Agencijski rad pod algoritamskim upravljanjem: raspodjela obveza iz Akta o UI-ju u trostranom odnosu

1. Uvod

Isti sustav za dodjelu zadataka u skladištu korisnika stvara dva različita pravna položaja, ovisno o tome je li radnik u radnom odnosu s korisnikom ili je ustupljen preko agencije za privremeno zapošljavanje. Sustav svakom radniku određuje redoslijed rada, mjeri vrijeme po pojedinoj stavci i sastavlja dnevnu ocjenu radnog učinka. Na istim poslovima i pod istim sustavom rade radnici korisnika i ustupljeni radnici. Za radnike korisnika pravni je položaj jasan. Korisnik im je istodobno poslodavac i subjekt koji uvodi sustav, pa korisnika terete i radnopravne obveze i obveze iz Akta o umjetnoj inteligenciji¹.

Kada je riječ o ustupljenim radnicima, pravni položaj se razdvaja na dva subjekta. Ustupljenim radnicima je poslodavac agencija, koja nema nikakav doticaj s UI sustavom, dok sustavom upravlja korisnik s kojim radnici nemaju sklopljen ugovor o radu.

Ustupljeni radnici su tako izravno izloženi algoritamskom upravljanju. Ustupljeni radnik obavlja poslove kod korisnika privremeno i bez ugovornog odnosa s korisnikom. Taj strukturni položaj pogoduje automatiziranom raspoređivanju jer korisnik prema radniku nema obveze upravljanja radnim odnosom koje bi nametale provjeru izlaznog rezultata sustava prije donošenja odluke. Ustupljeni radnik s lošom dnevnom ocjenom neće morati obaviti razgovor s nadređenim, već je posljedica loše dnevne ocjene izostanak poziva za rad sljedeći tjedan. Ta kategorija radnika, čija je pravna zaštita razdijeljena između agencije i korisnika, dolazi pod automatizirani režim raspoređivanja rada bez mehanizma koji bi podvrgnuo provjeri izlazni rezultat sustava. Broj ustupljenih radnika u logistici, proizvodnji i uslugama pritom kontinuirano raste, pa opisana praznina u zaštiti tih radnika poprima širi razmjer.

Iz te razdijeljene odgovornosti proizlaze četiri pitanja kojima se bavi ovaj članak:

a) tko je u trostranom odnosu subjekt koji uvodi sustav i kako se taj status određuje,

b) tko ustupljenim radnicima duguje obavijest prije stavljanja sustava u upotrebu te tko im osigurava ljudski nadzor i osposobljavanje,

c) prema kome ustupljeni radnik ostvaruje pravo na objašnjenje i tko odgovara za štetu prouzročenu izlaznim rezultatima sustava,

d) kako sporazum o ustupanju može premostiti razdvojene obveze dvaju subjekata i što bi trebalo izmijeniti u propisima kako bi se otklonile pravne praznine.

Analiza se temelji na odredbama ZOR-a o privremenom zapošljavanju,² Direktivi 2008/104/EZ o radu preko poduzeća za privremeno zapošljavanje³ i Aktu o UI, uz pravila GDPR-a o ulogama u obradi osobnih podataka. Primjena Akta o UI na trostrani odnos agencijskog rada do sada nije obrađena u stručnoj literaturi.

2. Normativni okvir: trostrani odnos i kriterij nadležnosti

2.1. Agencija kao poslodavac, korisnik kao mjesto stvarne kontrole

Trostrani odnos počiva na sporazumu o ustupanju radnika između agencije i korisnika te na ugovoru o radu za privremeno obavljanje poslova između agencije i radnika. Agencija je poslodavac ustupljenom radniku, no rad se obavlja pod nadzorom i prema uputama korisnika, uz jamstvo osnovnih uvjeta rada jednakih uvjetima rada radnika korisnika na istim poslovima, sukladno načelu jednakog postupanja iz čl. 5. Direktive 2008/104. ZOR raspodjelu obveza dopunjuje pravilom iz čl. 50. st. 1., prema kojem se korisnik u odnosu na ustupljenog radnika smatra poslodavcem u smislu primjene propisa o sigurnosti i zaštiti zdravlja na radu te posebnoj zaštiti određenih skupina radnika. Tim pravilom ZOR zaštitne obveze vezuje uz stvarno radno okruženje, a ne uz ugovorni odnos, što je normativno polazište za raspodjelu obveza iz Akta o UI u trostranom odnosu.

2.2. Subjekt koji uvodi sustav: faktična kontrola kao kriterij

Sukladno čl. 3. toč. 4. Akta o UI-ju, subjekt koji uvodi sustav je onaj tko UI sustav upotrebljava u okviru vlastite nadležnosti.⁴ Za sustav dodjele zadataka, rasporeda i ocjenjivanja radnog učinka kod korisnika taj status pripada korisniku jer je korisnik nabavio sustav, određuje njegovu upotrebu i raspolaže izlaznim rezultatima. Činjenica da dio radnika obuhvaćenih sustavom nema ugovor o radu s korisnikom ne utječe na tu kvalifikaciju, jer definicija iz čl. 3. toč. 4. Akta o UI-ju ne upućuje na ugovorni odnos prema zahvaćenim osobama, nego na stvarnu upotrebu sustava.

Graničan je slučaj agencije s pristupom UI sustava korisnika. Korisnik može ugovorom o ustupanju agenciji omogućiti uvid u izlazne rezultate sustava koji se odnose na njezine radnike, a ponekad i u tehničke ovlasti za podešavanje rasporeda ili potvrđivanje obrada. Sama mogućnost uvida u izlazne rezultate agenciju ne čini subjektom koji uvodi sustav, jer agencija sustav ne upotrebljava u okviru vlastite nadležnosti, nego prima gotove izlazne rezultate. Ako agencija može mijenjati parametre, potvrđivati rasporede rada ili pokretati obrade, njezine tehničke ovlasti prema definiciji iz čl. 3. toč. 4. Akta o UI zadovoljavaju kriterij upotrebe sustava u okviru vlastite nadležnosti. Iz toga proizlazi da agencija za taj opseg upotrebe ulazi u obveze subjekta koji uvodi sustav iz čl. 26. Akta o UI-ju, neovisno o tome što korisnik iste obveze nosi za vlastitu upotrebu istog sustava. Sporazum o ustupanju koji ne razgraničava tehničke ovlasti agencije ostavlja oba subjekta u neizvjesnosti glede raspodjele tih obveza.

Agencija pritom nije izvan dosega primjene Akta o UI-ju jer predstavlja subjekt koji uvodi sustav za vlastite UI sustave. Alat kojim agencija razvrstava kandidate i dodjeljuje ustupanja ulazi u krug visokorizičnih sustava iz Priloga III. toč. 4. podtoč. (a) Akta o UI-ju kao sustav za zapošljavanje i odabir, a alat za odluku o tome kojeg će radnika predložiti za produljenje ustupanja ulazi u krug sustava iz podtoč. (b) kao sustav za odluke o uvjetima rada. U trostranom odnosu postoje, dakle, najmanje dva visokorizična sustava s dva različita subjekta koji ih uvode: sustav agencije za dodjelu ustupanja i sustav korisnika za upravljanje radom. Ustupljeni radnik prolazi kroz oba sustava, a nijedan od dvaju subjekata koji ih uvode ne raspolaže cjelinom algoritamskog režima kojemu je radnik izložen.

2.3. Dva sustava, jedan radnik

Dva algoritamska sustava kojima je ustupljeni radnik izložen sadržajno se nadovezuju, što njihov kumulativni učinak na položaj radnika čini složenijim od zbroja pojedinačnih izloženosti. Naime, dnevna ocjena učinka od strane korisnika vraća se agenciji kao povratna informacija, a sustav agencije za dodjelu ustupanja ugrađuje tu ocjenu u interni rejting radnika, a rejting određuje kvalitetu sljedećeg ustupanja, pa radnik s nižim rejtingom dobiva kraća i lošije plaćena ustupanja, na kojima je teže ostvariti povoljnu ocjenu. Rezultat takvog postupanja je krug međuovisnosti u kojemu ocjena iz jednog sustava sadržajno određuje uvjete rada u drugom sustavu, bez normativnog mehanizma koji bi podvrgnuo nadzoru taj spoj dvaju sustava.

Nadzorna osoba korisnika, sukladno čl. 26. st. 2. Akta o UI-ju, nadzire sustav korisnika i njegove izlazne rezultate. Nadzorna osoba agencije nadzire sustav dodjele ustupanja. Sadržajna veza između dvaju sustava, na kojoj nastaju učinci za karijeru radnika, nije predmet nadzora nijednog od subjekata. Iz toga proizlazi kako u trostranom odnosu sporazum o ustupanju mora urediti pravo radnika na preispitivanje rejtinga kod agencije, uz uvid u korisnikovu ocjenu iz koje je izveden rejting, jer bez te ugovorne veze nadzorne obveze dvaju subjekata ne pokrivaju cjelinu algoritamskog režima kojemu je radnik izložen.

3. Neusklađenosti u raspodjeli obveza

3.1. Obavijest prije stavljanja u upotrebu: normativna praznina u trostranom odnosu

Prema čl. 26. st. 7. Akta o UI-ju, prije stavljanja visokorizičnog sustava u upotrebu ili korištenja na radnom mjestu, obvezu obavješćivanja predstavnika radnika i zahvaćenih radnika imaju subjekti koji uvode sustav u svojstvu poslodavca. Korisnik je subjekt koji uvodi sustav, ali prema ustupljenim radnicima nije poslodavac. Agencija je ustupljenim radnicima poslodavac, ali nije subjekt koji uvodi sustav te za ispunjavanje obveze obavijesti nema niti informacija niti propisane obveze. Stoga se lako može zaključiti kako nitko nije dužan ustupljenim radnicima dati obavijest, iako rade pod istim sustavom kao radnici korisnika, koji imaju pravo na obavijest.

No svrha obavijesti je da radnici na radnom mjestu znaju da su podvrgnuti visokorizičnom sustavu, a ta svrha ne razlikuje radnike prema ugovornoj vezi, jer rizik sustava jednako pogađa radnike korisnika i ustupljene radnike. Uporište za funkcionalno tumačenje daje i domaće pravilo o korisniku kao poslodavcu za propise o zaštiti na radu, jer je obavijest o sustavu po svojoj naravi zaštitna mjera vezana uz radno okruženje. Korisnik stoga duguje obavijest svim radnicima na radnom mjestu obuhvaćenima sustavom, uključujući ustupljene radnike. O uvođenju sustava korisnik obavještava agenciju sporazumom o ustupanju, kako bi i ona mogla ispuniti informacijsku obvezu prema vlastitom radniku.

U prilog takvom funkcionalnom tumačenju govori i sam tekst odredbe članka 26. st. 7. Akta o UI-ju prema kojem se svojstvo poslodavca veže uz obveznika obavijesti, a krug primatelja određen je pojmom zahvaćenih radnika, bez ograničenja na vlastite zaposlenike. Korisnik koji ima barem jednog vlastitog radnika zahvaćenog sustavom nesporno je obveznik primjene ove odredbe, a ustupljeni radnici na istom radnom mjestu zahvaćeni su radnici prema sadržaju odredbe. Tekstualna praznina u punom smislu ostaje, dakle, samo kod korisnika bez ijednog vlastitog radnika koji su zahvaćeni sustavom, dok je u tipičnoj mješovitoj sredini obavijest ustupljenima izvediva već iz teksta same odredbe.

3.2. Pravo na objašnjenje prema korisniku, spor o otkazu s agencijom

Pravo na jasno i smisleno objašnjenje uloge sustava u odlučivanju zahvaćena osoba ostvaruje prema subjektu koji uvodi sustav.⁵ Za ustupljenog radnika to znači da mu korisnik mora dati objašnjenje ocjene učinka. No radnopravne posljedice te ocjene izvodi agencija, koja radnika povlači s ustupanja, ne nudi mu novo ustupanje ili mu otkazuje ugovor o radu zbog prestanka potrebe za radom. Radnik tako ima pravo na pravni lijek koji podnosi protiv odluke agencije kao poslodavca, a dokaznu podlogu za njezino osporavanje mora tražiti od korisnika, izvan spora i bez radnopravnog zahtjeva prema korisniku. Agencija u sporu može tvrditi da ne zna razloge ocjene, jer ne raspolaže dokumentacijom sustava.

Pravila o teretu dokazivanja i o ovlastima suda djelomično popunjavaju tu prazninu. Otkaz ugovora o radu koji je dala agencija kao poslodavac, obrazložen prestankom potrebe kod korisnika, a stvarno izveden iz algoritamske ocjene, podliježe redovnoj sudskoj kontroli opravdanosti, u kojoj sud od agencije može tražiti da dokaže razloge takve odluke. Agencija se pritom ne može uspješno braniti na način da joj nije bila dostupna dokumentacija korisnika, jer onaj tko odluku temelji na tuđoj ocjeni mora osigurati pristup njezinim razlozima ili odustati od odluke koja se temelji na podacima koji nisu dostupni. Uslijed navedenih okolnosti agencije imaju izravan poslovni interes da sporazumom o ustupanju unaprijed ugovore pravo uvida u izlazne rezultate i objašnjenja sustava.

Vremenski okvir dodatno otežava položaj radnika. Rokovi za zaštitu prava iz radnog odnosa su kratki i teku od dostave odluke, a objašnjenje iz čl. 86. Akta o UI-ju radnik traži od korisnika, uz vrijeme potrebno za odgovor i moguće odugovlačenje. Radnik zato podnosi zahtjev za zaštitu prava i tužbu na temelju pretpostavki o razlozima, prije nego što dobije objašnjenje. Rok za dostavu objašnjenja, ugovoren sporazumom i usklađen s rokovima radnopravne zaštite, jedini je način da radniku bude dostupno objašnjenje dok mu ti rokovi još teku.

3.3. Participacija i osposobljavanje

Participacijska prava kod korisnika ostvaruje radničko vijeće korisnika, koje se savjetuje o uvođenju sustava i daje suglasnost za odluke o podacima o radnicima⁶. Ustupljeni radnici u tom tijelu nemaju svoje predstavnike, a upitno je i obuhvaća li suglasnost za obradu podataka o radniku i podatke ustupljenih radnika, jer oni prema korisniku nisu radnici u ugovornom smislu. U navedenom slučaju sustav kod korisnika obrađuje podatke svih na radnom mjestu pa suglasnost radničkog vijeća korisnika mora obuhvatiti i kategorije podataka ustupljenih radnika, a radničko vijeće pri odlučivanju mora uzeti u obzir njihov položaj. Kod agencije, s radnicima raspršenima po korisnicima, radničko vijeće u pravilu nije ni utemeljeno pa kolektivni glas ustupljenih radnika izostaje kod oba subjekta.

Sloboda sindikalnog udruživanja ne poznaje ograničenje prema poslodavcu pa sindikat može popuniti tu prazninu. Sindikat prisutan kod korisnika može učlaniti i ustupljene radnike te njihove interese zastupati prema objema stranama. Kolektivnim ugovorom kod korisnika mogu se ugovoriti jamstva za sve radnike na radnom mjestu obuhvaćene sustavima, uključujući ustupljene radnike.

Paralelna praznina postoji u slučaju osposobljavanja radnika. Naime, opće osposobljavanje za rad na siguran način kod korisnika pokriva pravilo o korisniku kao poslodavcu za zaštitu na radu, a UI pismenost iz čl. 4. Akta o UI-ju tereti i agenciju i korisnika za vlastito osoblje koje upravlja navedenim sustavima. Ustupljeni radnik koji je zahvaćen algoritamskim sustavima radi, a da njima ne upravlja, pa mu je potrebno razumijevanje utjecaja sustava na vlastite zadatke, normu i ocjenu. Tu obvezu informiranja prirodno nosi korisnik, kao dio upoznavanja s uvjetima rada na ustupljenim poslovima, a sporazum o ustupanju treba odrediti sadržaj i trenutak tog upoznavanja.

3.4. Jednako postupanje pri postavljanju parametara sustava

Načelo jednakog postupanja jamči ustupljenom radniku osnovne uvjete rada barem jednake uvjetima rada radnika zaposlenih izravno kod korisnika na istim poslovima. U sredini pod algoritamskim upravljanjem uvjeti rada nisu sadržani samo u pravilniku i ugovoru o radu, već i u samim parametrima sustava, primjerice u normi po satu, pravilima dodjele poželjnih i nepoželjnih zadataka te pragovima za upozorenja. Nepovoljniji parametri za ustupljene radnike, primjerice viša norma ili redoslijed dodjele kojim radnici korisnika imaju prednost pri lakšim zadacima, povreda su načela jednakog postupanja jednako kao niža plaća.

Predmet dokazivanja pritom nije odredba ugovora o radu, već bi to bila sama konfiguracija sustava. Konfiguracija sustava je dostupna samo korisniku i dobavljaču. Radniku i agenciji dokaznu podlogu daju objašnjenje iz čl. 86. Akta o UI-ju, usporedba vlastitih zadataka i normi s poznatim zadacima radnika korisnika te, u sporu, sudski nalog korisniku za dostavu dokumentacije parametara.

4. Odgovornost za štetu i uloge u obradi podataka

Za štetu koju ustupljeni radnik pretrpi na radu ili u vezi s radom kod korisnika ZOR predviđa poseban režim naknade, s odgovornošću koja je raspoređena između agencije i korisnika. Šteta nastala primjenom visokorizičnog sustava, primjerice raspoređivanjem protivnim pravilima o odmorima ili ocjenom koja je dovela do gubitka ustupanja, šteta je u vezi s radom kod korisnika u smislu čl. 51. st. 3. ZOR-a, pa ustupljeni radnik naknadu može potraživati od agencije ili korisnika sukladno čl. 111. ZOR-a. Raspodjela odgovornosti između agencije i korisnika pitanje je njihova međusobnog odnosa i ne utječe na opseg zahtjeva radnika prema bilo kojoj strani; sporazum o ustupanju, sklopljen bez sudjelovanja radnika, ne može oduzeti ni umanjiti taj zahtjev.

U obradi osobnih podataka uloge se određuju prema stvarnom odlučivanju o svrhama i sredstvima obrade. Korisnik je voditelj obrade podataka svih radnika pod sustavom dodjele zadataka, uključujući ustupljene radnike. Agencija je voditelj obrade za vlastite kadrovske evidencije i za vlastiti sustav odabira. Kada ocjena učinka koju je korisnik utvrdio postaje agenciji podloga za odluke o radnom odnosu, nastaje razmjena osobnih podataka između dvaju voditelja obrade, za koju treba pisano urediti pravnu osnovu, opseg i rokove čuvanja, a po potrebi i odnos zajedničkih voditelja obrade iz čl. 26. GDPR-a⁷. Neformalne povratne informacije korisnika o radnicima, uobičajene u praksi, obrada su osobnih podataka bez pisano utvrđene pravne osnove i kao takve predmet su nadzora Agencije za zaštitu osobnih podataka.

Direktivom (EU) 2024/2831 platformskim radnicima priznaju se izričita prava prema algoritamskim sustavima: zabrana određenih kategorija obrade, pravo na ljudski nadzor nad značajnim odlukama te pravo na preispitivanje.⁸ Ustupljeni radnik pod sustavom kojim upravlja korisnik, po funkcionalnom položaju usporediv s platformskim radnikom, ta prava nema, jer agencijski rad ostaje izvan područja primjene te direktive. Razlika u razini zaštite nema normativnog opravdanja ni u naravi algoritamskog upravljanja ni u stupnju rizika kojemu su radnici izloženi.

Nadzorna nadležnost prati istu podjelu. Inspekcija rada kod korisnika nadzire zaštitu na radu i jednako postupanje, kod agencije uvjete ustupanja i ugovore. Tijelo za nadzor tržišta nadzire obveze subjekta koji uvodi sustav prema Aktu o UI-ju, a Agencija za zaštitu osobnih podataka obradu kod obaju voditelja. Radnik čiji je gubitak ustupanja posljedica algoritamske odluke u zaštiti prava upućen je na četiri tijela, od kojih svako ima nadležnost za dio situacije. Podnošenje prijava usporedno svim nadležnim tijelima, s istim činjeničnim opisom, procesno je korisno jer nalaz jednog tijela ostalima može poslužiti kao podloga.

5. Prijedlog rješenja s analizom

5.1. Sporazum o ustupanju kao instrument povezivanja obveza

Razdvojene obveze može povezati jedino ugovor između dvaju nositelja, odnosno sporazum o ustupanju radnika. Predlaže se pet obveznih elemenata za svaki sporazum kod korisnika s visokorizičnim sustavima upravljanja radom.

Prvim elementom korisnik u sporazumu navodi visokorizične sustave kojima će biti podvrgnuti ustupljeni radnici, s namjenom i kategorijama podataka. Bez tog popisa agencija ne može ispuniti vlastite informacijske obveze prema radniku ni procijeniti uvjete rada na koje radnika upućuje.

Drugim elementom korisnik se obvezuje ustupljenim radnicima dati obavijest iz čl. 26. st. 7. Akta o UI-ju istog sadržaja i u istom trenutku kao vlastitim radnicima te ih upoznati s načinom na koji sustav utječe na zadatke, normu i ocjenu.

Trećim elementom korisnik se obvezuje agenciji i radniku na zahtjev dostaviti objašnjenje iz čl. 86. Akta o UI-ju za svaku ocjenu ili odluku sustava upotrijebljenu kao podlogu odluke o ustupanju ili o radnom odnosu, u roku prilagođenom rokovima zaštite prava iz radnog odnosa, i štiti samu agenciju u sporu, jer joj omogućuje da vlastite odluke obrazloži provjerljivim razlozima.

Četvrtim elementom stranke uređuju razmjenu podataka, uz taksativan popis podataka o učinku koje korisnik smije prenositi agenciji, svrhu, rokove čuvanja i zabranu neformalnih povratnih informacija izvan popisa, s kvalifikacijom uloga u obradi.

Petim elementom stranke ugovaraju jamstvo jednakog postupanja u algoritamskim parametrima: norme, pragovi i pravila raspoređivanja za ustupljene radnike ne smiju biti nepovoljniji od onih za radnike korisnika na istim poslovima, čime se načelo jednakog postupanja iz Direktive 2008/104 proteže na parametarsku razinu na kojoj se uvjeti rada danas stvarno određuju.

5.2. Prijedlozi de lege ferenda

Dvije izmjene otklonile bi prazninu na općoj razini. Prva se odnosi na dopunu pravila o korisniku kao poslodavcu za propise o zaštiti na radu, i to tako da se korisnik u odnosu na ustupljenog radnika smatra poslodavcem i za obveze subjekta koji uvodi sustav prema radnicima, uključujući obavijest, upoznavanje i objašnjenje. Druga se odnosi na prenošenje Direktive (EU) 2024/2831, pri čemu bi zaštitu od algoritamskog upravljanja trebalo protegnuti na ustupljene radnike, jer je njihov položaj pod sustavom korisnika funkcionalno istovjetan položaju platformskog radnika, a razlika u zaštiti nema opravdanja ni u naravi algoritamskog upravljanja ni u stupnju rizika. Zaštita vezana uz narav algoritamskog upravljanja, a ne uz oblik ugovora, obuhvatila bi i buduće oblike posredovanog rada. Do tih izmjena obvezu povezivanja razdvojenih obveza nose sporazumi o ustupanju.

6. Zaključak

Akt o UI-ju obveze veže uz faktičnu kontrolu nad sustavom, a radno pravo uz ugovor o radu. Kod agencijskog rada ta dva kriterija upućuju na različite subjekte, pa zaštita ustupljenog radnika pod algoritamskim upravljanjem na tim spojevima ostaje nepotpuna. Obavijest je vezana uz svojstvo poslodavca koje korisnik nema prema ustupljenim radnicima. Objašnjenje radnik ostvaruje od korisnika, a pravni lijek podnosi protiv odluke agencije. Zajednički uzrok tih praznina je zaštita oblikovana za dvostrani odnos i primijenjena na trostrani.

Zaštitne obveze vezane uz radno okruženje prate korisnika, po uzoru na postojeće pravilo o zaštiti na radu, a suglasnost radničkog vijeća korisnika obuhvaća podatke svih radnika na radnom mjestu. Do potvrde tih tumačenja u praksi nadzora, pravnu sigurnost daje jedino sporazum o ustupanju s pet elemenata u čijem sklapanju agencija ima jednak interes kao radnik, jer bez pristupa objašnjenjima sustava vlastite odluke ne može obraniti u sporu.

Ustupljeni radnici izloženi su algoritamskom upravljanju bez mogućnosti utjecaja na uvođenje sustava, njegove parametre ili nadzor nad njegovim radom, a razina zaštite koja im pripada ne odgovara tom položaju. Jedna odredba u ZOR-u, po uzoru na pravilo o korisniku kao poslodavcu za zaštitu na radu, i proširenje zaštite iz Direktive (EU) 2024/2831 na ustupljene radnike pri njezinu prenošenju uskladili bi razinu zaštite s funkcionalnim položajem te kategorije radnika.

Marina Kasunić Peris, univ. spec. eu. studija