Povjerenik za etiku: stručnost, nepristranost i institucionalna neovisnost

Uvod

Stupanjem na snagu novog Etičkog kodeksa državnih službenika i namještenika 25. siječnja 2025. hrvatska je državna služba dobila suvremeniji normativni okvir za uređenje etičkog ponašanja državnih službenika i namještenika. Novi Kodeks, među ostalim, uređuje etička načela, način imenovanja i djelokrug rada povjerenika za etiku i Etičkog povjerenstva te obvezu korištenja informacijskim sustavom eEtika. Njegove se odredbe izrijekom primjenjuju na državne službenike i namještenike u tijelima i službama obuhvaćenima člankom 2., među kojima su i pravosudna tijela.¹

Uvođenje i razvoj takve etičke infrastrukture predstavlja važan element sustava integriteta državne službe. Međutim, djelotvornost svakog sustava unutarnjeg nadzora ne ovisi isključivo o sadržaju normativnih pravila, nego i o institucionalnom položaju osoba kojima je povjerena njihova provedba. Središnje pitanje stoga nije samo je li propisana obveza nepristranosti povjerenika za etiku, nego i postoje li organizacijski uvjeti u kojima se takva nepristranost može stvarno ostvarivati te u kojima službenici mogu razumno očekivati neovisno i nepristrano postupanje. Stvarna nepristranost teško je ostvariva ako nisu dovoljno jasno uređene hijerarhijske, organizacijske i profesionalne okolnosti koje je mogu ugroziti, neovisno o osobnim kvalitetama konkretnog nositelja funkcije. Osoba može biti savjesna, profesionalna i osobno nepristrana, ali njezin položaj unutar institucije istodobno može stvarati objektivne okolnosti koje dovode u pitanje neovisnost njezina postupanja.

Upravo se u toj točki pojavljuje ključna razlika između osobne nepristranosti i institucionalnih jamstava nepristranog postupanja. Prva se odnosi na osobni odnos pojedinca prema predmetu i osobama na koje se postupak odnosi, dok druga pretpostavlja postojanje odgovarajuće institucionalne distance između osobe koja ispituje određeno ponašanje i struktura čije bi djelovanje moglo biti predmetom provjere. Slijedom toga, problem nije nužno u tome hoće li određeni povjerenik doista postupati pristrano; za narušavanje povjerenja u etički mehanizam relevantno je već i postojanje institucionalnog položaja u kojem se opravdano može postaviti pitanje može li osoba, s obzirom na svoje druge funkcije i profesionalne odnose, u konkretnom slučaju postupati potpuno neovisno.

Cilj je članka ispitati u kojoj mjeri važeći hrvatski normativni okvir prepoznaje takve strukturne rizike, osobito u odnosu na institut povjerenika za etiku. Članak razrađuje zasebno dvije dimenzije problema: institucionalnu neovisnost i stručnost povjerenika, svaku od dijagnoze do granica mogućih proceduralnih rješenja, s posebnim osvrtom na pravosudna tijela kao specifičan dio državne službe u kojem pitanje institucionalnog povjerenja i neovisnosti ima dodatnu društvenu i pravnu važnost.

I. Pravni okvir

1. Etička infrastruktura prema Etičkom kodeksu

Institut povjerenika za etiku i njegova zamjenika uređen je odredbama glave V. Etičkog kodeksa državnih službenika i namještenika.

Etički kodeks državnih službenika i namještenika podzakonski je propis koji Vlada Republike Hrvatske donosi na temelju članka 28. stavka 2. Zakona o državnim službenicima, prema kojemu Vlada etičkim kodeksom uređuje pravila ponašanja, komunikaciju i ostale standarde u državnoj službi.² Ta je zakonska ovlast sadržajno uska, odnosi se na pravila ponašanja i standarde, a ne izričito na uspostavu ili ukidanje tijela s ovlastima odlučivanja, prijenos nadležnosti između tijela ili propisivanje statusnih i disciplinskih posljedica s pravnim učinkom na položaj državnih službenika. Kako će se pokazati u nastavku ovog članka, ta je granica relevantna za ocjenu dosega u kojem se uočeni nedostaci uopće mogu ukloniti samim Kodeksom.

Treba pritom napomenuti da ni sam važeći Kodeks nije posve izuzet od ovog pitanja. Uspostavom povjerenika za etiku, njegova zamjenika i Etičkog povjerenstva kao tijela s ovlastima ispitivanja i odlučivanja o pritužbama, Kodeks već prelazi iz čisto bihevioralnog uređenja, pravila ponašanja i standarda, u organizacijsko uređenje postupka i nadležnosti, što je korak dalje od doslovnog teksta zakonske ovlasti iz članka 28. stavka 2. Ta se napetost u ovom članku ne razrješava, ali je vrijedno imati na umu pri svakoj ocjeni je li određeni normativni zahvat unutar dosega te ovlasti.

Sukladno članku 23. stavku 1. Kodeksa, u svim državnim tijelima čelnik tijela imenuje povjerenika za etiku iz reda državnih službenika, uzimajući u obzir njegovu stručnost, nepristranost, pristojnost, integritet i ustrajnost u poštovanju etičkih standarda. Istom je odredbom propisana i negativna zapreka: povjerenikom za etiku ne može se imenovati državni službenik kojemu je izrečena kazna za povredu službene dužnosti ili mjera zbog povrede Etičkog kodeksa.

Važno je uočiti da je normotvorac među kriterije imenovanja izrijekom uključio stručnost i nepristranost. Ti kriteriji nisu samo deklarativni. Oni su povezani s konkretnim poslovima koje povjerenik obavlja.

Povjerenik za etiku prati primjenu Etičkog kodeksa, promiče etično ponašanje, zaprima pritužbe na neetično ponašanje državnih službenika te provodi postupak ispitivanja osnovanosti pritužbe. Dužan je završiti program edukacije koji provodi tijelo državne uprave nadležno za službeničke odnose. Istodobno, Kodeks propisuje da u obavljanju poslova iz svojega djelokruga povjerenik postupa samostalno, neovisno i nepristrano.³

Posebno je značajna odredba prema kojoj povjerenik u provedbi postupka samostalno odlučuje o tome koje je dokaze potrebno izvesti radi utvrđivanja ispravnog činjeničnog stanja. Od njega se očekuje pribavljanje pisanih i usmenih očitovanja, po potrebi organiziranje sastanaka i poduzimanje drugih radnji potrebnih za utvrđivanje činjenica.⁴

Iz toga proizlazi da funkcija povjerenika nije samo administrativna ili savjetodavna. Ona sadržava elemente samostalnog postupanja u kojemu stručnost nositelja funkcije ima neposrednu procesnu važnost. Edukacija povjerenika nužna je pretpostavka za obavljanje funkcije, ali sama edukacija ne mora uvijek biti dostatna za kvalitetno i neovisno provođenje postupka. S obzirom na narav poslova koje obavlja, osobito u složenijim predmetima, odgovarajuće pravno znanje predstavlja važnu pretpostavku pravilnog razumijevanja pravne osnove pritužbe, procesnih pitanja, dokazivanja i razlikovanja etičke povrede od pitanja koja pripadaju drugim postupcima.

Važeći Kodeks istodobno predviđa i konkretan mehanizam upravljanja sukobom interesa. Ako je u državnom tijelu imenovan samo jedan povjerenik za etiku i on utvrdi da bi ga rješavanje pojedinog predmeta stavilo u situaciju sukoba interesa, dužan je prijaviti mogući sukob interesa, nakon čega čelnik tijela imenuje zamjenika povjerenika za etiku koji preuzima njegove ovlasti i dužnosti do okončanja postupka.⁵

Time Kodeks izrijekom prepoznaje problem konkretnog sukoba interesa. Međutim, takav mehanizam djeluje tek kada se konkretni predmet već pojavi. Ostaje otvoreno pitanje treba li određene okolnosti koje stvaraju povećani rizik od sukoba uloga prepoznati već u trenutku imenovanja.

2. Etičko povjerenstvo kao neovisni korektiv

Za razumijevanje položaja povjerenika za etiku osobito je važna druga razina etičke infrastrukture – Etičko povjerenstvo.

Kao neovisno radno tijelo nadležno za promicanje etičkih standarda u državnoj službi, Etičko povjerenstvo institucionalno je postavljeno drukčije od povjerenika za etiku.⁶ Njegove članove na mandat od četiri godine imenuje Vlada, uzimajući u obzir njihovo profesionalno iskustvo, ugled i posvećenost unaprjeđenju područja etike i integriteta, a Kodeks predviđa pluralan sastav koji uključuje predstavnike državnih službenika, sindikata i organizacije civilnog društva.⁷

Takav način uređenja važan je za pitanje institucionalne neovisnosti. Za razliku od povjerenika za etiku, kojega imenuje čelnik istog državnog tijela iz reda službenika tog tijela, Etičko povjerenstvo nije vezano uz jednu konkretnu organizacijsku strukturu niti ga imenuje čelnik tijela čije bi postupanje moglo biti predmet etičkog nadzora.

II. Nepristranost i institucionalna neovisnost povjerenika za etiku

1. Kriterij nepristranosti: formalan ili sadržajan?

Normotvorac je nepristranost postavio kao jedan od kriterija imenovanja povjerenika za etiku, uz stručnost, pristojnost, integritet i ustrajnost u poštovanju etičkih standarda.⁸ Problem s takvim kriterijem nije u njegovu sadržaju. Naprotiv, nepristranost je temeljni preduvjet obnašanja ove funkcije. Pitanje je, međutim, na koji se način taj kriterij ostvaruje u institucionalnoj strukturi u kojoj povjerenik djeluje.

Kodeks nepristranost pri imenovanju postavlja kao osobno svojstvo kandidata koje čelnik tijela treba uzeti u obzir. Istodobno, ne propisuje opće i izričite kriterije prema kojima bi određeni organizacijski položaj, hijerarhijska povezanost ili kumulacija funkcija unaprijed predstavljali zapreku imenovanju.

U sustavima integriteta stoga je potrebno razlikovati osobnu nepristranost, koja se odnosi na profesionalni integritet i rasuđivanje konkretnog pojedinca, od institucionalne odnosno strukturne neovisnosti, koja ovisi o organizacijskom položaju funkcije. Osoba može biti osobno nepristrana, a da njezin institucionalni položaj istodobno stvara okolnosti koje mogu dovesti u pitanje povjerenje u neovisnost njezina postupanja.

Ta se razlika može ilustrirati klasičnim procesnopravnim načelom nemo iudex in causa sua. Problem nepristranosti ne proizlazi nužno iz osobne nepoštenosti osobe koja odlučuje, nego iz strukture odnosa koja može objektivno dovesti u pitanje njezinu nepristranost.

Isto se načelo, uz nužnu prilagodbu, može primijeniti i na etičko-nadzorne funkcije. Osobna nepristranost, koliko god bila stvarna, ne može u potpunosti nadomjestiti nedostatak institucionalne distance od osobe ili strukture čije bi postupanje moglo biti predmet ispitivanja.

Pri tome je potrebno razlikovati konkretni sukob interesa od strukturnog rizika sukoba interesa.

Konkretni sukob interesa nastaje u određenom predmetu kada postoje okolnosti koje dovode u pitanje nepristranost postupanja. Strukturni rizik može postojati već zbog organizacijskog položaja ili kumulacije funkcija, neovisno o tome hoće li se u konkretnom predmetu stvarni sukob interesa doista pojaviti.

Važeći Kodeks prepoznaje konkretni problem sukoba interesa i predviđa njegovo rješavanje zamjenom povjerenika kada bi postupanje u pojedinom predmetu dovelo povjerenika u situaciju sukoba interesa.⁹ Međutim, mehanizam izuzeća ne odgovara u cijelosti na pitanje treba li određene organizacijske okolnosti prepoznati već u trenutku imenovanja.

Ako se određeni rizik ponavlja zbog samog institucionalnog položaja osobe, njegovo rješavanje isključivo od slučaja do slučaja manje je učinkovito od preventivnog uređenja kojim bi se unaprijed odredile okolnosti relevantne za neovisnost i nepristranost povjerenika. Time se pitanje nepristranosti ne bi promatralo samo kao pitanje osobnog integriteta pojedinca, nego i kao pitanje kvalitete institucionalnog dizajna etičkog nadzora.

2. Kategorije strukturnog rizika

Iz analize normativnog okvira i organizacijskih odnosa mogu se izdvojiti najmanje tri kategorije strukturnog rizika koje važeći okvir ne prepoznaje kao samostalne, unaprijed definirane zapreke imenovanju.

Prva i najizraženija kategorija nastaje kada se funkcija povjerenika za etiku kumulira s rukovodećom funkcijom koja uključuje ovlasti odlučivanja ili neposrednog sudjelovanja u odlučivanju o profesionalnom položaju drugih službenika, primjerice o rasporedu poslova, ocjenjivanju, napredovanju ili drugim pitanjima koja mogu imati neposredan učinak na njihov položaj.

Intenzitet tog rizika ovisi o stvarnom opsegu ovlasti konkretnog rukovodećeg radnog mjesta. Ne proizlazi, dakle, iz same činjenice da je riječ o rukovodećoj funkciji, nego iz mogućnosti da ista osoba istodobno utječe na profesionalni položaj drugih službenika i ispituje njihove pritužbe na neetično postupanje. Rizik je osobito izražen kada se pritužba odnosi na vlastito postupanje povjerenika ili na postupanje osoba s kojima usko surađuje u obnašanju rukovodeće funkcije.

Drugu kategoriju rizika čini uska profesionalna ili osobna povezanost nositelja funkcije s čelnikom tijela. Ona može proizlaziti iz svakodnevne i neposredne organizacijske suradnje, ali i iz drugih odnosa koji nadilaze uobičajenu institucionalnu povezanost. Rizik pritom ne mora proizlaziti iz formalne hijerarhijske ovlasti, nego iz stvarne povezanosti koja može otežati neovisno postupanje u predmetima koji se izravno ili neizravno odnose na ponašanje čelnika tijela ili osoba iz njegova neposrednog kruga suradnika.

Treću širu kategoriju čini karijerna ovisnost nositelja funkcije o osobama koje odlučuju o njegovu profesionalnom položaju, a čije bi postupanje moglo biti predmet etičkog ispitivanja.

Takva se različitost može uočiti i u javno dostupnim podacima o imenovanim povjerenicima za etiku, koji pokazuju različite modele njihova organizacijskog pozicioniranja. Ti podaci sami po sebi ne omogućuju ocjenu nepristranosti pojedinih osoba, ali potvrđuju da važeći normativni okvir ostavlja prostor za različita organizacijska rješenja.¹⁰

Za sve tri kategorije zajedničko je da ih važeći Etički kodeks ne prepoznaje kao samostalne, unaprijed definirane zapreke imenovanju. One se stoga procjenjuju u okviru općih kriterija stručnosti, nepristranosti, integriteta i drugih osobnih svojstava kandidata.¹¹

Takav model nije sam po sebi protivan Kodeksu, osobito zato što Kodeks uređuje postupanje u slučaju konkretnog sukoba interesa. Međutim, on ne pruža sustavan odgovor na pitanje treba li određene strukturne okolnosti prepoznati već u trenutku imenovanja, neovisno o tome postoji li u konkretnom predmetu stvarni sukob interesa.

3. Granice proceduralnih jamstava i potreba za strukturnim rješenjem

Analiza provedena u prethodna dva dijela ovog poglavlja pokazuje da važeći Kodeks ne prepoznaje strukturne rizike sukoba interesa kao samostalne, unaprijed definirane zapreke imenovanju povjerenika za etiku, nego ih prepušta općim kriterijima osobnih svojstava kandidata i naknadnom mehanizmu izuzeća.

Za prvu kategoriju rizika, kumulaciju funkcije povjerenika za etiku s rukovodećom funkcijom, moguće je zamisliti djelomično rješenje kroz izričitu zakonsku nespojivost funkcija. Takva je nespojivost lako provjerljiva jer se temelji na formalnoj činjenici – obnaša li osoba određeno rukovodeće mjesto ili ne, neovisno o iskazu bilo koje treće osobe.

Za drugu i treću kategoriju rizika, usku povezanost s čelnikom tijela i karijernu ovisnost o osobama čije bi postupanje moglo biti predmet ispitivanja, takvo rješenje nailazi na temeljno ograničenje koje valja izričito priznati. Svaki mehanizam koji bi se oslanjao na prijavu, izjavu ili posvjedočenje unutar istog tijela ostaje ovisan o vjerodostojnosti izvora unutar toga istog tijela. Ako je krug osoba koje bi mogle posvjedočiti o postojanju ili nepostojanju povezanosti sam po sebi dio iste mreže profesionalnih odnosa čija se neovisnost dovodi u pitanje, provjerljivost takve izjave svodi se na riječ jedne strane protiv riječi druge, bez učinkovitog vanjskog mjerila. Mehanizmi utemeljeni na samoprijavi ili internom svjedočenju stoga ne uklanjaju rizik koji su namijenjeni spriječiti, nego ga premještaju u fazu dokazivanja, gdje ostaje jednako podložan manipulaciji kao i sam prvotni sukob interesa.

Iz toga proizlazi da za drugu i treću kategoriju rizika ne postoji zadovoljavajuće proceduralno rješenje unutar postojećeg modela lokalnog povjerenika za etiku, svaki takav mehanizam nužno zadržava istu strukturnu manu koju pokušava ispraviti, jer se dokazivanje odvija unutar iste, potencijalno kapturirane sredine. Jedini način da se rizik potpuno ukloni, a ne samo formalno regulira, jest uklanjanje same pozicije koja ga stvara: umjesto sve savršenijeg jamstva neovisnosti lokalnog povjerenika, rizik bi nestao tek prijenosom funkcije na tijelo koje po svom institucionalnom položaju uopće ne sudjeluje u svakodnevnim odnosima unutar pojedinog državnog tijela. Hoće li i na koji način normotvorac tu mogućnost iskoristiti, pitanje je koje nadilazi okvire ove analize.

III. Stručnost povjerenika za etiku

Stručni uvjeti i funkcionalna opravdanost dvostupanjskog sustava etičkog nadzora

Posebno pitanje predstavlja stručnost potrebna za obavljanje funkcije povjerenika za etiku. Važeći Kodeks među kriterijima za imenovanje izrijekom navodi stručnost, ali ne propisuje posebnu razinu obrazovanja, odgovarajuće stručno područje niti minimalno profesionalno iskustvo, unatoč tome što funkcija povjerenika uključuje utvrđivanje činjenica, ocjenu dokaza i sastavljanje izvještaja na kojem se temelji daljnje postupanje čelnika tijela.¹²

Takvo uređenje otvara pitanje jesu li stručni kriteriji primjereni stvarnom sadržaju funkcije. S obzirom na takav sadržaj poslova, opravdano je razmotriti treba li uz opći kriterij stručnosti propisati i jasnije minimalne stručne kompetencije, uključujući odgovarajuće pravno znanje.

Pitanje stručnosti povezano je i sa širim pitanjem funkcionalne opravdanosti postojećeg sustava višerazinskog etičkog nadzora. Postojanje povjerenika za etiku i Etičkog povjerenstva samo po sebi ne znači da je takav sustav neopravdan. Međutim, s obzirom na to da je Etičko povjerenstvo izrijekom određeno kao neovisno radno tijelo, da njegove članove imenuje Vlada te da njegov sastav uključuje predstavnike državnih službenika, sindikata i organizacije civilnog društva, opravdano je preispitati je li postojeća uloga povjerenika optimalno oblikovana.¹³ Ako se od povjerenika očekuje samostalno provođenje postupka koji prethodi odgovoru čelnika tijela, tada njegova stručnost i neovisnost moraju biti odgovarajuće zajamčene.

Funkcionalnu opravdanost takvog sustava stoga ne treba procjenjivati samo prema njegovoj formalnoj strukturi, nego prema tome osigurava li svaka razina stvarnu dodanu vrijednost. Ako prva razina nema dovoljno snažna jamstva stručnosti i institucionalne neovisnosti, a druga već ima obilježja neovisnog i pluralnog tijela, opravdano je razmotriti treba li postojeći model reformirati, ojačati ili djelomično redefinirati.

IV. Međunarodni standardi: OECD-ove smjernice

Pitanje institucionalne neovisnosti i nepristranosti osoba zaduženih za provedbu pravila integriteta nije specifično hrvatsko pitanje. Smjernice Organizacije za ekonomsku suradnju i razvoj (OECD) za upravljanje sukobom interesa u javnoj službi polaze od potrebe da se rizici sukoba interesa pravodobno prepoznaju i njima upravlja odgovarajućim institucionalnim mehanizmima, a ne samo oslanjanjem na osobni integritet pojedinca.¹⁴

Takvo je polazište relevantno i za položaj povjerenika za etiku. Ako se rizici sukoba interesa trebaju prepoznavati unaprijed, tada je opravdano razmatrati organizacijske okolnosti koje mogu utjecati na neovisnost osobe kojoj je povjereno ispitivanje etičkih pritužbi. OECD-ove smjernice u tom smislu podupiru razlikovanje osobne nepristranosti od institucionalnih jamstava njezina ostvarivanja, predviđajući mehanizme poput prijave privatnih interesa pri stupanju na dužnost i njihove periodične provjere tijekom obnašanja funkcije.¹⁵

OECD-ove smjernice ne nameću jedinstveni model organizacije funkcije zadužene za nadzor nad sukobom interesa, niti zahtijevaju da takva funkcija nužno bude organizirana kao potpuno neovisno tijelo. Međutim, naglašavaju potrebu za odgovarajućim institucionalnim okvirom, nadzornim i provedbenim mehanizmima te postupcima za postupanje po pritužbama.¹⁶ Stoga daju važan normativni oslonac za zaključak da se neovisnost i vjerodostojnost etičko-nadzorne funkcije ne bi trebale procjenjivati isključivo prema osobnom integritetu njezina nositelja, nego i prema objektivnim institucionalnim uvjetima u kojima se ta funkcija ostvaruje.

Zaključak

Provedena analiza pokazuje da važeći normativni okvir etičke infrastrukture državne službe prepoznaje važnost nepristranosti povjerenika za etiku, ali njegov institucionalni položaj, imenovanje od strane čelnika istog tijela, obavljanje funkcije unutar iste hijerarhijske strukture, oslanjanje na proceduralna jamstva poput izuzeća ili prijave povezanosti, ne jamči stvarnu neovisnost te funkcije.

Analiza je pokazala da dvije dimenzije problema, institucionalna neovisnost i stručnost, zahtijevaju različitu argumentaciju, ali vode srodnom zaključku. Kad je riječ o neovisnosti, pokazano je da za rizike koji proizlaze iz povezanosti s čelnikom tijela ili karijerne ovisnosti o osobama unutar tijela ne postoji zadovoljavajuće proceduralno rješenje: svaki mehanizam koji se oslanja na prijavu ili posvjedočenje unutar istog tijela ostaje ovisan o vjerodostojnosti izvora koji je sam dio iste, potencijalno kapturirane mreže odnosa. Kad je riječ o stručnosti, pokazano je da opći kriterij „stručnosti“ iz Kodeksa nije popraćen jasnim minimalnim uvjetima, unatoč zahtjevnom sadržaju poslova koje povjerenik obavlja.

Ta se razlika osobito jasno uočava u odnosu prema Etičkom povjerenstvu. Dok je njegova neovisnost izrijekom poduprta načinom imenovanja, pluralnim sastavom i institucionalnim položajem, kod povjerenika za etiku težište je pretežito na osobnim svojstvima imenovane  osobe i naknadnom rješavanju konkretnog sukoba interesa. Time se nedovoljno razlikuju osobna nepristranost i institucionalna neovisnost.

Analiza pokazuje i da postojeći Kodeks, kao podzakonski propis donesen na temelju uske zakonske ovlasti ograničene na pravila ponašanja i standarde u državnoj službi, već sada djeluje na rubu, a možda i izvan te ovlasti time što uspostavlja tijela s ovlastima ispitivanja i odlučivanja. Svaka buduća intervencija koja bi dodatno zadirala u ustrojstvo funkcije, prijenos nadležnosti ili statusne posljedice za povjerenika morala bi stoga biti utemeljena na odgovarajućoj zakonskoj, a ne tek podzakonskoj osnovi.

Ovaj članak ne predlaže konkretan model kojim bi se uočeni nedostaci otklonili. Odabir između mogućih pravaca: jačanja proceduralnih jamstava unutar postojećeg modela, preustroja dvostupanjskog sustava, ili nekog drugog rješenja, pitanje je normativne politike koja pripada zakonodavcu i normotvorcu, uz uvažavanje ograničenja koja iz pravnog okvira proizlaze. Svrha ove analize jest ukazati na to da se institucionalna neovisnost i stručnost povjerenika za etiku danas pretežito pretpostavljaju, umjesto da su strukturno zajamčene, te da to zaslužuje daljnju pozornost.

Temeljna vrijednost etičkog mehanizma nije samo u tome da službeniku formalno omogući podnošenje pritužbe, nego da mu pruži stvarno, a ne samo deklarirano jamstvo da će ona biti ispitana stručno, neovisno i nepristrano. Takvo jamstvo u konačnici nije pitanje sve savršenijih pravila o ponašanju pojedinca unutar tijela, nego pitanje toga tko uopće odlučuje i koliko je taj netko udaljen od odnosa čiju bi nepristranost trebao ocijeniti.

Ana Pervan, sveučilišna magistra prava

upraviteljica pisarnice sudske uprave

Općinski sud u Vinkovcima