U velikom broju parničnih predmeta povodom revizije Vrhovni sud Republike Hrvatske (dalje u tekstu: VSRH) gotovo unisono zauzima pravno shvaćanje da je divljač opasna stvar i da stoga za štetu koju počini divljač naletom na vozilo u pokretu, kada nema doprinosa oštećenog ili nije isključivo odgovoran za štetu, odgovara lovačko društvo koje upravlja lovištem na čijem području je šteta nastala kao imaocem opasne stvari - divljači.
Primjerice, VSRH u odluci Rev-1542/2024 od 26. veljače 2025. zauzima pravno shvaćanje kako slijedi:
" 13.Prema shvaćanju revizijskog suda zauzetom u nizu odluka (primjerice, Rev-1057/14 od 5. prosinca 2017., Rev-2902/16 od 28. kolovoza 2019.) divljač na cesti predstavlja opasnu stvar, jer divljač koja se nalazi na cesti predstavlja povećanu opasnost prouzročenja štete na vozilima koja se kreću tom cestom.
14. Stoga, odgovornost tuženika za štetu koja je nastala naletom divljači na vozilo na javnoj cesti je objektivna, što znači da lovačka društva ili udruge za tu štetu odgovaraju po načelu uzročnosti jer je divljač u takvim okolnostima opasna stvar, o kojem je pitanju praksa ovog suda jedinstvena (tako i Rev-352/2022 od 5. travnja 2022., Rev-166/2024 od 24. rujna 2024.).
15. Odgovor na postavljeno pravno pitanje je da u parničnim postupcima radi naknade štete odnosno radi regresne isplate kasko štete koja je nastala uslijed naleta motornog vozila na divljač na cesti, glede pitanja odgovornosti za štetu divljač se smatra opasnom stvari."
Ovdje sa bavimo temeljnim pitanjem je li divljač opasna stvar, odnosno je li divljač na cesti opasna stvar?
Takav pristup prevladavajuće sudske prakse smatram pogrešnim jer ispušta iz vida samu bit opasne stvari i razloga zbog čega kada šteta potječe od te stvari za štetu odgovora njen vlasnik po načelu objektivne odgovornosti.
Ukratko, opasna stvar je svaka pokretna ili nepokretna stvar koja čini povećanu opasnost prouzročenja štete za okoliš u kojem se nalazi, bilo svojim postojanjem, uporabom, osobitim položajem, osobinama ili nedostacima, pri čemu te opasnosti postoje unatoč poduzetim posebnim mjerama sigurnosti jer stvar nije u potpunoj kontroli njezina imatelja.1 Pojam opasne stvari nije izričito definiran u Zakonu o obveznim odnosima, već ga sudska praksa konkretizira u svakom slučaju.
Prema mom skromnom mišljenju baziranje odluka na konceptu odgovornosti za štetu kao imaoca opasne stvari, uz primjenu pravila o ekskulpaciji od dogovornosti imaoca opasne stvari, nije pravilan.
Naime, ispušta se iz vida da u teoriji i praksi prihvaćena definicija „opasna stvar“ u smislu odredbi čl. 1045. st. 3. i čl. 1064. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, broj 35/05., 41/08., 125/11., 78/15. i 29/18. - dalje: ZOO) koju po prirodi stvari čovjek može barem djelomično nadgledati (kontrolirati) i koja po uporabi za koju je predviđena, svojstvu ili po samom postojanju znači određenu opasnost za okolinu tako da mora biti nadgledana i uporabljivana s osobitom pozornošću.
Pri tome je važno i napomenuti da se konceptom objektivne odgovornosti za štetu želi i imaoca opasne stvari upozoriti da zbog svojstva stvari koje predstavljaju po svojoj prirodi izvor opasnosti mora brižnije postupati ili s njome upravljati, ali uvijek postoji određena doza mogućnosti kontrole.
U tom smislu smatram da se odgovor na pitanje je li nešto opasno ocjenjuje u odnosu na postojanje opasnosti stvari ili bića u odnosu za okolinu. Divljač se sama po sebi po ocjeni ovog suda ne može smatrati opasnošću za okolinu.
Jednako je i s divljači na cesti.
Automobili na cesti su opasne stvari za okolinu (ljude), pa i za divljač, a ne i obrnuto. U protivnom, jednako bi mogli reći da je i čovjek na cesti opasna stvar, jer se neželjeni udarac automobilom u čovjeka na cesti ne razlikuje mnogo od udarca u divljač.
Zato bi bilo poželjno u sudskoj praksi jednom zauvijek napustiti tumačenje o divljači na cesti kao opasnim stvarima, ma koliko i kada se ranije takvo pravno shvaćanje uvriježilo.
Ovdje treba dodati da je sukladno odredbi čl. 1063. ZOO-a šteta nastala u vezi s opasnom stvari, odnosno opasnom djelatnošću smatra se da potječe od te stvari, odnosno djelatnosti, osim ako se dokaže da one nisu bile uzrok štete, a iz odredbe čl. 1064. istog zakona slijedi da za štetu od opasne stvari odgovara njezin vlasnik, a za štetu od opasne djelatnosti odgovara osoba koja se njome bavi.
Da bi postojala odštetna odgovornost od opasne stvari nužno je da postoji njen vlasnik ili njen imalac, a to znači da postoji i osoba koja ima kontrolu (vlast) nad tom stvari i koja, iako od te stvari postoji povećana opasnost, upravlja i nadzire tu stvar tako da ona ne bude uzrok štete.
Dakle, da bi postojala odštetna odgovornost vlasnika ili imaoca mora se raditi o takvoj stvari s kojim je moguće upravljati, koju je moguće nadzirati, koju je moguće ograničiti.
Jasno je da divljač nije takva stvar, jer se nju ako je slobodna u prirodi ne može nadzirati, njeno kretanje se ne može predvidjeti, njeno ponašanje ne može biti ni na koji način ograničeno ili njime upravljano.
Zato smatram da se usprkos prevladavajućoj, ali istovremeno i mehaničkoj primjeni odredbi ZOO-a divljač ne može smatrati opasnom stvari iz koje činjenice bi se izvlačila odštetna odgovornost lovačkog društva.
S tim u svezi, ako se djelatnost lovačkog društva svodi na iskorištavanje i upravljanje lovištem, moglo bi se raditi o djelatnosti koja bi eventualno mogla biti opasna djelatnost, ali taj koncept nadilazi ambicije ovog prikaza.
Ako bi se moglo uopće raspravljati o opasnoj stvari po mom sudu opasnu stvar predstavlja kolnik na kojem se nalazi divljač, a ne divljač sama po sebi.
Osim toga vlasnik divljači u Republici Hrvatskoj nije pojedinac, već je divljač dobro od interesa za Republiku Hrvatsku i ima njezinu osobitu zaštitu (članak 3. Zakona o lovstvu). Divljač u lovištu smatra se vlasništvom Republike Hrvatske, a pravo lova na lovištu stječe lovoovlaštenik, koji ima ovlast gospodarenja divljači, uključujući uzgoj, zaštitu, lov i korištenje divljači i njezinih dijelova (članak 21. i članak 2. točke 4. Zakona o lovstvu). Lovoovlaštenik stječe pravo lova na temelju zakona i ugovora, ali samim time ne postaje vlasnik divljači, jer divljač je slobodno živa i neprekidno se kreće, te nema stalnog gospodara (presuda Ustavnog suda RH od 18. lipnja 2019. broj U-I/4249/2018).
S prednjim u svezi, prema prilično stabilnoj, ali po mom mišljenju također praksi koja trpi brojne kritike, izraženoj u primjerice odlukama Rev-688/06, Rev-3094/17 ili Rev-335/23, za štetu koja potječe od opasne stvari, poput puške, odgovoran je njezin vlasnik, u ovom slučaju Republika Hrvatska, sukladno članku 1064. ZOO-a.
Republika Hrvatska odgovara za štetu nastalu trećim osobama uporabom vatrenog oružja u njezinom vlasništvu, osim ako postoje pretpostavke za oslobođenje od odgovornosti propisane zakonom. Odgovornost je objektivna, što znači da se odgovara bez obzira na krivnju (čl. 1045. st. 3. i čl. 1064. ZOO-a), pa bi to značilo da ako se kao bezrezervno prihvati shvaćanje da je divljač opasna stvar za štetu bi bila odgovorna Republika Hrvatska, a ne lovačko društvo.
Đuro Sessa, sudac Vrhovnog suda Republike Hrvatske
