Prigovor neujednačenosti sudske prakse u ustavnoj tužbi

O ovoj značajnoj ulozi Vrhovnoga suda u presudi Vusić protiv Hrvatske Europski sud za ljudska prava je naveo:

"45. U svjetlu prethodno iznesenog, Sud smatra da postojanje dviju proturječnih odluka Vrhovnoga suda u istome predmetu nije u skladu s načelom pravne sigurnosti. Uloga višega suda u ugovornoj stranci je upravo rješavati sukobe u sudskoj praksi, izbjegavati razilaženja i osigurati jedinstvenu primjenu zakona. Stoga je donošenjem novog rješenja o istome pitanju u istome postupku, suprotnom od prethodnog rješenja, Vrhovni sud u ovome predmetu sâm postao izvor nesigurnosti (vidi, mutatis mutandis, Beian v. Romania (no. 1), prethodno citirano, §§ 37-39). Na taj je način povrijedio načelo pravne sigurnosti, sadržano u članku 6. stavku 1. Konvencije."¹

Iako se članak 116. stavak 1. Ustava izrijekom odnosi samo na Vrhovni sud, kao najviši sud zadužen za osiguravanje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni, ni ta ni bilo koja druga odredba Ustava ne isključuje i ne zabranjuje da i drugi sudovi skrbe za ujednačenost sudske prakse i time pridonose pravnoj sigurnosti i vladavini prava. To stoga što sama bit spomenutih načela po naravi stvari opravdava (i) takav model organizacije sustava za ujednačavanje sudske prakse, a posebice u okolnostima specijalizacije sudova po pojedinim pravnim granama, kakva postoji u Republici Hrvatskoj (v. rješenje broj: U-I-6950/2021 od 12. travnja 2022., t. 17.1.).²

Također, člankom 20. točkom 1. Zakona o sudovima³, Vrhovnom sudu je povjerena posebna zadaća da kao najviši sud osigurava jedinstvenu primjenu prava i ravnopravnost svih u njegovoj primjeni. Pored toga što njegova pravna shvaćanja djeluju snagom svoga autoriteta, navedenu ulogu Vrhovni sud Republike Hrvatske obavlja prvenstveno time da, kao najviši sud i sud posljednje instance, odlučuje o izvanrednim pravnim lijekovima. U navedenu je svrhu pri Vrhovnom sudu Republike Hrvatske ustanovljen Centar sudske prakse kao posebna ustrojstvena jedinica koja prati, analizira i objavljuje sudsku praksu svih sudova u Republici Hrvatskoj te pri ovom sudu djeluje sustav sudske prakse 'SupraNova' kao posebni informacijski sustav u koji se unose konačne odluke svih redovnih i specijaliziranih sudova u Republici Hrvatskoj. Opet, navedena posebna zadaća Vrhovnog suda Republike Hrvatske ne isključuje druga sredstva i mehanizme ujednačavanja pravne prakse pri ostalim sudovima.

Prigovor neujednačene sudske prakse nerijetko je i jedan od argumenata ustavne tužbe u situacijama kada podnositelji smatraju da im je osporenim odlukama ili aktima povrijeđeno pravo na pravično suđenje u okviru proizvoljnosti u tumačenju sudova, mahom redovnih sudova u prvom i drugom stupnju, što redovito potkrjepljuju citiranjima ili navođenjem drukčije prakse u, za njih, istovjetnim pravnim situacijama.

Međutim, da bi podnositelji dobili priliku ispitivanja njihovih prigovora pred Ustavnim sudom, podnesena ustavna tužba mora biti dopuštena, odnosno, između ostaloga prigovor neujednačene sudske prakse treba jasno isticati tijekom prethodnog postupka pred redovnim sudovima, u vidu podnesaka, usmeno na ročištima ili u pravnim lijekovima.

Osim iznimno, kada je Ustavni sud prva "žalbena" instanca, primjerice kod podnošenja ustavne tužbe nakon donošenja presude u skraćenom prekršajnom postupku ili kada je Ustavni sud žalbeno tijelo (kod žalbenih ustavnosudskih postupaka, članci 97. - 103. Ustavnog zakona o Ustavnom sudu Republike Hrvatske⁴) podnositelj mora dokazati da je prethodno i u parničnim i u kaznenim postupcima koristio sva propisana zakonska sredstva i iscrpio redovni put pravne zaštite, da bi ostvario meritorno preispitivanje prigovora.

Iz sljedećih primjera prakse Ustavnoga suda prikazana su rješenja o odbačaju ustavnih tužbi jer su podnositelji isticali nedosljednost sudske prakse prvi puta pred Ustavnim sudom.

Rješenje broj: U-III-1752/2022 od 10. ožujka 2026.

U povodu presude Županijskog suda u Slavonskom Brodu broj: Gž-710/2019-3 od 9. srpnja 2020. kojom je usvojena žalba protustranke podnositelja i preinačena presuda Općinskog suda u Splitu broj: 29 Ps-143/2016-20 od 9. svibnja 2019., odbijen je tužbeni zahtjev podnositelja radi donošenja presude koja zamjenjuje ugovor o najmu stana.

Istodobno s podnošenjem ustavne tužbe podnositelji su Vrhovnom sudu Republike Hrvatske podnijeli prijedlog za dopuštenje revizije u povodu drugostupanjske presude te su dopisom Ustavnog suda broj: U-III-4203/2020 od 16. listopada 2020. obaviješteni da će se zastati s ustavnosudskim postupkom do dovršetka postupka pred Vrhovnim sudom.

Ustavna tužba odbačena je kao nedopuštena jer je u smislu članka 62. Ustavnog zakona o Ustavnom sudu Republike Hrvatske prije podnošenja ustavne tužbe potrebno iscrpiti prethodni pravni put pred redovnim sudovima. Svrha takvog zahtjeva je omogućavanje redovnim sudovima da spriječe ili isprave povredu ustavnih prava podnositelja.⁵

Podnositelj je u ustavnoj tužbi prigovarao navodno nedosljednoj sudskoj praksi, no nije pravilno iscrpio pravni put. Pravno sredstvo za ujednačavanje sudske prakse je upravo prijedlog za dopuštenje revizije koje pravno sredstvo je podnositelj i koristio, no pred Ustavnim sudom nije osporio rješenje Vrhovnog suda broj: Revd-364/2020-2 od 11. ožujka 2020. kojim je njegov prijedlog za dopuštenje revizije odbačen kao nedopušten. Propuštanjem iznošenja Ustavnom sudu bilo kakvih prigovora protiv navedenog rješenja Vrhovnog suda, podnositelj je propustio pravilno iscrpiti pravni put.⁶

Jednaka pravna situacija u povodu koje je podnesena ustavna tužba i donesena rješenja o odbačaju broj: U-III-2160/2023 i U-III-2161/2023 od 12. lipnja 2024. gdje je Ustavni sud utvrdio da su progovori povrede prava na pravično suđenje zbog navodno nedosljedne sudske prakse nedopušteni jer podnositelj nije pravilno iscrpio pravni put. Koristeći zakonom predviđen izvanredni pravni lijek, Vrhovni sud odbacio je rješenjem njegov prijedlog za dopuštenje revizije zbog jedinstvene primjene prava, koje podnositelj nije potom osporio u ustavnoj tužbi, te je stoga i ustavna tužba nedopuštena.

S obzirom na ustavnu zadaću Vrhovnoga suda propisanu u članku 116. Ustava, a koja se tiče osiguravanja jedinstvene primjene prava i ravnopravnost svih u njegovoj primjeni, Ustavni sud prilikom pristupanja ocjeni navoda ustavne tužbe prvenstveno ističe da kad je riječ o tumačenju i primjeni prava na konkretne slučajeve on ne zamjenjuje pravna stajališta nadležnih sudova svojima sve dok sudske odluke ne upućuju na arbitrarnost i/ili samovolju u njihovom donošenju. Zadaća Ustavnog suda nije preuzeti ulogu sudova koji su prvi pozvani tumačiti mjerodavno pravo, već je ograničena na ispitivanje jesu li učinci takve interpretacije sudova suglasni s Ustavom s aspekta zaštite ljudskih prava i temeljnih sloboda. Ustavni sud pazi samo na povrede ustavnih prava na način i u okvirima određenim Ustavom i Ustavnim zakonom, pri čemu zadiranje u Ustavom zaštićena prava mora biti ustavnopravno neprihvatljivo. Ujedno, Ustavni sud načelno ne ulazi u analizu istinitosti činjeničnog supstrata utvrđenog u postupku u vezi s kojim je podnesena ustavna tužba, jer su za ustavnosudski postupak mjerodavne samo one činjenice o čijoj opstojnosti ovisi postojanje povrede ustavnog prava.

Upravo iz navedenih razloga Ustavni sud ocjenjuje izlazi li osporena odluka iz okvira dopuštene sudske interpretacije te je li u okolnostima konkretnog slučaja osporenom presudom došlo do povrede prava zajamčenog člankom 29. stavkom 1. Ustava. No i ta ocjena može biti izložena u meritornom postupku Ustavnoga suda tek nakon što redovni sudovi i konačno Vrhovni sud ispitaju prigovore neujednačene sudske prakse koje podnositelj mora prethodno istaknuti.

U slučajevima kada su redovni sudovi i potom Vrhovni sud mjerodavno raspravili i dali odgovor na prigovore neujednačene sudske prakse u postupku koji prethodi ustavnosudskom, Ustavni sud će meritorno odgovoriti na opetovani prigovor neujednačene sudske prakse izložen u ustavnoj tužbi ako podnositelj argumentacijom dovede u pitanje jasno i obrazloženo pravno shvaćanje redovnih sudova i Vrhovnoga suda o odnosu mjerodavnih propisa u kontekstu ostvarivanja prava o kojima je riječ, zatim jesu li sudovi razmotrili relevantne zakonske odredbe te uzeli u obzir posebnosti konkretne činjenične situacije za koju su iznijeli razloge zbog kojih su donijeli određeni pravorijek. U slučaju da Ustavni sud utvrdi da je osporena odluka donesena u okviru pravnog shvaćanja koje je potvrđeno mjerodavnom praksom Vrhovnog suda, u pravilu ne će naći elemente proizvoljnosti ili očite nerazumnosti koji bi opravdavali ustavnopravnu intervenciju.

Stoga Ustavni sud nije neposredno nadležan brinuti se o ujednačavanju sudske prakse tako dugo dok takva praksa ne utječe na ostvarivanje sastavnica prava na pravično suđenje. U svojoj praksi Ustavni sud je recipirao, u pogledu neujednačene sudske prakse, stajališta Europskog suda za ljudska prava zauzeta, primjerice, u predmetu Nejdet Şahin i Perihan Şahin protiv Turske (br. 13279/05, presuda od 20. listopada 2011.) te Grkokatolička župa Lupeni i ostali protiv Rumunjske (br. 76943/11, § 116., presuda od 29. studenoga 2016.).

Međutim, i na najvišoj sudbenoj instanci može doći do suprotstavljenih mišljenja u istim pravnim situacijama, pa postojanje proturječnih odluka najvišeg suda u državi, čija je ustavna zadaća ujednačavati primjenu prava, dovodi do pravne nesigurnosti te nepovjerenja javnosti u sudbeni sustav. Povjerenje javnosti u sudbeni sustav je jedna od osnovnih sastavnica države utemeljene na vladavini prava.

Upravo u takvim slučajevima Ustavni sud se javlja kao konačni korektiv postupaka i odluka koje su donesene na štetu podnositelja. U odlukama broj: U-III-4716/2020 i U-III-4717/2020 od 19. prosinca 2023. Ustavni sud je usvojio ustavnu tužbu radi povrede prava na pravično suđenje iz članka 29. stavka 1. Ustava i među ostalim naveo:

"9.7.    (...) S time u vezi Ustavni sud podsjeća na odluku broj: U-III-2639/2017 od 4. veljače 2020. (www.usud.hr) u kojoj je istaknuo da je tzv. izvanredna revizija iz članka 382. stavaka 2. i 3. ZPP-a uređena kao pravni lijek čija je primarna zadaća osiguranje jedinstvene primjene zakona i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni.

Uloga je Vrhovnog suda u tom postupku (pokrenutom izvanrednom revizijom) osigurati pravilno i jedinstveno tumačenje zakona, čime Vrhovni sud svojim odlukama izravno utječe na ujednačavanje sudske prakse i pridonosi pravnoj sigurnosti koja je bitna sastavnica vladavine prava. Sukladno tome, institut izvanredne revizije uvijek je povezan s pitanjima od javnog/općeg interesa. Istodobno, preko njega se u najvećoj mjeri očituje ustavna zadaća Vrhovnog suda u smislu članka 116. stavka 1. Ustava. Tim je člankom propisano da Vrhovni sud, kao najviši sud u državi, osigurava jedinstvenu primjenu prava i ravnopravnost građana u njegovoj primjeni. Pretpostavke za dopuštenost te revizije razlikuju se od onih propisanih za redovnu reviziju. One su dijelom specifične jer izražavaju tu osobitu javnopravnu svrhu izvanredne revizije (v. odluku Ustavnog suda broj: U-I-885/2013 od 11. srpnja 2014., "Narodne novine" broj 89/14.).

9.8.      Imajući na umu sve navedeno, a posebice suprotstavljena stajališta najvišeg suda u državi u istovjetnim pravnim situacijama, zbog kojih sam Vrhovni sud postaje izvor pravne nesigurnosti, Ustavni sud ocjenjuje da osporeno rješenje Vrhovnog suda ne zadovoljava kvalitetu obrazložene sudske odluke kakvu zahtjeva pravo na pravično suđenje iz članka 29. stavka 1. Ustava te je kao takvo proizvoljno (v. točku 8.2. obrazloženja ove odluke). Iz tog razloga Ustavni sud utvrđuje da je u postupku pred Vrhovnim sudom došlo do povrede prava podnositeljice ustavne tužbe na pravično suđenje."

Nakon ukidanja osporenog rješenja Vrhovnog suda i osporene drugostupanjske presude, Županijski sud će provesti ponovni postupak u cilju otklanjanja uočenih nedostataka te osiguranja jedinstvene primjene prava i jednakosti svih pred zakonom, u skladu s člankom 116. stavkom 1. Ustava.

Ivana Đuras

viša savjetnica

Ustavni sud Republike Hrvatske