Pristanak oštećenika

Zakon o obveznim odnosima¹ predviđa različite razloge koje isključuju protupravnost štetne radnje, a jedan od tih razloga je i pristanak oštećenika, koji je uređen čl. 1054. ZOO-a:

(1) Tko na svoju štetu dopusti drugome poduzimanje neke radnje, nema pravo od njega zahtijevati naknadu štete prouzročene tom radnjom.

(2) Ništetna je izjava oštećenika kojom je pristao da mu se učini šteta radnjom koja je zakonom zabranjena.

Županijski sud u Puli u odluci Gž 3424/13-2 od 8. rujna 2015. ističe da se citirana odredba odnosi na institut odgovornosti po krivnji, a ne na objektivnu odgovornost, a Županijski sud u Zagrebu u odluci Gž R 669/2021-2 od 31. svibnja 2023. navodi kako je značenje navedene odredbe u tome da kad oštećeni pristane na protuzakonitu radnju mora trpjeti i njezine štetne posljedice za svoju imovinu.

Pravna teorija naglašava da je navedeno pravilo izraženo u maksimi rimskog prava, volenti non fit iniuria – onomu koji pristaje ne čini se nepravda (šteta). Primjerice, kada netko pristane da drugi rastavi njegov neispravni televizor i iskoristi upotrebljive dijelove ili pristane sudjelovati u sportskoj igri u kojoj su moguće ozljede i sl. Također, a s obzirom na to da iz čl. 1054. st. 2. ZOO-a proizlazi da se pristanak ne može dati za radnju koja je zakonom zabranjena, pravna teorija ističe da bi to bio slučaj davanja pristanka na nedopušteni pobačaj, tešku tjelesnu ozljedu itd.).²

Pitanjem postojanja pristanka oštećenika u smislu čl. 1054. ZOO-a bavio se Vrhovni sud Republike Hrvatske (dalje: VSRH) u više svojih odluka. Tako je primjerice u odluci Rev 779/2000-2 od 28. siječnja 2004. utvrdio da su tužitelji dali svoj pristanak u situaciji kad su posudili automobil tuženiku koji je automobilom otputovao u Austriju i kupio oružje koje je pokušao unijeti automobilom u Republiku Hrvatsku, ali je Carinska uprava Republike Slovenije otkrila oružje i oduzela automobil u carinskom postupku. Naime, tužitelji su znali da posuđuju automobil tuženiku za prijevoz oružja i dali novac da kupnju jedne puške za tužitelja B.L. Dakle, tužitelji su s tim što su znali da će tuženik automobilom prevoziti oružje dali svoj pristanak na poduzimanje te radnje radi čega od tuženika ne mogu zahtijevati naknadu štete koja je uzrokovana radnjom na koju su tužitelji pristali.

Nadalje, u odluci Rev-x 434/12-2 od 18. rujna 2013. VSRH navodi kako također postoji pristanak oštećenika u situaciji kad tužitelj dopustio tuženiku da smjesti vrijedne pokretnine (stilski namještaj) u prostor za koji je znao gdje se nalazi. Naime, u konkretnom slučaju tuženik je smjestio predmetne stvari u podrum koji je dvije godine nakon smještaja stvari poplavio uslijed oštećenja kanalizacije za koje ne odgovara tuženik, a tužitelj je za navedeno saznao tri godine nakon smještaja stvari u predmetni prostor jer se do tada za svoje stvari nije interesirao. U takvim okolnostima, smatra se da je tužitelj pristao i na posljedice smještaja stvari u navedeni prostor tim više što se za stvari nije interesirao dugo vremensko razdoblje (tri godine). Da je tužitelj stvari preuzeo na vrijeme, odnosno u nekom razumnom vremenu od njegovog iseljenja, do oštećenja ne bi došlo.

Jednako tako, VSRH je u odluci Rev-x 207/17-5 od 11. svibnja 2017. zaključio da postoji pristanak oštećenika u smislu čl. 1054. ZOO-a. U navedenom predmetu utvrđeno je kako su tužitelji dali svoj pristanak kada su na konkludentan, ali sasvim jasan način izrazili svoju pravu volju da sudjeluju u postupku dražbe, iako su i prije početka dražbe znali za sadržaj popisa društava za kuponsku privatizaciju. Neprihvatljivo je da nakon što su prihvatili pravila i posljedično tome rizik konkretne dražbe, zahtijevaju naknadu štete samo zbog nepravilnog dražbenog popisa i to u situaciji kada su dionice prenesene bez naplate. U protivnom bi svaki sudionik dražbe, prihvaćajući pravila postupka za koja unaprijed zna da imaju određenih nedostataka i sudjelujući u takvom postupku (očekujući da zbog takve odluke neće pretrpjeti nikakvu štetu), od početka i sa sigurnošću uvijek mogao kalkulirati s naknadnim zahtjevom za naknadu možebitne štete. To je bez daljnjega protivno načelu savjesnosti i poštenja (članak 12. ZOO-a), kao jednom od osnovnih načela u obveznopravnim odnosima, posebice i zato jer se radilo o nenaplatnom prepuštanju dionica, odnosno bez odgovarajuće protučinidbe u odnosu na tuženu stranku.

U nastavku slijede još dva primjera iz sudske prakse u kojima su sudovi zaključili da postoji pristanak oštećenika u smislu čl. 1054. ZOO-a:

Stoga je i pravilno zaključeno da ne postoje osnove za naknadu štete a sve sukladno odredbi čl. 1054. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15 i 29/18) obzirom da odgovornost tuženika kao štetnika ne postoji kada je tužiteljica kao oštećena dopustila im poduzimanje radnje sječe obzirom i na očitovanje svoje volje koja je utvrđena posredno i postupanjem tužiteljice kao i međusobnom komunikacijom SMS-om. (Županijski sud u Puli u Gž 24/2017-2 od 14. siječnja 2019.)

…da je tužiteljica, dajući protivno propisima svoju karticu na korištenje osobi koja nema financijskih sredstava, te dajući joj k tome i PIN kartice, morala znati da joj na kartici može nastati trošak koji joj I-tuženica neće imati otkud vratiti, čime je zapravo svjesno pristala i preuzela rizik takvog svog postupka, slijedom čega ista u smislu odredbe iz čl. 1054. st. 1. ZOO/05 ne ostvaruje pravo na naknadu štete od I-tuženice. S obzirom na tako utvrđeno činjenično stanje, pravilno je prvostupanjski sud postupio kada je, sukladno odredbi iz čl. 1054. st. 1. ZOO/05, odbio tužbeni zahtjev tužiteljice kao neosnovan (stavak I. izreke pobijane presude). (Županijski sud u Zagrebu u Gž 2948/2018-2 od 2. lipnja 2020.)

S druge pak strane, VSRH u odluci Rev 2236/1991-2 od 16. siječnja 1992. navodi da davanjem suglasnosti susjedu za izgradnju zida i pomaganjem pri izgradnji oštećenik nije dao svoj pristanak za nastanak štete u vidu vlaženja u njegovoj kući.

U nastavku slijede druge odluke u kojima je utvrđeno kako nema uvjeta za primjenu čl. 1054. ZOO-a.

Člankom 1054. stavak 1. ZOO-a, na koji se prvostupanjski sud poziva u presudi, propisano je da tko na svoju štetu dopusti drugome poduzimanje neke radnje nema pravo od njega zahtijevati naknadu štete prouzročene tom radnjom. Točno jest da je tužiteljica M.K. dala izjavu da je suglasna da se predmetni kanal iskopa na njezinoj parceli a za potrebe odvodnje površinskih i podzemnih voda, međutim, davanjem te suglasnosti ona nije pristala na nastanak prekomjerne štete (da je predmetna parcela izgubila svojstvo građevinskog zemljišta, te da se može smatrati samo   poljoprivrednim zemljištem). U trenutku davanja izjave tužiteljica M.K. nije mogla ni pretpostaviti da će nastati navedena šteta, tako da na istu nije mogla ni pristati. Dakle, odlučujući o zahtjevu za naknadu prekomjerne štete tužiteljice M.K., prvostupanjski sud je pogrešno primijenio materijalno pravo pozivajući se na odredbu članka 1054. stavak 1. ZOO-a. (Županijski sud u Vukovaru u Gž 467/15-3 od 27. listopada 2015.)

Na temelju dokaza provedenih u postupku utvrđene su sljedeće činjenice: - da je tužitelj tijekom kolovoza 2010. izvršio popravak svog osobnog automobila marke Renault Clio 1,5 DCI reg. oznake SL 973-J u autoservisu vlasnika G.T. u F. pokraj P., kojom prilikom je zamijenjen turbo kompresor (turbo punjač), tj. ugrađen je reparirani turbo kompresor s "novim srcem", za koji je tužitelju izdana garancija, a zamijenjena je i cijev dovoda ulja, poklopac bregaste osovine s odušnikom, uljni filter i ulje; - da je nakon prijeđenih 2.000 km na tužiteljevom automobilu ponovno nastao kvar (prekomjerna potrošnja ulja i lošija snaga motora), radi kojeg se tužitelj u studenom 2010. obratio tuženiku, a tuženik je utvrdio da je ponovno pokvaren turbo kompresor; - da je svjedok G.T. priznao tužitelju reklamaciju za reparirani turbo kompresor te je tužitelju ponovno dostavio reparirani turbo kompresor - s novom osovinom rotora, a s polovnim kućištima, i to bez pisanog jamstva; - da je tuženik izvršio ugradnju dostavljenog repariranog turbo kompresora, izmijenio filtere ulja i zraka, ulje i dr., a nije izvršio temeljito čišćenje motora od karbonskog taloga; - da je tužitelj sukladno naputku tuženika idućih 1.000 km smio upravljati automobilom brzinom ne većom od 80 km/h, a nakon toga dovesti automobil radi ponovne izmjene ulja; - da je ponovna izmjena ulja kod tuženika izvršena u veljači 2011. godine; - da je zatim nakon prijeđenih daljnjih 800 km motor u tužiteljevom automobilu počeo gubiti snagu i ispuštati crni dim; - da je tužitelj ponovno dovezao automobil kod tuženika na popravak, a tuženik je utvrdio da se turbo kompresor ponovno pokvario; - da svjedok G.T. nije priznao reklamaciju za posljednji reparirani turbo kompresor smatrajući da kvar nije nastao zbog greške u tom kompresoru, već zbog nečistoća u ulju, a osim toga nije ni dao garanciju za njega jer ga nije ugrađivao; - da je na temelju nalaza i mišljenja gospodarsko-tehničkog vještaka Z.M., dipl. ing., danog u predmetu osiguranja dokaza broj R1-38/11, utvrđeno da je uzrok neispravnosti turbo punjača oštećenje osovine rotora koje se ogleda u prekomjernoj istrošenosti klizne površine osovine na mjestima gdje se ona oslanja u klizne ležajeve, a uzrok oštećenja osovine rotora su prvenstveno nečistoće u ulju kojim se uz ostale dijelove motora podmazuju i ležajevi rotora turbo punjača; - da uspješna i kvalitetna zamjena turbo punjača pretpostavlja prethodno temeljito čišćenje motora i zamjenu dijelova koji tu čistoću trebaju osigurati (filtera, cjevovoda i sl.); - da kod tuženika temeljito čišćenje motora nije izvršeno, iako je prilikom prvog otvaranja tužiteljevog automobila u servisu tuženika (u studenom 2010.) motor bio "sav mastan i zauljen…, da je najveća zauljenost bila oko turbo punjača" kako je u svom iskazu naveo z.z. tuženika; - da je tuženik odbio popraviti tužiteljev automobil, nakon čega je tužitelj automobil odvezao u Auto kuću F. d.o.o. u V. i platio popravak u ukupnom iznosu od 11.502,89 kn, od čega se na novi turbo kompresor odnosilo 8.528,36 kn, a na rad i pripadajući materijal 2.974,53 kn;  - da prema izvješću obrta "Š.T." iz D. cijena repariranog turbo kompresora iznosi 2.700,00 kn plus PDV…Neosnovano tuženik u žalbi tvrdi da je u konkretnom slučaju trebalo voditi računa o odredbi čl. 1054. st. 1. ZOO, koja određuje da tko na svoju štetu dopusti drugome poduzimanje neke radnje, nema pravo od njega zahtijevati naknadu štete prouzročene tom radnjom. Tužitelj nije tuženiku dopustio da ugradnju turbo kompresora izvrši bez prethodnog čišćenja motora. Naprotiv, tužitelj je tuženiku odobrio da obavi sve potrebne radnje kako bi se automobil u potpunosti osposobio. Nije se radilo o tome da je tužitelj kod tuženika bio upoznat koje je sve radove potrebno izvršiti pa da bi nakon toga tužitelj tražio da se čišćenje motora ne obavlja. Stoga protivno žalbenim tvrdnjama tuženika primjena navedene zakonske odredbe u konkretnom slučaju ne dolazi u obzir. (Županijski sud u Bjelovaru u Gž 931/2015-2 od 4. svibnja 2017.)

Tužitelju svakako nije mogla biti nepoznata osobina ceste, kao i njeno stanje, odnosno da se radilo o makadamu, kako je to sam i iskazao, a isto tako je izrijekom iskazao da je kritične zgode bila gusta magla, pa je brzinu svog kretanja  bio dužan prilagoditi preglednosti i atmosferskim prilikama, a iz nalaza i mišljenja vještaka ing. B.M. proizlazi da nije moguće utvrditi brzinu kretanja osobnog vozila tužitelja, time da ako se tužitelj kretao brzinom od oko 30 km/h, tada je kočenjem mogao zaustaviti vozilo prije naleta na šaht, obzirom na potreban zaustavni put od oko 14,4 m, a ako se tužitelj kretao dopuštenom brzinom u naseljenom mjestu od 50 km/h, tada je kočenjem također mogao zaustaviti vozilo prije naleta na šaht, jer je za tu brzinu potreban zaustavni put od oko 33,5 m, a da je tužitelj reagirao kočenjem u trenutku kada je i objektivno mogao uočiti šaht na kolniku, tj. na minimalno 50 m, uspio bi zaustaviti vozilo prije šahta, pri svim brzinama do 61 km/h, time da je iz iskaza vještaka utvrđeno da predmetni šaht nije bio prikriven, da ga se moglo uočiti, imajući pri tome u vidu vidljivost zbog magle koja je prema podacima Državnog hidrometeorološkog zavoda bila 50-100 m. Također, prije naleta na šaht, tužitelj je zaobišao nekoliko takvih štahtova…Dakle, pravna ili fizička osoba nadležna za održavanje ceste je ona koja treba osigurati mjere glede omogućavanja odvijanja sigurnog i nesmetanog prometa, a među strankama nije prijeporno, a to proizlazi i iz policijskog zapisnika o očevidu u vezi štetnog događaja, bio na raspolaganju prometni znak "branik za označavanje zapreka", i prometni znak "obilazak", te se odgovornost tuženika sastoji u njegovom propustu da ti prometni znakovi budu postavljeni na način da sudionicima u prometu pružaju jasnu informaciju da se na toj cesti ne može prometovati. Pritom se tuženik u žalbi neosnovano poziva na odredbu čl. 1054. st. 1. ZOO, a po kojoj odredbi, tko na svoju štetu dopusti drugome poduzimanje neke radnje, nema pravo od njega zahtijevati naknadu štete prouzročene tom radnjom, jer, a kako je to pravilno utvrdio prvostupanjski sud, tužitelj nije dopustio tuženiku da na tužitelju poduzme neku radnju. (Županijski sud u Zagrebu u Gž 2014/17-6 od 29. svibnja 2018.)

Pitanje postojanja pristanka oštećenika u sudskoj praksi se često problematizira u kontekstu pristanka na vožnju u automobilu kojim upravlja osoba pod utjecajem alkohola. Međutim, u takvoj situaciji nije riječ o pristanku oštećenika u smislu čl. 1054. ZOO-a, nego o doprinosu oštećenika u smislu čl. 1092. ZOO-a koji propisuje da oštećenik koji je pridonio da šteta nastane ili da bude veća nego što bi inače bila ima pravo samo na razmjerno sniženu naknadu. Na navedeno upozorava Županijski sud u Varaždinu u odluci Gž 114/2019-3 od 7. listopada 2019. u kojoj navodi da pristanak na vožnju s alkoholiziranim vozačem može biti pravno odlučna činjenica tek ako se dokaže uzročno posljedična veza između činjenice alkoholiziranosti vozača i mehanizma nastanka prometne nezgode, no i u tom kontekstu ne dolazi do primjene čl. 1054. ZOO-a, nego čl. 1092. ZOO-a.

Navedeno pravno shvaćanje potvrđuju i drugi sudovi u nastavku.

Po ocjeni ovog drugostupanjskog suda, pravilno je prvostupanjski sud zaključio da se u okolnostima konkretnog slučaja u kojima su tužitelj pod 2) E.P. i tuženik pod 1) D.Č., tada još u dobrim odnosima, pod utjecajem alkohola nepromišljeno i neodgovorno koristili predmetni automobil pri čemu je tuženik pod 1) D.Č. imao odobrenje tužitelja pod 2) E.P. za korištenje vozila te je upravljajući vozilom zbog neprilagođene brzine izgubio kontrolu, izletio izvan kolnika i udario u kamen i stablo pričinivši totalnu štetu na vozilu, ne radi o pristanku tužitelja pod 2) E.P. na nastanak štete u smislu čl. 163. st. 1. ZOO budući da tužitelj pod 2) E.P. ni u kom slučaju nije htio pa dakle ni pristao na štetnu posljedicu (totalnu štetu na vozilu), već opisano ponašanje toga tužitelja upućuje na njegov doprinos nastanku štete u omjeru od 50%, kako je to pravilno ocijenio prvostupanjski sud. Stoga neosnovano tuženik pod 1) D.Č. prigovara da uopće ne bi odgovarao za štetu za koju ga tužitelji terete. (Županijski sud u Zadru u Gž 3031/14-2 od 19. studenoga 2014.)

Odredbom čl. 1054. ZOO-a propisano je da tko na svoju štetu dopusti drugome poduzimanje neke radnje, nema pravo od njega zahtijevati naknadu štete prouzročene tom radnjom. Činjenica što je tužitelj u alkoholiziranom stanju pristao na vožnju s alkoholiziranim vozačem ne podrazumijeva zaključak o njegovu pristanku na poduzimanje radnje na njegovu štetu. Točno je da su vozači u alkoholiziranom stanju smanjenih vozačkih sposobnosti i da su izgledi za nastanak prometne nesreće veći, međutim po stajalištu ovoga suda ne radi se o posljedici koja nužno mora nastati već onoj koja se kao moguća može predvidjeti. Time se ne bi moglo zaključivati da bi oštećenik pristao na štetnu radnju. I zato se žalitelji neosnovano pozivaju na pogrešnu primjenu materijalnog prava jer je prvostupanjski sud pravilno ocijenio kako nema mjestu suđenju prema odredbi čl. 1054. ZOO-a.  No u pravu je tuženik kada tvrdi da je tužiteljev doprinos šteti prenisko ocijenjen jer i ovaj sud smatra, protivno stajalištu prvostupanjskog suda, kako taj doprinos iznosi 50%. Imajući u vidu okolnosti slučaja kako je to opisao sam tužitelj, umješač i svjedok M.M. ovaj sud ocjenjuje kako višesatno opijanje, činjenica da je i sam tužitelj donio bocu alkoholnog pića, pa potom sjedanje u automobil sa vozačem koji je imao visoku razinu alkohola u krvi i u tom stanju vozio automobil u kasnim noćnim satima (04,00 ujutro), pretpostavlja zaključak o postojanju grubog propusta na strani tužitelja. Zato su u ovom dijelu prihvaćeni žalbeni navodi o postojanju suodgovornosti od 50 %...(Županijski sud u Rijeci u Gž 182/2016-2 od 11. rujna 2018.)

Osnovano tužitelj žalbenim navodima ukazuje da se utvrđene okolnosti koje su prethodile prometnoj nezgodi ne mogu podvesti pod pristanak iz čl.1054. st.1. ZOO-a. Naime, tom odredbom određeno je: „Tko na svoju štetu dopusti drugome poduzimanje neke radnje, nema pravo od njega zahtijevati naknadu štete prouzročene tom radnjom.“, a iz provedenog dokaznog postupka ne može se izvesti zaključak da je tužitelj dopustio M. M. da izgubi nadzor nad vozilom i udari u stijenu. Tužitelj je u pravu i kada tvrdi da je okolnosti da je nakon što je M. M. isključen iz prometa zbog toga što je upravljao vozilom pod utjecajem alkohola (i stoga jer nema vozačku dozvolu odgovarajuće kategorije za upravljanje vozilom kojim je upravljao), ponovno sjeo u vozilo kojim je unatoč izrečenoj mjeri nastavio upravljati M. pod utjecajem alkohola, okolnost koja ukazuje na veliki doprinos tužitelja nastanku štete, dakle okolnost zbog koje tužitelj primjenom čl. 1092. ZOO-a ima pravo samo na razmjerno sniženu naknadu. (Županijski sud u Varaždinu u Gž 1893/2019-2 od 23. travnja 2020.)

…sasvim je jasno da je tužitelj znao za, za upravljanje vozilom, nedopušteni stupanj alkoholiziranosti tuženika, na što ukazuje i sam u tužbenim navodima, radi čega se ne može zaključivati o isključivoj odgovornosti tuženika za nastalu štetu…Slijedom navedenog valjalo je dosuditi tužitelju naknadu samo 50% ukupno pretrpjele štete, s obzirom na utvrđenu odgovornost obaju stranaka za njezin nastanak…(Županijski sud u Dubrovniku u Gž 137/2021-2 od 7. srpnja 2021.)

Naime, sve utvrđene okolnosti koje su prethodile prometnoj nezgodi ne mogu se podvesti pod pristanak iz odredbe čl. 1054. st. 1. ZOO-a koja propisuje da tko na svoju štetu dopusti drugome poduzimanje neke radnje, nema pravo od njega zahtijevati naknadu štete prouzročene tom radnjom. Iz provedenog dokaznog postupka ne može se izvesti zaključak da je tužitelj dopustio tuženiku da vozi navedenom brzinom te da se tom istom brzinom udari u vozilo ispred sebe. Međutim, sve utvrđene okolnosti da je tuženik konzumirao alkohol što je tužitelju bilo poznato, da je tuženik mlađe životne dobi, da je upravljao brzinom od 173 km/h na prometnici na kojoj postoji ograničenje brzine a konačna činjenica da je takvu vožnju tuženika snimao ukazuju na veliki doprinos tužitelja nastanku štete, dakle, okolnost zbog koje se primjenom odredbe čl. 1092. ZOO-a ima pravo samo na razmjerno sniženu naknadu. Pri navedenom ocjena suda prvog stupnja da postoji doprinos tužitelja u omjeru od 50% je po ocjeni ovog suda pravilna i zakonita. (Županijski sud u Puli u Gž 86/2026-2 od 18. svibnja 2026.)


Borna Mišić, sudac Općinskog suda u Vinkovcima