Nakon prošlotjedne objave članka o aktualnoj sudskoj praksi i nastavku postupka kod prava na inkluzivni dodatak donosimo drugu perspektivu. Autor se u svom osvrtu vraća strogim procesnim temeljima Zakona o općem upravnom postupku, propitujući pravnu održivost prakse prema kojoj smrt stranke ne dovodi do obustave postupka o strogo osobnim pravima, čak i kada ona u sebi sadrže neostvarena imovinska potraživanja.
Treba li obustaviti ili nastaviti postupak ako u tijeku postupka stranka umre, ovisi o naravi upravne stvari koja je predmet postupka.
Prema ustaljenoj praksi Visokog upravnog suda Republike Hrvatske, ako u tijeku postupka stranka umre, postupak se može nastaviti, iako se radi o osobnom pravu kad zahtjev sadrži – po prirodi stvari – i neostvareno imovinsko potraživanje (mirovina, osobna invalidnina, doplatak za njegu i pomoć, pravo iz zdravstvenog osiguranja i sl.). (Zaključak o pravnom shvaćanju mirovinsko-invalidsko-zdravstvenog odjela od 31. ožujka 2011. broj: 6 Su-317/2011-3). Činjenica je da se Visoki upravni sud u zaključku nije pozvao ni na što drugo, osim što je naveo da se postupak može nastaviti, da sporno pitanje o kojem je odlučivao nije pokušao sagledati ni s kojeg drugog gledišta te koju vrstu odluku i u odnosu na koga (umrlu osobu ili nasljednika) javnopravno tijelo treba donijeti.
Predmnijeva se da je navedeno imao na umu i Upravni sud u Zagrebu prilikom donošenja presude u oglednom sporu kojom je poništio rješenje javnopravnog tijela kojim je u upravnoj stvari priznavanja prava na inkluzivni dodatak obustavljen postupak zbog smrti stranke.
Javnopravno tijelo (Hrvatski zavod za mirovinsko osiguranje) vezano obvezujućom uputom Visokog upravnog suda Republike Hrvatske da nastavi postupak iza umrle stranke donosilo je rješenje kojim bi umrloj stranci (osobi) priznalo traženo pravo od dana ispunjenja zakonskih pretpostavki do njene smrti s isplatom novčanog davanja u određenom iznosu. Pravomoćno rješenje o postojanju potraživanja umrlog predstavlja dokaz o ostavinskoj imovini umrlog te je nasljednicima umrlog to potraživanje isplatio Hrvatski zavod za mirovinsko osiguranje temeljem rješenja o nasljeđivanju.
Je li javnopravno tijelo imalo zakonske osnove za donošenje takvog rješenja?
Pravo na inkluzivni dodatak uređeno Zakonom o inkluzivnom dodatku ("Narodne novine" broj: 156/23.), kao i pojedina prava iz mirovinskog i zdravstvenom osiguranja te socijalne skrbi i dr., su strogo osobna prava koja su vezana isključivo za osobu i nisu prenosiva (nasljedna).
Odredbama članka 39. Zakona o općem upravnom postupku ("Narodne novine", broj: 47/09. i 110/21., dalje: ZUP) propisano je da ako u tijeku postupka stranka umre ili pravna osoba prestane postojati, postupak se može obustaviti ili nastaviti, ovisno o naravi upravne stvari koja je predmet postupka (stavak 1.). O obustavi postupka donosi se rješenje koje se dostavlja nasljednicima, odnosno pravnim slijednicima. Kad nasljednici, odnosno pravni slijednici nisu poznati, rješenje će se javno objaviti u službenom glasilu.
U članku 4. stavku 1. ZUP-a propisano je da je stranka u upravnom postupku fizička ili pravna osoba na zahtjev koje je pokrenut postupak, protiv koje se vodi postupak ili koja radi zaštite svojih prava ili pravnih interesa ima pravo sudjelovati u postupku (članak 4. stavak 1. ZUP-a).
Fizička se osoba postaje rođenjem, a prestaje smrću, kad gubi i pravnu sposobnost, tj. svojstvo biti nositelj prava i obveza. Stranka smrću gubi poslovnu i postupovnu sposobnost, stoga se umrla osoba ne može smatrati strankom u upravnom postupku u smislu članka 4. stavka 1. ZUP-a, a bez stranke se ne može voditi niti protiv nje pokrenuti upravni postupak.
Univerzalna građanskopravna sukcesija – naravno samo u pogledu prenosivih prava – dovodi nužno i ex lege do procesnopravne sukcesije (nasljeđivanje fizičke osobe ili pripajanje pravne osobe). Univerzalna građanskopravna sukcesija (smrt fizičke osobe ili prestanak odnosno pripajanje pravne osobe) ne odnosi se na strogo osobna neprenosiva prava. U procesnopravnom smislu sukcesija može biti samo univerzalna. Sukcesor stupa u sva procesna ovlaštenja i preuzima sve procesne terete prednika. U postupku o strogo osobnim neprenosivim pravima stranaka, smrt stranke ne dovodi do prekida već do konačne obustave postupka. Zbog toga ni eventualno imovinsko potraživanje (osobna invalidnina i sl.) nije, niti može biti razlog za nastavak postupka u strogo osobnim pravima. Nasljednici stranke, koja je u tijeku postupka umrla, imaju pravo da taj postupak nastave (preuzmu) samo ako se radi o upravnoj stvari u kojoj se rješava o pravu ili obvezi stranke koje prelazi na nasljednike.
U predmetima u kojima se postupak može nastaviti, zakonski nasljednici ili pravni slijednici umrle osobe preuzimaju postupak, kao i sva prava i obveze umrle osobe (stranke). Radi se o pravima koja se nasljeđuju.
Zbog toga, u situaciji kada je ovlaštenik strogo osobnog prava umro u tijeku postupka, nema procesne mogućnosti ni da njegovi nasljednici nastave (preuzmu) postupak. Zakonskom nasljedniku/nasljednicima se ne može priznati traženo pravo, a bez priznatog prava nema ni isplate novčanog davanja koje pripada ovlašteniku prava temeljem priznatog prava. Propisom koji uređuje predmetnu upravnu stvar, a ni ZUP-om, nije uređena mogućnost nastavka postupka u takvim situacijama, stoga službena osoba koja vodi upravni postupak nema druge mogućnosti nego postupiti u skladu s odredbama članka 39. ZUP-a. Radi se o odredbama koje imaju prisilan značaj (ius cogens), tj. obvezuje sve da ih se bezuvjetno pridržavaju, ne dopuštajući mogućnost odstupanja, a neprimjenjivanje ili drugačije tumačenje upućuje na zaključak o arbitrarnosti u materijalnopravnom smislu.
Neka od rješenja koja su javnopravna tijela donosila i umrloj stranci priznala traženo pravo bila su predmet ocjene zakonitosti u upravnim sporovima. Međutim, iako su rješenja donesena uz takve povrede pravila upravnog postupka koja su od utjecaja na samu upravnu stvar, a na tu povredu sudovi trebaju paziti po službenoj dužnosti, jer umrla osoba ne može biti stranka u postupka niti može biti nosilac prava i obveza, upravni sudovi ta, očito nezakonita, rješenja nisu poništavala.
Vrhovni sud Republike Hrvatske, u odluci posl. broj: Gzz-53/03 od 27. svibnja 2003., prihvatio je zahtjev za zaštitu zakonitosti tužene Republike Hrvatske podnesen protiv presude Županijskog suda u Gospiću, broj: Gž-276/02 od 31. listopada 2002. te je preinačio presude suda drugog i prvog stupnja, na način da je odbio tužbeni zahtjev kao neosnovan. Drugostupanjskom presudom potvrđena je presuda Općinskog suda u Senju, broj: P-40/99 od 21. lipnja 2002., kojom je naloženo tuženiku da s tužiteljem sklopi ugovor o prodaji stana na kojem postoji stanarsko pravo. Vrhovni sud Republike Hrvatske ocijenio je pogrešnim stajalište sudova prema kojem tužitelj nasljeđuje pravo na otkup stana iza svog oca, obrazlažući da je u skladu sa Zakonom o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo ("Narodne novine", broj 43/92., 69/92., 25/93., 48/93., 2/94., 44/94., 47/94., 58/95., 11/96., 11/97. i 68/98.) pravo na kupnju stana strogo osobno pravo, s kojim njegov nositelj ne može raspolagati, pa kao takvo ne ulazi u ostavinu i ne može biti predmet nasljeđivanja, stoga u odnosu na to pravo ne postoji podnositeljevo pravno sljedstvo. Shodno navedenom, sud je utvrdio da su nižestupanjski sudovi pogrešno primijenili materijalno pravo usvojivši tužbeni zahtjev podnositelja ustavne tužbe jer uopće nije bio legitimiran za vođenje postupka
Redovni sudovi su, u slučaju smrti stranke u tijeku postupka, obustavljali postupke za naknadu neimovinske štete (strogo osobno pravo). Pritom su se, osim na odgovarajuću odredbu Zakona o parničnom postupku, pozivali na odredbu članka 204 st. 1. Zakona o obveznim odnosima (»Narodne novine«, br. 53/91., 73/91., 111/93., 3/94., 7/96., 91/96., 112/99. i 88/01.), kojom je bilo propisano: "Potraživanje naknade neimovinske štete prelazi na nasljednike samo ako je priznato pravomoćnom odlukom ili pismenim sporazumom".
Zakonom o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj: 35/05.), u odredbi članka 1105. stavka 1., uređuje mogućnost i nasljednicima da nastave (preuzmu) postupak iza smrti stranke u strogo osobnim pravima pod uvjetom da je oštećenik podnio pisani zahtjev ili tužbu. 1
U propisima koji uređuju pojedinu upravnu stvar nije propisano da se nasljednicima umrle stranke u strogo osobnim pravima odredi novčano davanje koje bi pripadalo umrloj osobi ako bi se utvrdilo da je umrla osoba ispunjavala pretpostavke za priznavanje predmetnog prava, niti da se rješenjem deklarira (utvrdi) da je umrla osoba ispunjavala pretpostavke za priznavanje predmetnog prava od dana ispunjenja zakonskih pretpostavki do smrti s određenim novčanim davanjem.
Visoki upravni sud Republike Hrvatske je u jednom predmetu priznavanja prava na inkluzivni dodatak ocijenio zakonitim rješenje kojim je javnopravno tijelo obustavilo postupak zbog smrti stranke. Međutim, u presudi nije naveo razloge da je odstupio od ustaljene prakse (naprijed navedenog pravnog shvaćanja), slijedom čega je Ustavni sud Republike Hrvatske u povodu ustavne tužbe ukinuo presudu Visokog upravnog suda i predmet vratio Visokom upravnom sudu na ponovni postupak2.
Josip Petković, dipl. pravnik
______________________________________________________________________________
1 Članak 1105. stavak 1. ZOO-a glasi: "Tražbina naknade neimovinske štete prelazi na nasljednika samo ako je oštećenik podnio pisani zahtjev ili tužbu."
^ 2 Vidi odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske broj U-III-4132/2023 od 6. studenoga 2025.
