Rujan na Sudu Europske unije

Tako će rujan započeti objavom mišljenja nezavisnog odvjetnika Richarda de la Toura u predmetu Grixta, C-345/2025. Pitanja u navedenom predmetu postavlja malteški sud, Qorti tal-Appell, a pitanja se odnose na tumačenje Uredbe (EZ) br. 864/2007 Europskog parlamenta i Vijeća od 11. srpnja 2007. o pravu koje se primjenjuje na ugovorne obveze,¹ a pitanja glase:

"Obuhvaća li pojam „građanske i trgovačke stvari” iz članka 1. Uredbe Rim II zahtjev kao što je onaj koji je podnijela Država Libija u skladu s prethodno navedenim zakonima kako bi osigurala povrat imovine ostavitelja BC koja se nalazi na Malti?

Obuhvaća li iznimka koja se odnosi na upravna pitanja, koja se navodi u članku 1. Uredbe Rim II, zahtjev kao što je onaj koji je podnijela Država Libija u skladu s prethodno navedenim zakonima kako bi osigurala povrat imovine ostavitelja BC koja se nalazi na Malti?

Ako se utvrdi da se Rim II primjenjuje na ovaj slučaj, koja je razlika između obveze koja proizlazi iz protupravnog postupanja (članak 4. stavak 1. Uredbe) i neopravdanog bogaćenja koje proizlazi iz protupravnog postupanja (članak 10. stavak 1. Uredbe) u predmetu kao što je onaj o kojem se odlučuje pred ovim sudom?"

Stranke u glavnom postupku su Libija kao tužitelj, dok su tuženici odvjetnici koje je odredio nadležni nacionalni (malteški) sud koji zastupaju ostavinu te agent koji zastupa majku ostavitelja kao jednu od navodnih nasljednica i društvo osnovano sukladno malteškom pravu, Capital Resources Limited. U glavnom postupku Libija kao tužitelj traži utvrđenje da se imovina koju je ostavitelj imao na Malti, na svoje ime ili na ime trećih osoba, protivno libijskom pravu drži na Malti te da se ista ima vratiti u Libiju te da se odredi prijenos udjela društva tuženika Državi Libiji. Ostavitelj je rođen u Libiji te je tijekom života bio časnik libijske vojske, primao je libijsku plaću te je osnovao društvo na Malti. Rezolucijom Ujedinjenih naroda br. 1970 iz 2011. naložena je, među ostalim, zabrana putovanja i zamrzavanje imovine u odnosu na ostavitelja.

Vlada Libije pokušala je 2012. utvrditi financijska sredstva, financijsku imovinu i druge gospodarske izvore koji su prijevarno stečeni ili su ih držale osobe koje su izravno ili neizravno povezane s vodećim ljudima prijašnjeg libijskog režima te osigurati njihov povrat.

Nadležni nacionalni sud u konkretnom predmetu pokušava najprije doći do odgovora na pitanje koji pravni izvor primijeniti na konkretnu materiju. Nezavisni odvjetnik je svoje mišljenje objavio 3. rujna 2026.

Nadalje, rujan se nastavio objavom mišljenja nezavisnog odvjetnika Norkusa u predmetu Tillsynsmyndigheten i konkurser, C-371/2025. U navedenom predmetu pitanje postavlja švedski sud, Sundsvalls tingsrätt, a pitanje se odnosi na tumačenje Direktive 2008/94/EZ Europskog parlamenta i Vijeća od 22. listopada 2008. o zaštiti zaposlenika u slučaju insolventnosti njihovog poslodavca² i Uredbe (EU) 2015/848 Europskog parlamenta i Vijeća od 20. svibnja 2015. o postupku u slučaju nesolventnosti,³ a pitanje glasi:

"Mora li se poslodavca smatrati nesolventnim u smislu članka 1. i članka 2. stavka 1. Direktive o zaštiti u slučaju nesolventnosti ako je on predmet:

(a)    restrukturiranja u skladu s nacionalnim pravom, koje nacionalni sud može naložiti te koje znači da gospodarski subjekt koji se suočava s financijskim poteškoćama može, u okviru posebnog postupka, restrukturirati svoje poslovanje pod vodstvom upravitelja, pri čemu će njegova kontrola nad njegovom imovinom biti djelomično ograničena?

(b)    postupka navedenog u Prilogu A Uredbi o nesolventnosti, koji stoga čini postupak u slučaju nesolventnosti u smislu članka 2. točke 4. te Uredbe?

U slučaju potvrdnog odgovora na jedno ili oba prva dva prethodna pitanja, može li se restrukturiranje društva smatrati postupkom u slučaju nesolventnosti u smislu Direktive o zaštiti u slučaju nesolventnosti čak i ako država članica restrukturiranje društva nije prijavila kao postupak obuhvaćen područjem primjene te direktive, a prijavila ga je kao postupak u slučaju nesolventnosti u smislu Uredbe o nesolventnosti?

U slučaju potvrdnog odgovora na drugo pitanje, treba li članak 12. Direktive o zaštiti u slučaju nesolventnosti tumačiti na način da se toj direktivi protivi nacionalno zakonodavstvo koje zaposlenika obvezuje da se registrira kao tražitelj zaposlenja pri javnoj službi za zapošljavanje kako bi jamstvo za plaću pokrivalo plaću za razdoblje trajanja otkaznog roka tijekom kojeg zaposlenik nije radio za drugu osobu (vidjeti presudu u predmetu C-435/10)?

U slučaju potvrdnog odgovora na treće pitanje, treba li Uredbu o nesolventnosti tumačiti na način da zaposlenik može izravno na temelju Direktive o zaštiti u slučaju nesolventnosti zahtijevati da mu se prizna pravo na jamstvo za plaću te stoga i njegovo dospjelo potraživanje plaće (vidjeti presudu u predmetu C-441/99)?"

Tužitelj je u glavnom predmetu bio zaposlen u društvu nad kojim je provođen postupak restrukturiranja te je tijekom tog postupka tužitelj dobio otkaz, ali se tužitelj tijekom trajanja otkaznog roka nije registrirao pri nadležnoj javnoj službi kao tražitelj zaposlenja. Upravitelj je 21. listopada 2022. donio odluku kojom je osobi tužitelju odobrio jamstvo za plaću za razdoblje trajanja otkaznog roka, uključujući regres. Nakon što je radni odnos otkazan, tužitelj je podnio Regionalnom upravnom odboru potvrdu za potrebe izdavanja jamstva za plaću za razdoblje trajanja otkaznog roka. Tužitelj u potvrdi navodi da se do otkaza radnog odnosa nije registrirao pri javnoj službi za zapošljavanje. Upravitelj je stoga izmijenio svoju prvotnu odluku, na način da je tužitelju odbio jamstvo za plaću za razdoblje trajanja otkaznog roka zato što se on tijekom trajanja tog roka nije registrirao pri javnoj službi za zapošljavanje.

Zbog svega gore navedenog, tužitelj podnosi tužbu protiv Švedske. Tužitelj u tužbi navodi da ima pravo na jamstvo za plaću zato što je restrukturiranje društva zapravo postupak u slučaju nesolventnosti u smislu Uredbe o nesolventnosti. Restrukturiranje društva u toj je Uredbi definirano na način da ga treba smatrati postupkom u slučaju nesolventnosti koji je obuhvaćen područjem primjene Direktive o zaštiti u slučaju nesolventnosti. Budući da ta Direktiva ima izravan učinak te uzimajući u obzir utvrđenja Suda Europske unije u predmetu C-435/10, zaposleniku se kao uvjet za dobivanje jamstva za plaću ne može nametnuti obveza registracije pri javnoj službi za zapošljavanje. Tužitelj osim toga navodi da je tijekom trajanja otkaznog roka bio dostupan na tržištu rada iako se nije registrirao pri nadležnoj javnoj službi za zapošljavanje.

S druge pak strane, Švedska kao tuženik navodi da restrukturiranje društva ne ulazi u područje primjene Direktive o zaštiti u slučaju nesolventnosti budući da Švedska navedeni postupak nije prijavila kao postupak obuhvaćen područjem primjene navedene Direktive te restrukturiranje ne znači da je društvo nesolventno u smislu te Direktive.

Sud Europske unije je u presudi u predmetu C-435/10 utvrdio da se Direktivi o zaštiti u slučaju nesolventnosti protivi nacionalno pravilo koje zaposlenika obvezuje da se u slučaju nesolventnosti njegova poslodavca registrira kao tražitelj zaposlenja kako bi mogao u potpunosti ostvariti svoje pravo na plaćanje dospjelih potraživanja plaće. Slijedeći navedenu presudu Suda EU-a, nadležni nacionalni sud smatra da je nesolventnost poslodavca ključna za određivanje primjenjivosti Direktive o zaštiti u slučaju nesolventnosti na konkretni slučaj dok se Uredba o nesolventnosti primjenjuje u slučaju vjerojatne nesolventnosti poslodavca.

Nezavisni odvjetnik Norkus je svoje mišljenje objavio 3. rujna 2026.

Istog dana je nezavisni odvjetnik Spielmann objavio svoje mišljenje u predmetu Okresný súd Banská Bystrica, C-393/25. Pitanje u navedenom predmetu postavlja slovački sud, Ústavný súd Slovenskej republiky, a zahtjev se odnosi na tumačenje Direktive 2008/48/EZ Europskog parlamenta i Vijeća od 23. travnja 2008. o ugovorima o potrošačkim kreditima i stavljanju izvan snage Direktive Vijeća 87/102/EEZ,⁴ a pitanje glasi:

"Treba li članke 8. i 23. Direktive o potrošačkom kreditiranju tumačiti na način da im se protive pravna pravila i sudska praksa nacionalnih sudova koja iz njih proizlazi, kojima se ne dopušta da se u ovršnom postupku po službenoj dužnosti ispita je li vjerovnik povrijedio obvezu procjene potrošačeve kreditne sposobnosti i kojima se ne dopušta primjena sankcije gubitka kamata na pružatelja usluge koji je odobrio kredit potrošaču koji nije kreditno sposoban?"

Glavni postupak se vodi pred slovačkim Ustavnim sudom, a povodom ustavne tužbe u kojoj tužitelj navodi da je mu je povrijeđeno temeljno ustavno pravo na sudsku zaštitu kao i pravo na pošteno suđenje u sudskom postupku u kojem je pravomoćno odbijen njegov zahtjev za obustavu ovršnog postupka.

Tužitelj u ustavnoj tužbi navodi da je 25. svibnja 2017. sklopio ugovor o kreditu s bankom na temelju kojeg ugovora je banka tužitelju kao potrošaču dala zajam u iznosu od 20.000,00 EUR, a podnositelj ustavne tužbe obvezao se da će ga otplatiti u 96 redovitih mjesečnih obroka u iznosu od 343,77 EUR svaki, u ukupnom iznosu od 30 000,70 EUR. Međutim, iz priloga koje podnosi u tužbi se ne vidi je li i na koji način banka procjenjivala kreditnu sposobnost potrošača. Zbog kašnjenja podnositelja ustavne tužbe u plaćanju kredita banka je 1. prosinca 2020. proglasila prijevremeno dospijeće kredita i ugovorom od 23. ožujka 2021. ustupila je tražbinu sadašnjem vjerovniku, odnosno društvu KRUK. Navedeno društvo je protiv tužitelja podnijelo tužbu, a koja je tužitelju dostavljena putem oglasne ploče bez aktivnog sudjelovanja potrošača u navedenom postupku, a nakon što je društvo KRUK ishodilo pravomoćnu presudu kojom je potrošaču naložena isplata preostalog iznosa kredita s kamatama te naknada troškova navedenog postupka, isto to društvo je protiv potrošača pokrenulo ovršni postupak.

Tužitelj je zatražio obustavu ovršnog postupka što je obrazložio time da postoje okolnosti koje se protive izvršenju ovršne isprave. Naime, tužitelj je naveo da je prvostupanjski sud prilikom donošenja presude propustio ispitati je li i na koji način prvotni vjerovnik ispunio obvezu procjene kreditne sposobnosti podnositelja ustavne tužbe. Međutim, zahtjev za obustavu ovrhe je odbijen.

Tužitelj se poziva i na europsku pravo stečevinu navodeći da je Sud EU-a u presudi u predmetu C-377/14, Radlinger i Radlingerová  zauzeo stav prema kojem članak 10. stavak 2. Direktive 2008/48 treba tumačiti na način da se njime nalaže da nacionalni sud po službenoj dužnosti ispita poštovanje obveze pružanja informacije predviđene tom odredbom te da poduzme mjere koje su propisane nacionalnim pravom u slučaju takve povrede.

Bit podnesene ustavne tužbe, kao i prethodnog pitanja koje je posljedica te tužbe, jest utvrđenje mogu li se odredbe, s obzirom na ciljeve Direktive 2008/48/EZ i njezine članke 8. i 23., tumačiti na način da im se protive odredbe i sudska praksa nacionalnih sudova koja iz njih proizlazi kojima se ne dopušta da se u fazi ovršnog postupka po službenoj dužnosti ispita je li vjerovnik povrijedio obvezu procjene potrošačeve kreditne sposobnosti i kojima se ne dopušta primjena sankcije gubitka kamata na vjerovnika koji je odobrio kredit potrošaču koji nije kreditno sposoban.

Nezavisni odvjetnik Spielmann je svoje mišljenje objavio 3. rujna 2026.

Nezavisni odvjetnik Szpunar će 10. rujna 2026. objaviti svoje mišljenje u predmetu C-310/2025, MMWB (Validité de la déclaration concernant la renonciation à la succession) u kojem pitanja postavlja njemački sud, Amtsgericht Hagen, a pitanje se odnosi na tumačenje Uredbe (EU) br. 650/2012 Europskog parlamenta i Vijeća od 4. srpnja 2012. o nadležnosti, mjerodavnom pravu, priznavanju i izvršavanju odluka i prihvaćanju i izvršavanju javnih isprava u nasljednim stvarima i o uspostavi Europske potvrde o nasljeđivanju,⁵ a pitanja glase:

"Može li nasljednica iz jedne države članice u slučaju kada dva suda u dvjema različitim državama članicama, koje se ne podudaraju s uobičajenim boravištem nasljednice, potvrde svoju nadležnost za odlučivanje o nasljeđivanju u skladu s člankom 4. Uredbe o nasljeđivanju, pred jednim od tih sudova dati valjanu izjavu o odricanju u skladu s formalnim zahtjevima važećima u toj državi?

U slučaju potvrdnog odgovora na prvo pitanje:

zamjenjuje li takva izjava o odricanju pred sudom jedne države članice u odnosu na sud druge države članice, koji se također smatra nadležnim za odlučivanje o nasljeđivanju u skladu s člankom 4. Uredbe o nasljeđivanju, izjavu o odricanju koju treba dati pred tim sudom na način da se smatra da je ona valjano dana u trenutku davanja izjave?

Je li tuženica mogla valjano se odreći nasljedstva pred Rechtbankom Limburg (Sud u Limburgu, Nizozemska) kao pisarnicom suda na lokaciji u Roermondu izjavama (odricanjem) od 19. prosinca 2023. odnosno od 24. veljače 2025.?

U slučaju potvrdnog odgovora na prvo i drugo pitanje:

je li u pogledu valjanosti važno je li nasljednica u postupku pred sudom države članice za koji je prvi saznala dala izjavu o odricanju u skladu s formalnim zahtjevima važećima u toj državi ili ona slobodno može odlučiti u kojem će postupku dati izjavu o odricanju?"

Glavno pitanje se odnosi na valjano odricanje od nasljedstva, odnosno na pitanje je li se tuženica valjano odrekla nasljedstva. Tužitelj u glavnom predmetu zahtijeva od tuženice da napusti stan te da isplati tužitelja za sve neplaćene najamnine za navedeni stan, a koji je iznajmio ostavitelj. Ostavitelj je preminuo u Njemačkoj, a tuženica živi u Poljskoj te je bila u braku s ostaviteljem. Tuženica i ostavitelj su bili suvlasnici, svaki u ½ dijela nekretnine koja se nalazi u Nizozemskoj. Tuženica se pred Amtsgericht Hagen nije formalno odrekla nasljedstva dok je pred Rechtbank Limburg (Nizozemska) preko punomoćnika izjavila da se odriče nasljedstva.

Nakon što je saznao za ostavinski postupak pred Amtsgerichtom Hagen tužitelj je zatražio plaćanje od tuženice i to dopisom od 16. kolovoza 2023. Tužitelj, između ostalog, traži plaćanje neplaćenih najamnina u iznosu od 3840,00 EUR uvećanom za kamate u iznosu od 78,25 EUR. Tužitelj je 4. listopada 2023. zatražio izdavanje platnog naloga protiv tuženice kojim zahtijeva plaćanje glavne tražbine u iznosu od 3840,00 EUR i odvjetničkih troškova nastalih u predsudskoj fazi u iznosu od 321,54 EUR. Tuženica je 13. prosinca 2023. podnijela prigovor protiv platnog naloga od 10. studenoga 2023., koji joj je dostavljen 22. studenoga 2023. Nakon prigovora tužitelj je tuženici dopisom od 18. siječnja 2024. otkazao najamni odnos bez pridržavanja otkaznog roka te je od tuženice bezuspješno zatražio predaju stana s rokom do 31. siječnja 2024. Tužitelj smatra da je tuženica nasljednica umrlog jer se nije valjano odrekla nasljedstva.

Unatoč odredbama članaka 4., 17. i 28. Uredbe o nasljeđivanju, postojala su dva ostavinska postupka u dvjema različitim državama članicama. I Rechtbank Limburg kao pisarnica suda na lokaciji u Roermondu i Amtsgericht Hagen potvrdili su svoju nadležnost za odlučivanje o nasljednoj stvari te su vodili ostavinske postupke. Između stranaka nije sporno da se tuženica nije formalno odrekla nasljedstva pred njemačkim sudom.

Nijedan od dvaju sudova u Nizozemskoj ili Njemačkoj koji odlučuju u ostavinskom predmetu nije se proglasio međunarodno nenadležnim u skladu s člankom 4. Uredbe o nasljeđivanju. Nije se poštovala težnja da se o nasljeđivanju u cijelosti raspravi i o njemu odluči po mogućnosti u jednoj državi članici (načelo jedinstva ostavine). Stoga se o ovom sporu ne može već sada odlučivati a da se ne uzmu u obzir odgovori koje bi trebalo pružiti na pitanja formulirana u izreci odluke.

Nadalje, 17. rujna 2026. će nezavisni odvjetnik Szpunar objaviti svoje mišljenje u predmetu C-444/2025, Ersatz-Pilot. Pitanja u navedenom predmetu postavlja njemački Amtsgericht Dresden, a zahtjev se odnosi na tumačenje odredbe Uredbe (EZ) br. 861/2007 Europskog parlamenta i Vijeća od 11. srpnja 2007. o uvođenju europskog postupka za sporove male vrijednosti.⁶

Pitanja glase:

"Je li u skladu s člankom 4. stavkom 4. Uredbe o sporovima male vrijednosti obrazac tužbenog zahtjeva pravilno ispunjen kad sam obrazac ne sadržava nikakvo obrazloženje zahtjeva, već se tužitelj samo poziva na prilog kako bi potkrijepio svoj zahtjev?

Treba li tužbu u kojoj se samo upućuje na prilog u svrhu obrazloženja odbaciti kao nedopuštenu?"

Tužitelj je u glavnom postupku podnio tužbu predavši obrazac A europskog postupka za sporove male vrijednosti. Kao potraživanje je prijavio u točki 7.1. obrasca: 80,52 EUR.

U točki 8.1. obrasca: Obrazložite svoj zahtjev ispunio je: „Vidjeti obrazloženje tužbe u prilogu”.

U prilogu je priložio detaljan podnesak koji ispunjava zahtjeve njemačkog prava utvrđene u članku 253. ZPO-a u pogledu obrazloženja tužbe.

 Slijedom svega navedenog, postavlja se pitanje je li navedeni podnesak u skladu s odredbama i ciljevima Uredbe o sporovima male vrijednosti.

Istog dana, tj. 17. rujna 2026. će nezavisna odvjetnica Medina objaviti svoje mišljenje u predmetu C-449/25,Serviciul pentru Imigrări al judeţului Bihor (Partenariat civil).

U navedenom predmetu zahtjev podnosi rumunjski sud, Curtea de Apel Oradea, a pitanje glasi:

"U slučaju kad se građanin Europske unije koristio slobodom kretanja na način da je otišao u državu članicu različitu od one čiji je državljanin te je u skladu s talijanskim propisima sklopio registrirano partnerstvo s osobom istog spola koja je državljanin treće države, treba li članak 21. stavak 1. Ugovora o funkcioniranju Europske unije tumačiti na način da mu se protivi to da tijela države članice čije državljanstvo građanin Europske unije posjeduje odbiju državljaninu treće države priznati pravo boravka na državnom području te države članice uz obrazloženje da pravo te države članice ne priznaje registrirano partnerstvo između osoba istog spola?"

Tužiteljica u glavnom predmetu je državljanka Velike Britanije koja ima prebivalište u Australiji, a koja je 2024. godine u Italiji, sukladno talijanskim pravilima s državljankom Rumunjske koja ima prebivalište u Rumunjskoj sklopila registrirano partnerstvo. Tužiteljica je 1. siječnja 2025. ušla na državno područje Rumunjske kako bi ondje živjela sa svojom partnericom.

Tužiteljica je 21. veljače 2025. tuženiku podnijela zahtjev za produljenje prava na privremeni boravak u svrhu spajanja obitelji jer je u skladu s rumunjskim propisima najdulje razdoblje boravka bez dozvole trebalo isteći 31. ožujka 2025. Tuženik je 16. travnja 2025. donio odluku o vraćanju s rumunjskog državnog područja. Navodi se da je tužiteljica podnijela zahtjev za produljenje prava na privremeni boravak u svrhu spajanja obitelji u svojstvu člana obitelji rumunjske državljanke na temelju registriranog partnerstva sklopljenog u Italiji a da nije dostavila dokaz da ima pravo na boravak u drugoj državi članici Europske unije u svojstvu člana obitelji rumunjskog državljanina i, osim toga, da tužiteljica s partnericom GH nema djece.

Tužiteljica se poziva na judikaturu Suda EU-a u predmetu C-673/16, Coman. Međutim, sud koji podnosi zahtjev smatra da u konkretnom slučaju postoji razlika u odnosu na predmet Coman. Naime, sud navodi da su u predmetu Coman osobe o kojima je riječ sklopile brak, dok je u konkretnom slučaju riječ o registriranom partnerstvo te da su u predmetu Coman oba bračna druga prethodno imala stalno boravište u državi članici različitoj od države članice odredišta, dok u ovom slučaju tužiteljica i osoba s kojom je ona sklopila registrirano partnerstvo nisu imale stalno boravište ni u državi članici u kojoj su sklopile to registrirano partnerstvo ni u nekoj drugoj državi članici.

Sud koji upućuje zahtjev napominje da iz dokaza iz spisa proizlazi da je Rumunjska prva država članica u kojoj je tužiteljica, britanska državljanka koja boravi u Australiji, živjela kod svoje partnerice 90 dana nakon sklapanja registriranog partnerstva. Sud ističe da su zastupnici koje je imenovala tužiteljica pred njim potvrdili da su tužiteljica i njezina partnerica otišle u Italiju kako bi sklopile registrirano partnerstvo s obzirom na činjenicu da propisi te države članice dopuštaju sklapanje takvog registriranog partnerstva između osoba istog spola, dok u rumunjskim propisima ne postoji takav pravni institut, niti bilo koji drugi sličan institut za osobe istog spola. Isti sud zaključuje da su tužiteljica i njezina partnerica, koja je rumunjska državljanka, koristile pravo na slobodno kretanje, koje ima rumunjska državljanka u svojstvu građanke Europske unije, kako bi otišle u drugu državu članicu, odnosno Italiju, u kojoj je dopušteno sklapanje registriranog partnerstva između osoba istog spola, što je pravna radnja koju nisu mogle sklopiti u Rumunjskoj.

Zbog svega gore navedenog nacionalni sud zahtjeva tumačenje Ugovora o funkcioniranju Europske unije kad je u pitanju sloboda kretanja građana EU-a.

Sud EU-a će 24. rujna 2026. donijeti presudu kojom će protumačiti odredbe Uredbe Rim II i to u predmetu C-176/2025, Steizer.

U navedenom predmetu pitanja postavlja njemački sud, Oberlandesgericht Düsseldorf, a pitanja glase:

"Treba li članak 8. stavak 1. Uredbe Rim II  tumačiti na način da se pravo države za koji se traži zaštita primjenjuje i na pitanje (formalne) valjanosti prijenosa isključivih prava korištenja fotografija s autora na ovlaštenog korisnika?

U slučaju niječnog odgovora na prvo pitanje: Je li pitanje (formalne) valjanosti prijenosa isključivih prava korištenja fotografija s autora na ovlaštenog korisnika uređeno ugovornim pravom, a time i člancima 4. i 11. Uredbe (EZ) br. 593/2008 Europskog parlamenta i Vijeća od 17. prosinca 2008. o pravu koje se primjenjuje na ugovorne obveze (u daljnjem tekstu: Uredba Rim I)?"

Tužitelj u glavnom predmetu je trgovac koji se putem raznih internetskih platformi (između ostalog i e-bay) bavi prodajom automobilskih tepiha. Tužitelj živi i radi u Njemačkoj. Tuženik je fotograf s prebivalištem u Poljskoj kojeg je tužitelj u više navrata u razdoblju od 2014. do 2018. godine usmenim dogovorom angažirao kako bi fotografirao njegovu ponudu automobilskih tepiha. Početkom 2018. godine tuženik je na internetskoj platformi e-bay nudio razne automobilske tepihe te se tom prilikom koristio fotografijama koje je snimio za tužitelja. Sada tužitelj smatra da je tuženik objavom i korištenjem tih fotografija povrijedio njegova prava na korištenje istih. Prvostupanjski sud je prihvatio tužbeni zahtjev. Međutim, tuženik je podnio žalbu i u žalbi navodi da tužitelj nema aktivnu procesnu legitimaciju budući da nije došlo do stvarnog prijenosa prava korištenja fotografija. Naime, tuženik tvrdi da je valjanost prijenosa isključivih prava korištenja fotografija uređena poljskim pravom jer u skladu člankom 4. stavkom 2. Uredbe Rim I treba biti uređena ugovornim pravom. S obzirom na to da je karakteristična ugovorna usluga – izrada fotografija od strane poljskog fotografa i naknadni prijenos prava korištenja i sklapanje ugovora – izvršena u jednoj foto studiju u Poljskoj, poljsko pravo primjenjuje se na temelju ugovornog prava i članka 11. stavka 1. Uredbe Rim I, a prema odredbama poljskog prava zahtijeva se pisani oblik prijenosa prava korištenja fotografija zaštićenih autorskim pravom.

S druge pak strane, tužitelj smatra da se njemačko pravo primjenjuje kao mjerodavno jer se načelo države zaštite, kodificirano u članku 8. stavku Uredbe Rim II primjenjuje i na raspolaganje isključivim pravom korištenja (tzv. teorija podjele). Budući da je povreda počinjena u Saveznoj Republici Njemačkoj i da je, slijedom toga, pravo korištenja fotografija također preneseno u Njemačku, sporazum o ustupanju prava korištenja također je u tom pogledu obuhvaćen njemačkim pravom.

U slučaju primjene načela države zaštite, njemačko pravo bilo bi primjenjivo jer je do povrede došlo na državnom području Savezne Republike Njemačke. U njemačkom pravu prijenos isključivih prava korištenja fotografija je neformalan, posebice usmeni.

Nezavisni odvjetnik Emiliou je svoje mišljenje u navedenom predmetu objavio 23. travnja 2026. te je zaključio da članak 1. stavak 1., članak 10., članak 11. i članak 18. stavak 2. Uredbe Rim I treba tumačiti na način da je, u situaciji koja uključuje sukob zakona, pitanje mogućih zahtjeva u pogledu oblika koje trebaju ispuniti ugovorna licencija ili prijenos autorskog prava kako bi ih se smatralo valjanima ili dokazanima uređeno materijalnim pravom/pravima određenim(a) pravilima utvrđenima u toj uredbi.

Istog dana Sud EU-a će objaviti presudu u predmetu C-190/25, Zelabrich u kojem pitanja postavlja njemački sud, Oberlandesgericht Stuttgart, a pitanja se odnose na tumačenje Uredbe Vijeća (EZ) br. 2201/2003 od 27. studenoga 2003. o nadležnosti, priznavanju i izvršenju sudskih odluka u bračnim sporovima i u stvarima povezanim s roditeljskom odgovornošću, kojom se stavlja izvan snage Uredba (EZ) br. 1347/2000,⁷ a ista glase:

" 1. Je li talijanski delibacijski postupak pred nadležnim Corteom d’appello di Napoli (Žalbeni sud u Napulju, Italija) u skladu s člankom 8. stavkom 2. Ugovora od 18. veljače 1984. između Svete Stolice i Talijanske Republike, kojim je izmijenjen Lateranski ugovor od 11. veljače 1929., postupak za poništaj braka u smislu članka 19. stavka 1. Uredbe Bruxelles II bis?

2. Ako je odgovor na prvo pitanje potvrdan:

dopušta li se sudu u Njemačkoj pred kojim je postupak radi izricanja razvoda započeo ranije da zastane sa svojim postupkom u skladu s nacionalnim odredbama protivno članku 19. stavku 1. Uredbe Bruxelles II bis u korist suda pred kojim je postupak započeo kasnije i koji treba odlučiti u delibacijskom postupku?"

U glavnom postupku riječ o razvodu braka koji je sklopljen u Napulju (Italija) između supruga koji je talijanski i njemački državljanin i supruge koja je ruska državljanka, a u braku je rođeno dvoje maloljetne djece. Podnositelj zahtijeva podnio je tužbu za razvod braka tijekom 2022. godine pred Amtsgericht Stuttgart (Njemačka). Taj sud, osim što treba izreći razvod, po službenoj dužnosti treba odlučiti i o izravnanju mirovinskih prava, a na zahtjev druge stranke u postupku i o uzdržavanju nakon razvoda. Osim navedenog, tužitelj je i pred Tribunaleom Ecclesiastico Interdiocesano Partenopeo poništaj braka. Brak je pravomoćno poništen presudom od 28. veljače 2024., koju je Vrhovni sud Apostolske signature 27. svibnja 2024. proglasio izvršivom. Corte d’appello di Napoli koji od 31. srpnja 2024. odlučuje u delibacijskom postupku još nije odlučio o utvrđenju građanskopravnog učinka odluke talijanskog crkvenog suda.

Rješenjem od 20. studenoga 2024. Amtsgericht Stuttgart zastao je s brakorazvodnim postupkom i odlučivanjem o njegovim posljedicama uz obrazloženje da bi brakorazvodni postupak i odlučivanje o njegovim posljedicama postali bespredmetni u Njemačkoj kad bi se brak poništio na temelju pozitivne delibacijske odluke napuljskog suda.

Druga stranka u postupku smatra da sa svojim postupkom ne treba zastati Amtsgericht Stuttgart nego napuljski sud. Prema njezinu mišljenju općinski sud ne može zanemariti obvezujuću odredbu mjerodavne Uredbe Bruxelles II bis. Osim toga, talijansko pravo ne priznaje učinak crkvene presude o poništaju na ekonomske posljedice braka.

Nezavisni odvjetnik Richard de la Tour je 30. travnja 2026. objavio svoje mišljenje u kojem je naveo da članak 19. stavak 1. Uredbe Bruxelles II bis treba tumačiti na način da talijanski postupak priznavanja odluke o ništavosti braka koju je donio crkveni sud, koji se vodi pred Corteom d’appelo (žalbeni sud, Italija) nadležnim na temelju članka 8. stavka 2. Lateranskog konkordata od 11. veljače 1929. sklopljenog između Italije i Svete Stolice, izmijenjenog sporazumom, i njegova Dodatnog protokola, potpisanog u Rimu 18. veljače 1984., nije postupak za poništaj braka u smislu članka 19. stavka 1. Uredbe kako je izmijenjena.

Iz svega navedenog da se zaključiti da će ovo biti zanimljiv rujan budući da će Sud EU-a u svojim presudama i mišljenjima nezavisnih odvjetnika zauzimati stajališta u različitim područjima, a poglavito će biti zanimljivo gleda li se kroz prizmu europskog međunarodnog privatnog prava.

Mia Mišić, mag. iur., sutkinja Općinskog suda u Vinkovcima