Subjektivni i objektivni zastarni rok tražbine naknade štete s motrišta sudske prakse

Članak 230. ZOO-a propisuje:

"(1) Tražbina naknade štete zastarijeva za tri godine otkad je oštećenik doznao za štetu i za osobu koja je štetu učinila.

(2) U svakom slučaju ta tražbina zastarijeva za pet godina otkad je šteta nastala.

(3) Tražbina naknade štete nastale povredom ugovorne obveze zastarijeva za vrijeme određeno za zastaru te obveze."

Županijski sud u Dubrovniku u odluci Gž 455/2019-2 od 8. rujna 2021. navodi da su navedeni rokovi prekluzivni pa njihovim istekom tužitelj gubi pravo sudski potraživati naknadu štete, a kad je riječ o zastarnom roku iz članka 230. stavka 2. ZOO-a (tražbina naknade štete nastale povredom ugovorne obveze), Vrhovni sud Republike Hrvatske (dalje: VSRH) u odluci Rev 1445/2024-3 od 27. studenog 2024. ističe da je za pravilno tumačenje navedene odredbe potrebno voditi računa kad su nastupile posljedice povrede ugovorne obveze.

No u sudskoj praksi se znatno više pitanja pojavljuje u vezi sa subjektivnim zastarnim rokom (čl. 230. st. 1. ZOO-a) i objektivnim zastarnim rokom (čl. 230. st. 2. ZOO-a).

Kad je riječ o subjektivnom zastarnom roku tražbine naknade štete, članak 230. stavak 1. ZOO-a propisuje da navedeni rok zastarijeva za tri godine otkad je oštećenik doznao za štetu i za osobu koja je štetu učinila. Međutim, u judikaturi se postavilo pitanje značenja zakonske formulacije saznanja za štetu i osobu koja je štetu učinila.

Pojam saznanja nemoguće je ukalupiti u unaprijed propisanu definiciju koja će biti apsolutno primjenjiva u svakom pojedinom slučaju, već saznanje ovisi o svakom pojedinom slučaju i njegovim činjeničnim specifičnostima. Na to upozoravaju i VSRH u odluci Rev 1047/2015-2 od 27. studenog 2018. i Županijski sud u Varaždinu u odluci Gž 964/2019-2 od 9. studenog 2020. u kojima navode da u pogledu početka tijeka subjektivnog zastarnog roka nije moguće unaprijed dati jedinstven odgovor koji će kao pravno shvaćanje biti primjenjiv za svaku konkretnu situaciju, već trenutak saznanja predstavlja posebnu okolnost svakog konkretnog slučaja.

Nadalje, sastavni veznik "i" sugerira da za početak tijeka subjektivnog zastarnog roka moraju kumulativno biti ispunjene dvije pretpostavke: saznanje za štetu i saznanje za osobu koja je štetu učinila. To potvrđuje i Županijski sud u Karlovcu u odluci Gž 9/2018-2 od 16. lipnja 2021. u kojoj navodi da saznanje za štetu i štetnika ne mora koincidirati pa u tom slučaju zastarni rok počinje teći od saznanja za pretpostavku koja je zadnja nastupila.

Pritom je potrebno naglasiti da za tijek subjektivnog zastarnog roka nije relevantno je li oštećenik mogao doznati za štetu i štetnika, nego isključivo činjenica saznanja.

To iz razloga što je početak subjektivnog zastarnog roka od tri godine iz odredbe čl. 230. st. 1. ZOO-a kumulativno ovisan kako o činjenici kada je oštećenica doznala za štetu, tako i o činjenici kada je oštećenica doznala za osobu koja je štetu počinila. Tako je u smislu navedene odredbe odlučan trenutak saznanja oštećenice za navedenu činjenicu, a ne pretpostavka o tome kada je mogla saznati. (VSRH u Revr 1218/2016-2 od 11. lipnja 2019.)

Pri tom je suprotno pravnom shvaćanju nižestupanjskih sudova, odlučan trenutak saznanja oštećenika za navedene činjenice („..kada je oštećenik doznao...“), a ne pretpostavka o tom da je mogao doznati. (VSRH u Rev 3097/2015-2 od 2. listopada 2019.)

Ako oštećeni u roku od pet godina od nastanka štete nije saznao za njezin opseg i visinu ili osobu koja je odgovorna za štetu i u tom roku nije ustao s tužbom, zastara je nastupila neovisno o tome je li on mogao ili nije saznati za te okolnosti. (VSRH u Rev 540/2024-2 od 5. lipnja 2024.)

Kad je riječ o saznanju za štetu, sudska praksa "dopunjuje" zakonski tekst na način da određuje kako saznanje za štetu ne podrazumijeva samo saznanje o postojanju štete, već i saznanje o opsegu štete odnosno elementima njezine visine.

U tom smislu saznanje za štetu obuhvaća i doznavanje opsega i visine štete, što znači i relevantnih činjenica iz kojih oštećenik može zaključiti o opsegu štete…(VSRH u Rev 3097/2015-2 od 2. listopada 2019.)

Pod oštećenikovim saznanjem za štetu ne razumijeva se samo saznanje o postojanju štete već i saznanje o opsegu štete, odnosno elementima njezine visine. (Visoki trgovački sud Republike Hrvatske – dalje: VTS u Pž 1577/2016-2 od 3. veljače 2020.)

Saznanje za štetu obuhvaća saznanje i opsega i visine štete što znači i relevantnih činjenica iz kojih oštećenik može zaključiti o opsegu štete. (VSRH u Rev 1205/2020-2 od 23. prosinca 2020.)

Pored navedenog, ovdje je još potrebno istaknuti da rok zastare potraživanja naknade štete počinje teći od dana kada je oštećenik doznao za štetu i za osobu koja je štetu učinila. Saznanje oštećenika za štetu podrazumijeva ne samo saznanje o postojanju štete, već i saznanje za opseg i visinu štete. (Županijski sud u Karlovcu u Gž 904/2021-2 od 25. studenog 2021.)

Rok za zastaru potraživanja naknade štete ne počinje teći od trenutka kada je oštećena osoba saznala za štetnu radnju i osobu koja štetu učinila, već od trenutka kada je oštećena osoba saznala za štetu, odnosno štetne posljedice te osobu koja je štetu učinila. (VSRH u Rev 668/2021-3 od 27. ožujka 2024.)

Saznanje oštećenika za štetu podrazumijeva saznanje o postojanju štete, ali i saznanje o obujmu štete odnosno o visini štete, dok se saznanje oštećenika za štetnika određuje prema vremenu kad su oštećeniku bili dostupni podaci o osobi štetnika s potrebnim podacima za poduzimanje odgovarajućih pravnih radnji radi ostvarenja prava na popravljanje štete. (VSRH u Rev 2804/2019-2 od 7. prosinca 2022.)

U tom smislu saznanje za štetu obuhvaća i doznavanje opsega i visine štete, što znači i relevantnih činjenica iz kojih oštećenik može zaključiti o opsegu štete…(VSRH u Rev 3077/2019-2 od 11. srpnja 2023.)

Saznanje oštećenika za štetu podrazumijeva saznanje o postojanju štete, ali i saznanje o obujmu štete odnosno o visini štete…(VTS u Pž 854/2025-2 od 8. srpnja 2025.)

Međutim, navedeni trenutak (saznanje za obujam i visinu štete) ipak je potrebno dodatno konkretizirati primjerima iz sudske prakse. Sudovi su u različitim situacijama zauzimali različita shvaćanja u pogledu pitanja kad je oštećenik saznao za štetu, uključujući njezin obujam i visinu, no potrebno je voditi računa da stajalište suda u jednom predmetu nije nužno primjenjivo u drugom predmetu s obzirom na to da je predmetno stajalište odraz specifičnih činjeničnih okolnosti konkretnog predmeta.

Tako su pojedini sudovi zaključili da je saznanje za štetu nastupilo nakon izvršenog izvida štete.

Iako je prihvatljivo žalbeno stajalište, koje tuženik podupire odgovarajućom sudskom praksom, da u odnosu na početak tijeka zastarnog roka nije odlučno kada je procijenjena šteta, već da je odlučno kada oštećenik sazna za oštećenje vozila i osobu štetnika, prema ocjeni ovog suda pod saznanjem oštećenika za štetu valja razumjeti ne samo saznanje o postojanju štete, već i saznanje o obujmu štete, odnosno o elementima njezine visine, a to je saznanje, u konkretnom slučaju, tužitelj mogao steći tek nakon izvršenog izvida štete po tuženiku…(Županijski sud u Varaždinu u Gž 5313/2011-2 od 26. rujna 2013.)

Pravilno je prvostupanjski sud na pitanje zastare u konkretnom slučaju primijenio odredbu članka 230. stavka 1. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj: 35/05, 41/08, 125/11 i 78/15; dalje: ZOO). Neosnovano tužitelj smatra da je izradom obračuna od 24. srpnja 2017. tužitelj saznao o obujmu i visini štete budući da je prema shvaćanju ovog suda pravilan zaključak prvostupanjskog suda da je tužitelj za štetu (njezin opseg i visinu) i štetnika saznao već 7. srpnja 2017. kada je učinjen izvid štete, s procjenom popravka, (tako i Vrhovni sud Republike Hrvatske u odlukama poslovni broj Rev-x 628/10-2 od 16. veljače 2011. i Rev-x 794/11-2 od 25. siječnja 2012. )... (VTS u Pž 4783/2021-2 od 2. rujna 2024.)

S tim u vezi, potrebno je upozoriti na odluku VSRH Rev 4009/2019-2 od 23. siječnja 2024. u kojoj se navodi da kad je riječ o osiguratelju koji je svom osiguraniku isplatio štetu, rok zastare počinje teći od dana kad je tu štetu isplatio, a ne od dana kad je sačinjen izvid štete, odnosno izrađena kalkulacija zbog toga što u trenutku kad je izrađen izvid štete, odnosno kalkulacija tužitelj još uvijek nije izvršio isplatu, a tek isplatom stupa u pravni položaj oštećenog, što znači da tek od tad ima ovlast potraživati iznos koji je isplatio.

Nadalje, kad je riječ o neimovinskoj šteti, u sudskoj praksi dominira shvaćanje po kojem saznanje za štetu implicira završetak liječenja koje ima svojstvo trajnosti i nepromjenjivosti. Pritom Županijski sud u Varaždinu u odluci Gž 2197/2017-2 od 24. srpnja 2018. upozorava da su prema aktualnom normativnom uređenju raniji samostalni vidovi neimovinske štete kvalifikatorne okolnosti pa je stoga neimovinsku štetu (i u pogledu zastare op.a.) potrebno sagledavati kao cjelinu.

Kako se ovdje radi o prigovoru zastare zbog zahtjeva za neimovinsku štetu, početak tijeka zastare počinje teći završetkom liječenja kod tužiteljice. (Županijski sud u Varaždinu u Gž 446/2017-2 od 17. studenog 2017.)

Da bi počela teći zastara šteta mora biti dospjela, dakle tužitelj mora znati za štetu, štetnika i visinu štete, a visinu štete u konkretnom slučaju kada se radi o tjelesnim ozljedama bilo je moguće saznati tek u trenutku kada je liječenje završeno, odnosno kada je stanje zaostalo nakon liječenja postalo trajno i nepromjenjivo. (Županijski sud u Varaždinu u Gž 2197/2017-2 od 24. srpnja 2018.)

Jednako tako, trenutak saznanja za štetu zbog naročito teškog invaliditeta bliske osobe počinje teći od saznanja posredno oštećenih za štetu i opseg štete, odnosno za štetne posljedice koje pogađaju neposrednog oštećenika. Kod zahtjeva za pravičnu novčanu naknadu za duševne boli zbog naročito teškog invaliditeta, oštećenici su saznali za štetu završetkom liječenja i stabilizacijom oštećenikova zdravstvenog stanja (tako i u Rev-236/11, Revx-204/14 i Revr 49/16). (VSRH u Rev x 873/2015-2 od 3. prosinca 2019.)

U smislu odredbe čl. 230. st. 1. ZOO saznanje oštećenika za štetu odnosi se ne samo na saznanje o postojanju štete već i na saznanje o obimu štete, te kada utvrđuje visinu pravične novčane naknade zbog povrede prava osobnosti na tjelesno i duševno zdravlje sud utvrđuje kvalifikatorne okolnosti (fizičke bolove, strah, duševne bolove i drugo), ali ne kao samostalne oblike neimovinske štete, već kao povredu prava osobnosti u cjelini. Kako iz nalaza medicinskih vještaka nedvojbeno proizlazi da je stabilizacija zdravstvenog stanja tužiteljice nastupila 20. listopada 2008., prvostupanjski sud je pravilno pozivom na odredbu čl. 230. st. 1. ZOO odbio prigovor zastare kao neosnovan.. (Županijski sud u Velikoj Gorici u Gž 511/2021-2 od 23. lipnja 2021.)

Zastara naknade neimovinske štete ne može početi teći prije završetka liječenja, odnosno stabilizacije oštećenikova zdravstvenog stanja… (Županijski sud u Puli u Gž 356/2022-2 od 22. studenog 2022.)

Pritom je odlučan trenutak saznanja oštećenika za navedene činjenice. U tom smislu saznanje za štetu obuhvaća i doznavanje opsega i visine štete, što znači i relevantnih činjenica iz kojih oštećenik može zaključiti o opsegu štete, a to može biti i trenutak kada je oštećeniku nakon liječenja okončano i stabiliziralo se zdravlje tužitelja narušeno štetnim događajem na način da je oštećenik saznao za postojanje i opseg raznih vidova (imovinske i neimovinske) štete. (VSRH u Rev 3077/2019-2 od 11. srpnja 2023.)

Prema shvaćanju revizijskog suda obveza pravične novčane naknade štete dospijeva kada su poznate posljedice štetne radnje, odnosno kada su poznati svi elementi štete, uključujući i njezin opseg (primjerice: nakon završenog liječenja oštećenika i stabilizacijom njegovog zdravstvenog stanja; VS Rev-894/89 od 4. listopada 1989.). Dakle, da bi vjerovniku uopće počeo teći zastarni rok, prethodno je potrebno da tražbina koja se ističe prema dužniku i dospije (VS, Rev 182/89-2 od 1. ožujka 1989.). Stoga je stabilizacija zdravstvenog stanja tužitelja odlučna okolnost, jer bi tek od tada tekla zastara odštetnog zahtjeva tog tužitelja (tako i u Revr-49/2016-2 od 14. svibnja 2019.). (VSRH u Rev 771/2023-2 od 21. studenog 2023.)

Prema shvaćanju revizijskog suda izraženog u nizu odluka (npr. Revx-204/2014-2 od 7. svibnja 2014.) trenutak saznanja za neimovinsku štetu je najkasnije završetak liječenja. (VSRH u Rev 1076/2022-3 od 5. rujna 2023.)

Zastara naknade neimovinske štete te imovinske štete zbog potrebe tuđe pomoći i njege ne može početi teći prije završetka liječenja, odnosno stabilizacije oštećenikova zdravstvenog stanja…(Županijski sud u Rijeci u Gž R 1022/2022-17 od 17. srpnja 2024.)

Saznanje za štetu obuhvaća i doznavanja opsega i visine štete, a što znači relevantne činjenice iz kojega oštećenik može zaključiti o opsegu štete, a to može biti i trenutak kada je oštećeniku nakon operacije liječenje okončano te se njegovo zdravlje stabiliziralo na način da je oštećenik saznao za postojanje i opseg raznih vidova imovinske i neimovinske štete. (VSRH u Rev 405/2025-2 od 28. svibnja 2025.)

No kad je riječ o završetku liječenja kao trenutku koji je mjerodavan za saznanje oštećenika za štetu, potrebno je upozoriti na odluku VSRH-a Rev 2614/2000-2 od 13. prosinca 2000. u kojoj se zauzima shvaćanje da eventualna fizikalna terapija nema utjecaj na subjektivni zastarni rok: "Na revizijske navode se ističe da kontinuirano liječenje fizikalnom terapijom nema utjecaja na zastaru potraživanja naknade štete, jer je tužitelj saznao za opseg štete i sve elemente njene visine do 1989. godine kada se njegovo zdravstveno stanje stabiliziralo te od tog dana počinje teći subjektivni zastarni rok od tri godine predviđen odredbom čl. 376. st. 1. ZOO kako su to pravilno ocijenili nižestupanjski sudovi. Fizikalna terapija se preporuča radi smanjenja tegoba koje tužitelj ima kao posljedicu prometne nezgode od 1987. godine, a nema utjecaja na saznanje tužitelja o opsegu štete i svim elementima njene visine pa stoga nema utjecaja na početak tijeka zastarjevanja potraživanja naknade štete zbog čega se suprotni revizijski navodi ne mogu prihvatiti."

U sudskoj praksi se često problematiziralo pitanje teče li subjektivni zastarni rok od izrade nalaza i mišljenja vještaka kojim su utvrđeni sve elementi štete. VSRH u odluci Rev 1260/2021-2 od 11. siječnja 2022. navodi da je u specifičnim činjeničnim okolnostima konkretnog slučaja² moguće da je oštećenik saznao za štetu upoznavanjem s nalazom i mišljenjem vještaka. No VSRH u odluci Rev 863/2007-2 od 24. rujna 2008. ističe kako nije pravilan zaključak nižestupanjskih sudova da je do saznanja štete došlo tek s nalazom i mišljenjem vještaka jer iz činjeničnih utvrđenja proizlazi da je do saznanja štete tj. saznanja o stanju kuće za odmor došlo prilikom dolaska na lice mjesta. Također, Županijski sud u Varaždinu u odluci Gž 277/2021-2 od 19. listopada 2021. ističe kako saznanje oštećenika za štetu podrazumijeva saznanje o obujmu štete, ali pritom nije odlučno je li šteta procijenjena.³

Potonje pitanje postavilo se i pred VSRH-om u predmetu Rev 1260/2021-2 od 11. siječnja 2022. u kojem je zauzeo sljedeće pravno shvaćanje: "Ustaljena je praksa ovog suda je da u situaciji kad oštećenik raspolaže relevantnim podacima o postojanju štete i počinitelju, da za početak tijeka zastare nije od utjecaja kasnije pribavljanje nalaza i mišljenja o tim odlučnim okolnostima (tako Rev 2457/12 od 5. veljače 2013., Rev-807/16-3 od 6. listopada 2020., Revx-873/2015-2 od 3. prosinca 2019., Rev-1205/2020-2 od 23. prosinca 2020. i Revx- 156/2016-4 od 6. listopada 2020.)."

Druga pretpostavka koja mora biti kumulativno ispunjena za istek subjektivnog zastrarnog roka je saznanje za osobu koja je štetu učinila. VSRH u odluci Rev 2684/2014-2 od 15. svibnja 2018. navodi da se pod saznanjem za štetnika podrazumijeva saznanje za osobu koja je štetu učinila, a ne saznanje za činjenicu postojanja odgovornosti štetnika za konkretnu štetu⁴, a Županijski sud u Rijeci u odluci Gž 3578/2020-2 od 6. lipnja 2022. ističe da je navedena pretpostavka saznanja ispunjena kad su oštećeniku bili dostupni podaci o osobi štetnika s potrebnim podacima za poduzimanje odgovarajućih pravnih radnji u cilju ostvarivanja prava na popravljanje štete. Nadalje, VSRH u odluci Rev 442/2006-2 od 30. svibnja 2006. navodi da u situaciji kad je riječ o odgovornosti po kriteriju pretpostavljene odgovornosti za drugoga, za početak subjektivnog zastarnog roka mjerodavan je trenutka kad je oštećenik saznao za osobu koja odgovara za drugoga ili zajedno s njim "a to je sam dan nastanka štetnog događaja, jer počinitelj još uvijek nije ni poznat, a tužitelj je već tada znao da uz ispunjenje određenih pretpostavki za istu odgovara i tužena."

Kad je riječ o objektivnom zastarom roku, članak 230. stavak 2. ZOO-a propisuje da tražbina u svakom slučaju zastarijeva za pet godina otkad je šteta nastala. VSRH u više svojih odluka (npr. Revr 318/2009-2 od 17. lipnja 2009., Rev 3097/2015-2 od 2. listopada 2019., Rev 3077/2019-2 od 11. srpnja 2023. itd.) navodi da je objektivni rok od pet godina povezan je s objektivnom činjenicom nastanka štete i koje vrijeme se ne mora podudarati s vremenom u kojem je štetna radnja počinjena tako da ovaj rok počinje teći od trenutka kada su nastale štetne posljedice, a ne od štetnog događaja.

Na kraju, u sudskoj praksi se postavilo pitanje koji je odnos između subjektivnog i objektivnog zastarnog roka. U pogledu ovog pitanja judikatura je načelno jedinstvena i zauzima shvaćanje da se objektivni zastarni rok primjenjuje kad subjektivni zastarni rok istječe izvan petogodišnjeg roka.

Objektivni rok zastare tražbine naknade štete od pet godina kada je šteta nastala primjenjuje se kada subjektivni rok od tri godine od kada je se doznalo za štetu i počinitelja istječe izvan toga roka. Taj rok se primjenjuje i u slučaju kada je oštećenik doznao za štetu no ne i za osobu koja je štetu učinila, jer u tom slučaju subjektivni zastarni rok uopće ne počinje teći, tako da tražbina naknade štete zastaruje samo zbog proteka objektivnog zastarnog roka. (VSRH u Rev 921/2007-2 od 12. prosinca 2007.)

Kako osoba ili osobe koje su štetu počinitelja nisu poznate u ovom slučaju ima se primijeniti samo objektivni rok u trajanju od pet godina (tako i ovaj sud u Rev-254/90 od 20. lipnja 1990.). (VSRH u Rev 1350/2007-2 od 19. studenog 2008.)

Kod toga nije od utjecaja što nije istekao objektivni petogodišnji rok zastare iz čl. 376. st. 2. ZOO, jer se ovaj rok primjenjuje tek kad subjektivni rok od tri godine nakon saznanja za štetu i počinitelja istječe izvan petogodišnjeg roka, a kako se to pravilno navodi u pobijanoj drugostupanjskoj odluci. (VSRH u Rev 2457/2012-2 od 5. veljače 2013.)

Neosnovano se poziva žalitelj na objektivni rok zastare od pet godine iz članka 230. stavka 2. ZOO-a jer bi se taj rok primjenjivao tek kad subjektivni rok od tri godine od saznanja za štetu i štetnika istječe izvan petogodišnjeg roka, o čemu se u ovom predmetu ne radi. (Županijski sud u Rijeci u Gž 3578/2020-2 od 6. lipnja 2022.)

Pritom nije od utjecaja što nije istekao objektivni rok zastare iz čl. 230. st. 2. ZOO-a, jer se taj rok zastare potraživanja naknade štete od pet godina nakon nastanka štete primjenjuje kad subjektivni rok od tri godine nakon saznanja za štetu i štetnika istječe izvan petogodišnjeg roka (u tom smislu i ovaj sud u odlukama Rev 2457/2012-2 od 5. veljače 2013., Rev 84/2007-2 od 12. ožujka 2008., Rev-x 816/2012 od 1. ožujka 2016., Rev-x 1179/2013 od 26. veljače 2014., Rev 936/14-2 od 29. svibnja 2018. i dr.). (VSRH u Rev 5/2022-3 od 24. travnja 2024.)

Ako oštećeni u roku od pet godina od nastanka štete nije saznao za njezin opseg i visinu ili osobu koja je odgovorna za štetu i u tom roku nije ustao s tužbom, zastara je nastupila neovisno o tome je li on mogao ili nije saznati za te okolnosti. Dakle, objektivni zastarni rok primjenjuje se samo onda kada oštećenik nije mogao doznati štetu i za osobu koja ju je uzrokovala. Objektivni rok zastare tražbine naknade štete od pet godina, računajući od dana nastanka štete, primjenjuju se kad subjektivni rok od tri godine nakon doznavanje za štetu počinitelja istječe izvan petogodišnjeg roka. (VSRH u Rev 540/2024-2 od 5. lipnja 2024.)

Objektivni rok zastare tražbine naknade štete od pet godina od nastanka štete primjenjuje se i kad subjektivni zastarni rok od tri godine od saznanja za štetu i počinitelja ističe izvan toga roka, a primjenjuje se i kada je oštećenik doznao za štetu ali ne i za počinitelja (tako i Vrhovni sud RH, Rev-921/07, Rev-1350/07. i dr.). Zastara će uvijek nastupiti protekom roka od pet godina koji se računa od dana nastanka štete. (Županijski sud u Vukovaru u Gž 284/2022-4 od 28. studenog 2024.)

Borna Mišić, sudac Općinskog suda u Vinkovcima