Uz nadolazeći Zakon o medijaciji - doprinos raspravi o promicanju kulture mirnog rješavanja sporova na sudovima

1. Okvir za raspravu

Imajući u vidu kompleksnost i aktualnost problema koji u ovom radu obrađujemo, a radi preciznosti i jasnoće, smatramo značajnim ab initio napraviti objašnjenje pojmova vezanih za problematiku rada – medijacija, sudovanje i sudačka norma.

Doktrinarne rasprave navode kako je medijacija jedan od instrumenata alternativnog načina rješavanja sporova - postupak usmjeren na rješavanje spora između strana u sporu sporazumom, samostalno ili uz pomoć treće neutralne osobe. Nastala kao rezultat napora države da unaprijedi pravnu zaštitu osiguravajući učinkovitije rješavanje sporova, a podrazumijeva postupak u kojem stran(k)e u sporu mirnim putem rješavaju sporni odnos uz pomoć medijatora koji ne nameće rješenje već stranama u sporu pomaže da ga same definiraju. Danas predstavlja jedan od najrasprostranjenijih i najčešće korištenih metoda alternativnog načina rješavanja sporova, a kojim se ne prekludira osiguravanje sudske zaštite. Drugim riječima, pokretanje postupka medijacije ne isključuje mogućnost naknadnog podnošenja tužbe sudu.

Samo sudovanje možemo shvatiti kao generičku sintagmu kojom se skupno označavaju parnični i izvanparnični postupci u kojima sudovi pružaju opću, redovnu i osnovnu pravnu zaštitu u građanskopravnim stvarima. Sukladno odredbama Zakona o sudovima (dalje u tekstu: ZoS),¹ sud je definiran kao tijelo državne vlasti koji sudbenu vlast obavlja sa­mostalno i neovisno u okviru djelokruga i nadležnosti određene za­konom (čl. 2.). Ipak, uvažavajući činjenicu da se preko judikature Europskog suda za ljudska prava afirmira princip precedenata i time judikature kao formalnog izvora prava, pojam „sud“ u čl. 6, st. 1. Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda s Protokolima² ne treba nužno shvatiti kao sud „u klasičnom smislu“, koji je integriran u standardni sudski aparat određene zemlje (čl. 2. ZoS-a), već kao tijelo koje odlučuje o pitanjima u okviru svoje nadležnosti na temelju pravnih pravila i nakon postupka koji se provodi na način kako je propisano zakonima. Naravno, takvo tijelo mora zadovoljiti i niz kriterija, prvenstveno kriterij nezavisnosti i nepristranosti, način postavljanja i trajanje mandata, postojanje garancija protiv vanjskog pritiska te pitanje ostavlja li to tijelo dojam nezavisnosti.³

Okvirna mjerila za rad sudaca predstavlja propis kojeg donosi ministar nadležan za poslove pravosuđa uz prethodno mišljenje Opće sjednice Vrhovnog suda Republike Hrvatske. Postupak izrade, donošenja i objavljivanja navedenog akta propisan je člankom 79. ZoS-a. Prijedlog okvirnih mjerila za rad sudaca donosi Ministar pravosuđa te ga prosljeđuje Vrhovnom sudu RH da u roku od 30 dana dostavi mišljenje Opće sjednice Vrhovnog suda o datom prijedlogu i prijedloge o njegovim izmjenama i dopunama, a ako Vrhovni sud ne dostavi mišljenje Opće sjednice u propisanom roku, Ministar pravosuđa donosi Okvirna mjerila za rad sudaca i bez tog mišljenja. Okvirna mjerila za rad sudaca objavljuju se na mrežnim stranicama Ministarstva pravosuđa.⁴ Svrha okvirnih mjerila je da propisuju okvirni broj predmeta koje sudac određenog suda mora riješiti u jednogodišnjem razdoblju. Podrobniji statistički prikaz nije napravljen, jer bi premašio doseg analize, a sam cilj ne bi bio u cijelosti ispunjen. S druge strane, ako su okvirna mjerila za rad sudaca skupovi zahtjeva konkretnog društva za osobinama koje sudac mora imati u svom radu, onda je metodologija rada suda način stupnjevanja, tj. procjenjivanja mjere u kojoj sudac zadovoljava društvene zahtjeve, tj. osobine sadržane u okvirnim mjerilima. Metodologija ocjenjivanja obnašanja sudačke dužnosti⁵ akt je kojeg donosi Državno sudbeno vijeće temeljem ZoS-a uz prethodno mišljenje Vijeća predsjednika svih sudačkih vijeća u Republici Hrvatskoj te Opće sjednica Vrhovnog suda RH. Njome su propisani kriteriji za ocjenjivanje, dakle određuju se mjerila ocjenjivanja, njihovo bodovanje i način računanja razdoblja ocjenjivanja određenog ZoS-om.

2. Metodologija rada

Iskustva sudaca koji su uključeni u informiranje i upućivanje stranaka u postupak medijacije, njihovo povjerenje i stajališta prema postupku medijacije od ključne su važnosti za uspješnost i razvoj medijacije. Stoga su za potrebe analize provedeni telefonski intervjui sa sucima. Obavljeni intervjui ciljano odabranih ispitanika služe dodatnoj provjeri vjerodostojnosti rezultata ove analize. Prikupljeni podatci ukazuju na praktične probleme u provedbi pojedinih zakonskih rješenja o mirenju. Perspektiva pojedinih intervjuiranih sugovornika temelji se na znanjima i iskustvu stečenim u višedesetljetnoj praksi primjene, što je svakako bitan čimbenik procjene unaprijeđenosti, ali i stupnja optimiziranosti postojećega zakonskog okvira sustava medijacije u građanskom postupku. Kompleksnost predmeta istraživanja i postavljeni zadaci uvjetovali su izbor metoda pa je u istraživanju korišten i metodološki pristup koji obuhvaća proučavanje odgovarajućih zakonskih propisa, kao i analizu prakse.

3. Pozitivna norma: procesna pravila vs. medijacija

Institucionalni okvir medijacije obuhvaća sudsku i izvansudsku medijaciju.

Sudsku medijaciju uređuje i organizira država u okviru uređenja pravosudnog sustava. U cilju što bržeg okončanja postupka i pružanja kvalitetne zaštite sa što manje troškova, Novela Zakona o parničnom postupku (dalje u tekstu: ZPP) iz 2019. nudi i mogućnost/obvezu alternativnog načina rješavanja sporova. Naime, prema noveli mirenje se uređuje kao jedan od alternativnih načina rješavanja sporova tako da se sucima omogućava da stranke upute ili samo potaknu na pokretanje postupka mirenja pri sudu (čl. 186.d st. 1. ZPP-a). Mirenje nije obligatorno. Ipak, kako stranke često nemaju dovoljno znanja o postupku medijacije, sud na pripremnom ročištu može informirati stranke o mogućnosti postupka medijacije, a ako procijeni da je spor pogodan za rješavanje medijacijom može uložiti i više napora da strankama predoči sve prednosti postupka i s njima razgovara o argumentima za i protiv ovakvog načina rješavanja predmetnog spora. Iznimku čini pravilo iz članka 186.d st. 8. ZPP-a, kojim se propisuje obvezno mirenje: ako su obje stranke, ili dionička društva, ili pravne osobe kojima je većinski član RH ili jedinica lokalne i područne (regionalne) samouprave, sud će po primitku odgovora na tužbu uputiti stranke da u roku od osam dana pokrenu postupak mirenja. St. 9. navedenog članka propisuje sankciju: Stranka koja je upućena pokrenuti postupak mirenja, a ne pristupi sastanku radi pokušaja mirenja, gubi pravo tražiti naknadu daljnjih troškova postupka pred sudom prvog stupnja. Članak 186.e stavak 1. ZPP-a propisuje mogućnost podnošenja prijedloga za rješavanje spora u postupku mirenja i postupak mirenja pred sudom nakon podnošenja redovitoga pravnog lijeka. Promijenjena su pravila o zastoju postupka pa stranke mogu tijekom parničnog postupka suglasno zatražiti od suda zastoj postupka radi pokušaja mirnog rješenja spora, bez obzira na način i forum rješavanja. Zastoj može trajati najdulje 60 dana, s time da na suglasni obrazloženi prijedlog stranaka, podnesen prije proteka roka čije se produljenje traži, sud može jednom taj rok produljiti za određeno vrijeme, najviše za daljnjih 120 dana. Ako nijedna stranka nakon proteka rokova na poziv suda ne predloži nastavak postupka u roku 15 dana, smatra se da je tužba povučena (vidi čl. 186.g ZPP-a). U svakom slučaju postupak mirenja pred sudom vodi izmiritelj određen s liste izmiritelja koju utvrđuje predsjednik suda. Tako sklopljena nagodba ima snagu sudske nagodbe. Inzistiranje na mirenju pojašnjeno je tako da će sud, kao i prije, poticati stranke da riješe spor mirnim putem, s time da se sada propisuje obveza suda da stranke upozna s tom mogućnošću (čl. 288.a).

Zakonski okvir izvansudske medijacije u RH uspostavljen je 2003. donošenjem Zakona o mirenju,⁶ koji je izmijenjen 2009. te je početkom 2011. donesen novi Zakon o mirenju.⁷ 2023. donesen je Zakon o mirnom rješavanju sporova (dalje u tekstu: ZMRS)⁸ koji je stupio na snagu 29. lipnja 2023. Izvansudska medijacija organizirana je i u institucijama za medijaciju (najčešće se radi o udrugama) te provođenjem medijacije neovisno o institucijama za medijaciju, kada medijaciju provodi samostalno pojedini medijator. Radi ostvarenja svrhe ZMRS-a osnovan je i Centar za mirno rješavanje sporova. Dvije godine primjene ZMRS-a pokazale su kako građani nisu u dovoljnoj mjeri prepoznali prednosti mirnog načina rješavanja sporova. Primjena medijacije još je uvijek zanemariva u odnosu na obraćanje građana redovnim sudovima kako bi riješili spor, stoga se krenulo u donošenje novog zakona o medijaciji.⁹

Ipak, nezavisno od razlike u dinamici i intenzitetu izvršenih reformi, analiza pojedinih aspekata sistema sudske i izvansudske medijacije pokazuje čitav niz paralela, čiji su zajednički nazivnik iste dileme, kontroverze i otvorena pitanja.

4. Zaključna razmatranja ili kako poboljšati medijaciju na sudovima

Medijacija i u okviru sudskog postupka svakako predstavlja način da se dođe do povoljnijeg rješenja koje zadovoljava interese svih uključenih strana te da se kao posljedica u nešto kasnijem razdoblju osjeti i smanjenje pritiska na sudski sistem. Ipak, u većoj mjeri do sada se medijacija na sudovima svela na postavljanje informativnih materijala – postera i letaka – o postupku medijacije, njenim prednostima i načinima pokretanja postupka u prostorijama kojima stranke imaju pristup; postavljanjem slajdova na ekrane na kojima se strankama objavljuju informacije o radu suda; postavljanjem informacija na mrežnim stranicu suda, itd. No činjenica ostaje da stranke u postupku medijacije mogu pregovarati i više sati, te po potrebi zakazati i više sastanaka medijacije, što zbog samog karaktera sudskog postupka nije odgovarajuće jer on podliježe vremenskim ograničenjima. Naime, procesna disciplina je definirana i planom upravljanja postupkom (čl. 292.a ZPP-a).¹⁰ Ovo je jako bitno iz perspektive sudaca prvenstveno jer ako sudac i inicira mirni način rješavanja sporova pitanje je što ako potroši značajnije vrijeme, a ne postigne nagodbu između stanaka odnosno ne ispuni normu? Nepoštivanje odredbi Okvirnih mjerila razlog je za pokretanje stegovnog postupka protiv suca (čl. 95. st. 3. ZoS-a). Dakle, kako motivirati suce da iniciraju medijaciju, osim ako im se i provedeno vrijeme na neki način ne valorizira kroz normu. Nesporno je kako je učinak rada nekog suca na osnovu broja predmeta koje je „završio“ duboko ukorijenjen u pravosudnoj kulturi RH. Stoga, iako se napredovalo u razradi mehanizama ocjenjivanja i upotrebnoj vrijednosti ostvarenja norme, mišljenja smo, a to je i u skladu sa stajalištima Savjetodavnog vijeća europskih sudaca (CCJE) i Europske mreže sudskih savjeta (ENCJ), kako ocjenjivanje treba biti kvalitativno i fokusirano na društvene vještine suca, čime bi se suštinska efikasnost i posvećenost radu mogla valorizirati. Na taj način bi se čak i pokušaji medijacije koji su zabilježeni kroz neku uredovnu bilješku u spisu mogli normirati. Na ovaj način bi se riješio i problem na koji je ukazalo ministarstvo nadležno za poslove pravosuđa u prijedlogu novog Zakona o medijaciji da je dosadašnje iskustvo pokazalo kako „… suci, ….i ostali koji su u mogućnosti doprinijeti poticanju stranaka na primjenu medijacije, nisu motivirani i ne doprinose u dovoljnoj mjeri.“¹¹

Izv. prof. dr. sc. Dejan Bodul, Katedra za građansko postupovno pravo, Pravni fakultet Sveučilišta u Rijeci

Martina Smojver, mag. iur., Katedra za građansko postupovno pravo, Pravni fakultet Sveučilišta u Rijeci