Zakon o inkluzivnom dodatku

Zakon je donesen sukladno Konvenciji o pravima osoba s invaliditetom kojim se naglašava pravo osoba s invaliditetom na neovisni život, jednakost i punu uključenost u društvo. Članak 1. Zakona uređuje opće uvjete za priznavanje prava na inkluzivni dodatak, iznos inkluzivnog dodatka, razine potpore, sredstva za financiranje te postupak ostvarivanja prava. Također, Zakon u članku 5. daje definiciju inkluzivnog dodatka navodeći da je inkluzivni dodatak novčana naknada namijenjena osobi s invaliditetom u svrhu prevladavanja različitih prepreka koje mogu sprečavati njezino puno i učinkovito sudjelovanje u društvu na ravnopravnoj osnovi s drugima. Nadalje, u članku 11. uvodi sustav pet razina inkluzivnog dodatka, koji se određuje prema težini invaliditeta i stupnju potrebe za podrškom u svakodnevnom životu.

Postupak ostvarivanja prava na inkluzivni dodatak pokreće se podnošenjem zahtjeva nadležnom područnom uredu Hrvatskog zavoda za socijalni rad te je tijekom postupka potrebno provesti vještačenje funkcionalnih sposobnosti koje provodi Zavod za vještačenje, profesionalnu rehabilitaciju i zapošljavanje osoba s invaliditetom sukladno propisima o metodologiji vještačenja. Navedeno je potrebno provesti sukladno članku 13. i 22. Zakona, koji reguliraju kriterije i način vrednovanja funkcionalnih sposobnosti potrebnih za određivanje razine potpore. Članak 9. među ostalim propisuje da se pravo na inkluzivni dodatak priznaje osobama s tjelesnim, mentalnim, intelektualnim ili osjetilnim oštećenjem na temelju stupnja težine invaliditeta i oštećenja funkcionalnih sposobnosti utvrđenih vještačenjem. Za odrasle osobe i djecu s višim stupnjem invaliditeta (treći ili četvrti) dodatak se priznaje uz status osobe s invaliditetom (za odrasle) ili bez obzira na status (za djecu), dok za niže stupnjeve (drugi ili treći) pravo se priznaje odraslima i djeci bez obzira na status osobe s invaliditetom, ovisno o razini dodatka prema članku 11. Zakona. Također, Zakon naglašava obvezu stručnog i objektivnog vrednovanja od strane ovlaštenih vještaka, pri čemu se prate standardizirane metode i nacionalne smjernice, kako bi dodjela dodatka bila pravedna, transparentna i u skladu s načelom zaštite stečenih prava. Ovim sustavom nastoji se osigurati da svaka osoba s invaliditetom dobije naknadu koja odgovara stvarnoj razini potrebe za podrškom, čime se potiče socijalna uključenost i jednakost u ostvarivanju prava. Pravo na inkluzivni dodatak stječe se danom podnošenja urednog zahtjeva ili pokretanja postupka po službenoj dužnosti te osnovica iznosi 120,00 eur. Zakon člankom 10. taksativno navodi kome se ne priznaje pravo na inkluzivni dodatak, a člankom 28. situaciju kada pravo na inkluzivni dodatak miruje.

U posljednje vrijeme primjena Zakona otvorila je određena pravna pitanja, osobito kada podnositelj zahtjeva za ostvarenje prava na inkluzivni dodatak premine prije završetka upravnog postupka. Navedeno nailazimo u provedenom upravnom oglednom sporu, poslovni broj: Us I-3006/2025-8, gdje je Upravni sud u Zagrebu 23. siječnja 2026. donio nepravomoćnu presudu iz koje proizlazi da se upravni postupak mora dovršiti bez obzira na smrt podnositelja. Ovakvo tumačenje znači da smrt podnositelja zahtjeva tijekom upravnog postupka za inkluzivni dodatak ne dovodi automatski do prestanka postupka, pod uvjetom da je zahtjev uredno podnesen i da postoji stvarno potraživanje. U tom slučaju potrebno je dovršiti postupak i, ako se utvrdi pravo na inkluzivni dodatak, država je dužna isplatiti pripadajuće iznose, koji mogu pripasti nasljednicima preminulog, jer se radi o potraživanju koje je nastalo prije smrti.

Ova praksa ima značajnu društvenu i pravnu težinu jer se odnosi na tisuće osoba koje su preminule čekajući odluku o inkluzivnom dodatku, te osigurava pravnu osnovu za nastavak postupaka i ostvarivanje naknada koje im po zakonu pripadaju. Ministarstvo rada, mirovinskog sustava, obitelji i socijalne politike 6. ožujka 2026. službeno je povuklo izjavljenu žalbu na nepravomoćnu presudu Upravnog suda u Zagrebu, a tim potezom su odustali od osporavanja sudskog tumačenja i omogućili da se navedeno primjenjuje u praksi rješavanja sličnih zahtjeva. To znači da pravo na inkluzivni dodatak ne prestaje smrću podnositelja zahtjeva, jer je država prihvatila sudsko tumačenje prema kojem se postupci ostvarivanja prava mogu nastaviti i nakon smrti, a eventualna novčana potraživanja mogu postati predmet nasljeđivanja, čime se dodatno osigurava pravna sigurnost i zaštita socijalnih prava građana. Zakon ne samo da osigurava financijsku potporu osobama s invaliditetom, već ih i potiče na aktivnije sudjelovanje u društvenom životu te omogućuje pravedniju raspodjelu socijalnih naknada, iako njegova provedba još uvijek nailazi na izazove poput dugotrajnih postupaka vještačenja, administrativnih opterećenja i potrebe za dodatnom edukacijom službenika socijalne skrbi.

Pravo na inkluzivni dodatak prestaje smrću korisnika, osim u prethodno navedenom slučaju kada je postupak već pokrenut, jer tada pravo može biti ostvareno poslije smrti i preneseno na nasljednike. Nadalje, pravo prestaje i ako korisnik izgubi uvjete za ostvarivanje, primjerice zbog promjene funkcionalnog statusa, stjecanja drugih oblika socijalne potpore koji isključuju dodatak ili rješenjem nadležnog tijela u slučaju nepravilnosti ili promjene okolnosti. Najnovija sudska praksa i odluke ministarstva dodatno potvrđuju važnost kontinuiteta u ostvarivanju prava, zaštite stečenih prava i pravne sigurnosti, dok će daljnji razvoj sustava ovisiti o sudskoj praksi, učinkovitosti administracije nadležnih institucija i stalnom praćenju učinaka Zakona u praksi.

Ana Marija Đurić, univ. mag. iur.