Nesposobnost za rasuđivanje i poslovna nesposobnost – razlozi ništetnosti ili nepostojanja ugovora?

Međutim, unatoč navedenoj klasifikaciji na dvije skupine nevaljanih pravnih poslova, sudska praksa je prepoznala i treću kategoriju nevaljanih pravnih poslova, različitu od ništetnih i pobojnih pravnih poslova, a to su nepostojeći pravni poslovi/ugovori. Potonju skupinu nevaljanih ugovora ZOO ne spominje izričito, kao što je to slučaj s ništetnim i pobojnim ugovorima, ali implicitno govori o takvim ugovorima, npr. pomoću zakonske formulacije „ne nastaje“.

S obzirom na to da nepostojeći ugovori, iako nisu zasebno kategorizirani, predstavljaju samostalnu skupinu nevaljanih ugovora, pogrešno ih je poistovjećivati s ništetnim i pobojnim ugovorima, a na to upozorava i Vrhovni sud Republike Hrvatske (dalje: VSRH) u pravnom shvaćanju broj: Su-IV-127/13-8 od 14. studenog 2013.: „Tužbenim zahtjevom se ne može osnovano zahtijevati utvrđenje ništavosti pravnog posla koji je sklopljen od strane neovlaštene osobe jer je odredbom čl. 88. st. 3. Zakona o obveznim odnosima propisano da se smatra da takav ugovor nije ni sklopljen.“ Dakle, sudska praksa prihvaća shvaćanje po kojem će sud odbiti tužbeni zahtjev koji je usmjeren na utvrđivanje ništetnosti ugovora ako se utvrdi da je ugovor nepostojeći i obratno.

Županijski sud u Vukovaru u odluci Gž 260/2022 od 25. studenog 2024. daje obrazloženje o razlikama između ništetnih i nepostojećih ugovora: „U konkretnom slučaju nužno je uočiti razliku između ništetnih i nepostojećih ugovora. Kod ništetnih ugovora ispunjene su pretpostavke za nastanak ugovora tj. a) postoje ugovorne strane, b) izjava volje, c) dopustiv i moguć predmet obveze i činidbe, d) osnova te e) oblik ugovora. Također stranke su postigle suglasnost o bitnim elementima ugovora ali ugovor ne proizvodi pravne učinke jer je protivan javnom poretku. Kod nepostojećih ugovora uopće nisu istinite pretpostavke za nastanak ugovora jer nije postignuta suglasnost volja za sklapanje ugovora. Dakle, nepostojeći ugovor uopće ne postoji, za razliku od ništetnog ugovora koji stvarno postoji, makar ne i pravno pa stoga i ne proizvodi pravne učinke. Ako ugovor ne postoji tada nije moguće utvrditi njegovu ništetnost.“

U sudskoj praksi se kroz godine isprofiliralo shvaćanje po kojem određeni razlozi, kao što su sklapanje ugovora od strane neovlaštene osobe², nesporazum³, privid⁴ i sl. ne predstavljaju razloge za ništetnost ugovora, nego razloge zbog kojih se ugovor smatra nepostojećim.

No postavlja se pitanje jesu li to jedini razlozi koji dovode do nepostojanja ugovora ili postoje i drugi razlozi koji imaju za posljedicu nepostojanje ugovora. S tim u vezi, autor će u ovom članku analizirati od kakvog je značaja činjenica da je ugovor sklopila osoba koja je nesposobna za rasuđivanje odnosno poslovno nesposobna.

Prije navedene analize, potrebno je definirati predmetne pojmove. ZOO ne spominje pojam sposobnosti za rasuđivanje u okviru ugovornih odnosa, nego u pojedinim odredbama u vezi s odgovornošću za štetu.

Osoba koja zbog mentalnog ili intelektualnog oštećenja ili kojih drugih razloga nije sposobna za rasuđivanje ne odgovara za štetu što ju drugome prouzroči. (čl. 1050. st. 1. ZOO-a)

Tko drugom prouzroči štetu u stanju prolazne nesposobnosti za rasuđivanje, odgovoran je za nju, osim ako dokaže da nije svojom krivnjom dospio u to stanje. (čl. 1050. st. 2. ZOO-a)

Maloljetnik od navršene sedme godine do navršene četrnaeste godine života ne odgovara za štetu, osim ako se dokaže da je pri prouzročenju štete bio sposoban za rasuđivanje. (čl. 1051. st. 2. ZOO-a)

Za štetu koju prouzroči osoba koja zbog mentalnog ili intelektualnog oštećenja ili kojih drugih razloga nije sposobna za rasuđivanje odgovara onaj koji je na temelju zakona ili odluke nadležnog tijela ili ugovora dužan voditi nadzor nad njom. (čl. 1055. st. . ZOO-a)

Ako je štetu prouzročio maloljetnik sposoban za rasuđivanje koji je ne može nadoknaditi, sud može, kad to pravičnost zahtijeva, a osobito s obzirom na materijalno stanje roditelja i oštećenika, obvezati roditelje da naknade štetu, potpuno ili djelomično, iako za nju nisu krivi. (čl. 1060. st. 2. ZOO-a)

Pojam nesposobnosti za rasuđivanje spominju i neki drugi zakoni, primjerice, Zakon o nasljeđivanju⁵ u pogledu sposobnosti oporučivanja (čl. 26. ZN-a), Obiteljski zakon⁶ u pogledu sposobnosti za sklapanje braka (čl. 26. ObZ), postupka obveznog savjetovanja prije razvoda braka (čl. 326. t. 2. ObZ), provođenja obiteljske medijacije (čl. 332. st. 1. t. 3. ObZ) itd.

Analizom mjerodavnih zakonskih odredbi može se zaključiti da na postojanje sposobnosti za rasuđivanje prvenstveno utječu mentalne i intelektualne sposobnosti pojedine osobe. Upravo stoga se sposobnost za rasuđivanje definira kao sposobnost osobe da shvati značenje i posljedice svog postupanja i da u skladu s tim usmjeri svoju volju. Drugim riječima, sposobnost za rasuđivanje obuhvaća dvije komponente: intelektualnu komponentu (sposobnost shvaćanja značenje i posljedica vlastitog postupanja) i voljnu komponentu (sposobnost ovladavanja vlastitom voljom).

S druge pak strane, ZOO pojam poslovne sposobnosti izričito uređuje u članku 18.:

"(1) Poslovno sposobna osoba može vlastitim očitovanjima volje stvarati pravne učinke.

(2) Poslovnu sposobnost fizička osoba stječe punoljetnošću, a pravna danom nastanka, ako zakonom nije drukčije određeno.

(3) Osoba koja nije punoljetna može stvarati samo pravne učinke određene zakonom.

(4) Umjesto osobe koja nema poslovnu sposobnost očitovat će svoju volju njezin zakonski zastupnik ili skrbnik.

(5) Za pravnu osobu volju očituju njezina tijela u pravnim poslovima i postupcima koje poduzimaju u tome svojstvu.

(6) U sumnji je li osoba iz stavka 5. ovoga članka postupala u svojstvu tijela pravne osobe, smatrat će se da jest, ako treći nije znao niti je s obzirom na okolnosti imao dovoljno razloga posumnjati da ta osoba postupa u tom svojstvu."

Nadalje, članak 234. stavak 1. ObZ-a propisuje da će sud u izvanparničnom postupku punoljetnu osobu koja se zbog duševnih smetnji ili drugih razloga nije sposobna brinuti o nekom od svojih prava, potreba ili interesa, ili koja ugrožava prava i interese drugih osoba, u tom dijelu lišiti poslovne sposobnosti.

Dakle, na prvi pogled bi se moglo zaključiti da je temeljna razlika između pojmova sposobnosti za rasuđivanje i poslovne sposobnosti u tome što sposobnost za rasuđivanje predstavlja unutarnju sposobnost osobe dok je poslovna sposobnost pojam koji nadilazi okvire unutarnjeg habitusa pojedinca te ima određene pravno – institucionalne konotacije. Drugim riječima, sposobnost za rasuđivanje je u svojoj biti ograničena na unutarnje stanje pojedinca dok je poslovna sposobnost usmjerena prema van tj. prema trećima. To je razvidno i iz zakonske formulacije članka 18. stavka 1. ZOO-a koji pojam poslovne sposobnosti povezuje sa stvaranjem pravnih učinaka, a pravni učinci su uvijek usmjereni na treće osobe jer inače ne bi imali smisla. Također, sama činjenica da zakonodavac predviđa mogućnost lišenja poslovne sposobnosti, a istu mogućnost ne propisuje za sposobnost za rasuđivanje, sugerira da pojam poslovne sposobnosti povezuje s trećim osobama kojima se na taj način daje do znanja da određena osoba nema adekvatnu sposobnost za generiranje valjanih pravnih učinaka.

Iako je navedena distinkcija predmetnih pojmova sasvim jasna, logična i razumljiva, sudska praksa je zauzela shvaćanje da odluka suda o lišenju poslovne sposobnosti nije pretpostavka za bi se navedenu osobu smatralo poslovne nesposobnom.

Pritom valja navesti da sama činjenica da ugovornoj strani nije bila oduzeta poslovna sposobnost ne isključuje mogućnost da u vrijeme sklapanja ugovora stvarno nije bila poslovno sposobna. (VSRH u Rev-1032/96 od 3. srpnja 1996.)

Pritom valja naglasiti da, prema ustaljenoj sudskoj praksi, poslovnu sposobnost nema osoba kojoj je ta sposobnost oduzeta odlukom suda, kao i osoba koja, u vrijeme sklapanja pravnog posla, nije bila sposobna shvatiti značenje svojih postupaka. (Ustavni sud Republike Hrvatske u U-III/4217/2007 od 11. ožujka 2010.)

Naime, za izostanak naprijed navedene, i u ovoj parnici sporne, materijalno pravne pretpostavke valjanosti pravnog posla, u konkretnom slučaju ugovora o doživotnom uzdržavanju, nije odlučno da li je nekoj osobi poslovna sposobnost oduzeta (ili vraćena), već da li je ta osoba bila sposobna shvatiti značaj i posljedice tog pravnog posla te da li je bila u stanju smisleno upravljati svojim postupcima, što suprotno žalbenim tvrdnjama tužene može biti predmet utvrđivanja u sudskom postupku i nakon što je pravni posao zaključen, pa čak i nakon smrti primatelja uzdržavanja, kao što je to slučaj u ovom predmetu. Za navedeno utvrđivanje zapreku ne čini ni to što je u sudskom postupku, vođenom u predmetu R-102/04 donesena pravomoćna odluka, kojom je V.F. sudskom odlukom djelomično vraćena poslovna sposobnost prethodno oduzeta u predmetu R-87/90. (Županijski sud u Bjelovaru u Gž 242/13-2 od 6. lipnja 2013.)

Tužiteljica je u vrijeme sklapanja ugovora bila punoljetna osoba kojoj nije oduzeta poslovna sposobnost pa se predmnijeva, dok se drugačije ne dokaže, da je u vrijeme sklapanja ugovora bila sposobna za rasuđivanje i poslovno sposobna. Dopušteno je dokazivati da je osoba, koja formalno ima punu poslovnu sposobnost, zbog alkoholizma ili kojega drugoga razloga u vrijeme sklapanja ugovora imala u takvoj mjeri smanjenu sposobnost za rasuđivanje zbog koje nije bila svjesna značaja svojega očitovanja volje niti je mogla upravljati svojim postupcima, ni štititi sva prava i interese i shvatiti značaj posljedica potpisivanja ugovora. (VSRH u Rev-x-845/12-2 od 14. siječnja 2014).

Iako bi se na prvi pogled moglo zaključiti da se zakon zadržava na razini poslovne sposobnosti u formalnom smislu, valja reći da je sudska praksa odavno u tumačenju navedene odredbe, kao i odgovarajuće odredbe prije važećeg Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine“ broj 53/91, 73/91, 111/93, 3/94, 107/95, 7/96, 91/96, 112/99 i 88/01 - dalje: ZOO/91), a riječ je o čl. 56. st. 1. ZOO/91, te propise vezala uz sposobnost za rasuđivanje, dakle u suštini uz postojanje poslovne sposobnosti u naravi (tzv. prirodna poslovna sposobnost). Dakle, i kada nekome sudskom odlukom nije oduzeta poslovna sposobnost, a riječ je o osobi koja zbog svog narušenog duševnog stanja, a posebice nesposobnosti za rasuđivanje nije sposobna sklopiti i ocijeniti značaj ugovora, rečeno je da u takvim okolnostima valjani ugovor nije ni mogao nastati. (VSRH u Revr-1150/15-2 od 10. veljače 2016).

Opisano pravno shvaćanje zauzeto u sudskoj praksi gotovo da briše razlike između pojmova sposobnosti za rasuđivanje i poslovne sposobnosti jer će utvrđenje u postupku da određena osoba nije bila sposobna za rasuđivanje dovesti do zaključka da ista ujedno nije ni poslovno sposobna. Dakle, unatoč ranijem teorijskim seciranju razlika između navedena dva pojma, može se zaključiti da se odnosni pojmovi u praksi načelno koriste kao sinonimi.

Nakon definiranja navedenih pojmova, potrebno je odgovoriti na pitanje koja pravna posljedica nastupa ako pravni posao / ugovor sklopi osoba koja je nesposobna za rasuđivanje odnosno poslovno nesposobna.

U tom pogledu sudska praksa i pravna teorija su jedinstvene. Tako Klarić i Vedriš⁷ navode da su pravni poslovi koje sklope poslovne nesposobne osobe ništetni, a navedeno potvrđuje i sudska praksa.

U pogledu pravilne primjene materijalnog prava na koju povredu revizijski sud pazi i po službenoj dužnosti treba reći da prema odredbi čl. 56. st. 1. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 53/91, 73/91, 111/93, 3/94, 107/95, 7/96, 91/96, 112/99 i 88/01 - dalje: ZOO) za sklapanje pravovaljanog ugovora potrebno je da ugovaratelj ima poslovnu sposobnost koja se traži za sklapanje tog ugovora. U okviru te odredbe ništav bi bio onaj ugovor koji je sklopila osoba nesposobna za rasuđivanje bez obzira na to što joj u vrijeme sklapanja tog ugovora nije sudskom odlukom bila oduzeta poslovna sposobnost. (VSRH u Revr 170/2009-2 od 10. rujna 2009.)

Tužiteljica međutim već u tužbi navodi, a to je i utvrđeno u postupku, da u vrijeme sklapanja Sporazuma nije bila sposobna za rasuđivanje i nije shvaćala posljedice poduzete radnje. Prema odredbi čl. 56. st. 1. ZOO za sklapanje pravovaljanog ugovora potrebno je da ugovaratelji imaju poslovnu sposobnost, pa je po čl. 103. st. 1. ZOO ništav ugovor kojega je sklopila osoba nesposobna za rasuđivanje bez obzira što joj u vrijeme sklapanja tog ugovora nije sudskom odlukom bila oduzeta poslovna sposobnost. (VSRH u Revr 883/2011-2 od 30. studenog 2011.)

Prema odredbi članka 56. ZOO-a za sklapanje pravovaljanog ugovora potrebno je da ugovaratelj ima poslovnu sposobnost koja se traži za zaključenje tog ugovora. To znači da je ugovor kojeg je sklopila osoba koja je bila nesposobna za rasuđivanje ništav. Prema odredbi članka 57. ZOO-a suugovaratelj poslovno nesposobne osobe koji nije znao za njezinu poslovnu nesposobnost može odustati od ugovora što ga je sklopio s njom bez odobrenja njezinog zakonskog zastupnika, a isto pravo ima i suugovaratelj poslovno nesposobne osobe koji je znao za njezinu poslovnu nesposobnost, ali ga je ona prevarila da ima odobrenje svog zakonskog zastupnika. Kako je ugovor o kreditu, zbog činjenice da je ugovaratelj bio nesposoban za rasuđivanje, protivan prisilnim propisima u smislu odredbe članka 103. ZOO-a, sud prvog stupnja je pravilno primijenio mjerodavno materijalno pravo kada je utvrdio ugovor ništavim. (Županijski sud u Rijeci u Gž 1328/2016-2 od 10. siječnja 2018.)

Sudovi se prilikom odlučivanja o ništetnosti ugovora kojeg je sklopila poslovno nesposobna osoba odnosno osoba nesposobna za rasuđivanje pozivaju na članak 276. stavak 1. ZOO-a koji propisuje da je za sklapanje pravovaljanog ugovora potrebno je da ugovaratelj ima poslovnu sposobnost koja se zahtijeva za sklapanje tog ugovora.

No valja primijetiti da navedena zakonska odredba ne spominje izričito ništetnost kao posljedicu sklapanja ugovora od strane poslovno nesposobne osobe, nego govori o terminu "valjanosti ugovora" što predstavlja širi termin od ništetnosti. Kao što je supra navedeno, nevaljani ugovori nisu samo ništetni ugovori, nego i pobojni i nepostojeći ugovori.

Kad je riječ o ništetnosti kao jednoj vrsti nevaljanih ugovora, članak 322. stavak 1. ZOO-a sadrži opće pravilo po kojem su ništetni ugovori koji su protivni Ustavu Republike Hrvatske, prisilnim propisima i moralu društva. Također, ZOO na više mjesta izričito spominje ništetnost kao posljedicu određene pravne nevaljanosti: ništetna je odredba kojom se dužnik odriče prava na ispunjenje novčane obveze prije roka (čl. 25. st. 2. ZOO-a), ništetna je odredba ugovora ugovora kojom se predviđa da će na kamate, kad dospiju za isplatu, početi teći kamate ako ne budu isplaćene (čl. 27. st. 1. ZOO-a), ništetna je nagodba o ništetnom pravnom poslu i kad su ugovaratelji znali za ništetnost i htjeli je nagodbom otkloniti (čl. 157. st. 2. ZOO-a), nagodba je ništetna ako je zasnovana na pogrešnom vjerovanju obaju ugovaratelja da postoji pravni odnos koji ustvari ne postoji, i ako bez toga pogrešnog vjerovanja ne bi među njima bilo ni spora ni neizvjesnosti (čl. 158. st. 1. ZOO-a), kad je činidba nemoguća, nedopuštena, neodređena ili neodrediva, ugovor je ništetan (čl. 270. st. 1. ZOO-a), ništetne su odredbe općih uvjeta ugovora koje, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, prouzroče očiglednu neravnopravnost u pravima i obvezama strana na štetu suugovaratelja sastavljača ili ugrožavaju postizanje svrhe sklopljenog ugovora, čak i ako su opći uvjeti koji ih sadrže odobreni od nadležnog tijela (čl. 296. st. 1. ZOO-a), odredba ugovora o ograničenju ili isključenju odgovornosti za nedostatke stvari ništetna je ako je nedostatak bio poznat prodavatelju, a on o njemu nije obavijestio kupca, a i onda kad je prodavatelj nametnuo tu odredbu koristeći se svojim monopolskim položajem (čl. 408. st. 2. ZOO-a), ništetna je odredba ugovora o ugovornoj kazni za slučaj raskida ugovora te za slučaj da kupac dođe u zakašnjenje s isplatom nekog obroka cijene (čl. 470. ZOO-a), odredba ugovora kojom se ova odgovornost isključuje ili ograničuje ništetna je ako je zakupodavac znao za nedostatke i namjerno propustio o njima obavijestiti zakupnika ili ako je nedostatak takav da onemogućuje korištenje zakupljene stvari te onda kad je zakupodavac nametnuo tu odredbu koristeći se svojim monopolskim položajem (čl. 528. st. 2. ZOO-a) itd.

Drugim riječima, zakonodavcu nije strano propisivati ništetnost kao posljedicu u situacijama kad smatra da je to potrebno naglasiti. Međutim, u konkretnom slučaju, kad je riječ o sklapanju ugovora od strane poslovno nesposobne osobe, zakonodavac nije iskoristio mogućnost izričitog propisivanja ništetnosti kao posljedice, nego koristi termin nevaljanosti ugovora što ostavlja prostor za preispitivanje je li zaista intencija zakonodavca bila ništetnost ili neka druga vrsta nevaljanosti ugovora.

Za odgovor na potonje pitanje, nije dovoljno izolirano analizirati navedenu zakonsku odredbu, već je potrebno dovesti je u korelaciju s ostalim mjerodavnim zakonskim odredbama. Prije svega je potrebno naglasiti da svojevrsni znak prepoznavanja nepostojećih ugovora, budući da isti nisu izričito kategorizirani u ZOO-u, predstavlja glagol "nastaje". Tako primjerice kod nesporazuma, glede kojeg postoji suglasje sudske prakse da je riječ o nepostojećem ugovoru, zakonodavac propisuje da kad strane vjeruju da su suglasne, a ustvari među njima postoji nesporazum o pravnoj naravi ugovora ili o kojem bitnom sastojku ugovora, ugovor ne nastaje.

Nadalje, članak 247. ZOO-a, koji sadrži opću odredbu o nastanku ugovornog odnosa, propisuje da je ugovor sklopljen kad su se ugovorne strane suglasile o bitnim sastojcima ugovora. U konkretnom slučaju, iako zakonodavac koristi riječ "sklopljen", prema autorovu mišljenju, a s obzirom na sadržaj i značenje predmetne odredbe, navedenu riječ je potrebno tumačiti na jednak način kao i da je zakonodavac koristio riječ "nastaje". Naime, sasvim je sigurno da ako ugovor nije sklopljen, on ne može ni nastati.

Na poistovjećivanje riječi "sklopljen" i "nastaje" u smislu članka 247. ZOO-a upućuje i činjenica je zakonodavac u pravilu na ništetnost sugerira, kako izričitim pozivanjem na pojam ništetnosti, tako i formulacijama kao što su "bez učinka", "ne proizvodi pravni učinak" jer je posljedica ništetnosti upravo činjenica da ugovor ne proizvodi pravne učinke⁸, a ne da ne nastaje.

Tako primjerice, članak 273. stavak 2. ZOO-a propisuje da  ako je nedopuštena pobuda bitno utjecala na odluku jednog ugovaratelja da sklopi ugovor i ako je to drugi ugovaratelj znao ili morao znati, ugovor će biti bez učinka, a stavak 3. propisuje da besplatni ugovor nema pravni učinak i kad drugi ugovaratelj nije znao, ni morao znati da je nedopuštena pobuda bitno utjecala na odluku njegova suugovaratelja. Nadalje, članak 290. stavak 1. ZOO-a propisuje da ugovor koji nije sklopljen u propisanom obliku nema pravni učinak, osim ako iz cilja propisa kojim je određen oblik ne proizlazi što drugo, a stavak 2. propisuje da ugovor koji nije sklopljen u ugovorenom obliku nema pravni učinak ako su strane valjanost ugovora uvjetovale posebnim oblikom.

Iz navedenog bi se moglo zaključiti da ako nisu ispunjene pretpostavke iz članka 247. ZOO-a (postojanje suglasnosti volja), posljedica neće biti ništetnost ugovora, nego nepostojanje ugovora. No u kontekstu teme ovog članka, potrebno je još odgovoriti na pitanje jesu li ispunjene pretpostavke za nastanak ugovora iz članka 247. ZOO-a (postojanje suglasnosti volja) ako je ugovor sklopila osoba koja je nesposobna za rasuđivanje odnosno poslovno nesposobna.

Za odgovor na potonje pitanje od odlučnog je značaja ranije definiranje pojmova sposobnosti za rasuđivanje odnosno poslovne sposobnosti. S obzirom na to da navedeni pojmovi sadržajno impliciraju intelektualnu i voljnu komponentu tj. sposobnost shvaćanja značenja i posljedica vlastitog postupanja i sposobnost ovladavanja svojom voljom, može se zaključiti da nepostojanje navedenih komponenti tj. sposobnosti posljedično dovodi do toga da ugovorna strana ne može izraziti suglasnu volju za sklapanje ugovora. Drugim riječima, ako je određena osoba nesposobna za rasuđivanje odnosno poslovno nesposobna samim tim nije sposobna ni valjano očitovati svoju volju pa u konkretnom slučaju nije ispunjena pretpostavka iz članka 247. ZOO-a (postojanje suglasnosti volja) i stoga takav ugovor ne može ni nastati odnosno smatra se nepostojećim, a ne ništetnim.

Borna Mišić, sudac Općinskog suda u Vinkovcima