Neka ograničenja koja propisuje Prekršajni zakon u korist okrivljenika

U svojim odredbama Prekršajni zakon (dalje: PZ) predviđa određena ograničenja na štetu okrivljenika, kao što primjerice u članku 37. stavku 3. propisuje granice ublažavanja kazne¹, a ovisno o kaznama propisanim u posebnim zakonima za pojedine prekršaje ili primjerice propisuje reducirano pravo na žalbu iz članka 194. stavak 2.²

Međutim, PZ u svojim odredbama propisuje i određena ograničenja, a koja, dakako,  idu u korist (in favorem) okrivljenika, što je i tema ovoga članka, s time da ćemo se ovom prilikom pozabaviti samo nekim takvim ograničenjima,  koja su vezana uz izricanje odnosno izvršavanje novčane kazne.

Stjecaj prekršaja

Naime, u članku 39. PZ uređuje stjecaj prekršaja, koji, dakle, egzistira ako počinitelj prekršaja s jednom (idealni stjecaj) ili više radnji (realni stjecaj) počini više prekršaja za koje mu se istodobno sudi.

Nadalje, prema čl. 39. st. 1. PZ-a³ u slučaju stjecaja prekršaja sud će za svaki počinjeni prekršaj utvrditi kaznu prema zakonu a zatim će za sve te prekršaje izreći ukupnu kaznu koja je jednaka zbroju pojedinačno utvrđenih kazni (zatvora ili novčanih kazni). Iz ovakvog normativnog rješenja vidljivo je da PZ u odnosu na uređivanje odmjeravanja kazne za djela u stjecaju predviđa primjenu metode kumulacije, prema kojoj se, dakle, zbrajaju kazne utvrđene za pojedine prekršaje u stjecaju.⁴

Međutim, PZ u tom slučaju propisuje i određena ograničenja koja idu u korist okrivljenika te tako određuje da se sud pri izricanju ukupne kazne dužan držati određenih pravila, pa tako i pravila (točka 2. iz stavka 1. članka 39.) da ukupna novčana kazna ne može premašiti dvostruke opće maksimume novčane kazne propisane odredbom članka 33. stavcima 1. do 8. ovoga Zakona (osim u slučaju iz članka 33. stavak 9.).

Plastično rečeno, to znači da će u takvim slučajevima sud za svako pojedino djelo prekršaja u stjecaju utvrditi odgovarajuću novčanu kaznu (prema zakonu), pri tome ne kalkulirajući i ne „naštimavajući“ takve kazne (primjerice primjenom instituta ublažavanja) kako bi ukupan zbroj tako utvrđenih novčanih kazni ulazio u okvire dvostrukog općeg zakonskog minimuma za odgovarajuću vrstu okrivljenika, nego će tek prilikom izricanja ukupne novčane kazne primijeniti pravilo iz članka 39. stavka 1. točke 2. PZ-a i okrivljeniku izreći novčanu kaznu u mjeri koja ne premašuje dvostruke opće maksimume novčane kazne propisane odredbom članka 33. stavcima 1. do 8. ovoga Zakona.

Budući da se prethodno navedeno pravilo referira na odredbe članka 33. PZ-a, u bitnome ćemo i izložiti navedene odredbe, pri tome se ograničivši na odredbe koje se odnose na prekršaje propisane zakonom (članak 33. stavak 1., 2. i 3.)⁵. Dakle, za prekršaj propisan zakonom za počinitelja prekršaja:

- pravnu osobu ne može biti propisana ni izrečena novčana kazna u iznosu manjem od 260,00 eura ni većem od 132.720,00 eura

- fizičku osobu obrtnika i osobu koja obavlja drugu samostalnu djelatnost ne može biti propisana ni izrečena novčana kazna u iznosu manjem od 130,00 eura ni većem od 66.360,00 eura

- fizičku osobu ne može biti propisana ni izrečena novčana kazna u iznosu manjem od 10,00 eura ni većem od 6630,00 eura.

Prema tome, držeći se pravila iz članka 39. stavka 1. točke 2. PZ-a, u slučaju izricanja ukupne novčane kazne za prekršaje u stjecaju sud neće moći izreći ukupnu novčanu kaznu (izuzev prekršaja predviđenih u članku 33. stavak 7. i 8. PZ-a) u iznosu koji premašuje:

- 265.440,00 eura-pravnoj osobi (2 x 132.720,00 eura)

- 132.720,00 eura - fizičkoj osobi obrtniku i osobi koja obavlja drugu samostalnu djelatnost (2 x 66.360,00 eura)

- 13.260,00 eura-fizičkoj osobi (2 x 6630,00 eura).

U tom kontekstu napominjemo da egzistiranje realnog stjecaja ovisi prije svega o postupanju tužitelja, odnosno da li će tužitelj jednim optužnim prijedlogom obuhvatiti više prekršaja, kao i o postupanju suda, koji sukladno čl. 99. st. 8. PZ-a može rješenjem o spajanju postupka odlučiti da se provede jedinstveni postupak i donese jedna presuda ako se pred istim sudom vode odvojeni postupci protiv iste osobe za više prekršaja ili može sukladno čl. 100. st. 1. PZ-a donijeti rješenje kojim se postupak za pojedine prekršaje razdvaja (iz važnih razloga ili iz razloga svrhovitosti). Slijedom toga, proizlazi da će eventualna primjena ovoga pravila u pojedinim slučajevima očito biti determinirana dispozicijom tužitelja glede načina podnošenja optužnog akta⁶, odnosno suda glede odluke o spajanju/razdvajanju postupka.

Vođenje žurnog postupka na prijedlog tužitelja

Nadalje, prema članku 221. stavku 2. PZ-a žurni se postupak može provesti na prijedlog tužitelja neovisno o visini novčane kazne koju za taj prekršaj propisuje posebni zakon, no i u ovom slučaju PZ predviđa ograničenje glede izricanja novčane kazne.

Naime, u istoj odredbi PZ uspostavlja pravilo prema kojemu u takvim procesnim situacijama sud ne može za prekršaj izreći veću novčanu kaznu od maksimuma propisanih člankom 221. stavkom 1. točkom 1. toga Zakona, s time da se ovo ograničenje ne odnosi na ukupnu novčanu kaznu izrečenu za prekršaje u stjecaju.

U tom smislu podsjećamo kako je člankom 221. stavkom 1. točkom 1. PZ-a propisano da se žurni prekršajni postupak vodi za prekršaje za koje je kao jedina kazna propisana novčana kazna:

- do 1327,23 eura za fizičku osobu (odnosi se i na fizičku osobu obrtnika i osobu koja se bavi drugom samostalnom djelatnošću⁷)

- do 3981,68 eura za pravnu osobu

- do 1327,23 eura za odgovornu osobu u pravnoj osobi

Prema tome, u slučaju vođenja žurnog postupka sukladno članku 221. stavku 2. PZ-a sud neće moći izreći novčanu kaznu veću od prethodno navedenih maksimuma iz članka 221. stavka 1. točke 1. PZ-a, bez obzira na novčanu kaznu propisanu u posebnom zakonu za predmetni prekršaj.

U hipotetskom slučaju to znači da bi se u slučaju vođenja žurnog prekršajnog postupka, sukladno članku 221. stavku 2. PZ-a, zbog prekršaja za koji je primjerice počinitelju prekršaja fizičkoj osobi propisana novčana kazna s posebnim zakonskim minimumom većim od 1327,23 eura, prema ovom ograničenju, izrekla novčana kazna ispod propisanog posebnog zakonskog minimuma i to bez da postoje uvjeti za primjenu instituta ublažavanja kazne.

Zamjena neplaćene novčane kazne

Konačno, PZ i u odnosu na izvršavanje izrečene novčane kazne predviđa svojevrsno ograničenje u korist okrivljenika u članku 34. stavku 6. Naime, prema navedenoj odredbi neplaćena novčana kazna zamijenit će se na način da se svakih započetih 39,82 eura novčane kazne zamijeni s dva sata rada za opće dobro odnosno jednim danom zatvora (supletorni zatvor), pri čemu rad za opće dobro ne smije biti kraći od 6 sati ni dulji od 240 sati, a supletorni zatvor ne smije biti kraći od 3 dana ni dulji od 60 dana.

Prema tome, u slučaju da bi se prema prethodnoj formuli za izračun neplaćena novčana kazna trebala zamijeniti radom za opće dobro u trajanju duljem od 240 sati odnosno supletornim zatvorom duljim od 60 dana, sud će primijeniti ograničenje iz članka 34. stavka 6. PZ-a i osuđeniku neplaćenu novčanu kaznu zamijeniti radom za opće dobro u trajanju od 240 sati, odnosno alternativno supletornim zatvorom u trajanju od 60 dana, a što je sukladno granicama kazne zatvora određenim u članku 35. stavku 1. PZ-a.  

U hipotetskom slučaju to bi značilo da bi se prema takvom ograničenju, primjerice, neplaćena novčana kazna izrečena okrivljeniku fizičkoj osobi u iznosu od 6630,00 eura (opći zakonski maksimum) zamijenila radom za opće dobro u trajanju od 240 sati, iako bi prema navedenoj formuli trebala biti zamijenjena radom za opće dobro u trajanju od 334 sata.

Željko Kudrić, dipl. iur.