Od donošenja Opće uredbe o zaštiti podataka („SL EU L119“- dalje u tekstu: GDPR) te njezinog stupanja na snagu 25. svibnja 2018. primjena zaštite osobnih podataka na određeni način nije stupila u područje kaznenog prava. Tijek kaznenog postupka nužno uključuje obradu velikog broja osobnih podataka različitih sudionika tog postupka, među kojima se posebno ističu osobni podaci oštećenika i svjedoka, čija izloženost okrivljeniku i drugim osobama može utjecati na njihovu sigurnost, privatnost i dostojanstvo.
Istodobno, pravo okrivljenika na pristup spisu predmeta i informacijama potrebnim za pripremu obrane jedno je od temeljnih prava kaznenog postupka, zajamčeno člankom 6. Europske konvencije o zaštiti ljudskih prava i temeljnih sloboda, odnosno pravom na pravično suđenje. Međutim, postavlja se pitanje u kojoj mjeri ostvarivanje prava obrane opravdava neograničeno otkrivanje osobnih podataka oštećenika i svjedoka, osobito kada se ti podaci iznose usmeno u sudnici, odnosno u neposrednoj prisutnosti okrivljenika.
Suvremeni standardi zaštite osobnih podataka zahtijevaju pronalaženje ravnoteže između interesa kaznenog progona i obrane te zaštite privatnosti i sigurnosti osoba koje sudjeluju u postupku. Osobni podaci oštećenika i svjedoka nisu samo administrativni podaci, već informacije koje mogu imati izravne posljedice na njihov privatni i profesionalni život. Objavljivanje adrese stanovanja, kontakta, mjesta rada ili drugih identifikacijskih podataka može ih izložiti pritisku, zastrašivanju, osveti ili sekundarnoj viktimizaciji.
Situacija kada se tijekom glavne rasprave od oštećenika ili svjedoka traži da javno izgovore svoje osobne podatke u prisutnosti okrivljenika predstavlja nepotreban korak u postupanju suda jer takva praksa otvara pitanje proporcionalnosti obrade osobnih podataka. Sud već raspolaže identifikacijskim podacima tih osoba jer im je uručio poziv da se odazovu na ročište, pa se time postavlja pitanje je li nužno da se ti podaci ponovno javno iznose usmeno pred svim prisutnima u sudnici. Načelo obrade osobnih koja je propisana člankom 5. GDPR-a, nalaže pored ostalog i smanjenje količine podataka što znači da se obrađuju samo oni podaci koji su nužni za određenu svrhu. Ako se identitet osobe može utvrditi drugim putem, javno izlaganje dodatnih osobnih podataka može predstavljati nepotrebno zadiranje u privatnost. Poseban problem predstavlja i činjenica da se sudnica ne može smatrati kontroliranim prostorom u kojem je rizik daljnjeg širenja podataka isključen.
Razvojem tehnologije u pravosuđu otvara se mogućnost drugačijeg pristupa zaštiti osobnih podataka. Umjesto da svi sudionici postupka imaju neposredan pristup kompletnim osobnim informacijama, moguće je primijeniti modele ograničenog pristupa, primjerice da se određeni osobni podaci anonimiziraju u elektroničkim spisima, dok bi potpuni identifikacijski podaci bili dostupni samo sudu, državnom odvjetništvu i drugim ovlaštenim osobama kada je to nužno. Takav sustav mogao bi omogućiti da okrivljenik ostvaruje svoje pravo na obranu kroz pristup sadržaju iskaza, dokazima i identitetu relevantnih osoba, ali bez nepotrebnog otkrivanja podataka koji nisu povezani s predmetom obrane. Zaštita osobnih podataka oštećenika i svjedoka u kaznenom postupku predstavlja jedno od važnijih pitanja modernog pravosuđa. Tradicionalni model prema kojem se svi podaci automatski uključuju u sudski spis i dostupni su svim strankama postupka sve je teže uskladiti sa suvremenim standardima zaštite privatnosti. Digitalizacija pravosuđa pruža mogućnost stvaranju sustava u kojem bi se pristup podacima razlikovao prema pojedinom sudioniku i stvarnoj potrebi pristupa informacijama. Pravo okrivljenika na obranu mora biti učinkovito, ali ne smije postati temelj za nepotrebno izlaganje osobnih podataka oštećenika i svjedoka te bi budući razvoj kaznenog postupka trebao težiti modelu u kojem se štiti pravičnost postupka i dostojanstvo svih osoba uključenih u njega.
Ana Marija Đurić, univ. mag. iur.
