Pravni interes radi proglašenja ovrhe nedopuštenom

1. Pravni interes

Jedno od temeljnih načela parničnog postupka je načelo pravnog interesa prema kojem se pravo na traženje sudske zaštite može priznati samo ako se pravna korist, koju očekuje osoba koja traži pravnu zaštitu, ne može na neki drugi, svrsishodniji način ostvariti. Pravni interes je procesna pretpostavka o čijem postojanju ovisi dopuštenost pokretanja i vođenje parnice te donošenje meritorne odluke o osnovanosti tužbenog zahtjeva.¹ Dakle, tužitelj kada pokreće parnični postupak mora svakako imati pravni interes za ostvarivanje tražene pravne zaštite. Pravni interes se ovisno o postavljenom tuženom zahtjevu ponekad predmnijeva (praesumptio iuris), kao kod konstitutivnih² i kondemnatornih zahtjeva jer se smatra da potreba za pravnom zaštitom postoji budući da se pravni preobražaj ili ostvarenje tražbine može postići samo putem tužbe i posredstvom suda, a ponekad je tužitelj, u slučaju deklaratornih zahtjeva, dužan svoj pravni interes u postupku dokazati. U potonjem slučaju tužitelj mora dokazati da mu je njegovo subjektivno pravo povrijeđeno ili ugroženo³ te učiniti vjerojatnim da kad (ako) njegov tužbeni zahtjev bude usvojen to će za njega predstavljati određenu pravnu korist koju bez povoljne sudske odluke ne bi mogao ostvariti. Razrađujući procesnu pretpostavku pravnog interesa za traženjem deklaratorne zaštite čl. 187. st. 1. Zakona o parničnom postupku (dalje: ZPP)⁴ određuje da pravo na ovu zaštitu postoji:

- kad je to posebnim propisima predviđeno – bilo da zakon daje neposredno ovlaštenje određenoj osobi da pokrene parnicu, bilo da ovlašćuje sud da određenu osobu uputi na pokretanje parnice (npr. u ovršnom ili stečajnom postupku, u ostavinskom ili u nekim drugim izvanparničnim postupcima) – pa u tom slučaju zakonsko ovlaštenje oslobađa tužitelja od dužnosti da dokazuje svoj konkretni pravni interes

- kad tužitelj ima pravni interes da se utvrdi postojanje ili nepostojanje kakvog pravnog odnosa još prije dospjelosti zahtjeva za činidbu iz tog odnosa

- kad tužitelj ima "neki drugi" – dakle bilo koji određeni pravni interes za podnošenje tužbe za utvrđenje, kada je tužitelj dužan da, u nedostatku presumpcije o postojanju, učini vjerojatnim postojanje svog konkretnog pravnog interesa.

Nadalje, tužitelj mora imati pravni interes ne samo u trenutku podnošenja tužbe, već tijekom cijelog postupka sve do zaključenja⁵ glavne rasprave. O postojanju pravnog interesa sud tijekom cijelog prvostupanjskog postupka pazi po službenoj dužnosti, a ako utvrdi da tužitelj nema pravni interes ili da ga je tijekom postupka izgubio dužan je tužbu odbaciti.⁶ U teoriji i praksi postoje situacije u kojima tužitelj ima pravni interes u trenutku podnošenja tužbe, međutim tijekom postupka ga izgubi. Primjerice, tijekom trajanja parnice radi utvrđenja prava vlasništva tužitelj se upiše kao vlasnik u zemljišnim knjigama (u postupku obnove zemljišne knjige, povezivanja zemljišne knjige i knjige položenih ugovora itd.); potom u parnici s postavljenim kondemnatornim tužbenim zahtjevom radi isplate tužitelj primi od tuženika zadužnicu koja u cijelosti pokriva utuženi iznos nakon čega tužitelj svoju tražbinu može ostvariti na brži i svrsishodniji način u ovršnom postupku⁷ itd. Pored ovih primjera, pitanje postojanja pravnog interesa pojavilo se i u parnicama radi proglašenja ovrhe nedopuštenom kada bi ovrha bila dovršena (provedena posljednja ovršna radnja) odnosno obustavljena, što će se dalje u radu iznijeti.

2. Parnica radi proglašenja ovrhe nedopuštenom

Ovršenik nakon pokretanja ovršnog postupka (temeljem ovršne isprave) ima mogućnost ostvariti pravnu zaštitu žalbom ili prijedlogom radi proglašenja pljenidbe i prijenosa nedopuštenim, ovisno je li pokrenuta sudska ili izvansudska ovrha. Ovršni zakon⁸ (dalje: OZ) propisuje da se na prijedlog za proglašenje pljenidbe i prijenosa nedopuštenim na odgovarajući način primjenjuju odredbe o žalbi protiv rješenja o ovrsi⁹ stoga će se u ovom radu staviti u fokus više situacije u kojima je pokrenuta sudska ovrha. Različiti su razlozi zbog kojih ovršenik može osporavati provedbu ovrhe, a najučestaliji¹⁰ su navedeni u čl. 50. OZ-a. Sud u ovršnom postupku odlučuje o žalbenim razlozima ovršenika, a ako ovršenik razloge iz čl. 50. st. 1. t. 7. i 9. do 11. OZ-a ne dokazuje javnom ili javno ovjerovljenom ispravom odnosno ako ti razlozi ne proizlaze iz općepoznatih činjenica ili se njihovo postojanje ne može utvrditi primjenom pravila o zakonskim predmnijevama, sud ovršenika upućuje u parnicu u kojoj će dokazati te žalbene razloge.

Tužbu kojom pokreće parnicu na koju je upućen ovršenik može utemeljiti samo na razlozima koje je istaknuo u žalbi u povodu koje je upućen u parnicu,¹¹ u biti radi se o svojevrsnom incidentalnom postupku unutar ovršnog postupka, u kojem se raspravlja isključivo o činjenicama i pravnim pitanjima istaknutim u žalbi protiv rješenja o ovrsi, a o kojima ovisi dopustivost ovrhe¹². Pravnu zaštitu ovršenik ostvaruje deklaratornim zahtjevom kojim traži od suda proglašenje ovrhe koja je usmjerena protiv njega nedopuštenom. Pravni interes za takvu pravnu zaštitu ovršenik crpi iz rješenja/zaključka ovršnog suda o upućivanju u parnicu (coditio sine qua non).¹³ Smisao i svrha tog postupka je pružiti mogućnost ovršeniku da dokaže svoje žalbene razloge koje ne dokazuje javnom ili javno ovjerovljenom ispravom niti oni proizlaze iz općepoznatih činjenica ili se njihovo postojanje ne može utvrditi primjenom pravila o zakonskim predmnijevama. Pozitivan uspjeh ovršenika u parnici rezultira obustavom ovrhe protiv njega¹⁴. Iz ovoga se ogleda da su ovršni i parnični postupak međusobno isprepleteni i povezani te da dispozicije i uspjeh stranaka u jednom postupku imaju izravan učinak na drugi postupak.

Jedan od glavnih izvora problema ovršenika u kontekstu njegove pravne zaštite je da žalba ne odgađa ovrhu, dakle nema suspenzivni karakter, što nerijetko u praksi dovodi do toga da se ovrha provede u cijelosti ili djelomično prije nego što se odluči o njegovoj žalbi odnosno prije nego što se pravomoćno okonča parnični postupak na koji je upućen. To je dovelo do toga da se u praksi preispituje ima li ovršenik pravni interes pokrenuti i voditi postupak radi proglašenja ovrhe nedopuštenom ako je ovrha dovršena provedbom posljednje ovršne radnje ili obustavljena (razlozi mogu biti od nemogućnosti provedbe ovrhe, povlačenju prijedloga za ovrhu, neaktivnosti ovrhovoditelja, ostvarenoj pravnoj zaštiti ovršenika itd.). Odgovor na to pitanje nije jednoznačan i jednostavan jer je više odlučujućih faktora u igri. Dodatno komplicira stvar da razlozi obustave ovrhe djelomično koreliraju s razlozima za protuovrhu¹⁵ kao i odredba čl. 56. OZ-a koja propisuje da ako se ovrha na temelju rješenja o ovrsi protiv kojega je podnesena žalba provede prije nego što se glavna rasprava u prvostupanjskom parničnom postupku zaključi, ovršenik može do zaključenja glavne rasprave, i bez pristanka ovrhovoditelja kao tuženika, preinačiti tužbu tako što će zatražiti od suda da ovrhovoditelju naloži da mu vrati ono što je neosnovano stekao ovrhom te da mu naknadi štetu koju je zbog toga pretrpio, uključujući i troškove ovrhe u kojoj je ovrhovoditelj ostvario svoju tražbinu. Da stvar bude gora, navedena odredba ne primjenjuje se kod izvansudskih ovrha povodom kojih je ovršenik podnio prijedlog radi proglašenja pljenidbe i prijenosa nedopuštenim.¹⁶ Isto tako, ovršenik ne može ostvarivati svoju tražbinu u parničnom postupku dok god su ispunjene pretpostavke za ostvarivanje te tražbine u protuovrsi, sukladno čl. 62. st. 6. OZ-a.

3. Pravna shvaćanja VSRH-a – analiza i sinteza

U zadnjih nekoliko godina VSRH je izrazio određena pravna shvaćanja o ovom pitanju koja se mogu svesti na dvije glavne podjele: na slučajeve kada je ovrha dovršena provedbom posljednje ovršne radnje tj. provedena i na slučajeve kada je ovrha obustavljena.

3.1. Slučaj kad je ovrha dovršena provedbom posljednje ovršne radnje

Inicijalno shvaćanje VSRH-a bilo je da ovršenik nema pravni interes dalje voditi parnični postupak s postavljenim deklaratornim tužbenim zahtjevom, već da po provedbi ovrhe mora preinačiti tužbu i tražiti naknadu štete zbog neosnovano provedene ovrhe (Rev-x 982/16 od 19. listopada 2016.), da bi potom u svim kasnijim odlukama promijenio shvaćanje da ovršenik ipak ima pravni interes voditi postupak s postavljenim deklaratornim tužbenim zahtjevom (Rev 1604/18 od 8. siječnja 2019., Rev 1012/20 od 22. prosinca 2020., Revd 3969/21 od 11. svibnja 2022., Rev 506/21 od 28. ožujka 2023. i Rev 244/23od 6. lipnja 2023.). Argumenti takvom shvaćanju u bitnome se svode:

- da je ovršenik upućen odlukom ovršnog suda na pokretanje parnice radi proglašenja ovrhe nedopuštenom pa je time i oslobođen dokazivanja konkretnog pravnog interesa

- da ni jednom odredbom OZ-a nije propisano da nakon provedbe ovrhe i samo zbog te činjenice tužbeni zahtjev za utvrđenje nedopuštenosti ovrhe postaje neosnovan, a niti da tužba postaje nedopuštena, dapače, iz odredbe čl. 62. st. 1. toč. 4. OZ-a, prema kojoj nakon što je ovrha već provedena, ovršenik može u istom ovršnom postupku zatražiti od suda da naloži ovrhovoditelju da mu vrati ono što je ovrhom dobio, između ostaloga ako je ovrha koja je provedena na određenom predmetu ovrhe proglašena nedopuštenom

- da odredba čl. 56. st. 1. OZ-a predstavlja razradu odredbi o protuovrsi, koja omogućuje tužitelju da u postojećem parničnom postupku zahtijeva vraćanje onog što je ovrhovoditelj ovrhom dobio, s time da se o nedopuštenosti ovrhe u parnici dalje odlučuje kao o prethodnom pitanju.

Navedena argumentacija moglo bi se reći da je nedostatna jer tužitelj mora imati pravni interes do zaključenja glavne rasprave, a činjenica da je tužitelj upućen u parnicu daje mu samo inicijalni pravni interes (da mu sud neće a priori odbaciti tužbu). Međutim, to mu nije garancija ostvarenja pravne zaštite jer on taj pravni interes može izgubiti do zaključenja glavne rasprave, što će se dalje u radu prikazati. Isto tako, vezivanje tog shvaćanja s mogućnošću protuovrhe u slučaju pravomoćnog proglašenja ovrhe nedopuštenom, osigurava se pravni interes tužitelju najviše godinu dana od dana provedbe ovrhe jer prema čl. 62. st. 5. OZ-a prijedlog za protuovrhu može se podnijeti u roku od tri mjeseca od dana kad je ovršenik saznao za razlog za protuovrhu, a najkasnije u roku od jedne godine od dana provedbe ovrhe. Dakle, primjenom te argumentacije tužitelj bi imao pravni interes još samo godinu dana od dana provedbe ovrhe voditi postupak radi proglašenja ovrhe nedopuštenim. Također, to što ni jednom odredbom OZ-a nije predviđena posljedica provedbe ovrhe prije okončanja postupka radi proglašenja ovrhe nedopuštenom ne znači da ne dolazi do primjene i tumačenja odredbi o pravnom interesu sukladno ZPP-u jer upravo je čl. 21. st. 1. OZ-a propisana podredna primjena ZPP-a u ovršnom postupku. Konačno, odredba čl. 56. st. 1. OZ-a daje mogućnost tužitelju da preinači tužbu i postavi zahtjev radi vraćanja onog što je ovrhovoditelj ovrhom dobio, dakle primjenom te odredbe tužitelj bi radi ostvarivanja djelotvorne pravne zaštite mogao iz deklaratornog zahtjeva postaviti kondemnatorni zahtjev (kod kojeg se pravni interes presumira), a čime se implicira da tužitelj u biti gubi pravni interes na deklaratornu pravnu zaštitu.

Ključno pitanje u svemu ovome je koju bi pravnu korist ovršenik ostvario u slučaju pravomoćnog proglašenja ovrhe nedopuštenom, a pritom je prekludiran u mogućnosti ostvariti protuovrhu jer je protekao objektivni rok od godine dana od dana provedbe ovrhe. Dakle, kako ovršeniku može koristiti pravomoćna presuda kojom je utvrđeno da je ovrha koja se vodila protiv njega nedopuštena, odnosno kako on to može kapitalizirati. Odgovor bi mogao ležati u mogućnosti ostvarenja tražbine povrata svega onoga što je ovrhovoditelj ovrhom dobio u posebnoj parnici, a osnova za takvo potraživanje bila bi mu upravo pravomoćna presuda kojom je utvrđeno da je ovrha nedopuštena. Nema razloga da pravo na takvu pravnu zaštitu u posebnoj parnici ovršeniku bude uskraćeno, pogotovo zato što za to ima osnove u odredbi čl. 56. st. 1. OZ-a. Pogotovo zato što ako ovršenik može tražiti u parnici radi proglašenja ovrhe nedopuštenom vraćanje svega onoga što je ovrhovoditelj ovrhom (neosnovano) stekao, to može tražiti i u posebnoj parnici. Upravo je ovakvo zakonsko rješenje predviđeno kod izvansudske ovrhe u čl. 210. st. 4. OZ-a. Iz izloženog može se zaključiti da ovršenik ipak ostvaruje određenu korist te da je pravomoćnošću odluke kojom je ovrha proglašena nedopuštena doveden u bolju pravnu poziciju od one u kojoj se nalazio prije pokretanja toga postupka, a upravo je to izvor njegovog pravnog interesa.

3.2. Slučaj kad je ovrha obustavljena

U slučaju obustave ovrhe praksa se drastično mijenjala. Naime, do 2022. godine pravno je shvaćanje VSRH-a bilo da ovršenik nema pravni interes dalje voditi parnični postupak ako je ovršni postupak obustavljen (Rev 872/13 od 4. rujna 2013., Rev-x 987/13 od 11. ožujka 2015., Rev 2435/13 od 30. rujna 2015.). Argumenti za takvo shvaćanje su bili:

-  da obustavom ovrhe više ne egzistira odluka suda o upućivanju u parnicu pa više ne postoji osnova za provođenjem postupka u kojem bi se utvrdila nedopustivost ovrhe

- ishod pokrenute parnice ne bi bio od utjecaja na ovršni postupak pa parnica postaje suvišna.

Donošenjem odluke Rev 1153/21 od 15. veljače 2022. VSRH je izrazio dijametralno suprotno shvaćanje ranijoj svojoj praksi te zauzeo shvaćanje da unatoč obustavi ovrhe tužitelj i dalje ima pravni interes nastaviti parnični postupak radi proglašenja ovrhe nedopuštenom uz svu argumentaciju i pozivanje na vlastite odluke koje se odnose na situacije u kojima je ovrha dovršena posljednjom ovršnom radnjom tj. provedena. Pritom nije se pozvao na svoje ranije odluke u kojima je zauzeo dijametralno suprotno shvaćanje niti razloge koji su doveli do toga da se odstupi od ranijeg shvaćanja. Radi se o ključnoj odluci jer se VSRH (automatizmom) u svojim kasnijim odlukama pozivao na tu odluku (Rev 3369/19 od 24. svibnja 2023. i Rev 244/23 od 6. lipnja 2023.)

U kontekstu postojanja pravnog interesa u parnici radi proglašenja ovrhe nedopuštenom bitno je razlikovati situacije kada je ovrha dovršena provedbom posljednje ovršne radnje od situacija kad je ovrha obustavljena. Ovdje je bitno napomenuti da do obustave ovrhe može doći nakon djelomične provedbe ovrhe, što bi moglo biti ključno kod primjene argumentacije VSRH.

Brojni su razlozi u OZ-u koji dovode do obustave ovrhe, a mogu biti rezultat ostvarene pravne zaštite ovršenika (ovršna isprava bude pravomoćno ukinuta, preinačena, poništena, stavljena izvan snage ili je na drugi način određeno da je bez učinka, odnosno ako potvrda o ovršnosti bude ukinuta)¹⁷, dispozicije ovrhovoditelja (povlačenje prijedloga za ovrhu, neplaćanje predujma tj. pasivnost)¹⁸ ili nastupanje okolnosti na koje ovrhovoditelj i ovršenik nemaju utjecaja (ovrha je postala nemoguća)¹⁹.

Načelno, smisao i svrha parnice radi proglašenja ovrhe nedopuštenom je ishoditi pravomoćnu presudu kako bi ovršni sud temeljem te presude obustavio ovrhu sukladno čl. 55. st. 6. OZ-a. Ako bi ovrha bila obustavljena ostvarenom pravnom zaštitom ovršenika (npr. uspio je s revizijom pa je ovršna isprava - presuda pravomoćno preinačena) prije zaključenja glavne rasprave u parnici radi proglašenja ovrhe nedopuštenom, a da prethodno ovrha nije ni djelomično provedena, opravdano se dovodi u pitanje pravni interes ovršenika za daljnjim vođenjem tog postupka kada je pravnu zaštitu već ostvario na brži i svrsishodniji način te nije jasno koju bi to pravnu korist mogao očekivati, a koju bez povoljne sudske odluke u tom postupku ne bi mogao ostvariti. Ishođenjem povoljne sudske odluke u parničnom postupku pravna pozicija ovršenika ostala bi nepromijenjena. Ovršni sud u istom ovršnom postupku ne može dva puta obustavljati jednu te istu ovrhu. Isto tako, čak i da je ovrha djelomično provedena, ovršenik bi mogao u istom ovršnom postupku protuovrhom tražiti nazad sve što je ovrhovoditelj ovrhom dobio pod uvjetom da je podnio prijedlog u roku, dakle na brži i svrsishodniji način ostvariti istu pravnu zaštitu kakvu traži u parničnom postupku²⁰. Kad ovršenik ne bi bio u roku za pokretanje protuovrhe, pravnu zaštitu bi mogao ostvariti u posebnoj parnici, a osnova bi mu bilo pravomoćno rješenje o obustavi ovrhe iz čega proizlazi da bi mu presuda na utvrđenje nedopuštenosti ovrhe bila suvišna.

4. Zaključak

Pravni interes je jedna od osnovnih procesnih pretpostavki dopustivosti tužbe, na koju sud pazi po službenoj dužnosti sve do zaključenja glavne rasprave. Iz izloženog može se zaključiti da nisu uvijek isti učinci provedbe (dovršetka) i  obustave ovrhe na pravni interes ovršenika u parnici radi proglašenja ovrhe nedopuštenom. Pravno shvaćanje VSRH koje se odnosi na slučajeve dovršetka ovrhe provedbom posljednje ovršne radnje nije uvijek primjenjiva i na sve slučajeve obustave ovrhe. Kod ocjene pravnog interesa u parnici radi proglašenja ovrhe nedopuštenom ključno je utvrditi koji su razlozi doveli do obustave ovrhe kao i je li prije toga došlo do djelomične provedbe ovrhe. Ponekad, čak i kad bi se ovrha obustavila ovršenik bi imao pravni interes i dalje voditi parnični postupak, što će sudovi morati procjenjivati od slučaja do slučaja. Stoga, s nestrpljenjem očekujemo novu odluku VSRH-a koja će kod obustave ovrhe i ocjene pravnog interesa problematizirati pitanje djelomične provedbe ovrhe i mogućnost ovršenika da pokrene protuovrhu, što će sve doprinijeti daljnjem razvoju prava kroz sudsku praksu.

Klara Koketi Akmadža, sudska savjetnica, Visoki trgovački sud Republike Hrvatske