Okolnosti slučaja
U konkretnom slučaju podnositelj je kod tuženice (osnovne škole) bio u radnom odnosu na neodređeno vrijeme na radnom mjestu učitelja fizike od 3. studenoga 2021.
Predmet provedenog parničnog postupka bio je zahtjev podnositelja da se utvrdi ništetnost odluke o izvanrednom otkazu ugovora o radu od 4. siječnja 2022.
Prvostupanjski sud utvrdio je na temelju izvedenih dokaza i saslušanja brojnih svjedoka, uključujući i podnositelja, da je Odlukom tuženice od 4. siječnja 2022. podnositelju izvanredno otkazan Ugovor o radu zaključen na neodređeno vrijeme, čemu je prethodio nedolazak podnositelja na radno mjesto učitelja fizike kod tuženice 14.,15., 21., 22., 27., 28. i 29. prosinca 2021.
Te dane nije dopušteno pristupiti u službene prostorije tuženice zbog odbijanja predočenja potrebne potvrde o obaveznom testiranju, odnosno provedenom testu na virus SARS-CoV-2, EU digitalne COVID potvrde ili drugog odgovarajućeg dokaza utvrđenog Odlukom Stožera Civilne zaštite Republike Hrvatske o uvođenju posebne sigurnosne mjere obaveznog testiranja dužnosnika, državnih službenika i namještenika, službenika i namještenika u javnim službama, službenika i namještenika u lokalnoj i područnoj (regionalnoj) samoupravi te zaposlenika trgovačkih društava i ustanova od 12. studenoga 2021.("Narodne novine" broj 121/21.; u daljnjem tekstu: Odluka Stožera), za te dane nije dokazao privremenu nesposobnost odnosno spriječenost za rad ili imao zdravstvenih problema koji opravdavaju takvo ponašanje, zbog čega je tuženica mogla imati problema u procesu rada.
Utvrđeno je, osim toga, da je podnositelj u više navrata pozivan predočiti dokaz utvrđen navedenom Odlukom Stožera, ali to nije učinio te je uporno odbijao postupiti po navedenoj Odluci Stožera, slijedom čega je prvostupanjski sud zaključio da takvo postupanje podnositelja predstavlja osobito tešku povredu radne obveze, kojim je podnositelj izgubio povjerenje tuženice. Utvrđeno je da takva Odluka je u skladu s člankom 116. stavcima 1. i 2. Zakona o radu ("Narodne novine" broj 93/14, 127/17 i 98/19.). Pri tome sud prvog stupnja smatra kako je tuženica prije otkazivanja ugovora o radu podnositelju provela svu potrebnu zakonsku proceduru (zatražila suglasnost Školskog odbora te sindikalnog povjerenika, te dala mogućnost podnositelju da iznese svoju obranu).
U odnosu na poduzete radnje prije otkaza podnositelja, prvostupanjski sud navodi: "13. Pregledom prvog upozorenja dostavljenog od strane tuženika tužitelju od dana 30. studenog 2021. i 16. prosinca 2021. razvidno je da je ravnatelj tuženika upozorio tužitelja da skladno Odluci o uvođenju posebne sigurnosne mjere ... su zaposlenici dužni najmanje dva puta u sedam dana poslodavcu predočiti test na virus SARS-CoV-2, EU digitalnu COVID potvrdu ili drugi odgovarajući dokaz utvrđen točkom VII. Odluke Stožera Civilne zašite RH, te da u slučaju kršenja navedene sigurnosne mjere neće biti u mogućnosti ulaziti, niti boraviti u službenim prostorijama škole, te da sukladno evidenciji poslodavca u proteklih dva dana (14. i 15.12.2021.) nije dostavio, niti predočio niti jedan od navedenih dokaza, te je tužitelj tim putem pozvan da isto i učini u roku od dva dana pod prijetnjom otkaza. Pregledom očitovanja tužitelja na prvo upozorenje razvidno je da se isti opravdava bolovanjem, da mu nije jasno iz obavijesti na koga od djelatnika se to odnosi, da je zbog izolacije smatrao da potvrdu ne treba donijeti, da je zatražio pisani odgovor o davanju osobnih podataka i za davanje izjave o preuzimanju odgovornosti od posljedica medicinskog zahvata na koje mu nije odgovoreno, da je zatražio da mu s omogući neinvazivna metoda uzimanja testa, te da je dopisom pokazao da je voljan testirati se i pokazati dokaz da je testiran ali na način koji nema negativne posljedice na njegovo zdravlje, te je i zatražio da mu se omogući uzimanje neinvazivnog testa preko sline.. Pregledom e-maila tužitelja upućenog poslodavcu 14.12.2021. razvidno je da tužitelj obavještava poslodavca da mu je bolovanje isteklo te da se vraća na posao u ponedjeljak 13.12.2021. u 14 sati, te da mu je nakon izolacije doktorica napisala potvrdu (vjerojatni slučaj) s kojom može ući na posao, da se i dalje ne slaže s mjerama i nema namjeru pokazati potvrdu, te da mu poslodavac može vjerovati na riječ i pustiti ga na rad ili mu zabraniti ući navodeći da ostaje ustrajan u svom nastojanju. Pregledom poziva na iznošenje obrane od 23.12.2021. upućenog od strane ravnatelja tuženika tužitelju, razvidno je da je tužitelj opetovano upozoren na posljedice nepoštivanja, odnosno, kršenja sigurnosne mjere Stožera Civilne zaštite RH prema kojoj zaposlenici ne mogu ulaziti niti boraviti u službenim prostorijama poslodavca bez odgovarajuće potvrde, da nije sukladno evidenciji poslodavca postupio po navedenoj odluci te i upozoren na posljedice nepoštivanja, te mogućnost otkazivanja ugovora o radu, te da i nakon dva upozorenja (21. i 22. 12. 2021.) nije predočio niti jedan od potrebnih dokaza, a niti opravdao svoj izostanak sa radnog mjesta na drugi odgovarajući način, to je tužitelj i pozvan od strane poslodavca da u roku od dva dana iznese svoju obranu, a pozivajući se na odredbu čl. 119. Zakona o radu."
Nakon tako provedenog postupka prvostupanjski sud odbio je tužbeni zahtjev uz zaključak: "30. Slijedom svega naprijed navedenog, na temelju savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno, a sukladno odredbi čl. 8. ZPP-a, ovaj sud utvrđuje da je od strane radnika - ovdje tužitelja, došlo do nedolaska na radno mjesto učitelja Fizike u dane 14.12.2021., 15.12.2021., 21.12.2021., 22.12.2021., 27.12.2021., 28.12.2021. i 29.12.2021. zbog odbijanja predočenja potrebne potvrde sukladno važećoj Odluci Stožera Civilne zaštite RH, radi čega mu nije moglo biti dopušteno da pristupi u službene prostorije tuženika, i u koje pak dane nije dokazao da bi bio privremeno nesposoban/spriječen za rad, da tužitelj ničim nije dokazao da bi imao zdravstvenih problema koji opravdavaju takvo ponašanje, da je zbog njegovog ponašanja tuženik mogao imati problema u procesu rada, da iako je opetovano pozivan da predoči dokaz to nije učinio, niti ravnatelju kao osobi ovlaštenoj za provedbu Odluke, a niti zaštitaru kao izvršitelju usluge, već suviše putem e-maila obavijestio ravnatelja da ima potvrdu (vjerojatni slučaj) s kojom može ući na posao, ali da se i dalje ne slaže s mjerama i nema namjeru pokazati potvrdu, do je na ročištu iskazao i da mu je ispod časti bilo pokazati potvrdu zaštitaru, da su ostali radnici koji u početku nisu postupali po Odluci stožera, a koju je pak Odluku ravnatelj tuženika u cijelosti poštivao, o istoj obavijestio svoje djelatnike i tražio od njih da je poštuju, su ipak postupili po Odluci i vratili se na posao io nisu dobili otkaz, dok je to tužitelj uporno odbijao, da je Školski odbor dao suglasnost poslodavcu za donošenje pobijane odluke o otkazu, a sindikalni povjerenik nije imao nikakve prijedloge i primjedbe, pa stoga svega ovaj sud cijeni da upravo takvo postupanje tužitelja predstavlja osobito tešku povredu radne obveze, te da je odluka tuženika na zakonu osnovana, odnosno da uz uvažavanje svih okolnosti i interesa obiju ugovornih strana nastavak radnog odnosa nije moguć jer je tužitelj svojim ponašanjem od strane poslodavca - tuženika izgubio povjerenje, radi čega svega je valjalo odbiti tužbeni zahtjev (...)"
Odlučujući u povodu žalbe podnositelja, drugostupanjski sud potvrdio je prvostupanjsku presudu u odnosu na tužbene zahtjeve podnositelja te pravilnost utvrđenog činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava u prvostupanjskom postupku. U odnosu na obveze podnositelja vezane uz sigurnosne mjere radi zaštite od širenja bolesti COVID-19, drugostupanjski sud navodi: "Iz Odluke o uvođenju posebne sigurnosne mjere obaveznog testiranja ... razvidno je da je istu donio Stožer Civilne zaštite Republike Hrvatske zbog ubrzanog širenja i povećanog rizika prijenosa bolesti COVID-19, a radi zaštite pučanstva od zaraze i suzbijanja bolesti COVID-19, da se istom uvodi posebna sigurnosna mjera obveznog testiranja i za koje osobe, tj. djelatnike, kada se testiranje provodi, kada iznimno nije testiranje obavezno i za koje osobe, čime se dokazuje provedeno testiranje, gdje se treba potvrda predočiti, posljedice nepredočavanja potvrda, drugi načini dokazivanja, na koga se Odluka ne primjenjuje, gdje se testiranje može obaviti, da je provedbu Odluke obavezan osigurati čelnik tijela, odnosno, poslodavac.. Pregledom Zapisnika sa skupa radnika tuženika od 15. studenoga 2021. razvidno je da je sjednicu skupa radnika sazvao ravnatelj tuženika, da je istoj sjednici nazočan bio i tužitelj, da je na dnevnom redu bila navedena Odluka Stožera, da se ravnatelj posebno osvrnuo na toč. VI. i VII. Odluke, da je dogovorio testiranje u Poliklinici G. na Vidicima, te uputio djelatnike da se mogu testirati i u drugim ustanovama, te zamolio predočenje potvrda, dakle, pozvao djelatnike na obvezu pridržavanja Odluke Stožera Civilne zaštite Republike Hrvatske."
Osim toga, drugostupanjski sud odbio je i ostale prigovore podnositelja koji se odnose na izrečeni prestanak radnog odnosa navodeći sljedeće: "19. Neosnovan je prigovor tužitelja kojim osporava stajalište prvostupanjskog suda o opravdanosti mjere zapreke dolaska tužitelja na radno mjesto od strane tuženika kao poslodavca, čime da su povrijeđena njegova ustavna prava na rad i zdravlje, te se neosnovano poziva na odredbe Ustava. Naime, Odluku tuženika o otkazu treba sagledati i kroz čl. 58. Ustava kojim je propisano da se svakome jamči pravo na zdravstvenu zaštitu u skladu sa zakonom i kroz čl. 69. st 2. Ustava kojom je propisano da je svatko dužan, u sklopu svojih ovlasti i djelatnosti, osobitu skrb posvećivati zaštiti zdravlja ljudi. Suprotno žalbenim tvrdnjama tužitelja ovaj drugostupanjski sud smatra da je u situaciji proglašene epidemije zarazne bolesti osobna odgovornosti pojedinaca povećana, jer je to nužno za sprečavanje širenja zaraze te je potrebna pojačana društvena odgovornost koja počiva na načelu solidarnosti, a da u okolnostima povećanog rizika od širenja i prijenosa zaraznih bolesti odluka radnika da ne predoči bilo koji od mogućih dokaza da je za svoju radnu okolinu siguran predstavlja činjenicu koja može utjecati na ugovorni odnos s poslodavcem, zbog čega onemogućavanjem takvom radniku da pristupi u službene prostorije poslodavac štiti život i zdravlje drugih radnika, što je obvezan i prema odredbama ZR i Zakona o zaštiti na radu ('Narodne novine', broj 71/14 i 94/18). To podrazumijeva da su i poslodavci ali i zaposlenici dužni poduzimati sve mjere kako bi smanjili mogućnost širenja zaraze na minimum. 20.1. Također, ističe se kako uvedene mjere nisu diskriminatorne, jer je radnicima tuženika ostavljena mogućnost izbora, cijepljenje koje je dostupno i besplatno ili testiranje koje se provodi prije dolaska na posao. Zahtjev da se obvezno testiraju osobe koje nisu cijepljene i koje nisu preboljele bolest COVID-19 u ovom slučaju ima objektivno i razumno opravdanje, a osporena mjera ima legitiman cilj i razmjerna je u smislu da je uspostavljena pravedna ravnoteža između interesa zajednice i poštovanja prava i sloboda pojedinca, pa se ne radi o nezakonitoj diskriminaciji. Stoga se prihvaća zaključak da u situaciji kada tužitelj nije poštovao odluku tuženika (a bio ju je i po shvaćanju ovoga suda dužan poštovati) o davanju na uvid potvrde o cijepljenju, preboljenu ili negativnom PCR testu, da je opravdano tužitelju zapriječen ulaz u zgradu tuženika i to od strane osoba koje je tuženik ovlastio za vršenje provjera. 21. Nije ostvaren niti žalbeni razlog pogrešne primjene materijalnog prava, jer je u konkretnim okolnostima, kada je utvrđeno da tužitelj u danima 21. i 22. prosinca 2021. nije dolazio na posao bez opravdanog razloga, tuženik u smislu odredbe čl. 116. ZR imao opravdani razlog za otkaz ugovora o radu sklopljenog s tužiteljem, budući da u situaciji kad radnik postupa na navedeni način poslodavac s pravom gubi povjerenje u njega, jer je jedna od osnovnih obveza radnika redovit dolazak na posao, pa se slijedom toga svaki izostanak s posla mora opravdati. Stoga činjenica da tužitelj ne poštuje odluku tuženika o davanju na uvid potvrde o cijepljenju, preboljenu ili negativnom PCR testu i time neopravdano izostaje s posla, zbog čega posljedično tuženik nije u mogućnosti organizirati uredno odvijanje procesa nastave u predmetu koji tužitelj predaje, predstavlja tešku povredu obveze iz radnog odnosa, zbog čega, uz uvažavanje svih okolnosti i interesa obiju stranaka, nastavak radnog odnosa tužitelja kod tuženika nije moguć."
Stajališta ustavnosudske ocjene
Prema stajalištu Ustavnog suda, pravo na rad i slobodu rada podrazumijeva i pravo pojedinca da mu radni odnos ne prestane na način suprotan od onog utvrđenog mjerodavnim zakonom (odluka broj: U-III-4495/2007 od 8. svibnja 2008.).
Ustavno pravo na rad i slobodu rada zakonodavac je razradio, između ostalog, Zakonom o radu koji propisuje i mogućnost izvanrednog otkaza ugovora o radu. Riječ je o otkazu koji poslodavac izjavljuje radniku ako zbog osobito teške povrede obveze iz radnog odnosa ili neke druge osobito važne činjenice, uz uvažavanje svih okolnosti i interesa obiju ugovornih stranaka, nastavak radnog odnosa nije moguć.
Prema ustaljenom stajalištu Ustavnog suda primarna je zadaća redovnih sudova, a ne Ustavnog suda, tumačiti i primjenjivati pravo na konkretne sudske predmete. Nadležnost je Ustavnog suda, vezano uz ispitivanje jesu li nadležni sudovi i druga nadležna tijela pravilno protumačili i primijenili pravo, ograničena. Ustavni sud u pravilu neće dovoditi u pitanje ocjene sudova i drugih nadležnih tijela osim ako nisu arbitrarne ili na drugi način očito nerazumne. To opće pravilo primjenjuje se na sve materijalne odredbe Ustava koje sadrže ustavna prava.
Naime, članak 115. stavak 3. Ustava propisuje da sudovi sude na temelju Ustava, zakona, međunarodnih ugovora i drugih važećih izvora prava. U tim okvirima, a s obzirom na članak 125. alineja 4. Ustava (Ustavni sud "odlučuje povodom ustavnih tužbi protiv pojedinačnih odluka državnih tijela ... kad su tim odlukama povrijeđena ljudska prava i temeljne slobode ..."), zadaća je Ustavnog suda osigurati da sudovi tumače i primjenjuju pravo na način da svojim odlukama ne dovode do povreda ljudskih prava i temeljnih sloboda stranaka zajamčenih Ustavom. Kad je riječ o radnim sporovima redovni sudovi su ti koji pružaju sudsku zaštitu od nezakonitog otkaza. U postupku u povodu ustavne tužbe u kojem pojedinac prigovara da je ta zaštita izostala ili da mu je bila uskraćena, uloga Ustavnog suda ograničena je na ocjenu je li ta zaštita bila djelotvorna. Ocjena djelotvorne zaštite prava na rad i slobodu rada podrazumijeva, između ostalog, ispitivanje jesu li u okolnostima konkretnog slučaja odluke sudova bile arbitrarne ili na drugi način očito nerazumne. Odluke sudova neće se smatrati arbitrarnima ako su sudovi u provedenim postupcima uspjeli utvrditi i u odlukama predočiti relevantne, dostatne i uvjerljive razloge za svoju ocjenu o osnovanosti ili neosnovanosti tužbenog zahtjeva, odnosno zakonitosti ili nezakonitosti otkaza (odluka broj: U-III-1893/2016 od 29. siječnja 2019.).
Iz činjenica utvrđenih u prvostupanjskom postupku proizlazi da je ugovor o radu podnositelja zakonito izvanredno otkazan na temelju članka 116. Zakona o radu jer je tuženica utvrdila da je počinio osobito tešku povredu obveza iz radnog odnosa zbog toga što nije bio na radnom mjestu učitelja fizike kod tuženice 14. ,15., 21., 22. , 27., 28. i 29. prosinca 2021. i nije postupio prema odredbama Odluke Stožera jer nije predočio potrebne potvrde o obaveznom testiranju, odnosno provedenom testu na virus SARS-CoV-2, EU digitalne COVID potvrde ili drugog odgovarajućeg dokaza utvrđenog Odlukom Stožera od 12. studenoga 2021., a za koje dane nije dokazao da bi bio privremeno nesposoban odnosno spriječen za rad ili imao zdravstvenih problema koji opravdavaju takvo ponašanje, zbog čega je tuženica mogla imati problema u procesu rada.
U postupku otkazivanja ugovora o radu podnositelju je omogućeno iznošenje obrane, predstavnica sindikata je pravodobno obaviještena o namjeravanom davanju otkaza podnositelju te je zatražena suglasnost Školskog odbora tuženice. Dakle, poštovane su sve postupovne obveze koje postoje prema članku 116. Zakona o radu, što utvrđuju sudovi, a neosnovano osporava podnositelj u ustavnoj tužbi.
Osim toga, drugostupanjski sud ističe da "u situaciji kad radnik postupa na navedeni način poslodavac s pravom gubi povjerenje u njega, jer je jedna od osnovnih obveza radnika redovit dolazak na posao, pa se slijedom toga svaki izostanak s posla mora opravdati."
Stoga je drugostupanjski sud na temelju navedenih činjeničnih utvrđenja zaključio da se podnositelj nije ponašao u skladu sa standardom ponašanja radnika na radnom mjestu učitelja, jer ono što je učinio ne može se karakterizirati primjerenim ili discipliniranim te profesionalnim i odgovornim postupanjem. Stoga, u konkretnom slučaju gubitak povjerenja tuženice kao poslodavca u podnositelja kao radnika predstavlja opravdan razlog za izvanredno otkazivanje ugovora o radu.
Osim toga, Vrhovni sud utvrdio je da drugostupanjska presuda je u skladu s njegovim stajalištima iznesenim u presudi broj: Rev-1041/2022-3 od 31. siječnja 2023.
Primjenjujući načelna stajališta na konkretan slučaj Ustavni sud ocjenjuje da rješenje Vrhovnog suda (u odnosu na povredu temeljnih ljudskih prava) te drugostupanjska presuda,u svjetlu činjenica utvrđenih u sudskom postupku, udovoljavaju zahtjevu dostatnosti, relevantnosti i uvjerljivosti razloga kojima su se sudovi vodili u donošenju odluka.
Polazeći od svih činjenica i okolnosti ovog slučaja, ocjena je Ustavnog suda da su sudovi uzeli u obzir sve činjenične i pravne elemente objektivno mjerodavne za donošenje odluke, odnosno da su osporene odluke obuhvatile sve važne aspekte razmatranog slučaja koji su mogli utjecati na konačnu odluku.
Svemu navedenom treba dodati da je Ustavni sud ocjenjivao ustavnost i zakonitost odredaba Odluke Stožera od 12. studenoga 2021. te je u odluci i rješenju broj: U-II-7149/2021 i dr. od 15. veljače 2022. ("Narodne novine broj: 25/22.) naveo i sljedeće:
" Predlagatelji smatraju da se zabranom zaposlenicima boravljenja u prostorijama poslodavca izravno i neposredno ograničava njihovo pravo na rad i slobodu rada. Točkom V. osporenih odluka propisano je da zaposlenici u sustavu zdravstva i socijalne skrbi koji odbiju testiranje odnosno odbiju predočiti EU digitalnu COVID potvrdu ili odgovarajući drugi dokaz (iz točaka VI. Odluke 1. i Odluke 2.), ne mogu boraviti u prostorijama poslodavca.
Dakle, za osobe (zaposlenike i osobe iz točaka IV. Odluke 1. i Odluke 2.) koje odbiju testiranje odnosno odbiju predočiti EU digitalnu COVID potvrdu ili odgovarajući drugi dokaz, posljedica je da im se onemogući boravak u prostorijama u kojima se obavljaju djelatnosti zdravstvene i socijalne skrbi, pa predlagatelji smatraju da im se time de facto uskraćuje pravo na rad. (...) 17.2. Člankom 28. Zakona o radu ('Narodne novine' broj 93/14., 127/17. i 98/19.), propisana je obveza poslodavca da, u skladu s posebnim zakonima i drugim propisima osigura rad i radniku osigura uvjete za rad na siguran način i na način koji ne ugrožava zdravlje radnika. Zakonom o zaštiti na radu ('Narodne novine' broj 71/14., 118/14. - ispravak, 94/18. i 96/18. - ispravak) uređuje se sustav zaštite na radu sa svrhom unaprjeđivanja sigurnosti i zaštite zdravlja radnika i osoba na radu, sprečavanja ozljeda na radu, profesionalnih bolesti i bolesti u vezi s radom.
U okolnostima povećanog rizika od širenja i prijenosa zarazne bolesti, zbog kojih je upravo i donesena osporena mjera kako bi se smanjio rizik prijenosa zaraze, odluka zaposlenika da ne predoči jedan od tri moguća dokaza da je za svoju radnu okolinu siguran, predstavlja činjenicu koja može utjecati na ugovorni odnos s poslodavcem. Ustavni sud prihvaća navode Vlade da onemogućavanjem takvom radniku da pristupi u poslovne prostorije poslodavac štiti život i zdravlje drugih radnika i ostalih prisutnih osoba, što je obvezan i prema Zakonu o zaštiti o radu.
Uz to, mjere uvedene osporenim odlukama ne utječu bitno na radne procese, vrijeme provedeno na testiranju nije vrijeme u kojem radnik obavlja rad, već se radi o pripremi za rad odnosno uvjetu bez kojeg radnik, koji nije izuzet od testiranja, ne može otpočeti obavljati rad. Stoga obveza testiranja dva puta tjedno ne predstavlja prekomjeran teret za te radnike, odnosno sama po sebi ne utječe na njegovo pravo na rad. Koje će to daljnje posljedice imati na radni odnos tih osoba ne određuju osporene odluke već opći propisi radnoga prava te propisi koji uređuju javnu i državnu službu.
Slijedom navedenog, o eventualnoj povredi prava na rad počinjenoj konkretnom odlukom kojom se utječe na radni odnos pojedinca, Ustavni sud će odlučivati u svakom pojedinačnom slučaju u postupku pokrenutom ustavnom tužbom.
(...)
20.1. Navedeni prigovor povezan je s prigovorom da se osporenim odlukama zapravo uvodi opća obveza cijepljenja, odnosno da je cilj osporene mjere 'prisiliti' pojedince na cijepljenje.
Ustavni sud taj prigovor smatra očito neosnovanim. Naime, adresatima je ostavljena mogućnost izbora, cijepljenje koje je dostupno i besplatno ili testiranje koje se provodi pri dolasku na posao, najmanje dva puta u sedam dana, i koje, iako može izazivati neugodu, prema ocjeni Ustavnog suda ne predstavlja prekomjerni teret za zaposlene.
Nadalje se ističe da je, u odnosu na istovjetne prigovore, ESLJP u predmetu Zambrano protiv Francuske (br. 41994/21, odluka od 7. listopada 2021.) utvrdio da COVID potvrde, dokle god necijepljenim pojedincima omogućuju da potvrdu ishode dokazom o preboljenju ili dokazom o provedenom testiranju, kao alternativama cijepljenju, ne predstavljaju zakonodavnu mjeru koja uvodi cijepljenje ili koja de facto obvezuje pojedince na cijepljenje (v. točku 45. navedene odluke)."
Uzevši u obzir navedena stajališta i primijenivši ih na konkretan slučaj, Ustavni sud je utvrdio da je izvanredni otkaz dan podnositelju bio utemeljen na zakonu (članak 116. Zakona o radu) i imao je legitiman cilj (zaštita zdravlja drugih, prije svega djece u školi).
Sudovi su utvrdili da je mjera primijenjena na podnositelja bila nužna i da se na drukčiji način ne bi mogao postići isti učinak. Naime, podnositelj je bio učitelj fizike koji se odbio testirati na bolest COVID-19 (iako je testiranje organizirao poslodavac, koje je besplatno za javne službenike) te je time ugrozio sebe i druge, a ujedno je povrijedio i javnopravne odredbe koje su u relevantno vrijeme regulirale prisutnost u javnim službama.
Zaključno
Uzevši u obzir da je podnositelj radio kao učitelj fizike u osnovnoj školi, Ustavni sud utvrdio je da je postignuta pravična ravnoteža između javnog interesa i privatnih pobuda podnositelja, te da nije došlo do povrede prava podnositelja iz članka 54. vezano uz članak 35. Ustava.
Navedena odluka bit će putokaz sudovima kod daljnjih radnih sporova vezanih uz otkaze ugovora o radu u vrijeme bolesti COVID-19.
dr. sc. Robert Peček
