Pravno shvaćanje Vrhovnog suda RH iz presude Rev-586/2019 u kontekstu sudskih financijskih vještačenja za konvertirane kredite

Presude Suda EU C-567/20, C-118/17, C-705/21 i C-452/18

Ponajprije želim ukazati na sudsku praksu Suda EU-a koja ima veze s problematikom konvertiranih kredita u kontekstu obeštećenja potrošača. Sud EU-a odlučivao je o pitanju prava na obeštećenje hrvatskih potrošača s konvertiranim kreditima, ali na kraju nije odlučio ništa, nego se proglasio nenadležnim u predmetu C-567/20 zbog toga što su ugovori u Hrvatskoj ugovoreni prije ulaska Hrvatske u članstvo EU. Time je Sud EU potpuno prepustio hrvatskim nacionalnim sudovima da sami odlučuju po tom pitanju, bez svojeg prethodnog odgovora. No, unatoč tomu, naši sudovi moraju suditi u duhu prava Unije, pa stoga moraju suditi u skladu s drugim presudama Suda EU-a koje se tiču sličnih predmeta s konvertiranim kreditima u Mađarskoj. Neću ovdje elaborirati zašto je to tako, jer je to već opće poznato i izrijekom rečeno u mnogim presudama Vrhovnog suda RH te presudama Ustavnog suda.

Sud EU-a donio je dvije bitne presude koje se tiču mađarskih konvertiranih kredita, u kojima je odgovorio na određena nama bitna pitanja, a ono što je najvažnije za hrvatske konvertirane ugovore jest zaključak Suda EU u predmetima C-118/17 i C-705/21 koji glasi, parafraziram u skraćenom obliku:

„Nacionalni sud mora provjeriti je li konverzijom potrošač doveden, pravno i činjenično, u situaciju u kojoj bi se nalazio da nepoštena odredba nikada nije postojala, osobito uspostavom prava na povrat svih koristi koje je trgovac neopravdano stekao na njegovu štetu, na temelju navedene nepoštene odredbe.“

Treća bitna presuda Suda EU-a, C-452/18, govori o nemogućnosti odricanja potrošača od svojih prava uslijed naknadnog utvrđenja ništetnosti, osim ako bi to bilo riješeno na informirani način. Tom presudom je odlučeno da nakon zamjene ništetne odredbe valjanom, ali u slučaju kad se tek naknadno utvrdi da se radilo o ništetnoj odredbi, potrošač i dalje zadržava pravo na utvrđenje ništetnosti i posljedično obeštećenje. Ukratko citiram dio iz presude:

„Odredba sadržana u ugovoru koji su sklopili prodavatelj robe ili pružatelj usluga i potrošač kako bi razriješili postojeći spor, a kojom se potrošač odriče isticanja pred nacionalnim sudom zahtjeva koje bi mogao istaknuti da nema te odredbe, može se smatrati „nepoštenom”, osobito ako navedeni potrošač nije mogao raspolagati relevantnim informacijama koje bi mu omogućile shvaćanje pravnih posljedica koje za njega iz te odredbe proizlaze. Tog potrošača ne obvezuje odredba kojom se on u budućim sporovima odriče podnošenja sudskih tužbi utemeljenih na pravima koja izvodi iz Direktive 93/13.“

U hrvatskim konverzijama potrošači se, naprotiv, niti pisano niti usmeno nisu odrekli nikakvih svojih prava, niti je zakon tako nešto omogućavao, dapače, bilo je izrijekom zabranjeno uvjetovati konverziju odricanjem od potrošačkih prava pa je jednostavno zaključiti da se potrošači svojih prava nisu odrekli.

Ukratko, pravo EU-a vezano za hrvatske konverzije možemo sažeti na sljedeći način:

„Nakon izvršene konverzije te nakon naknadnog utvrđenja ništetnosti valutne klauzule CHF nacionalni sud mora omogućiti potrošaču povrat svih koristi koje je banka neosnovano stekla primjenom ništetnih ugovornih odredaba, ako konverzijom to nije ostvareno.“

Posljedice djelomične ništetnosti ugovora

Ponajprije, potrebno je ukazati na zakonske odredbe vezane za djelomičnu ništetnost ugovora o kreditu te na posljedice utvrđene ništetnosti. Ako se utvrdi djelomična ništetnost nekog ugovora, onda se ugovor mora sagledavati na način da se ništetni dijelovi ugovora izuzmu od samoga početka ugovornog odnosa te se ugovor tijekom cijelog njegova trajanja mora izvršavati bez primjene ništetnih ugovornih odredaba. To prije svega proizlazi iz rimskoga prava, iz Regule Catoniana koja glasi: „Quod ab initio vitiosum ets, non potest tractu temporis convalescere.“ U prijevodu, ono što je od početka nevaljano, protekom vremena neće se popraviti.

U konkretnim ugovorima koji su konvertirani, od početka ugovornog odnosa, pa tako i na dan konverzije, ništetni su valutna klauzula u švicarskim francima i promjenjiva kamatna stopa koja se mijenja odlukom banke. Kada se izuzmu te dvije ništetne odredbe ugovor ostaje važećim na sljedeći način:

-       vrijedi samo realizirani iznos kredita, s glavnicom kakva je isplaćena u kunama

-       vrijedi samo početno ugovorena kamatna stopa ili niža od te kamatne stope, bez primjene uvećanih kamatnih stopa tijekom otplate iznad visine početno ugovorene kamatne stope

-       sve što je plaćeno iznad visine početno utvrđenih anuiteta jest neosnovano stjecanje banke, i banka sve to mora potrošaču vratiti, uz obračun zateznih kamata na svaki pojedinačno preplaćeni iznos, jer je banka nepošteni stjecatelj.

Pogrešno tumačenje posljedica djelomične ništetnosti u presudi Rev-586/2019

Izreka VSRH-a u presudi Rev-586/2019 polazi od toga da bi od početka ugovornog odnosa bio važeći simulirani euro kredit u skladu s odredbama tzv. Zakona o konverziji. Vijeće VSRH-a koje je tako odlučilo uopće nije polazilo od ništetnosti ugovornih odredaba bez zamjene drugim odredbama, nego je polazilo od zamjene tih odredaba valutnom klauzulom u eurima i PKS-om kakav je primijenjen u euro kreditima s obzirom na razdoblje ugovaranja takvih kredita, i to od početka ugovornog odnosa. Pritom vijeće potpuno zanemaruje da su u simuliranom kreditu primijenjene nezakonite promjene kamatnih stopa, onako kako su one nezakonito mijenjane u stvarnim euro kreditima, jednako kao i u kreditima s valutnom klauzulom CHF, pa je tako u konkretnom kreditu za simulirani kredit korištena kamatna stopa u iznosima od početnih 6,1 % svega nekoliko mjeseci, pa kamatna stopa 6,6 % koja je u stvarno ugovorenim kreditima povećana jednostranom odlukom banke i trajala je 7 godina, zatim zadnjih godinu i po 6,35 % te na kraju 6,15 % - očigledno je jednostrano povećana kamatna stopa iz stvarnih kredita korištena za izračune u simuliranom kreditu tijekom cijelog razdoblja do konverzije te se radi o kamatnoj stopi koja je u realnom i ugovorenom euro kreditu povećavana nezakonito jednostranom odlukom banke. No to i nije bitno u ovom izlaganju, jer se valjanost konverzije ne propituje i nije bitna za tužbeni zahtjev kojim se propituju efekti konverzije, a ne propituje se valjanost konverzije.

Ukratko, sve konverzije izvršene su određenog datuma 2015. ili 2016. godine i tek od tih datuma konverzije vrijede, dok je do dana konverzije vrijedio temeljni ugovor, ali bez ništetnih odredaba, jer se one moraju izuzeti iz primjene.

Simulacija euro kredita koja je poslužila za izračun konverzije, nema nikakve veze s posljedicama djelomične ništetnosti pojedinog ugovora, niti je Zakon o konverziji imao takvu intenciju, niti se igdje u zakonu spominje bilo kakva ništetnost. Uostalom, ništetnost valutne klauzule utvrđena je pravomoćno tek u lipnju 2018., dvije i pol godine nakon već izvršenih konverzija u 58.000 ugovora o kreditu.

Vijeće VSRH-a izvlači svoj zaključak prije svega na temelju tvrdnje iz točke 26. odnosne presude, u kojoj izrijekom kaže da su tražbine potrošača na temelju preplaćenih iznosa kamata i tečaja u cijelosti uračunane u izračunu konverzije te da su time i podmirene izvršenom konverzijom te pritom relevantnim za usporedbu smatra simulirani nikad ugovoreni kredit s valutnom klauzulom u eurima, dakle, simulirani kredit koji je poslužio za izračun konverzije. Međutim, vijeće zaključuje kako ipak nisu naplaćene i pripadajuće zatezne kamate na uračunane preplaćene iznose te daje potrošačima za pravo da dobiju te zatezne kamate.

Vijeće, dakle, polazi od potpuno pogrešne pretpostavke da bi nadomjestak djelomične ništetnosti ugovora bio valjani kredit s euro valutnom klauzulom, pa onda sagledava cijeli ugovorni odnos kroz usporedbu naplaćenih CHF anuiteta i simulirano naplaćenih anuiteta po simuliranom kreditu s valutnom klauzulom u eurima. Naglašavam da Zakon o konverziji nema nikakve veze s posljedicama djelomične ništetnosti CHF ugovora, jedino što je bitno jest utvrditi je li potrošač konverzijom doveden u stanje kao da nikada nije ugovorio kredit s valutnom klauzulom odnosno jesu li nakon konverzije uklonjene sve posljedice korištenja ništetnih ugovornih odredaba. Pritom se nikakav simulirani euro kredit ne koristi kao temelj za izračune, nego se kao temelj za izračune koristi ugovoreni kredit u realiziranom iznosu u kunama s kamatnom stopom kako je ugovorena na početku u točno određenom iznosu za CHF kredit, uz njezino umanjenje od 1.1.2014. na 3,23 %. Jedini način da se utvrdi je li konverzijom banka vratila sve neosnovano stečene koristi primjenom ništetnih ugovornih odredaba jest financijsko vještačenje sudskog vještaka.

Sudsko vještačenje kao jedini vjerodostojni dokaz o pravima potrošača

Dakle, u konkretnoj tvrdnji vijeća VSRH-a jedini dokaz jesu li ili nisu preplaćeni iznosi podmireni potrošaču može se izvući iz sudskih financijskih vještačenja koja se provode na prvom stupnju prigodom utvrđenja kondemnatornog tužbenog zahtjeva. A sudska vještačenja, kojih sam vidio više stotina u predmetima u kojima zastupam potrošače, sva do zadnjega potvrđuju da potrošači konverzijom nisu dobili niti preplaćene iznose kamata i tečaja, niti su im uplaćene pripadajuće zatezne kamate.

U tomu smislu želim ovdje analizirati zaključke jednog od zadnjih vještačenja po jednom takvom predmetu. U konkretnom predmetu potrošač kojeg zastupam ugovorio je kredit u iznosu 70.000 CHF odnosno 42.373,94 eura.

Sudski vještak vještačenjem u konkretnom predmetu utvrdio je:

- da su novi anuiteti nakon konverzije veći od početnih anuiteta,

- da je preostala konvertirana glavnica veća od preostale glavnice s izuzećem ništetnih odredaba te

- da preplaćeni iznosi na temelju izuzeća ništetnih odredaba nisu obuhvaćeni konverzijom odnosno da je konverzijom obuhvaćena samo dospjela zatezna kamata na preplaćene iznose do dana konverzije, koja je tužitelju uplaćena u obliku konverzijske preplate.

a. Anuiteti

Anuitet nakon konverzije iznosio je 294,98 eura, dok je početni anuitet iznosio 254,45 eura odnosno anuitet nakon konverzije veći je za 15,93 % od početnog anuiteta. Da bi se postigla ravnoteža, nakon konverzije je anuitet morao biti ili isti ili manji od početnog anuiteta. To je prvi dokaz da konverzijom potrošač nije doveden u stanje kao da nikada nije ugovorio ništetne ugovorne odredbe.

b.  Preostala glavnica nakon konverzije

Vještak je izračunao koji je iznos preostale glavnice na temelju otplate kredita bez ništetnih odredaba te ju je stavio u odnos s preostalom glavnicom utvrđenom konverzijom. Matematičkim izračunom je utvrđeno da je preostala glavnica nakon konverzije i dalje bila veća od preostale glavnice kakva je ona bila na temelju izuzeća ništetnih ugovornih odredaba i to za 3.484,08 eura. To je drugi dokaz da konverzijom potrošač nije doveden u ravnotežu prava i obveza na temelju izuzeća ništetnih ugovornih odredaba.

c.  Preplaćeni iznosi kamata i tečaja

Vještak je nakon izračuna preplaćenih kamata, preplaćenog tečaja i pripadajućih zateznih kamata do dana konverzije sažeo sve to u obliku rekapitulacije u tablici:

Vještak je, dakle, utvrdio sljedeće:

1. Na ime preplaćenih iznosa do dana konverzije dospjelo je ukupno 4.432,66 eura zateznih kamata.

2. Na ime više plaćenih kamata i tečaja ukupno je plaćeno 10.611,20 eura.

3. U preostaloj glavnici i dalje postoji utjecaj rasta tečaja CHF, jer je konvertirana glavnica veća za 3.484,08 eura od stvarne glavnice na temelju izuzeća ništetnih odredaba.

4. Potrošač je dobio ukupno 4.092,56 eura na temelju zakonski utvrđene konverzijske preplate.

5. Potrošač je zbog negativnih tečajnih razlika uplatio banci 12,33 eura manje nego što bi platio po tečaju realizacije kredita.

Zaključno, kada se svi preplaćeni iznosi zbroje i kada se od njih oduzmu konverzijska preplata i negativne tečajne razlike, ostaje još 14.423,05 eura koje banka duguje konkretnom potrošaču. Tih 14.423,05 konverzijom nije bilo obuhvaćeno, i taj novac i dalje se nalazi na računu banke. To je treći dokaz da konverzijom potrošač nije doveden u ravnotežu prava i obveza, kao da nikada nije ugovorio ništetne ugovorne odredbe. Potrošaču, dakle, konverzijom nisu isplaćeni iznosi koje je banka neosnovano stekla primjenom ništetnih ugovornih odredaba.

Niti jedan sudac ne može i ne smije pobijati nalaz vještaka bez kontraargumenata koji također moraju biti matematički dokazivi. Ako bi sudac pobijao vještačenje bez matematičkih kontraargumenata, onda se takvo suđenje smatra arbitrarnim, i takvo suđenje ne može se smatrati relevantnim te je sigurno da takve presude moraju biti ukinute barem na Ustavnom sudu, ako već Vrhovni sud jednog dana ipak potvrdi pravno shvaćanje iz presude Rev-586/2019. S druge strane, presudom Rev-1096/2022 prvo vijeće VSRH zauzelo je jednak stav kakav dokazujem ovdje ovim izlaganjem te citiranjem matematičkih zaključaka sudskog vještačenja.

d. Dodatna pitanja vještaku

Nakon primitka nalaza, tužitelj je zatražio odgovore na sljedeća pitanja, na koja je vještak odgovorio pa se vještakovi odgovori citiraju odmah nakon svakog postavljenog pitanja:

Odgovor:

Da, ti iznosi su do dana konverzije uplaćeni banci.

Odgovor:

Da, navedeno je razvidno iz Specifikacija uplata (dostavljena u postupku vještačenja).

Odgovor:

Da, preostala glavnica nakon konverzije i dalje je ostala većom od preostale glavnice izračunate bez primjene ništetnih odredaba.

e. Zaključno o vještačenju

Ukratko, vještak je matematički nedvojbeno utvrdio sljedeće:

-       anuitet nakon konverzije veći je za 15,93 % od početno utvrđenog anuiteta

-       preostala glavnica nakon konverzije veća je za 3.484,08 eura od pravilno utvrđene glavnice na temelju izuzeća ništetnih odredaba

-       preplaćeni iznosi kamata i tečaja nisu konverzijom vraćeni potrošaču.

Na te matematičke dokaze, vještak je dodatno potvrdio u svojim odgovorima tužitelju da je za preostalu glavnicu na temelju izuzeća ništetnih odredaba trebalo uplatiti početne iznose anuiteta uz zakonsko smanjenje kamatne stope na 3,23 % od 1.1.2014., da su svi ti iznosi banci uplaćeni, da je nakon konverzije i konačne otplate kredita tužitelju uplaćen samo iznos tzv. konverzijske preplate te konačno da je preostala glavnica nakon konverzije i dalje ostala većom od konvertirane glavnice, što znači da su u njoj i dalje sadržane tečajne razlike zbog primjene valutne klauzule CHF.

Sve te matematički neoborive tvrdnje ukazuju na to da konverzijom potrošač nije doveden u stanje kao da nikada nije ugovorio ništetne ugovorne odredbe, jer i nakon konverzije ostaju posljedice korištenja ništetnih odredaba na način da je anuitet i dalje opterećen utjecajem prijašnjeg rasta kamata i tečaja, da je preostala glavnica i dalje opterećena rastom tečaja CHF tijekom otplate kredite i konačno da banka i dalje na svojem računu drži sve preplaćene iznose kamata i tečaja.

Nepostojeći novi pravni osnov

Pojedini suci koji podržavaju stav da su preplaćeni iznosi obuhvaćeni konverzijom, dodatno tvrde kako je konverzijom CHF kredita nastao novi pravni osnov odnosno novacija. Takva tvrdnje nema veze s realnošću. Da bi se ostvarila novacija ili novi pravni osnov, ponajprije je trebalo ugovoriti novi ugovor, dok su se konverzije provodile na temelju aneksa postojećim ugovorima. Budući da i dalje nakon konverzije postoji temeljni ugovor koji zajedno s aneksom čini pravnu cjelinu, nema niti govora o novoj pravnoj osnovi.

Isto tako, prema pravnoj teoriji zamjena valutne klauzule, umanjenje preostale glavnice kredita te ugovaranje nove kamatne stope također ne čine nikakav novi pravni osnov niti novaciju.

Najbolje je sve to o čemu govorim potvrdilo vijeće Županijskog suda u Zagrebu, u sastavu predsjednice vijeća Sanje Joke Umičević, zatim sutkinje izvjestiteljice i članice vijeća mr. sc. Iris Gović Penić te članice vijeća Ines Kovačević u presudi Gž-5132/2024, od 11. studenoga 2025. Tu presudu ostvario je moj kolega Igor Metelko te je tom presudom zauzet stav kako potrošač ima pravo na preplaćene kamate, na preplaćeni tečaj u anuitetima kao i na razliku tečaja u preostalim glavnicama uz pripadajuće zatezne kamate od dana konverzije. Izdvajam i citiram dio te presude u kojoj odnosno vijeće objašnjava zašto se kod konverzije kredita ne radi ni o kakvoj novoj pravnoj osnovi, citiram:

„Stoga, u slučaju konverzije nema govora ni o kakvoj novoj pravnoj osnovi uslijed koje bi kreditorima pripalo pravo zadržati nepripadno stečene koristi od ništetnih odredaba. Naime, obnova (novacija) je institut obveznog prava koji podrazumijeva, prije svega, da je u ugovornom odnosu došlo do promjene pravne osnove ugovora ili da je došlo do promjene glavne činidbe. Dakle, ukoliko su pravna osnova (ugovor o kreditu) i glavna činidba (novčana činidba) i nadalje dodacima nepromijenjeni, tada nema govora ni o kakvoj obnovi (novaciji), odnosno nastanku nove pravne osnove koja bi opravdavala zadržavanje nepripadno stečenih koristi. Drugim riječima, radi se o istom ugovornom odnosu i istoj pravnoj osnovi nepoštenog i ništetnog stjecanja tuženika za razdoblje do konverzije, samo s naknadno izmijenjenim valorimetrom po kojem se obračunava kunska protuvrijednost mjesečnog anuiteta. Promjena valorimetra predstavlja izmjenu načina ispunjenja postojeće obveze, na način da je plaćanje mjesečnih anuiteta u kunskoj protuvrijednosti vezano za EUR, umjesto za dotadašnji CHF, dok se i nadalje radi o novčanoj činidbi kao i u ranijem slučaju kada su potrošači plaćali anuitete u kunskoj protuvrijednosti prema CHF, slijedom čega se takva izmjena ne smatra obnovom, sukladno odredbi čl. 145. st. 2. ZOO-a.“

Zaključna zapažanja

U ovom članku na temelju citiranog sudskog vještačenja, na temelju neoborivih matematičkih dokaza iz toga vještačenja te konačno na temelju pisanog iskaza samoga vještaka u vezi s efektima konverzije, ali i na temelju izreke iz presude Županijskog suda u Zagrebu Gž-5132/2024, smatram da sam dokazao sljedeće:

1. Konverzijom nije ostvaren nikakav novi pravni osnov.

2. Konverzijom nisu ostvarena vraćanja preplaćenih iznosa potrošačima.

3. Konverzijom nisu uplaćene potrošačima niti pripadajuće zatezne kamate na preplaćene iznose.

Vjerujem da će Vrhovni sud RH tijekom proljeća 2026. konačno donijeti ujednačeno pravno shvaćanje u proširenom vijeću i time obaviti svoju ustavnu zadaću ujednačavanja sudske prakse. Ako odluka bude u duhu presude Rev-1096/2022, to će biti konačno širom otvorena vrata za obeštećenja svih potrošača koji su konvertirali kredite i nakon toga su tužili banke. Ako odluka bude u duhu presude Rev-586/2019, možemo očekivati konačni rasplet tek na Ustavnom sudu RH.

Odvjetnik Nenad Horvat