Zahtjev da se ukloni opasnost štete

Kao što je navedeno, predmetni institut uređen je člankom 1047. ZOO-a koji propisuje sljedeće:

(1) Svatko može zahtijevati od drugoga da ukloni izvor opasnosti od kojega prijeti znatnija šteta njemu ili drugome, kao i da se suzdrži od djelatnosti od koje proizlazi uznemirivanje ili opasnost štete, ako se uznemirivanje ili šteta ne mogu spriječiti odgovarajućim mjerama.

(2) Sud će na zahtjev zainteresirane osobe narediti da se poduzmu odgovarajuće mjere za sprječavanje nastanka štete ili uznemirivanja ili da se ukloni izvor opasnosti, na trošak posjednika izvora opasnosti, ako ovaj sam to ne učini.

(3) Ako šteta nastane u obavljanju općekorisne djelatnosti za koju je dobiveno odobrenje nadležnog tijela, može se zahtijevati samo naknada štete koja prelazi uobičajene granice (prekomjerna šteta).

(4) Ali se u tom slučaju može zahtijevati poduzimanje društveno opravdanih mjera da se spriječi nastupanje štete ili da se ona smanji.

Iz citiranog zakonskog članka mogu se izvući brojni zaključci o pravnoj naravi i pretpostavkama ovog instituta, ali će u nastavku naglasak biti stavljen na one segmente koji su osobito problematizirani u sudskoj praksi.

Prije svega, iz neodređene zamjenice "svatko" (čl. 1047. st. 1. ZOO-a) mogu se izvući zaključci o aktivnoj legitimaciju za podnošenje zahtjeva da se ukloni opasnost štete. Naime, prema navedenoj zakonskoj odredbi aktivna legitimacija je postavljena široko i pripada svakoj osobi, koja može zahtijevati poduzimanje mjera kako u svoje ime tako i u korist neodređenog broja drugih osoba. Pri tome podnositelj zahtjeva ne mora biti u krugu potencijalnih oštećenika.²

Čl. 1047. st. 2. ZOO-a u pogledu aktivne legitimacije za podnošenje zahtjeva za poduzimanje odgovarajućih mjera koristi pojam "zainteresirane osobe". S tim u vezi, Crnić³ navodi sljedeće: "U stavku 2. čl. 1047. ZOO-a osobu koju zahtijeva zaštitu od opasnosti štete označuje kao - zainteresiranu osobu. Ta će osoba u slučaju podnošenja tužbe u parničnom postupku imati pravno svojstvo tužitelja. Iz takve dikcije može se razumjeti da pravo na podnošenja zahtjeva da se ukloni opasnost štete (aktivnu legitimaciju za podnošenje tužbe u parničnom postupku) imaju sve fizičke i pravne osobe, i to: - neposredno ugrožena osoba ili osobe, ali i - svaka druga osoba ili osobe koje žele preduhitriti (prevenirati) prijeteću opasnost štete, to jest i ona osoba koja nije sama neposredno ugrožena tom opasnošću. Smatramo, dakle, da to pravo pripada i osobi koja štiti javni, društveni, a ne nužno samo osobni interes, primjerice aktivist ili nevladina organizacija koja želi zaštiti prava stanovnika nekog naselja ili dijela naselja od ugroze, primjerice nekontroliranog rušenja neaktivnog, dotrajalog visokog tvorničkog dimnjaka koji ne ugrožava neposredno njegovu nekretninu, ali ugrožava prolaznike (pješake i druge sudionike u prometu) u tom dijelu naselja, djecu na obližnjem dječjem igralištu, obližnje stambene zgrade i slično. Takva osoba u parničnom postupku također ima pravno svojstvo tužitelja. Ona, dakle, nije ni zastupnik ni punomoćnik (ne)posredno ugroženih osoba (subjekata), u našem primjeru prolaznika, djece i drugih osoba na dječjem igralištu ili vlasnika neposredno ugroženih nekretnina."

Navedeno pravno shvaćanje o aktivnoj legitimaciji potvrđuje i sudska praksa.

Odredbom čl. 1047. st. 1. i 2. ZOO koja je u konkretnom slučaju mjerodavna i koja regulira institut uklanjanja opasnosti štete aktivna legitimacija je postavljena vrlo široko i ona pripada svakoj osobi, dok je pasivno legitimirana osoba koja je posjednik izvora opasnosti. Slijedom toga, za postojanje aktivne legitimacije tužiteljice nije odlučno da li je ista suvlasnica cijele nekretnine ili njenog određenog realnog dijela, koja su joj ovlaštenja kao nositeljice prava plodouživanja, te radi li se o poslovima redovite ili izvanredne uprave, već je za postojanje iste relevantno da li joj prijeti opasnost od nastanka štete. (Županijski sud u Zagrebu u Gž 6186/2018-3 od 1. rujna 2020.)

Dakle u smislu čl. 1047. ZOO-a aktivna legitimacija postavljena je široko i pripada svakoj osobi…(Županijski sud u Zagrebu u Gž 1230/2019-2 od 25. svibnja 2021.)

Imajući u vidu sadržaj navedene odredbe nije jasno zbog čega sud prvoga stupnja samo zato jer je tužitelju prestalo ovlaštenje na koncesiju smatra da isti nije aktivno legitimiran u ovome sporu, jer je očito da je sadržajem navedene odredbe aktivna legitimacija postavljena vrlo široko i pripada svakoj osobi, pri čemu podnositelj zahtjeva ne mora niti biti u krugu potencijalnih oštećenika, niti je jasno zbog čega bi tužitelj u takvoj situaciji bio dužan dokazivati postojanje pravnog interesa za vođenje spora, čime je počinjena navedena bitna povreda odredaba parničnog postupka. (Županijski sud u Velikoj Gorici u Gž 215/2023-2 od 11. listopada 2023.)

Kad je riječ o pasivnoj legitimaciji u smislu čl. 1047. ZOO-a, pasivno je legitimiran posjednik izvora opasnosti ili onaj tko obavlja određenu djelatnost od koje prijeti opasnost štete, što je potrebno utvrđivati od slučaja do slučaja.⁴ Nadalje, Crnić⁵ ističe da pojam posjednika izvora opasnosti treba povezati s čl. 10. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima⁶ prema kojem se posjednikom smatra osoba koja ima faktičnu vlast glede neke stvari, a posjed može biti neposredan i posredan. Tako pasivnu legitimaciju ima vlasnik ili predmnijevani vlasnik stvari ili djelatnosti od koje potječe moguća opasnost ako je istovremeno i njen neposredni posjednik. Ako je stvar dana u koncesiju, zakup, najam, posudbu i sl., pasivno je legitimirana osoba koja je po toj posebnoj pravnoj osnovi u njezinu posjedu.

U sudskoj praksi se problematiziralo je li pitanje vlasništva nekretnine s koje dolazi izvor opasnosti od nastanka znatnije štete odlučno za pasivnu legitimaciju. Županijski sud u Zadru u odluci Gž 693/2023-2 od 7. veljače 2024. navodi da pitanje vlasništva u tom smislu nije odlučno, a potonje pravno shvaćanje potvrđuje i više odluka Vrhovnog suda Republike Hrvatske (dalje: VSRH):

Sudovi nisu u ovom postupku utvrdili da li se put, te kanal i propust, nalaze na javnom dobru u općoj upotrebi (da li ga koristi samo VI. tuženi za svoje nekretnine, ili i ostali građani sela) pa se za sada ne može ispitati da li dolazi u obzir primjena odredbe čl. 156. st. 2. ZOO, koji bi II. do VII. tuženih kao posjednike obvezalo na izvršenje mjera na koje su presudama obvezani. Zapravo sudovi nisu uopće raspravljali o pitanju tko je u posjedu izvora opasnosti. (VSRH u Rev 2033/1994-2 od 26. listopada 1994.)

Iz smisla i sadržaja navedene zakonske odredbe proizlazi da pitanje vlasništva nekretnine s koje dolazi izvor opasnosti od nastanka znatnije štete nije odlučno kod primjene odredbe čl. 156. st. 1. i st. 2. ZOO-a jer svatko može zahtijevati od drugoga da ukloni izvor opasnosti od kojeg prijeti znatnija šteta njemu ili određenom broju osoba, dok će sud na zahtjev zainteresirane osobe (to je ovdje tužitelj) narediti da se poduzmu odgovarajuće mjere za sprječavanje nastanka štete (radova koje treba izvesti) ili uznemiravanja ili da se ukloni izvor opasnosti, na trošak posjednika izvora opasnosti, ako ovaj to sam ne učini. Sudovi u ovom postupku zbog pogrešnog pravnog pristupa uopće nisu raspravljali o pitanju tko je u posjedu izvora opasnosti, kako bi mogli odlučiti o zahtjevu tužitelja za uklanjanjem opasnosti štete (tako i ovaj sud u odluci Rev-964/1997 od 11. rujna 2001. i Rev-2033/1994-2 od 26. listopada 1994.). (VSRH u Rev-x 599/14-2 od 5. listopada 2016.)

Dakle, drugostupanjski sud je, zauzimajući stav da tuženik kao posjednik stana nije pasivno legitimiran za poduzimanje radova na instalacijama, a što mu je prethodno bilo naloženo prema odredbi čl. 1047. ZOO (ranije odredbi članka 156. st. 1. i 2. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 53/91, 73/91, 111/93, 3/94, 7/96, 91/96, 112/99 i 88/01), odstupio od pravnog shvaćanja iznesenog u odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev x-599/2014-2 od 5. listopada 2016. iz koje proizlazi da sud može naložiti posjedniku stana da poduzima građevinske i vodoinstalaterske radove na nekretnini unatoč tome što isti nije upisan u zemljišnim knjigama kao vlasnik toga stana. U iznesenom pravnom shvaćanju, koje prihvaća i ovaj sud, sadržan je i odgovor na postavljeno revizijsko pitanje. (VSRH u Rev 14/2026-2 od 20. svibnja 2026.)

Nadalje, iz čl. 1047. ZOO-a proizlazi da za prihvaćanje zahtjeva da se ukloni opasnost štete moraju ispuniti sljedeće pretpostavke, na koje upućuje i VSRH u odluci Rev 844/2021-2 od 17. listopada 2023.: da šteta koja prijeti mora biti znatna (što sud utvrđuje prema okolnostima konkretnog slučaja) i da se uznemiravanje ili šteta ne mogu spriječiti odgovarajućim mjerama (mjerama kojima se može spriječiti uznemiravanje ili šteta).

Prema tome, temeljna pretpostavka za primjenu čl. 1047. ZOO-a je postojanje opasnosti štete. Županijski sudovi u nastavku su zauzeli shvaćanje da za primjenu čl. 1047. ZOO-a nije dovoljno postojanje bili kakve opasnosti štete, nego ona mora biti konkretna i izvjesna.

Naime tko drugome uzrokuje štetu dužan ju je naknaditi, s tim da svatko može zahtijevati od drugoga da ukloni izvor opasnosti od kojega prijeti znatnija šteta – članak 1048 Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 53/91, 73/91, 3/94, 7/96, 112/99 i 88/01 – dalje ZOO), međutim da bi bili ispunjeni uvjeti za uklanjanje opasnosti od štete, opasnost od štete mora biti konkretna i izvjesna. (Županijski sud u Splitu u Gž 1849/2018-2 od 13. prosinca 2018.)

Međutim, da bi došlo do primjene odredbe članka 1047. stavak 1 Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, broj 35/05, 41/08 i 78/15 – u daljnjem tekstu: ZOO), koja propisuje da svatko može zahtijevati od drugoga da ukloni izvor opasnosti od kojega prijeti znatnija šteta njemu ili drugome, kao i da se suzdrži od djelatnosti od koje proizlazi uznemirivanje ili opasnost štete, ako se uznemirivanje ili šteta ne mogu spriječiti odgovarajućim mjerama, potrebno je da opasnost od štete mora biti konkretna i izvjesna…(Županijski sud u Dubrovniku u Gž 667/2016-2 od 23. siječnja 2019.)

… međutim da bi takva zaštita bila opravdana mora postojati opasnost od nastanka štete koja mora biti konkretna i izvjesna, ne samo uvjetovana nekim neizvjesnim budućim događajem, a šteta mora biti znatnija (tako i Vrhovni sud Republike Hrvatske u Gzz-2/84). (Županijski sud u Zadru u Gž 898/18-3 od 4. veljače 2020.)

Dakle, u situaciji površinske erozije kosine čime je omogućeno prodiranje vode u tlo te potencijalne nestabilnosti kosine u situaciji većih padalina, i po stajalištu ovog drugostupanjskog suda opasnost nastanka štete na nekretnini tužiteljice je konkretna i izvjesna…(Županijski sud u Karlovcu u Gž 894/2020-2 od 23. prosinca 2021.)

Što se tiče dijela tužbenog zahtjeva za uklanjanje roštilja treba reći da roštilj sam po sebi ne predstavlja izvor opasnosti nastanka znatnije štete tužitelju. Opasnost bi eventualno mogla nastati paljenjem vatre u roštilju. No, i paljenjem vatre bi znatnija šteta na tužiteljevoj kući mogla nastati ukoliko bi se vatra, zbog iskrenja ili nastanka požara oko roštilja, proširila na tužiteljevu kuću. I tu važi ono što je gore rečeno, a to je da takva mogućnost teoretski postoji no svakako nije konkretna niti izvjesna u mjeri koja bi opravdavala primjenu članka 1047. ZOO-a. (Županijski sud u Varaždinu, Stalna služba u Koprivnici u Gž 932/2023-2 od 15. siječnja 2025.)

Ovakvo pravno shvaćanje potvrdio je i VSRH pred kojim je postavljeno pitanje postoji li obveza uklanjanja izvora opasnosti, u smislu čl. 1047. ZOO-a, kada postoji potencijalni izvor opasnosti i izvjesnost nastanka štete ili tek u trenutku kada nastupi šteta uzročno povezana s izvorom opasnosti?⁷ VSRH je u odluci Rev 211/2024-2 od 2. srpnja 2025. naveo da odgovor na postavljeno pravno pitanje proizlazi iz čl. 1047. st. 1. ZOO-a kojom se pruža pravna zaštita od izvora opasnosti, dakle za ostvarivanje pretpostavki za pružanje pravne zaštite u smislu čl. 1047. st. 1. ZOO-a dostatno je postojanje izvjesne opasnosti mogućnosti nastanka štete ukoliko se izvor opasnosti ne otkloni, ili se ne poduzmu potrebne mjere za zaštitu od nastanka štete.

Kad je posrijedi obavljanje općekorisne djelatnosti za koju je dobiveno odobrenje nadležnog tijela, čl. 1047. ZOO-a propisuje da se može zahtijevati poduzimanje društvo opravdanih mjera da se spriječi nastupanje štete ili da se ona smanji (st. 4.), a ako je šteta nastala, može se zahtijevati samo naknada štete koja prelazi uobičajene granice tj. prekomjerne štete (st. 3.).

Na tužitelju je teret dokaza da postoji ⁸ te će se na tu okolnost u parničnom postupku u pravilu morati provesti vještačenje na temelju kojega se može utvrditi je li riječ o šteti koja prelazi uobičajene granice ili ne.⁹ VSRH u odluci Rev 374/2004-2 od 11. svibnja 2005. definira prekomjernu štetu kao onu štetu koja prelazi uobičajenu granicu nastanka štete tj. granicu koja se u redovnom tijeku stvari može očekivati od pojedine djelatnosti. Postojanje prekomjerne štete je faktično pitanje koje ovisi o okolnostima svakog pojedinog slučaja, a u nastavku slijedi nekoliko primjera iz sudske prakse u kojima se odlučivalo o postojanju prekomjerne štete.

U postupku je utvrđeno da je tužitelj vlasnik nekretnina upisanih u z.k.ul. br. 1843 k.o. K. I. koje se sastoje od kčbr. 1121/2 stambena zgrada D. 36/C i gospodarske zgrade i kčbr. 1121/4 oranica u površini 30 ari i 39 m2. Pored kuće sagrađene 42 godine prije provedenog sudskog vještačenja, tuženik je izgradio autocestu Z.-R. i nadvožnjak na udaljenosti od svega 20 m i na istoj udaljenosti vijadukt visine oko 15 do 20 m…U konkretnom slučaju radi se upravo o prekomjernoj šteti i tužitelj kao vlasnik kuće i gospodarske zgrade temeljem citirane zakonske odredbe ima pravo na novčanu naknadu zbog te prekomjerne štete nastale izgradnjom nadvožnjaka, a koja se šteta sastoji u smanjenju vrijednosti kuće koja je u postupku utvrđena. (VSRH u Rev 47/2007-2 od 30. siječnja 2007.)

Predmet spora je zahtjev za naknadu prekomjerne štete, zbog umanjenja vrijednosti nekretnine tužitelja (stambene zgrade s pripadajućim zemljištem) nastale zbog izgradnje autoceste Rijeka-Zagreb. Sudovi su utvrdili da je zbog izgradnje autoceste R.-Z., a iz razloga pobliže navedenih u obrazloženju osporene i prvostupanjske presude, obezvrijeđena kvaliteta življenja (izgradnjom autoceste kuća se našla u zaštitnom pojasu cca 28 metara paralelno s vertikalnom projekcijom mosta, tj. cjelokupno unutar zaštitnog pojasa autoceste, udaljena 13-14 metara od objekta vijadukta D., prometno opterećena cca PGDP 30.400 vozila na dan) i da je tržišna vrijednost nekretnine tužitelja umanjena za 575.002,63 kn. Na temelju tako utvrđenog činjeničnog stanja, sudovi su pravilno primijenili materijalno pravo kada su o sporu odlučili primjenom odredbe čl. 156. st. 3. ZOO i tu su odredbu pravilno primijenili kada su zauzeli pravno shvaćanje da tužitelji u osnovi imaju pravo na naknadu prekomjerne štete, ocjenjujući pravilno da je prekomjerna šteta jednaka umanjenoj vrijednosti nekretnine. Šteta koja nije prekomjerna i koju tuženik ne naknađuje je preostala tržišna vrijednost nekretnine od 191.667,54 kn. (VSRH u Rev 244/2007-2 od 11. srpnja 2007.)

…zbog prekomjerne štete, koju trpi izgradnjom autoceste, a koja se sastoji u tome što je gospodarski objekt s dijelom okućnice izgubio funkciju, a okolnost što je auto-cesta izgrađena uz dozvolu nadležnih organa ne otklanja odštetnu odgovornost za štetu koja prelazi uobičajene granice… Stoga, a kraj utvrđene činjenice da postoje osnove za micanje gospodarskog objekta obzirom na blizinu crte izvlaštenja i prilaznog puta koji onemogućava dotadašnje kretanje poljoprivrednih strojeva ispred gospodarskog objekta, pravilan je zaključak sudova da time tužitelj trpi prekomjernu štetu. (VSRH u Rev 2495/2014-2 od 17. lipnja 2020.)

Još jedno pitanje koje se u sudskoj praksi pokazalo spornim je pitanje je li parnični sud ovlašten i dužan u izreci presude točno odrediti radnje koje je tuženik obvezan poduzeti radi uklanjanja opasnosti štete. U pogledu ovog pitanja ne postoji jedinstvenost sudske prakse. VSRH je u odluci Rev 1190/2017-3 od 16. lipnja 2020. naveo da sud u okviru parničnog postupka (osim u iznimnim slučajevima - onda kada ne postoji niti jedan mogući drugi način) ne može naložiti vlasniku nekretnine koje točno, taksativno navedene radnje treba poduzeti (ovdje bitno) na svojoj nekretnini - odnosno ne može određivati vlasniku (ili korisniku) nekretnine da na točno određeni način izmijeni stanje te svoje nekretnine (s koje dolaze imisije): on mora otkloniti ili spriječiti štetne imisije - ali je na njemu odabir kako će to učiniti.

Autor primjećuje da, iako se VSRH u predmetnoj odluci pozvao na svoje ranije odluke Rev 970/08-2 od 12. prosinca 2012. i Rev 662/1991-2 od 9. rujna 1993., ovakvim pravnim shvaćanjem VSRH je odstupio od svoje ranije odluke Rev 964/1997-2 od 11. rujna 2001. u kojoj je naveo sljedeće: "Pravilno je primijenjeno i materijalno pravo kada je udovoljeno tužbenom zahtjevu, a tuženiku naloženo da izvrši taksativno navedene radove na uklanjanju uzroka vlaženja i sanaciji štete u stanu tužitelja."

Ovakvo pravno shvaćanje slijedili su i pojedini županijski sudovi, primjerice Županijski sud u Splitu u odluci u nastavku.

Nadalje, da bi došlo do primjene odredbe članka 1047. stavak 1. ZOO-a, koja propisuje da svatko može zahtijevati od drugoga da ukloni izvor opasnosti od kojega prijeti znatnija šteta njemu ili drugome, kao i da se suzdrži od djelatnosti od koje proizlazi uznemirivanje ili opasnost štete, ako se uznemirivanje ili šteta ne mogu spriječiti odgovarajućim mjerama; potrebno je da opasnost od štete mora biti konkretna i izvjesna, a iz rezultata dokaznog postupka nema mjesta zaključivanju da je nakon 2018. bilo prodora vode iz stana tuženika u stan tužiteljice. Posebno, glede prigovora neodređenosti zahtjeva u smislu članka 186. ZPP-a, odgovoriti je kako po ocjeni ovog suda, koja slijedi stabilnu sudsku praksu, u pretpostavci osnovanosti zahtjeva, sud u okviru parničnog postupka (osim u iznimnim slučajevima-onda kad ne postoji niti jedan mogući drugi način) ne može naložiti vlasniku nekretnine koje točno, taksativno navedene radnje treba poduzeti na svojoj nekretnini-odnosno ne može određivati vlasniku (ili korisniku) nekretnine da na točno određeni način izmijeni stanje te svoje nekretnine -on to mora otkloniti ili spriječiti-ali je na njemu odabir kako će to učiniti. (Županijski sud u Splitu u Gž 2983/2024-3 od 12. prosinca 2024.)

Crnić¹⁰ problematizira spomenuto pravno shvaćanje VSRH-a uz naglasak da se predmetno pravno shvaćanje odnosi na stvarnopravnu zaštitu od imisija (čl. 110. ZVDSP-a). Crnić ističe kako iz navedenog pravnog shvaćanja proizlazi zaključak da tužitelj nema obvezu u tužbenom zahtjevu navesti i precizirati kako tuženik treba ukloniti izvor opasnosti odnosno spriječiti nastanak štete i/ili uznemiravanja tj. da ne mora određeno navesti poduzimanje kojih mjera zahtijeva što dovodi do pravne nesigurnosti. Ako se prihvati potonje pravno shvaćanje, postavlja se pitanje kako će se takva neodređena izreka presude ostvariti u ovršnom postupku ako tuženik svoju obvezu odbije ispuniti ili je ispuni na nepotpun ili neodgovarajući način. Prihvaćanje takvog pravnog shvaćanja zahtijevalo bi provođenje sudskog vještačenja u ovršnom postupku na okolnost na koji način i kojim radnjama tuženik kao ovršenik treba ukloniti izvor opasnosti i/ili spriječiti nastanak štete i/ili uznemiravanja. Postavlja se pitanje kakva je to ovršna isprava u kojoj ovršni sud treba na temelju vještačenja tek u ovršnom postupku istraživati i utvrđivati što je parnični sud zapravo htio donoseći presudu kojom je tužitelju dao pravo da ga tuženik ne smije dovodi u opasnost štete. Takva neodređena presuda je suprotna intenciji čl. 186. Zakona o parničnom postupku¹¹ prema kojem tužba mora sadržavati određen zahtjev glede glavne stvari. S tim u vezi, treba imati na umu da se u pravilu tijekom parničnog postupka provodi vještačenje na okolnost postoji li opasnost štete, a vještaci u pravilu navode i način na koji bi tu opasnost trebalo ukloniti. Stoga bi bilo ispravnije da se sve navedene okolnosti rasprave i utvrde u parničnom postupku u kojem će tužitelj nakon vještačenja urediti (precizirati) tužbeni zahtjev navodeći koje bi mjere tuženik kao posjednik izvora opasnosti trebao poduzeti ili propustiti. Tako preciziran tužbeni zahtjev bio bi određen i ovršiv.

Autor se slaže s Crnićevim shvaćanjem i argumentacijom, a ispravnost navedenog potvrđuju i županijski sudovi u nastavku.

Prema tome, prvostupanjski sud je trebao utvrdit, osim uvjeta za ispunjenje zahtjeva da se ukloni opasnost od štete iz čl. 1047. st. 1. ZOO, (po zahtjevu tužitelja) i koje mjere treba poduzeti za sprječavanje nastanka štete uz točnu specifikaciju - kako mjera tako i predvidivog troška za provedbu tih mjera - kako bi se presuda, eventualno, mogla provesti protiv posjednika izvora opasnosti ako on sam ne otkloni štetu. U konkretnom slučaju samo djelomično su utvrđene mjere i način otklanjanja opasnosti po nekretninu tužitelja, međutim, ove mjere nisu implementirane u izreci pobijane odluke, pa se presuda ne može ispitati. Stoga je valjalo povodom žalbe tuženika temeljem odredbe  čl. 369. st. 1. ZPP-a, riješiti kao u izreci. U nastavku postupka prvostupanjski sud će utvrditi postoji li opasnost po nekretninu tužitelja u smislu odredbe čl. 1047. st. 1.  ZOO  pa ako postoji opasnost od šteta, utvrdit će koje su mjere odgovarajuće radi sprječavanja nastanka te štete, naravno uz odgovarajući zahtjev tužitelja, te će naložiti da se ukloni izvor opasnosti na trošak tuženika ako on to sam ne učini, uz valjano obrazloženje svoje odluke. (Županijski sud u Karlovcu u Gž 1214/2014-2 od 21. rujna 2016.)

Kako, provedenim vještačenjima, nisu utvrđeni načini uklanjanja izvora opasnosti na nekretnini "E.", načini saniranja štete na nekretninama tužitelja, niti visina te štete, trebalo je prihvatiti prijedlog tužitelja za provođenje novoga vještačenja. Tek potom će tužitelji biti u mogućnosti pravilno i određeno postaviti tužbeni zahtjev, te prvostupanjski sud o istome odlučiti. (Županijski sud u Zagrebu u Gž 1441/2021-5 od 5. srpnja 2022.)

Ovdje valja istaknuti i kako odredba čl.1047. st. 1. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/05., 41/08., 125/11., 78/15. i 29/18. - dalje: ZOO) propisuje da svatko može zahtijevati od drugoga da ukloni izvor opasnosti od kojega prijeti znatnija šteta njemu ili drugome, kao i da se suzdrži od djelatnosti od koje proizlazi uznemirivanje ili opasnost štete, ako se uznemirivanje ili šteta ne mogu spriječiti odgovarajućim mjerama, time da će sud u smislu st.2. istog članka na zahtjev zainteresirane osobe narediti da se poduzmu odgovarajuće mjere za sprječavanje nastanka štete ili uznemirivanja ili da se ukloni izvor opasnosti, na trošak posjednika izvora opasnosti, ako ovaj sam to ne učini. U tom smislu zauzeto stajalište suda prvog stupnja da se tužitelja ne može obvezati na izvedbu konkretno određenog načina sanacije konkretno kanala, nije ispravno tim više jer je zahtjev tužitelja postavljen sukladno čl. 186. st. 1. ZPP-a koja propisuje da tužba treba sadržavati određen zahtjev u pogledu glavne stvari i sporednih traženja, činjenice na kojima tužitelj temelji zahtjev, dokaze kojima se utvrđuju te činjenice, a i druge podatke koje mora imati svaki podnesak. Zbog pogrešno zauzetog stava da konkretan način na koji će tuženica izvršiti sanaciju tužitelji ne mogu zahtijevati tužbenim zahtjevom, jer je to odluka same tuženice, sud nije dao razloge o najpodobnijem i najefikasnijem načinu sanacije u skladu sa pravilima struke, kao ni o točno određenim dimenzijama kanala na kojima će se sanacija izvesti. (Županijski sud u Varaždinu u Gž 1210/2025-3 od 23. listopada 2025.)

Borna Mišić, sudac Općinskog suda u Vinkovcima