Vjerska uvjerenja i radni odnosi

Načelna stajališta

Europski sud za ljudska prava (u daljnjem tekstu: ESLJP)u predmetu Bayatyan protiv Armenije (br. 23459/03, presuda od 7. srpnja 2011.) naznačio je okvir i značenje  slobode vjeroispovijedi: "118. Sud ponavlja da je sloboda mišljenja, savjesti i vjeroispovijedi, zajamčena člankom 9. Konvencije jedan od temelja 'demokratskog društva' u smislu Konvencije. Ta sloboda, u svojoj vjerskoj dimenziji, jedan je od najživotnijih elemenata koji stvaraju identitet vjernika i njihove koncepcije života, ali je također dragocjeno sredstvo ateista, agnostika, skeptika i onih koji prema vjeri nemaju nikakav odnos (the unconcerend). O njoj ovisi pluralizam, neodvojiv dio demokratskog društva, kojeg se ostvarenje skupo plaćalo tijekom stoljeća. Ta sloboda obuhvaća slobodu prihvatiti ili ne prihvatiti vjerska uvjerenja (freedom to hold or not to hold religious beliefs) i prakticirati ili ne prakticirati vjeru (practise or not to practise a religion) ..."

Članak 9. stavak 1. Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda ("Narodne novine - Međunarodni ugovori" broj 18/97., 6/99., 8/99., 14/02., 1/06., 13/17. i 6/24.; u daljnjem tekstu: Konvencija) u vjerskoj dimenziji ima dva vida, jedan koji se odnosi na pravo osobe da ima određeno uvjerenje i drugi koji se odnosi na pravo osobe da iskazuje to uvjerenje:

1) pravo osobe da ima čvrsto uvjerenje (neovisno o tome je li vjersko ili ne) i promijeni svoju vjeroispovijed ili uvjerenja. To je pravo apsolutno i bezuvjetno i država se ne može miješati u njega, na primjer propisivanjem onoga što osoba treba vjerovati ili poduzimanjem prisilnih mjera da osoba promijeni svoja uvjerenja (v. predmeteESLJP-a Ivanova protiv Bugarske, br. 52435/99, § 79., presuda od 12. travnja 2007.; Mockute protiv Litve, br. 66490/09, § 119., presuda od 27. veljače 2018.);

2) pravo osobe da iskazuje svoja uvjerenja sama i privatno, no i da sudjeluje u njihovu praktičnom vršenju s drugima i javno. To pravo nije apsolutno: s obzirom na to da iskazivanje vjerskog uvjerenja jedne osobe može utjecati na druge osobe, autori Konvencije ograničili su taj aspekt slobode vjeroispovijedi kako je utvrđeno u njezinom članku 9. stavku 2. U tom drugom stavku utvrđeno je da sva ograničenja slobode iskazivanja vjeroispovijedi ili uvjerenja moraju biti u skladu sa zakonom i nužna u demokratskom društvu te težiti legitimnim ciljevima koji su utvrđeni zakonom, neovisno o tome postoji li samo jedan ili više njih (v. Eweida i drugi protiv Ujedinjenog Kraljevstva, br. 48420/10, § 80., presuda od15. siječnja 2013.). Drugim riječima, ograničenja iz članka 9. stavka 2. Konvencije odnose se isključivo na slobodu iskazivanja vjeroispovijedi ili uvjerenja, a ne na pravo osobe da ima određenu vjeroispovijed ili uvjerenje (Ivanova protiv Bugarske, navedeno, § 79.).

Kako bi se moglo smatrati "iskazivanjem" u smislu članka 9. Konvencije, predmetno postupanje mora biti u uskoj vezi s vjeroispovijedi ili uvjerenjem. Jedan primjer takvog postupanja je bogoslužje ili pobožnost koji čine sastavni dio praktičnog vršenja vjeroispovijedi ili uvjerenja u nekom općepriznatom obliku. Međutim, iskazivanje vjeroispovijedi ili uvjerenja nije ograničeno na takvo postupanje. Postoji li dovoljno uska i izravna veza između postupanja i uvjerenja iz koje ono proizlazi mora se utvrđivati s obzirom na činjenice u svakom konkretnom predmetu. Točnije, podnositelji zahtjeva koji tvrde da određeno postupanje proizlazi iz njihove slobode iskazivanja vjeroispovijedi ili uvjerenja ne moraju utvrditi da su postupali u skladu s nekom dužnosti koju propisuje predmetna vjeroispovijed (Eweida i drugi protiv Ujedinjenog Kraljevstva, navedeno, § 82., S.A.S. protiv Francuske [VV], br. 43835/11, presuda od 1. srpnja 2014., § 55.). Zato domaća tijela u pravilu nemaju osnovu za dovođenje u sumnju iskrenost uvjerenja koje određena osoba tvrdi da ima, a da pritom svoje stajalište nije potkrijepila čvrstim i nespornim dokazima.

Tijela Konvencije potvrdila su da je u izvanrednim okolnostima moguće dovesti u sumnju iskrenost navodne vjeroispovijedi pojedinca. Istina je, kao što je prethodno istaknuto, da zadaća Ustavnog suda nije ocjenjivanje legitimnosti vjerskih tvrdnji ili dovođenje u pitanje valjanosti ili relativne osnovanosti tumačenja određenih aspekata uvjerenja ili praksi. Sud nije pozvan da ulazi u rasprave o prirodi i važnosti pojedinačnih uvjerenja jer ono što jedna osoba smatra svetim druga osoba može smatrati besmislenim ili odvratnim te se ni jednim pravnim ili logičkim argumentom ne može osporiti tvrdnja vjernika da je određeno uvjerenje ili praksa važan element njegove vjerske dužnosti. To ipak ne sprječava Ustavni sud da utvrdi činjenice kako bi mogao utvrditi jesu li vjerske tvrdnje podnositelja zahtjeva zaista ozbiljne i iskrene (Skugar i drugi protiv Rusije, br. 40010/04, odluka od 3. prosinca 2009.).

Prema odredbama članka 9. stavka 2. Konvencije legitimni ciljevi kojima se može opravdati miješanje u iskazivanje vjeroispovijedi ili uvjerenja pojedinca jesu javni red i mir, zaštita javnog reda, zdravlja i morala te zaštita prava i sloboda drugih. Taj popis legitimnih ciljeva potpuno je iscrpan, a sama definicija ciljeva nužno je ograničavajuća. Da bi bilo spojivo s Konvencijom, ograničenje te slobode mora konkretno težiti cilju koji se može povezati s jednim od ciljeva utvrđenih tom odredbom (Svyato-Mykhaylivska Parafiya protiv Ukrajine, br. 77703/01, §§ 132. i 137., presuda od 14. lipnja 2007., S.A.S. protiv Francuske [VV],navedeno, § 113.).

Člankom 9. Konvencije nije zaštićeno svako postupanje motivirano ili nadahnuto vjeroispovijedi ili uvjerenjem i ne jamči uvijek pravo da se u javnoj sferi ponaša na način koji je u skladu s vjeroispovijedi ili uvjerenjem pojedinca ili nadahnut njima (Kalaç protiv Turske, presuda od 1. srpnja 1997.). Slično tome, opće je pravilo da se navedenim člankom ne dodjeljuje pravo da se zbog vjerskih uvjerenja odbije poštovanje zakonodavstva čiju provedbu predviđa i sama Konvencija i koje se primjenjuje neutralno i općenito (Fränklin-Beentjes i CEFLU-Luz da Floresta protiv Nizozemske, br. 28167/07, odluka od 6. svibnja 2014.). Da bi se određeno postupanje koje je nadahnuto ili motivirano vjeroispovijedi ili skupom uvjerenja ili na koje je utjecala ta vjeroispovijed ili skup uvjerenja, smatralo "iskazivanjem" posljednje navedenoga u smislu članka 9. Konvencije, to postupanje mora biti usko povezano s predmetnom vjeroispovijedi ili uvjerenjima. Jedan primjer takvog postupanja je bogoslužje ili pobožnost koji čine sastavni dio praktičnog vršenja vjeroispovijedi ili uvjerenja u nekom općepriznatom obliku. Međutim, iskazivanje vjeroispovijedi ili uvjerenja nije ograničeno na takvo postupanje. Postoji li dovoljno uska i izravna veza između postupanja i uvjerenja iz koje ono proizlazi mora se utvrđivati s obzirom na činjenice u svakom konkretnom predmetu. Točnije, podnositelji zahtjeva koji tvrde da određeno postupanje proizlazi iz njihove slobode iskazivanja vjeroispovijedi ili uvjerenja ne moraju utvrditi da su postupali u skladu s nekom dužnosti koju propisuje predmetna vjeroispovijed (S.A.S. protiv Francuske [VV], navedeno, § 55.).

ESLJP je u svojoj dosadašnjoj praksi utvrdio da su vjerske slobode u prvom redu pitanje osobne savjesti, ali ujedno obuhvaćaju, između ostaloga, slobodu očitovanja vlastite religije ne samo u zajednici s drugima, u javnosti i unutar kruga osoba čiju vjeru dijeli, nego i nasamo i u privatnosti (v., među više izvora, Kokkinakis protiv Grčke, br. 14307/88, § 57, presuda od 25. svibnja 1993.).

Članak 9. Konvencije navodi određeni broj oblika koje može imati nečije religijsko ili vjersko uvjerenje, posebice bogoslužje (worship), poučavanje, običaj i obred (practice and observance). Međutim, navedeni članak ne štiti svaki čin koji je motiviran ili inspiriran religijom ili vjerom (Kalaç protiv Turske, br. 20704/92, § 27., presuda od 1. srpnja 1997.). Tako, nije utvrđeno miješanje u pravo koje jamči članak 9. Konvencije kada je javni službenik, član Adventističke crkve sedmog dana (Seventh-day Adventist Church) dobio otkaz ugovora o radu zbog povrede ugovora o službi jer je bio odsutan s posla kako bi poštovao "Sabbath" (Konttninen protiv Finland, br. 24949/94, odluka Komisije od 3. prosinca 1996.; v. također Stedman protiv Ujedinjenog Kraljevstva, br. 29107/95, odluka Komisije od 9. travnja 1997., D.R. 89 p. 104, gdje je podnositelj bio otpušten jer je odbio raditi nedjeljom).

Predmet odlučivanja

Predmet ustavnosudskog postupka bila je presuda Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj: Revr 1465/13-2 od 14. studenoga 2017.

Tom je presudom prihvaćena revizija tuženice (Hrvatske radiotelevizije) i preinačena presuda Županijskog suda u Zagrebu broj: Gžr-1274/13-2 od 16. srpnja 2013., kao neosnovana odbijena je žalba podnositelja (tužitelja, radnika tuženice) i potvrđena presuda Općinskog radnog suda u Zagrebu broj: Pr-4450/05-62 od 28. ožujka 2013. kojom je odbijen kao neosnovan tužbeni zahtjev podnositelja da nije dopušten izvanredni otkaz ugovora o radu od 8. siječnja 2003.

U konkretnom slučaju predmet spora je tužbeni zahtjev za utvrđenje nezakonitosti otkaza ugovora o radu podnositelju (na radnom mjestu rukovoditelja krana) koji je poslodavac, Hrvatska radiotelevizija, dao 9. siječnja 2003., odnosno za utvrđenje nezakonitosti prestanka radnog odnosa u javnoj službi.

U postupku je utvrđeno da je podnositelj tijekom 2002. postao član Udruge za promicanje kršćanskih vrijednosti, čije je jedno od osnovnih i najvažnijih načela svetkovanje subote kao dana Gospodnjeg. Prije početka izbivanja s posla, petkom od sumraka do subote do sumraka, podnositelj je zatražio od poslodavca da mu omogući rad u skladu s njegovim vjerskim uvjerenjima. Izjavio je spremnost raditi nedjeljom te svakim blagdanom ili neradnim danom umjesto subote.

Poslodavac je molbu podnositelja odbio dopisom od 29. studenoga 2002. (s obzirom na to da je radio na specifičnom radnom mjestu rukovoditelja krana čiji poslovi se obavljaju svakodnevno prema unaprijed određenom rasporedu) uz upozorenje na posljedice nedolaska na rad prema rasporedu (kako je određeno ugovorom o radu i internim aktima poslodavca), a nakon toga podnositelj nije došao na rad 29. studenoga 2001. te 6., 7., 13., 20. i 21. prosinca 2002., čime je počinio težu povredu radnih obveza jer je prekršio članak 91. stavak 2. alineju 6. Pravilnika o radu HRT-a (osobito teška povreda obveza iz radnog odnosa je neopravdana izočnost s posla dulje od pet dana godišnje).

Prvostupanjski sud i Vrhovni sud utvrdili su da je otkaz ugovora o radu podnositelja zakonit i u skladu s navedenim internim aktom poslodavca, osobito imajući u vidu da je Ugovor između Vlade Republike Hrvatske i Evanđeoske (Pentekostne) crkve u Republici Hrvatskoj, Kršćanske adventističke crkve u Republici Hrvatskoj te Saveza baptističkih crkava u Republici Hrvatskoj ("Narodne novine" broj 196/03.) sklopljen nakon otkaza ugovora o radu.

Prema stajalištu Vrhovnog suda taj ugovor, sklopljen u skladu s člankom 9. stavkom 1. Zakona o pravnom položaju vjerskih zajednica ("Narodne novine" broj 83/02.), čini pravnu osnovu za priznavanje prava na vjeroispovijed (odnosno izočnost s posla u subotu) između ugovornih strana od trenutka njegova stupanja na snagu. Takvo stajalište Vrhovni sud potvrdio je i u presudi broj: Revr 862/13-2 od 26. veljače 2014., u kojoj se, između ostaloga, navodi: "Pogrešno podnositelj revizije smatra da se dužnost poštivanja propisa u svezi s radnim odnosom zasniva samo na sklopljenom Ugovoru Vlade Republike Hrvatske s Evanđeoskom (Pentekostnom) crkvom u Republici Hrvatskoj, Kršćanskom adventističkom crkvom u Republici Hrvatskoj i Savezu baptističkih crkava u Republici Hrvatskoj pod nazivom Ugovor o pitanjima od zajedničkog interesa ('Narodne novine' broj 196/03 – dalje: Ugovor), a koji je u čl. 22. odredio da je za Kršćansku adventističku crkvu biblijski dan odmora u tjednu subota, u skladu s kojom se vjerniku pripadniku ove Crkve priznaje pravo na izostanak s posla, s fakulteta i iz škole te oslobođenje radnih obveza u vojsci, policiji i kazneno-odgojnim ustanovama i to od zalaska sunca u petak do zalaska sunca u subotu. Sklapanje navedenog Ugovora s pojedinim vjerskim zajednicama ovlastio je Vladu Republike Hrvatske Zakon o pravnom položaju vjerskih zajednica ('Narodne novine' broj 83/02) koji je u čl. 9. st. 1. propisao da se pitanja od zajedničkog interesa za Republiku Hrvatsku i neku ili više vjerskih zajednica mogu uređivati i ugovorom kojeg sklapaju Vlada Republike Hrvatske i vjerska zajednica pa je dakle ovdje poseban zakon izvor prava u smislu čl. 6. st. 1. ZR, kojeg su se dužne pridržavati obje ugovorne strane iz ugovora o radu i koji je ovlastio Vladu Republike Hrvatske na sklapanje predmetnog Ugovora."

Stajalište Ustavnog suda

Vezano uz okolnosti konkretnog predmeta, Ustavni sud je najprije podsjetio da se ovaj predmet odnosi na istaknutu povredu prava iz članka 40. Ustava, odnosno članka 9. Konvencije, koja je proizašla iz podnositeljeva izbivanja s posla tijekom pet uzastopnih subota krajem 2002.

U tom je smislu Vrhovni sud u osporenoj presudi naveo da ni članak 40. Ustava, niti članak 9. Konvencije, ne daju pripadniku određene vjerske zajednice pravo na odgovarajući neradni dan tokom tjedna. Prema članku 107. stavku 1. Zakona o radu ("Narodne novine" broj 38/95., 54/95., 65/95., 17/01. i 82/01.), poslodavac i radnik imaju opravdan razlog za otkaz ugovora o radu ako zbog osobito teške povrede obveze iz radnog odnosa nastavak radnog odnosa nije moguć.

Vrhovni sud zaključuje da, u situaciji kada je podnositelj - unatoč upozorenju tuženika da je obvezan obavljati posao prema tjednom rasporedu rada utvrđenom odlukom ravnatelja te da mu u protivnom prijeti otkaz ugovora o radu - neopravdano izostao iz posla pet dana u jednoj godini, tada je predmetni otkaz ugovora o radu dopušten. Priroda djelatnosti tuženika, koja se obavlja tijekom cijelog tjedna, kao i činjenica da je podnositelj izostao s posla unatoč prethodno navedenim upozorenjima tuženika, opravdavaju zaključak da je u konkretnom slučaju riječ o osobito teškoj povredi obveze iz radnog odnosa, zbog koje, uz uvažavanje svih okolnosti i interesa obiju ugovornih stranaka, nastavak radnog odnosa nije moguć.

Ustavni sud je primijetio da je ovo predmet u kojem je podnositelj tražio uživanje posebnih prava u vezi s pripadnosti posebnom vjerskom uvjerenju prema kojem se Dan Gospodnji slavi u subotu. U kontekstu radnih odnosa u kojima ugovori o radu odnosno interni akti poslodavca odnosno uredbe Vlade postavljaju niz specifičnih obveza i prava između radnika i poslodavca (odnosno između države i službenika u državnom i javnom sektoru), Ustavni sud ne nalazi nerazumnim kada poslodavac smatra da je odsustvo s posla bez dopuštenja odnosno bez zakonitog razloga za nenazočnost na poslu, razlog za otkaz ugovora o radu. Kada se nakon toga radnik želi osloniti na poseban izuzetak kao ispriku za nenazočnost poslu, ne može se smatrati nedopustivim odnosno u ishodišnom sukobu sa slobodom savjesti i vjeroispovijesti, jer se radi o privilegiranom položaju koji nije opće dostupan, da mu se korištenje tog izuzetka dopusti.

Dakle, u mjeri u kojoj je sudski postupak predstavljao miješanje u podnositeljevu slobodu vjeroispovijesti iz članka 40. Ustava, odnosno članka 9. Konvencije, postupanje poslodavca odnosno sudova koji su utvrdili da je otkaz zakonit, u ovom slučaju (uzevši u obzir pravo mjerodavno u trenutku otkazivanja) nije bilo nerazmjerno i može se, u okolnostima ovog predmeta smatrati opravdanim, u skladu s drugim stavkom članka 9. Konvencije odnosno u skladu sa zakonom (koji uređuje radne odnose), i nužno u demokratskom društvu, radi zaštite prava drugih.

Zbog toga je Ustavni sud utvrdio da nije došlo do povrede članka 40. Ustava odnosno članka 9. Konvencije u ovom predmetu.

Umjesto zaključka

Obredna pravila u određenim vjeroispovijedima mogu ponekad (kao u razmatranom predmetu) biti u suprotnosti s profesionalnim dužnostima njihovih pripadnika, koji tada od svog poslodavca (javnog ili privatnog) traže da donese posebne mjere radi prilagođavanja tim pravilima. Međutim, ESLJP je utvrdio da članak 9. Konvencije ne daje kao takvo pravo na napuštanje radnog mjesta zbog određenih vjerskih blagdana (Kosteski protiv Bivše Jugoslavenske Republike Makedonije, stavak 45.).

U predmetima koje je ispitivala s tog stajališta Komisija je uvijek odbijala podnositeljima zahtjeva pružiti zaštitu iz članka 9. stavka 1. Konvencije kada je poduzimanje mjere protiv njih bilo potaknuto konkretnim ugovornim obvezama između njih i njihovih poslodavaca, a ne njihovim vjerskim uvjerenjima. Komisija je tako odlučila u sljedećim predmetima:

- odbijanje obrazovnih tijela Ujedinjenog Kraljevstva da podnositelju zahtjeva, nastavniku muslimanske vjeroispovijedi u državnoj školi, odobre petkom dopust radi odlaska na molitvu u džamiji. Prisiljen je na otkaz i ponovno je zaposlen na nepuno radno vrijeme uz manju plaću. Komisija je odbila temeljito ispitati pitanje je li i u kojoj mjeri prisustvovanje u zajedničkim molitvama petkom u džamiji obvezno u islamu. Samo je primijetila da je podnositelj zahtjeva dobrovoljno prihvatio nastavničke obveze iz ugovora o radu, čime je sam sebi onemogućio istodobni rad u obrazovnom tijelu i prisustvovanje u molitvama petkom. Osim toga, prvih šest godina svog rada u školi podnositelj zahtjeva nije tražio dopust petkom niti obavijestio svog poslodavca da će mu možda biti potrebno slobodno vrijeme tijekom radnog vremena škole kako bi mogao prisustvovati u molitvama u džamiji. Nadalje, s obzirom na potrebe povezane s organizacijom obrazovnog sustava Komisija ne može preuzeti ulogu nacionalnih vlasti u ocjenjivanju koja je politika najbolja u tom području (X. protiv Ujedinjenog Kraljevstva, odluka Komisije od 12. ožujka 1981.).

- otkazivanje ugovora o radu zaposlenika Finskih željeznica jer nije poštovao radno vrijeme zbog toga što mu je kao adventistu sedmog dana petkom zabranjen rad nakon zalaska sunca. Komisija je utvrdila da nije došlo do vidljive vjerske diskriminacije (članak 14. Konvencije) jer je nacionalnim zakonodavstvom utvrđeno da je nedjelja dan odmora (Konttinen protiv Finske, odluka Komisije).

- otkaz ugovora o radu zaposlenice u privatnom sektoru (putnička agencija) nakon što je odbila raditi nedjeljom (Stedman protiv Ujedinjenog Kraljevstva, odluka Komisije).

Slično tome, ESLJP je utvrdio da nije došlo do povrede članka 9. Konvencije u predmetu u kojem je podnositelju zahtjeva, zaposleniku u javnom energetskom društvu Makedonije, koji se izjasnio da je musliman, izrečena disciplinska kazna zbog toga što je dva puta u godini dana izostao s posla zbog muslimanskih vjerskih blagdana. Domaći sudovi potvrdili su da građani muslimanske vjeroispovijedi imaju zakonsko pravo na plaćeni dopust u dane muslimanskih vjerskih blagdana. No u slučaju podnositelja zahtjeva iskrenost njegove muslimanske vjeroispovijedi dovedena je u sumnju jer on nije bio upoznat s temeljnim načelima te vjeroispovijedi i jer je u prošlosti slavio kršćanske blagdane. Domaći sudovi stoga su zaključili da je podnositelj zahtjeva tvrdio da je muslimanske vjeroispovijedi samo zato da bi iskoristio dodatne dane godišnjeg odmora. Sud je potvrdio da, kada je zakonom utvrđena povlastica ili posebno oslobođenje članova određene vjerske zajednice, osobito u području radnih odnosa, zahtjev da predmetna osoba u određenoj mjeri dokaže svoju pripadnost predmetnoj zajednici kako bi mogla uživati taj posebni tretman nije nespojiv s člankom 9. (prema istoj logici kao i u predmetima koja se odnose na prigovor savjesti i u kojima podnositelji zahtjeva u načelu moraju biti sposobni dokazati iskrenost svojih uvjerenja). Dakle, iako je izrazio sumnje u to može li se smatrati da se predmet odnosi na 'iskazivanje' navodne vjeroispovijedi podnositelja zahtjeva, Sud je utvrdio da je miješanje na koje se prigovorilo bilo 'nužno u demokratskom društvu' radi zaštite prava drugih u smislu članka 9. stavka 2. Utvrdio je i da nije došlo do diskriminacije u smislu članka 14. (Kosteski protiv Bivše Jugoslavenske Republike Makedonije).

Druga slična praksa

Osim toga, Ustavni sud je usvojio i ustavnu tužbu katoličkog svećenika u odluci broj: U-III-5822/2021 od 12. srpnja 2023., kojemu su sudovi naložili naknadu štete zbog riječi koje je izrekao tijekom propovjedi na sv. misi. U toj je odluci Ustavni sud naveo:

"26.     Ustavni sud prije svega primjećuje da je podnositelj kao rimokatolički svećenik utvrđen odgovornim za štetu jer je za vrijeme propovijedi u za to predviđenom crkvenom obredu namijenjenom neutvrđenom broju vjernika prisutnih dvanaest vjernika pozvao na molitvu "protiv zla S. P.", te "da se mole za dušu S. P." na što ga je motiviralo bacanje posvećenog raspela na otpad, a koje je trebalo obilježiti spomen na tragično ubijene građane toga kraja tijekom prošlog stoljeća. Navedeni podnositeljev poziv vjernicima u službi svećenika, a zbog postupka tužitelja koji je opisao kao "zlo", sama po sebi, može biti uvredljiva do mjere da može štetiti ugledu i časti osobe na koje se odnose.

26.1.   Prema navodima podnositelja i iskazima pojedinih svjedoka (...) mediji nisu autentično prenijeli opisani sporni poziv podnositelja na molitvu, tekst nije autoriziran po podnositelju (...) dok podnositelj od medija nije zatražio demantij.

27.      Primjenjujući prethodno navedena načelna stajališta na konkretan slučaj, nesporno je da je podnositelj u službi svećenika, u zajednici s drugim vjernicima, tijekom crkvenog obreda, pozivom na molitvu za tužitelja iznio kritiku na postupanje tužitelja kao lokalnog čelnika, koje je postupanje po svojoj biti (bacanje posvećenog raspela na otpad) izravna uvreda vjerskih osjećaja kako podnositelja, tako i vjernika, budući da navedeni predmet (posvećeno raspelo) u duhovnosti kršćanstva općenito ima ključnu, štoviše, centralnu simboliku. Podnositelj je svojim pozivom na molitvu htio skrenuti pozornost vjerničke javnosti na pitanja od vjerskog i javnog interesa, a na što je kao svećenik i dušobrižnik nedvojbeno imao pravo, a u duhovnom smislu i dužnost.

28.      Međutim, sudovi nisu obrazložili zašto su ocijenili da je opisani sporni poziv na molitvu za dušu tužitelja, a koji je od strane svećenika izrečen u okolnostima vjerskog obreda usmjeren upravo na povredu dostojanstva tužitelja, a da nije izraz iskrenih vjerničkih tvrdnji, niti su valjano obrazložili kako je upravo samim sadržajem propovijedi podnositelja došlo do štete uslijed duševnih boli tužitelja. Sudovi nisu cijenili niti okolnost da su podnositeljeve riječi prvenstveno bile namijenjene zatvorenom krugu vjernika prisutnih na obredu, no prema njegovom iskazu i iskazu pojedinih svjedoka, pogrešno su interpretirane od strane novinara te tako i pogrešno prenesene i javno objavljene, što otvara pitanje doprinosa ili čak odgovornosti novinara za istinitost i vjerodostojnost prenesenih sadržaja javnosti."

dr. sc. Robert Peček