U članku se kroz primjere iz sudske prakse analiziraju uvjeti u kojima je sud ovlašten primijeniti pravila o teretu dokaza te se navode primjeri primjene pravila o teretu dokaza kroz različite institute građanskog prava.
Općenito o teretu dokazivanja
Pravila o teretu dokazivanja1 u osnovi obvezuju sud uzeti kao neistinitu tvrdnju, za čiju istinitost stranka koja se na određenu činjenicu poziva u svoju korist nije bila kadra pružiti sudu dovoljno odgovarajućih dokaznih sredstava2. Ona su u osnovi pravila materijalnog prava koje je mjerodavno za ocjenu osnovanosti istaknutog tužbenog zahtjeva3. Imajući na umu navedeno, proizlazi da je pitanje tereta dokazivanja pravno pitanje (za razliku od ocjene dokaza - koja predstavlja činjenično pitanje).
Osnovno je pravilo da tužitelj mora dokazati istinitost svojih tvrdnji4, odnosno da tuženik mora dokazati osnovanost svojih tvrdnji i prigovora5 (pri čemu treba naglasiti da se ne dokazuju negativne nego pozitivne činjenice6, odnosno da ne treba utvrđivati nesporne činjenice7). Iz navedenog proizlazi da je dužnost svake stranke dokazivati istinitost tvrdnji koje su za nju povoljne8 i na kojim zasnivaju svoje zahtjeve9. U tom smislu, tužitelj se ne može teretiti još i obvezom predlaganja dokaza proturječnim vlastitim interesima10, a što je primjenjivo u situaciji kada radnik tvrdi da je obavio prekovremeni rad koji od strane poslodavca nije evidentiran u evidenciji radnog vremena11. Također, u nekim slučajevima je posebnim zakonom izrijekom propisano na kojoj je od stranaka teret dokaza12.
Pritom pojam teret dokazivanja treba razlikovati od standarda dokazivanja – dok se standard dokazivanja odnosi na proces dokazivanja, teret dokazivanja se odnosi na rješavanje posljedica neuspjeha toga procesa13. Iz dikcije čl. 221.a ZPP-a proizlazi da je za donošenje meritorne odluke potrebna sigurnost kao opća mjera utvrđenosti činjenica, pri čemu bi sigurnost bila postignuta kad bi sudac, o onome što treba utvrditi, stekao uvjerenje koje bi isključivalo razumnu (opravdanu) sumnju u njegovu pravilnost14 (pri čemu se samo napominje da je kod odgode ročišta, opravdanosti razloga za povrat u prijašnje stanje, osiguranje dokaza, utvrđenja postojanja tražbine i opasnosti kod privremenih mjera te mnogih drugih slučajeva - dovoljna i vjerojatnost).
U ovom članku se kroz primjere iz sudske prakse analiziraju uvjeti u kojima je sud ovlašten primijeniti pravila o teretu dokaza, kao što se navode i primjeri primjene pravila o teretu dokaza kroz različite institute građanskog prava.
Primjena pravila o teretu dokaza
Prije svega, ističe se da su pretpostavke za primjenu pravila o teretu dokazivanja iz odredbe čl. 221.a ZPP-a ispunjene tek kada sud izvede i ocjeni dokaze koje je stranka na kojoj je teret dokazivanja predložila radi utvrđivanja pravno odlučnih činjeničnih tvrdnji, osim ako su predložena nepodobna dokazna sredstva15 ili su ti dokazi očigledno neprikladni16. Očigledno neprikladan dokaz bi moglo biti saslušanje stranke ili svjedoka koji nije neposredan sudionik događaja17 radi utvrđenja činjenice koja se dokazuje prvenstveno ispravama (npr. kod primjene čl. 492.a ZPP-a). Osim toga, u okolnostima kada se stranka postupka poziva na određenu ispravu kao dokaz svojih navoda, a tu istu ispravu ne priloži u spis, a niti je njen sadržaj nedvojbeno utvrđen drugim dokaznim sredstvima (npr. iskazima svjedoka), sud ne može ocjenjivati sadržaj te isprave i uzeti da su navodi dokazani18.
Pritom je u praksi zauzeto shvaćanje da sud nije ovlašten odbiti tužbeni zahtjev primjenom pravila o teretu dokaza u slučaju kada tuženik nije osporio osnovu i visinu zahtjeva, koji su među ostalim utvrđeni u ovršnom prijedlogu temeljem kartice otvorenih stavaka iz koje je vidljivo koji račun, u kojem iznosu i kada dospijeva19. Međutim, ako se određena odlučna činjenica može utvrditi samo pomoću odgovarajućeg vještačenja kojeg stranka nije predložila, sud je ovlašten primijeniti pravila o teretu dokaza20.
Teret dokazivanja istinitosti sadržaja isprave (pri čemu je isprava potpisana od strane osobe koja je navedena kao potpisnik), koju u svrhu dokaza predaje u spis, je na stranci koja se na tu ispravu poziva21, odnosno na tužitelju je teret dokazivanja vjerodostojnosti potpisa na ispravi na kojoj temelji osnovanost potraživanja, ako je u postupku tuženik osporio da se na toj ispravi nalazi njegov potpis22. No kada je riječ o javnoj ispravi, sud mora u parničnom postupku sukladno čl. 230. ZPP-a poštivati presumpciju istinitosti javne isprave dok se ne dokaže suprotno, pri čemu teret dokaza leži na onoj stranci koja osporava istinitost javne isprave23 24. Pritom je bitno napomenuti da račun tužitelja s potvrdom o plaćanju računa nema dokaznu snagu javne isprave u smislu čl. 230. ZPP-a25 pa je tužitelj dužan i drugim dokazima dokazati osnovu i visinu svoje tražbine.
Kada sud odbije provesti dokaz te primjeni pravila o teretu dokazivanja, dužan je o tome dati određene razloge, jer u protivnom čini bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 11. ZPP-a26. U praksi VSRH-a prevladava shvaćanje da pogrešna primjena pravila o teretu dokaza predstavlja relativno bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. u vezi s čl. 221.a ZPP-a27, što je vrlo bitno jer na tu povredu drugostupanjski sud ne pazi po službenoj dužnosti (čl. 365. st. 2. ZPP-a), odnosno jer se zbog takvih povreda ne može izjaviti žalba u sporovima male vrijednosti (čl. 467. st. 1. ZPP-a). Po stavu autora, radilo bi se o pogrešnoj primjeni materijalnog prava u situaciji kada sud pogrešno utvrdi na kojoj od strana je teret dokaza (jer su pravila o teretu dokaza materijalnopravne prirode), dok bi pitanje uspjeha u dokazivanju istinitosti određene tvrdnje predstavljalo spomenutu relativno bitnu povredu iz čl. 354. st. 1. u vezi s čl. 221.a ZPP-a.
Također, treba naglasiti da drugostupanjski sud nije ovlašten primijeniti pravilo o teretu dokaza i na temelju čl. 373.a st. 1. t. 3. ZPP-a preinačiti prvostupanjsku presudu u situaciji kada pred prvostupanjskim sudom nisu izvedeni predloženi dokazi28, ali i to da je drugostupanjski sud ovlašten primjenom odredbe čl. 373. t. 2. ZPP-a preinačiti presudu suda prvog stupnja i sam odlučiti o meritumu spora u situaciji kada je prvostupanjski sud teret dokaza pogrešno prebacio na drugu stranu29.
Teret dokaza kroz sudsku praksu
Zakon o vlasništvu i drugim stvarnim pravima30
Najpoznatija zakonska predmnijeva iz ZV-a je ona iz čl. 18. st. 5. ZV-a, prema kojoj se posjed smatra poštenim, osim ako se dokaže suprotno. Pritom treba naglasiti da kod primjene instituta dosjelosti činjenica da je treća osoba upisana kao vlasnik u zemljišne knjige za sobom ne povlači zaključak o nepoštenosti posjeda posjednika, s obzirom na to da je zbog zakonske predmnijeve o poštenju posjeda teret dokaza na onom tko tvrdi suprotno od te predmnijeve31 (isto bi vrijedilo i u odnosu na presumpciju samostalnosti i trajnosti posjeda), a činjenica upisa u zemljišne knjige može biti tek jedan od dokaza koji je sud dužan cijeniti32. Osim toga, kod primjene čl. 165. ZV-a pošteni posjednik u svakom slučaju postaje nepošten od trenutka kada je primio tužbu na predaju u posjed ili suposjed, ali se njegovo nepoštenje može dokazivati i u odnosu na vrijeme prije podnošenja tužbe, pri čemu je na tužitelju teret dokaza da ga je na odgovarajući način pozvao na predaju stvari33.
Vrlo je važno i načelo povjerenja u zemljišne knjige iz čl. 122. ZV-a. U praksi je zauzeto shvaćanje da je na tužitelju, koji se poziva na ništavost ugovora kojim je preneseno vlasništvo izvanbračne odnosno bračne stečevine, teret dokaza da je treća osoba bila nepošteni stjecatelj, odnosno da je treća osoba kao stjecatelj postupala suprotno načelu savjesnosti i poštenja34 (što je primjenjivo i u drugim sličnim situacijama).
Nadalje, među poznatijim zakonskim predmnijevama su i one iz čl. 362. st. 1. i 3. ZV-a (pretvorba prava upravljanja, korištenja ili raspolaganja). Predmnijevu iz čl. 362. st. 1. ZV-a moguće je oboriti dostavom adekvatnog dokaza kojim se dokazuje da je pravo upravljanja, korištenja ili raspolaganja bilo preneseno nekoj trećoj osobi, odnosno da je na određenim nekretninama u društvenom vlasništvu pretvorba izvršena prema posebnom zakonu (npr. Zakon o šumama35, Zakon o poljoprivrednom zemljištu36, Zakona o privatizaciji37 itd.). Osim toga, moguće je i da je netko izvanknjižni nositelj prava upravljanja, korištenja ili raspolaganja (čl. 364. st. 6. ZV-a), pri čemu je na toj osobi teret dokaza da je izvanknjižni nositelj prava upravljanja, korištenja ili raspolaganja na nekretnini u društvenom vlasništvu38. Tome treba dodati da u situaciji kada u zemljišnim knjigama nije upisan nositelj prava društvenog vlasništva, niti je upisan nositelj prava korištenja, dolazi do primjene predmnijeva iz čl. 362. st. 3. ZV-a39.
Zakon o obveznim odnosima40
Za razliku od naplatnih raspolaganja, kod pobijanja besplatnih raspolaganja i s njima izjednačenih pravnih radnji, saznanje na strani dužnika se pretpostavlja i tužitelj ga ne treba dokazivati (čl. 67. st. 3. ZOO-a41). U situaciji kada tuženik tvrdi da nekretnina upisana na njegovo ime predstavlja bračnu stečevinu i zajedničku imovinu njega i bračnog druga, na njemu je teret dokaza da nekretnina ne predstavlja njegovu imovinu u cijelosti42. Tome treba dodati da je na tuženiku (dužniku) teret dokaza o postojanju druge imovine dostatne za podmirenje tražbine tužitelja (vjerovnika)43.
U odštetnim parnicama oštećenik je dužan dokazati protupravnu štetnu radnju štetnika, štetu44 i uzročnu vezu45, pri čemu se krivnja štetnika predmnijeva pa je oštećenik ne treba dokazivati (predmnijeva se obična nepažnja46). Pritom je na tuženiku (štetniku/odgovornoj osobi) teret dokaza tužiteljevog (oštećenikovog) doprinosa nastanku štete47 (npr. u situaciji kad je jedan sudionik štetnog događaja - prometne nesreće motornih vozila - pravomoćno osuđen u kaznenom postupku, u parničnom postupku se može dokazivati doprinos drugog sudionika istog štetnog događaja prometnoj nesreći48), kao i prigovora da je limit osiguranja iscrpljen49, dok je nakon argumentiranog prigovora tuženika (štetnika/odgovorne osobe) o postojanju doprinosa tužitelja (oštećenika) vlastitoj šteti, na tužitelju teret dokaza činjenica/okolnosti od kojih ovisi ocjena mogućnosti ispunjenja obveze poduzimanja radnji smanjenja štete50.
Nadalje, u praksi je zauzeto stajalište da je na tužitelju (oštećeniku) teret dokaza da se pokušao zaposliti s preostalom radnom sposobnošću i da u tome nije uspio51, ali i trenutka saznanja za nastanak nematerijalne štete u njezinoj ukupnosti (što je bitno zbog početka tijeka zastarnog roka)52, dok je na tuženiku (kao osiguraniku) teret dokaza nepostojanja uzročne veze između utvrđene alkoholiziranosti i nastale štete uzrokovane njegovim radnjama53. Osim toga, kod subrogacijskih zahtjeva nositelja mirovinskog i socijalnog osiguranja, na tuženiku je teret dokaza razlike između invalidske mirovine koja je isplaćena tužiteljevom osiguraniku i starosne mirovine koju bi tužiteljev osiguranik ostvario da nije bilo štetnog događaja54.
Važno je naglasiti i da prema odredbi čl. 1063. ZOO-a, u slučaju kada šteta potječe od opasne stvari odnosno opasne djelatnosti, smatra se da potječe od te stvari odnosno djelatnosti, osim ako tuženik dokaže da one nisu bile uzrok štete (oštećenik mora dokazati samo činjenicu nastanka štete i visinu štete55). Dakle, kod postojanja objektivne odgovornosti za štetu, u slučaju osporavanja uzročno-posljedične veze, teret dokaza je na tuženiku (štetniku/odgovornoj osobi)56. Pritom je na tuženiku teret dokaza i okolnosti iz čl. 1067. ZOO-a57.
Napominje se da parnični sud, u sporovima koje kao tužitelj pokreće Hrvatski zavod za mirovinsko osiguranje protiv osiguratelja štetnika radi povrata iznosa isplaćenih na ime mirovine, glede uzroka umirovljenja osiguranika tužitelja nije vezan odlukom Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje iz upravnog postupka te je dopušteno u parnici dokazivati da radna sposobnost osiguranika tužitelja i njegovo umirovljenje nisu u uzročno-posljedičnoj vezi58.
Ostali zakoni
U slučaju kada tužitelj tvrdi da je imovina koja je predmet spora bračna stečevina, prvenstveno je na njemu teret dokaza da se radi o imovini koja je stečena radom za vrijeme trajanja bračne zajednice ili da potječe iz te imovine (pri čemu nije odlučno što se nekretnina otplaćuje sredstvima kredita čiji je korisnik samo jedan bračni drug), dok je na tuženiku teret dokaza da se radi o imovini koja je njegova vlastita imovina59 (odnosno da je imovina vlasništvo treće osobe). Tome treba dodati da je na tužitelju60 teret dokaza da je njegov doprinos iz čl. 287. Zakona o braku i porodičnim odnosima61 bio veći od doprinosa bivšeg (izvan)bračnog druga.
Zanimljivo je da je u slučaju neovlaštene isplate na pružatelju usluge teret dokaza da korisnik računa nije postupao kako je trebalo, a s druge strane da je on kao pružatelj usluge postupio u svemu kako je trebalo62 jer bi u protivnom bili dovedeni u pitanje pravna sigurnost i povjerenje građana u bankarski sustav. Također, tužitelj je u jednom predmetu bio dužan dokazati da su dionice deponirane na njegovom bankovnom računu doista njegove vlastite dionice63.
Kod primjene čl. 135. st. 1. ZR-a, teret dokaza postojanja radnog odnosa je na radniku (tužitelju)64,kao što je i prilikom otkazivanja ugovora o radu (odnosno odlučivanja koji od usporednih radnika se ima utvrditi viškom radnika) na radniku teret dokaza da poslodavac (kao tuženik) prilikom otkazivanja ugovora o radu nije primjenjivao sve propisane kriterije65. Osim toga, na poslodavcu je teret dokaza skrivljenog ponašanja radnika koje dovodi do otkaza ugovora o radu66, odnosno opravdanog razloga za izvanredno otkazivanje ugovora o radu67.
Stranka koja u sudskom ili drugom postupku tvrdi da je povrijeđeno njezino pravo najednako postupanje prema odredbama čl. 20. st. 1. ZSD-a, dužna je učiniti vjerojatnim da je došlo do diskriminacije. U tom slučaju teret dokazivanja da nije bilo diskriminacije leži na protivnoj stranci68, pri čemu se naglašava da dokazi ne moraju dokazivati diskriminaciju na razini njezine utvrđenosti, nego učiniti vjerojatnim da je došlo do diskriminacije.
Također, na nasljedniku je teret dokazivanja vrijednosti naslijeđene imovine, pri čemu treba dokazati da podmireni dugovi ostavitelja prelaze vrijednost naslijeđene imovine69. Međutim, u situaciji kada nasljednici prigovore da ostavitelj nije imao imovine te dostave rješenje kojim je utvrđeno da se ostavina neće provoditi, vjerovnik je dužan dokazati da je ostavitelj uopće imao imovinu70.
Zaključak
Predmet parničnog postupka je razrješenje spora o postojanju prava, pravnog odnosa ili pravnog zahtjeva u vezi kojeg je pokrenuta parnica. Prilikom donošenja meritorne odluke sud primjenjuje materijalnopravne propise na utvrđene činjenice, pri čemu se kao mjera utvrđenosti u pravilu zahtijeva sigurnost/izvjesnost, za koju je potrebno isključiti razumnu sumnju u mogućnost postojanja nečeg drugog. Načelno, dužnost je svake stranke dokazivati istinitost tvrdnji koje su za nju povoljne i na kojima zasniva svoje zahtjeve, pri čemu treba spomenuti da na institut teret dokaza utječu i brojne zakonske presumpcije, kao i to da je u nekim situacijama posebnim zakonima u određenim okolnostima teret dokaza prebačen na drugu stranku. U radu se kroz primjere iz sudske prakse pokušava dati kratki prikaz instituta tereta dokazivanja te njegova primjena kroz različite institute građanskog i građanskog procesnog prava.
Josip-Juraj Vlainić, zamjenik općinskog državnog odvjetnika u Općinskom državnom odvjetništvu u Puli-Pola, Građanski odjel.
Ovaj rad izrađen je sukladno odredbi čl. 101. st. 1. Zakona o državnom odvjetništvu („Narodne novine“ br. 67/18., 21/22., 136/25.). Svi stavovi i mišljenja izneseni u radu su isključivo stavovi i mišljenja autora i ni na koji način ne predstavljaju stavove i mišljenja pravosudnog tijela u kojem je autor zaposlen, niti to jesu.
^ 1 čl. 221.a Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" br. 53/91., 91/92., 112/99., 129/00., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 96/08., 84/08., 123/08., 57/11., 148/11. - službeni pročišćeni tekst, 25/13., 89/14., 70/19., 80/22., 114/22., 155/23., 146/25., dalje: ZPP)
^ 2 Vrhovni sud Republike Hrvatske (dalje: VSRH) u Rev-2432/11 i dr.
^ 3 Visoki trgovački sud Republike Hrvatske (VTSRH u Pž-4492/12 i dr.)
^ 4 Npr. na ovrhovoditelju teret dokazivanja da je potraživanje iz zadužnice valjanim pravnim poslom s vjerovnika prešlo na njega (VSRH u Rev-449/2022)
^ 5 VSRH u Rev-194/2021 i dr.
^ 6 VSRH u Revr-581/04 (uz napomenu da je provjeravanje istinitosti negativne tvrdnje moguće dokazivanjem alibija), slično i u Rev-562/13, Gzz-1/1997
^ 7 VSRH u Rev-55/2024-2
^ 8 VSRH u Rev-349/07
^ 9 ALAN UZELAC, Teret dokazivanja, dokt. disert. ob. 4.1.1999. na Prav. fak. u Zagrebu
^ 10 VSRH u Rev-194/2021
^ 11 VSRH u Rev-1264/2022, pri čemu je slično i u odnosu na obvezu evidentiranja korištenja dnevnog odmora (Rev-300/2023), kao i kod korištenja slobodnih dana po drugoj osnovi od one zabilježene u evidencijama radnog vremena (Rev-445/2023)
^ 12 Npr. čl. 135. st. 2. Zakona o radu ("Narodne novine" br. 93/14., 127/17., 98/19., 151/22., 64/23. dalje: ZR), čl. 20. Zakona o suzbijanju diskriminacije ("Narodne novine" br. 85/08., 112/12., dalje: ZSD) i dr.
^ 13 M. DIKA, O standardima utvrđenosti činjenica u parničnom postupku, Zb. Prav. fak. Sveuč. Rij. (1991)
^ 14 M. DIKA, O standardima utvrđenosti činjenica u parničnom postupku, Zb. Prav. fak. Sveuč. Rij. (1991)
^ 15 VSRH u Rev-204/2022 i dr.
^ 16 VSRH u Rev-318/2023, Rev-1199/2021 i dr.
^ 17 Pritom se napominje da se odlučne činjenice mogu utvrđivati putem posrednog svjedoka – VSRH u Rev-302/2021
^ 18 VSRH u Rev-475/2022
^ 19 VSRH Rev-255/2021
^ 20 slično VSRH u Rev-1028/2019-2
^ 21 VSRH u Rev-1436/2021, Rev-932/2021, Rev-281/2022
^ 22 VSRH u Rev-932/2021, Rev-1436/2021
^ 23 VSRH u Rev-1046/2022
^ 24 U odlukama broj Rev-113/2022 i Rev-716/2022 VSRH je zauzeo shvaćanje da u situaciji kada je izrekom upravnog rješenja (kao javnom ispravom u smislu čl. 230. ZPP-a) utvrđeno postojanje uzročno – posljedične veze između štetnog događaja (kojeg je skrivio osiguranik tuženika) i razloga umirovljenja osiguranika tuženika, teret dokaza suprotnog pada na tuženika
^ 25 VSRH u Rev-977/2016, slično i u Rev-839/2022, pri čemu se i izvod iz knjigovodstvenih kartica (HZZO) ne smatra javnom ispravom (Rev-1070/2021 i dr.)
^ 26 Međutim, u situaciji kada je sud izveo niz dokaza saslušanjem svjedoka i odbio saslušati neke od predloženih svjedoka, stranka koja je predložila saslušanje svjedoka koje je sud odbio saslušati je dužna obrazložiti zašto bi saslušanje svjedoka dovelo u pitanje zaključak sudova, odnosno dati razloge od kud bi svjedok imao saznanja o relevantnim činjenicama (Rev-146/2021)
^ 27 VSRH u Rev x 336/2009, Rev x 734/2012
^ 28 VSRH u Rev-836/2022
^ 29 VSRH u Rev-597/2022
^ 30 ("Narodne novine" broj 91/96., 68/98., 137/99., 22/00., 73/00., 114/01., 79/06., 141/06., 146/08., 38/09., 153/09., 90/10., 143/12., 94/17. - službeni pročišćeni tekst, 152/14., 81/15. - službeni pročišćeni tekst, dalje: ZV)
^ 31 VSRH u Rev-725/2022, Rev-649/2022, Rev 1048/2023
^ 32 VSRH u Rev-552/2023, Rev-1048/2023, Rev-649/2022
^ 33 VSRH u Rev-193/2022
^ 34 VSRH u Rev-223/2022
^ 35 VSRH u Rev-298/2013
^ 36 VSRH u Rev-368/2024
^ 37 VSRH u Rev-37/2019, Rev 606/2021
^ 38 VSRH u Rev-19/2024, Rev-101/2024
^ 39 VSRH u Rev-671/2009
^ 40 („Narodne novine“, broj 35/2005, 41/2008, 125/2011, 78/2015, 29/2018, 126/2021, 114/2022, 156/2022, 155/2023, dalje: ZOO)
^ 41 VSRH u Rev-1233/2021
^ 42 VSRH u Rev-764/2022
^ 43 VSRH u Rev-3245/2015
^ 44 VSRH u Rev-1063/2018, Rev-378/2023
^ 45 VSRH u Rev-113/2022
^ 46 Dok se kod dokazane krivnje krajnja nepažnja i namjera moraju dokazati (VSRH u Rev-1237/2022)
^ 47 VSRH u Rev-991/2013-2, Rev-1732/2017
^ 48 VSRH u Rev-258/2023
^ 49 VSRH u Rev-1952/10
^ 50 VSRH u Rev-1415/2021
^ 51 VSRH u Rev-538/2022, Rev-966/2021, ali je u situaciji kada se tužitelj prijavio nadležnom zavodu za zapošljavanje teret dokaza prešao na tuženika (Rev-125/2023)
^ 52 VSRH u Rev-939/09
^ 53 VSRH u Rev-198/2021
^ 54 VSRH u Rev-1055/2021
^ 55 slično i kod primjene čl. 25. st. 1. i 2. Zakona o zaštiti na radu ("Narodne novine" br. 71/14., 118/14., 154/14., 94/18., 96/18., dalje: ZZR)
^ 56 VSRH u Rev-x 712/2018, Rev-1181/2021, Rev-x 712/2018, Rev-285/2015
^ 57 VSRH u Rev-951/09
^ 58 VSRH u Rev-206/2022
^ 59 VSRH u Rev-881/2023, Rev-845/2022
^ 60 VSRH u Rev-126/2018
^ 61 („Narodne novine“ broj 11/78, 51/89 i 59/90 - dalje: ZBPO)
^ 62 VSRH u Rev-116/2024
^ 63 VSRH u Rev x 336/2009
^ 64VSRH u Revr-888/14
^ 65 VSRH u Revr-162/2018
^ 66 VSRH u Rev-869/2021
^ 67 VSRH u Rev-195/2021, Rev-183/2021
^ 68 VSRH u Rev-1214/2021, Rev-1157/2020
^ 69 VSRH u Rev-1551/2018
^ 70 VSRH u Rev-796/2017
