilikom odmjeravanja i izricanja kazne doživotnog zatvora, moraju postojati objektivni i relevantni razlozi koji opravdavaju njezinu primjenu.

Takva kazna mora biti kompatibilna s člankom 3., a da bi ispunjavala taj uvjet, ista mora biti de iure i de facto smanjiva.⁸ Drugim riječima, osuđenik mora imati stvarnu i ostvarivu mogućnost preispitivanja kazne te mogućnost oslobođenja ako daljnje izvršavanje kazne više nije opravdano legitimnim penološkim razlozima.⁹ Pritom je potrebno u svakom individualnom slučaju procijeniti postoje li i dalje razlozi za nastavak izvršavanja kazne doživotnog zatvora, pri čemu se kao relevantni ciljevi uzimaju kažnjavanje, odvraćanje, zaštita javne sigurnosti i rehabilitacija.¹⁰ Održavanje ravnoteže između legitimnih razloga za daljnje izvršavanje kazne i mogućnosti puštanja osuđenika nije statično, već podliježe promjenama tijekom vremena i ovisi o okolnostima svakog pojedinog slučaja.¹¹ Penološki ciljevi kažnjavanja poput odmazde, specijalne i generalne prevencije te zaštite društva, mogu s protekom vremena izgubiti na intenzitetu i opravdanosti, osobito ako osuđenik tijekom izdržavanja kazne pokaže stvarni napredak u procesu rehabilitacije.

Upravo rehabilitacija predstavlja jedan od temeljnih ciljeva suvremenog kaznenog prava i izvršavanja kazni, budući da podrazumijeva osposobljavanje osuđenika za ponovno uključivanje u društvo i život u skladu s pravnim poretkom. Stoga početna opravdanost izricanja kazne doživotnog zatvora ne mora ostati nepromijenjena jer se nakon dugotrajnog izvršavanja kazne postavlja pitanje pitanja opravdanosti takve kazne, a koji odgovor može biti i nezadovoljenje tog uvjeta.

U europskoj kaznenopravnoj politici sve se više naglašava važnost rehabilitacije i reintegracije osuđene osobe u društvo, što se odražava kako u praksi država ugovornica, tako i u standardima razvijenima unutar sustava Vijeća Europe.¹² Sukladno tome, svrha izvršavanja kazne ne može se svesti isključivo na kažnjavanje i zaštitu društva, već mora uključivati i mogućnost osobnog razvoja i socijalne reintegracije osuđenika.

U tom je kontekstu ključno, nakon proteka određenog vremena koje države članice uređuju domaćim propisima, preispitati opravdanost daljnjeg izvršavanja ovakve vrste kazne.¹³ Primjerice, ako je jedan od razloga izricanja takve kazne bio visok rizik od recidivizma i potreba zaštite društva, protekom vremena potrebno je procijeniti postoji li taj rizik i dalje te u kojoj mjeri. Činjenica da je osuđenik u trenutku izricanja kazne predstavljao ozbiljnu opasnost za društvo ne znači nužno da takva opasnost ostaje nepromijenjena nakon dugotrajnog izvršavanja kazne, osobito ako postoje pokazatelji rehabilitacije i promjene ponašanja osuđene osobe.¹⁴ Sud je zauzeo stajalište da preispitivanje kazne doživotnog zatvora treba omogućiti najkasnije nakon proteka dvadeset i pet godina od njezina izricanja, uz potrebu daljnjih periodičnih revizija tijekom izvršavanja kazne.¹⁵

Počevši od 1976. godine, Odbor ministara Vijeća Europe donio je niz rezolucija i preporuka koje se odnose na izvršavanje dugotrajnih kazni zatvora i kazni doživotnog zatvora.¹⁶ U tim se dokumentima postupno razvija pristup prema kojem izvršavanje kazne ne smije biti usmjereno isključivo na represiju i izolaciju osuđenika, već i na očuvanje njihova ljudskog dostojanstva te stvaranje pretpostavki za rehabilitaciju i reintegraciju u društvo.¹⁷

Tako se u preporuci iz 2003. godine naglašava kako izvršavanje kazne zatvora zahtijeva uspostavljanje ravnoteže između održavanja sigurnosti, reda i discipline unutar kaznenih ustanova, s jedne strane, i osiguravanja dostojanstvenih životnih uvjeta, aktivnog režima izdržavanja kazne te konstruktivne pripreme zatvorenika za eventualno puštanje na slobodu, s druge strane.¹⁸

Navedeni standardi temelje se osobito na načelu individualizacije i načelu progresije.¹⁹ Načelo individualizacije podrazumijeva da se prilikom izvršavanja kazne uzimaju u obzir osobne karakteristike, potrebe i okolnosti svakog pojedinog zatvorenika kako bi se izradio individualizirani plan izvršavanja kazne.²⁰ S druge strane, načelo progresije zahtijeva postojanje sustava postupnog napredovanja unutar zatvorskog režima koji osuđeniku omogućuje veću razinu odgovornosti i prilagodbe društvenom životu, ovisno o njegovu ponašanju, stupnju rehabilitacije i procjeni rizika.²¹ Takav pristup odražava suvremeno shvaćanje svrhe kažnjavanja unutar europskog sustava zaštite ljudskih prava, prema kojem ni osobe osuđene na doživotni zatvor ne smiju biti lišene mogućnosti rehabilitacije i nade u eventualno oslobođenje.²²

Iako se može činiti da je kazna doživotnog zatvora, kada se izvršava u cijelosti, rigidna i faktično ne smanjiva, sama činjenica da kazna nije smanjena ne znači automatski da je nespojiva sa zahtjevima članka 3. Konvencije. Prema praksi Europskog suda za ljudska prava, odlučujuće je postoji li stvarna mogućnost rehabilitacije te nastoje li nadležna tijela i zatvorske vlasti aktivno raditi na ostvarivanju tog cilja.²³

Pritom kriteriji i uvjeti za smanjenje kazne, propisani domaćim pravom, moraju biti dovoljno jasni, predvidivi i usklađeni s relevantnom praksom Suda.²⁴ Osobe osuđene na kaznu doživotnog zatvora moraju biti upoznate s time što se od njih očekuje kako bi ostvarile mogućnost preispitivanja ili smanjenja kazne.²⁵ Također, revizija izrečene kazne ne smije biti iluzorna, ona mora predstavljati realni izgled osuđenika za oslobođenjem u slučaju ispunjavanja uvjeta, a mora biti omogućena u razumnom vremenskom razdoblju.

Zaključak

Kazna doživotnog zatvora sama po sebi nije protivna Konvenciji niti vrijednostima koje ona štiti i promiče. Postojanje neusklađenosti s člankom 3. Konvencije ne može se prosuditi isključivo prema činjenici da je ona izrečena, već ponajprije prema načinu njezina izvršavanja i mogućnosti da osuđenik tijekom vremena ima priliku ostvariti napredak, rehabilitaciju i eventualno oslobođenje. U tom kontekstu posebno se naglašava potreba postojanja stvarne mogućnosti preispitivanja kazne te ispunjavanjem određenih uvjeta, postojanje izgleda za oslobođenje, čime se osuđenoj osobi priznaje mogućnost rehabilitacije i reintegracije u društvo. Suvremeni europski standardi zaštite ljudskih prava polaze od stajališta da ni osoba osuđena za najteža kaznena djela ne smije biti lišena ljudskog dostojanstva niti nade u promjenu vlastitog položaja.

Marija Cvjetko, univ. mag. iur.