Je li obavljanje odvjetničke djelatnosti u zgradama mirna i tiha djelatnost?

1. Definiranje pojmova

Imajući u vidu kompleksnost i aktualnost problema koji u ovom radu obrađujemo, a radi preciznosti i jasnoće, smatramo značajnim ab initio napraviti objašnjenje osnovnih pojmova vezanih za problematiku rada: pojam zgrade, pojam obavljanja ekonomske djelatnosti u zgradama, pojam mirne i tihe djelatnosti te pojam odvjetništva.

Zgrada je višestambena zgrada, stambeno-poslovna zgrada, poslovna zgrada ili blokovska garaža (čl. 4., st., t. 20. Zakona).

Kada govorimo o obavljanju ekonomske djelatnosti govorimo o obavljanju gospodarske djelatnosti u stambenim zgradama, o kratkoročnom najmu te o najmu stana za više osoba. Dakle, u stanovima u višestambenim i stambeno-poslovnim zgradama mogu se, osim stanovanja, obavljati registrirane tihe i mirne djelatnosti (vidi čl. 4., st. 1. t. 15.). Osim navedenih djelatnosti, u stanovima u višestambenim i stambeno-poslovnim zgradama mogu se obavljati i druge registrirane djelatnosti ako je za njihovo obavljanje utvrđena promjena namjene stana, sukladno odredbama propisa kojim se uređuje prostorno uređenje, i dobivena suglasnost dvotrećinske većine suvlasnika, uz dodatni uvjet da suglasnost obvezno moraju dati i svi suvlasnici te zgrade čiji zidovi, podovi ili stropovi graniče sa stanom u kojem se takva djelatnost obavlja. Nijedan suvlasnik nije dužan trpjeti da ga se obavljanjem poslovne djelatnosti u stanu u višestambenoj ili stambeno-poslovnoj zgradi uznemirava na način da je izložen prekomjernoj buci ili vibracijama i ovlašten je zahtijevati da takvo uznemiravanje prestane te da mu se nadoknadi pretrpljena šteta (čl. 33.). Zakon također uređuje pitanje suglasnosti suvlasnika za kratkoročni najam stanova te određuje pojam kratkoročnog najma. Vlasniku stana koji namjerava koristiti stan za kratkoročni najam potrebna je prethodna pisana suglasnost kvalificirane većine (čl. 4., st. 1., t. 6.)¹ suvlasnika uz dodatan uvjet da suglasnost obvezno moraju dati i vlasnici stanova čiji zidovi, podovi ili stropovi graniče s njegovim stanom vlasnik stana je dužan brinuti da se njegov stan ne koristi za kratkoročni najam bez potrebne suglasnosti te se ne oslobađa odgovornosti ako je stan dao u najam trećoj osobi ili osobama (čl. 34.). Kratkoročni najam stana je najam stana ili dijela stana koji služi za privremeni smještaj osoba na razdoblje kraće od 30 dana (čl. 4., st. 1., t. 5.). Vlasnici posebnih dijelova zgrade koji na dan 1. siječnja 2025. koriste stan za kratkoročni najam obvezni su prikupiti suglasnost suvlasnika do 1. siječnja 2030. Radi se kvalificiranoj većini suvlasnika, dakle suglasnost suvlasnika 80% suvlasničke površine, uz dodatan uvjet da suglasnost obvezno moraju dati i svi osnivači zajednice suvlasnika koji su vlasnici stanova čiji zidovi, podovi ili stropovi graniče s njegovim stanom koji se namjerava koristiti za kratkoročni najam (čl. 63. Zakona). Osim gospodarske djelatnosti u stambenim zgradama te obavljanja kratkoročnog najma govorimo i o najmu stana za više osoba. Vlasniku posebnog dijela zgrade i svakoj trećoj osobi koja namjerava koristiti svoj poseban dio zgrade za smještaj više od četiri punoljetne osobe koje nisu rodbinski povezane u uspravnoj liniji ili u pobočnoj liniji do zaključno drugog stupnja srodstva potrebna je prethodna pisana suglasnost dvotrećinske većine suvlasnika, uz dodatan uvjet da suglasnost obvezno moraju dati i svi suvlasnici te zgrade čiji zidovi, podovi ili stropovi koji graniče s njegovim posebnim dijelom koji se namjerava koristiti za najam za veći broj osoba (čl. 35. Zakona).

Tiha i mirna djelatnost podrazumijeva gospodarsku djelatnost koja se obavlja na način da se ne čuje niti uzrokuje vibracije u susjednim stanovima i zajedničkim dijelovima zgrade te da je prilikom obavljanja gospodarske djelatnosti u stanu stalno nazočna osoba koja gospodarsku djelatnost obavlja (čl. 4., st. 1., t. 15. Zakona).

Prema čl. 27. Ustava Republike Hrvatske,² odvjetništvo kao samostalna i neovisna služba osigurava svakome pravnu pomoć, u skladu sa zakonom. Zakonom o odvjetništvu³ se ustrojstvo i djelovanje odvjetništva uređuje kao neovisna i samostalna služba koja osigurava pružanje pravne pomoći fizičkim i pravnim osobama u ostvarivanju i zaštiti njihovih prava i pravnih interesa (čl. 1. ZoO-a). Ni UEU⁴ ni UFEU⁵ ne sadrže definiciju termina „poduzetnik“, stoga je definiciju dao Sud Europske Unije (dalje: SEU) u predmetu Höfnerand Elserz⁶. Na navedenoj definiciji, ustanovljenoj u praksi SEU-a, temelji se i definicija pojma poduzetnika u hrvatskom zakonodavstvu, konkretno u Zakonu o zaštiti tržišnog natjecanja.⁷ Pravni test iz predmeta Höfnerand Elserza utvrđivanja predstavlja li određeni subjekt poduzetnika, SEU je primijenio u predmetu Wouters⁸ gdje je zaključio da odvjetnici predstavljaju poduzetnike.⁹ Pri tomu bi samo istaknuli definicija poduzetnika koja je sadržana u judikaturi, a koja označava „osobu koja ulaže kapital u neki pothvat na svoj rizik i korist“.¹⁰

2. Postavljanje problema

Problem koji smo postavili je sljedeći: je li obavljanje odvjetničke djelatnosti u zgradama u skladu s načelom razmjernosti koja zahtijeva da svaka zakonska mjera bude opravdana (ima legitimni cilj) te da bude razmjerna na način da adresatima (u našem slučaju suvlasnicima i odvjetnicima) mjere ne bude nametnut prekomjeran teret, a ako se utvrdi postojanje legitimnog cilja u javnom i/ili općem interesu treba ispitati je li miješanje u imovinska prava ostalih suvlasnika bilo razmjerno cilju koji se nastojao postići odnosno utvrditi jesu li ograničavajuća pravna pravila prikladna za ostvarenje legitimnog cilja, jesu li stroža no što je to bilo nužno te nameću li ostalim suvlasnicima prekomjerni teret.¹¹ Analiza se metodološki temelji na raščlambi predmetnog problema. Predmet su analize važeće norme koje se odnose na obavljanje odvjetničke djelatnosti u zgradama, imajući u vidu moguće posljedice na prava i interese suvlasnika. Također je namjera da se razjašnjavanjem pravnih instituta koji su nastali kao rezultat dugogodišnje prakse i sagledavanjem njihovog međusobnog odnosa dođe do saznanja o pravno-logičkom mehanizmu odlučivanja ESLJP-a. Analiza završava zaključcima, u kojima se sugeriraju moguća rješenja prethodno prepoznatih problema.

3. Pitanja za raspravu

3.1. Prvo je pitanje - je li norma koja dopušta odnosno ne zabranjuje obavljanja odvjetničke djelatnosti u zgradama dostupna, konkretna, pravno jasna te predvidljiva?

USRH je istaknuto da zahtjev za određenošću i preciznošću pravne norme predstavlja jedan od temeljnih elemenata vladavine prava te je naveo što se ima smatrati pozitivnim, a što negativnim smislom zahtjeva za određenošću i preciznošću pravne norme u svjetlu vladavine prava.¹² To je važno i za postupanje tijela državne i javne uprave i za postupanje tijela sudbene vlasti. Prva smiju postupati samo na temelju dovoljno jasnih zakonskih mjerila koja ih pravno vezuju ili im pak dopuštaju određeni stupanj slobodne prosudbe (najčešće u obliku diskrecijske ocjene). U suprotnom bi ono ugrozilo slobodu građana od samovolje i zlouporabe državne vlasti, posebice u slučajevima mjera i radnji koje se poduzimaju prema njima bez njihova prethodnog znanja. Druga moraju kontrolirati zakonitost akata i postupanje primjenjivača pravnih normi na temelju jasnih i preciznih pravnih mjerila. Pri tome, nedostaci u preciznosti pravne norme mogu onemogućiti nadzor nad primjenom načela razmjernosti, odlučnog za ustavnopravno ograničenje prava ili slobode građana (čl. 16. st. 2. Ustava).¹³ U konkretnom slučaju pravna norma ne zabranjuje obavljanja odvjetničke djelatnosti u zgradama te je kao takva dostupna adresatima te je za njih predvidljiva tako da oni mogu stvarno i konkretno znati svoja prava i obveze kako bi se prema njima mogli ponašati.

3.2. Dugo je pitanje - postoji li nesuglasnost obavljanja odvjetničke djelatnosti u zgradama s načelom prava na mirno uživanje imovine?

Vlasništvo se u smislu čl. 48. st. 1. Ustava “mora vrlo široko tumačiti“, jer obuhvaća „načelno sva imovinska prava“.¹⁴ U svojoj je Odluci¹⁵ USRH podrobno obrazložio ustavni okvir zaštite imovinskih prava u Republici Hrvatskoj utvrđujući da Ustav poznaje „tri pravila o vlasništvu“ koja korespondiraju s istim takvim pravilima izgrađenim u praksi Europskog suda za ljudska prava (dalje: ESLJP) kad je riječ o čl. 1. Protokola br. 1. uz Europsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda.¹⁶

Prvo pravilo, koje je izloženo u prvoj rečenici prvog stavka čl. 1. Protokola br. 1. Konvencije opće je prirode i proglašava načelo mirnog uživanja imovine.

Drugo pravilo, koje se nalazi u drugoj rečenici prvog stavka odnosi se na lišavanje imovine i podvrgava ga određenim uvjetima. Doktrina naznačuje kako u judikaturi egzistiraju tri različita načina zadiranja države u imovinu: lišavanje imovine, reguliranje korištenja imovine i narušavanje/zadiranje, u užem smislu, prava na mirno uživanje imovine. Reguliranje korištenja imovine je „najblaži oblik zadiranja u imovinska prava, jer obično ne dovodi do promjene u vlasništvu ili titularu. Vlasništvo ostaje u rukama osobe kojoj je pripadalo i prije nego što je došlo do uplitanja države, iako se osoba koja ima vlasništvo može naći u situaciji u kojoj joj je korištenje imovine na neki način ograničeno.“¹⁷ ESLJP je razliku između lišavanja imovine i kontrole korištenja imovine pojasnio u predmetu Handyside protiv Ujedinjenog Kraljevstva.¹⁸ Uvođenje u judikaturu ESLJP-a treće kategorije uplitanja - zadiranja u neometano uživanje imovine - uz lišavanje imovine i reguliranje korištenja imovine, u pravnoj književnosti se obrazlaže praktičnim razlozima. Tako doktrina navodi da „u određenim slučajevima suci nisu mogli donijeti pravičan zaključak zasnivajući svoj sud na ideji eksproprijacije ili na ideji reguliranja korištenja imovine. U takvim situacijama pribjegavali su traženju osnova u prvom stavku čl. 1. Protokola br. 1., koji je stvorio specifičan obrazac u okviru te odredbe.”¹⁹ Što se podrazumijeva pod zadiranjem u neometano uživanje imovine može se vidjeti iz predmeta Sporrong i Lonnroth protiv Švedske.²⁰

Konvencija dopušta reguliranje korištenja imovine u drugom stavku čl. 1 Protokola br. 1, propisujući da pravo na zaštitu imovine ni na koji način „ne umanjuje pravo države da primijeni zakone koje smatra potrebnima da bi uredila upotrebu vlasništva u skladu s općim interesom ili za osiguranje plaćanja poreza ili drugih doprinosa ili kazni.“ Dakle, treće pravilo, koje je navedeno u drugom stavku, priznaje da stranke ugovornice Konvencije imaju pravo da, između ostalog, reguliraju korištenje imovine u skladu sa općim/javnim interesom.²¹ Prije nego što utvrdi je li poštovano prvo opće pravilo, ESLJP ispituje mogu li se primijeniti druga dva pravila.

Međutim, Sud ističe da ova tri pravila nisu „zasebna“ u smislu da nisu međusobno povezana: „Drugo i treće pravilo se odnose na posebne slučajeve zadiranja u neometano uživanje imovine i stoga se trebaju tumačiti u svjetlu općeg načela sadržanog u prvom pravilu.“²²

Nadalje, tri se preduvjeta moraju ispuniti kako bi zadiranje države u imovinu bilo opravdano - zakonitost, legitimni cilj i razmjernost – što u našem slučaju postoji (vidi infra).

3.3. Treće pitanje - postoji li nesuglasnost obavljanja odvjetničke djelatnosti u zgradama s načelom povrede prava na dom ostalih suvlasnika?

Pravo na poštovanje doma jedno je od temeljnih prava zajamčenih čl. 8. Konvencije i čl. 34. Ustava. Već je u prvim presudama koje se bave pitanjem povrede navedenog prava ESLJP jasno dao do znanja kako se pojam doma mora tumačiti autonomno, neovisno o značenjima koje navedenom pojmu daju nacionalni pravni poredci. Exempli gratia, može doći do značajnog preklapanja između pojma „dom“ i „vlasništvo“ na temelju čl. 1. Protokola br. 1., ali postojanje „doma“ ne ovisi o postojanju prava ili interesa u odnosu na nekretninu.²³ Pojedinac može imati pravo vlasništva nad određenom zgradom ili zemljištem u smislu čl. 1. Protokola br. 1., a da nema dovoljne veze s tom nekretninom da bi ona predstavljala njegov „dom“ u smislu čl. 8.²⁴ U svakom slučaju, procjena povrede prava na poštovanje doma podrazumijeva sprovođenje trostrukog testa (test proporcionalnosti). Ispituje se je li ograničenje prava (miješanje), zasnovano na zakonu, a zatim je li ograničenje bilo u skladu s legitimnim ciljem te je li mjera ograničenja bila nužna u demokratskom društvu, odnosno je li miješanje proporcionalno legitimnom cilju kojem se teži.

Uvjet je da se ograničenje (miješanje) propisano u unutrašnjem pravu države tumači u praksi ESLJP-a ekstenzivno, pa se pod pojmom „zakon“ podrazumijeva svaka norma unutrašnjeg prava koja je dostupna osobi na koju se odnosi i predvidljiva je u posljedicama (zakoni, podzakonski akti, nepisano pravo kao i sudska praksa).²⁵

Nužnost miješanja u demokratskom društvu postoji „ako je (miješanje) bilo prijeko društveno potrebno kako bi se postigli legitimni ciljevi te ako su primijenjena sredstva bila proporcionalna“. Stoga test proporcionalnosti postaje presudan za odluku, a praksa ESLJP-a koja ga je kreirala izdiže ga na razinu načela. Samo načelo i njegova primjena „u središtu (su) rasprave o tomu kako konflikte između konvencijskih prava – i između konvencijskih prava i javnih interesa – treba rješavati.“ Ocjena proporcionalnosti vrši se prema okolnostima konkretne pravne stvari, a pored procjene postiže li se miješanjem legitimni cilj, neophodno je također utvrditi je li on mogao biti ostvaren primjenom blaže mjere.²⁶

Uzimajući u obzir ključnu važnost prava pojedinca zajamčenih čl. 8., sloboda procjene koju države imaju u pogledu stambenih pitanja uža je u odnosu na prava zajamčena čl. 8. nego u odnosu na prava zaštićena čl. 1. Protokola br. 1.²⁷ No, smatramo kako nema povrede prava na dom suvlasnika.

3.4. Četvrto pitanje - postoji li nesuglasnost obavljanja odvjetničke djelatnosti u zgradama s načelom narušavanja poduzetničke slobode?

USRH također podsjeća da se čl. 48. st. 1. (opće jamstvo prava vlasništva) uvijek mora promatrati zajedno s čl. 50. Ustava koji uređuje ustavnopravne mogućnosti njegova oduzimanja odnosno ograničavanja radi zaštite pojedinih ustavnih vrijednosti odnosno zaštićenih ustavnih dobara. Odredba čl. 50. Ustava omogućava da se poduzetnička i tržišna sloboda, odnosno prava koja su prijeko potrebna za ostvarenje poduzetničke slobode, ograniče. Pri tome Ustav razlikuje ograničenja vlasništva, s jedne strane, i ograničenja poduzetničke slobode i vlasničkih prava, s druge strane. Okvir u kojemu se poduzetnička sloboda može ograničiti jednak je okviru mogućih ograničenja vlasničkih prava: to se može učiniti (1) samo iznimno (2) zakonom (3) radi zaštite interesa i sigurnosti Republike Hrvatske, prirode, ljudskog okoliša i zdravlja ljudi.²⁸ Dakle, imajući u vidu da će dio prigovora biti usmjeren na tvrdnje da su poduzetničke slobode iz čl. 49. Ustava osporenom normom nerazmjerno ograničene, bit će potrebno utvrditi je li Vlada navela cilj koji se osporenom mjerom želio postići; ako jest, je li taj cilj legitiman; te zaključno, je li osporena mjera razmjerna tom cilju.

Naime, nije sporno da zakonsko uređenje nekih oblika obavljanje gospodarskih djelatnosti u zgradama predstavlja oblik zakonskog ograničenja poduzetničke slobode. Ipak, podsjećamo kako apsolutno slobodno ostvarivanje Ustavom zajamčenih ljudskih prava i sloboda (pa tako i poduzetničkih sloboda) u demokratskom društvu nije moguće jer bi to dovelo do njihove pravne i faktične negacije. Osim toga, postojanje prava drugih nameće i stanovita ograničenja. U tom smislu analiza judikature USRH-a ukazuje na razvoj prakse nakon odluke od 19. lipnja 2009. kojom je USRH razradio i pojasnio koncept poduzetničke (i tržišne) slobode, kao i njezina ograničenja. U navedenom kontekstu rješenje USRH-a navodi: „ (...) Propisivanjem neke obveze pojedinim gospodarskim subjektima ne dolazi per se do ograničavanja poduzetničke (i tržišne) slobode. … U suprotnom, gotovo svaki pokušaj zakonodavca u ispunjavanju ustavnih ovlasti pri uređivanju gospodarskih odnosa i međusobnih odnosa subjekata na tržištu (čl. 2. st. 4. alineja 1. Ustava) automatski bi predstavljao ograničenje poduzetničke slobode. (...).²⁹ Prema tomu, apsolutno ostvarenje poduzetničkih sloboda nije moguće te se njihovo ograničenje valja razmotriti ne samo s aspekta razloga ograničenja poduzetničkih sloboda navedenih u čl. 50. st. 2. Ustava, već i s aspekta čl. 16. Ustava. Osim toga, Republika Hrvatska je prema definiciji i država u kojoj je socijalna pravda jedna od najviših vrednota ustavnog poretka (čl. 3. Ustava). Imajući u vidu navedeno, a na temelju ovlasti propisane čl. 2. st. 4. alinejom 1. Ustava, zakonodavac je, razrađujući svoju ustavnu ovlast za uređenje gospodarskih, pravnih i političkih odnosa u Republici Hrvatskoj, bio ovlašten u predmetnom Zakonu, kao općem zakonu kojim se uređuju stambeni odnosi u Republici Hrvatskoj, propisati načela u svezi s određivanjem kratkoročnog najma, bez detaljnijeg ulaženja u problematiku drugih gospodarskih djelatnosti.

3.5. Postoji li diskriminacija glede obavljanja odvjetničke/poduzetničke djelatnosti u zgradama u odnosu na obavljanje poduzetničkih djelatnosti za koje treba suglasnost

USRH naglašava³⁰ da zakonodavac ima ustavnu ovlast odlučivanja o javnim politikama (čl. 2. st. 4. alineja 1. Ustava), pri čemu uživa široku slobodu procjene, ali i isključivu odgovornost za svrsishodnost propisanih zakonskih mjera. Ovo je posebno bitno jer je USRH pojasnio kako je vlasništvo temeljni pravni institut za razgraničenje privatnih imovinskih odnosa u zajednici, pri čemu je s ustavnopravnog aspekta najvažniji dio njegova sadržaja privatna upotrebljivost i načelna sloboda raspolaganja predmetom vlasništva. Kako pravo vlasništva nije apsolutno, potrebno ga je uobličiti i zaštititi na poseban način, posredstvom pravnog uređenja, prilagođavajući istodobno njegov sadržaj i funkciju promjenjivim društvenim i gospodarskim odnosima.³¹ Prema ocjeni USRH-a, obveza je države da svim poduzetnicima osigura jednak pravni položaj na tržištu, propisana čl. 49. st. 2. (prva rečenica) Ustava, te bi zahtijevala izjednačavanje poduzetnika u njihovim pravima, ali i u njihovim obvezama. Ipak, kako je već rečeno, apsolutno slobodno ostvarivanje Ustavom zajamčenih ljudskih prava i sloboda (pa tako i poduzetničkih sloboda) u demokratskom društvu nije moguće jer bi to dovelo do njihove pravne i faktične negacije,³² pa treba krenuti od objektivne opravdanosti i razumnosti obrazloženja po kojoj je obavljanje odvjetništva ustavna, dakle važna kategorija.

4. Zaključna razmatranja

Ako analiziramo stranu judikaturu i legislativu³³ glede obavljanja poduzetničke djelatnosti u zgradama vidimo kako ona ima izrazit reformski karakter, zahvaća u društveni i politički realitet i zato uzrokuje iznimne konflikte i političke napetosti. Svaka odluka, naime, u području predmetne problematike potencijalni je izvor raznorodnih konflikata. Je li predmetno naslovno rješenje sporno odnosno je li obavljanje odvjetničke djelatnosti u zgradama sporno - mišljenja smo da nije. Razlog tomu je prvenstveno zanemariv broj odvjetničkih ureda u zgradama te činjenica da se radi o djelatnosti od javnog interesa (mišljenje autora) koja je usmjerena na zaštitu pojedinih zajedničkih vrijednosti koje izviru iz života u organiziranoj društvenoj zajednici. Iz Ustava ne proizlazi da se javni interes unaprijed (a priori) presumira. Njegovo se postojanje mora dokazivati u svakom pojedinom slučaju, pri čemu je teret dokaza na onom tko tvrdi da taj interes postoji.³⁴ Analizirajući pojam „javnog interesa“ u judikaturi ESLJP vidimo kako se isti mora tumačiti ekstenzivno, u smislu da nacionalni zakonodavac ima na raspolaganju širok stupanj slobodne procjene ovog pojma, kao izraza određene ekonomske politike koju vodi država. No, kao i svaki pravni standard, „javni interes“ izmiče jednoobraznom definiranju te pred primjenjivače pravnih normi postavlja zahtjev utvrđivanja njegova sadržaja u svakome konkretnom slučaju. RH je svoj odnos prema odvjetništvu izrazila u Ustavu (vidi supra t. 1.). Pritom se mora uzeti u obzir i činjenica da je RH ovlaštena mjerama gospodarske i socijalne politike stvarati uvjete za provođenje osiguranja ostvarivanja zaštite stanovništva. RH svoja prava, obveze, zadaće i ciljeve na području zaštite ostvaruje i tako da planira zaštitu i određuje strategiju razvoja zaštite te osigurava zakonsku osnovu za ostvarivanje ciljeva zaštite. Drugim riječima, u tom području RH uživa izvjesnu slobodu prosudbe u primjeni mjera koje poduzima, kao što je ima i u primjeni mjera u drugim područjima vezanim uz socijalnu, financijsku ili gospodarsku politiku zemlje pod pretpostavkom da je takvo djelovanje propisa u javnom interesu odnosno ako se takvim djelovanjem propisa ostvaruju ciljevi koji imaju veći društveni značaj od pravne sigurnosti na koju su subjekti određenog pravnog odnosa računali. Vidimo kako se kada se govori o javnom interesu radi o složenom političko-pravnom konceptu, koji predstavlja skup normativnih zahtjeva koji izražavaju ideju ustavne vladavine, kako smo je ranije opisali, odnosno iz kojih se ustavno izvode sustavi institucija nužnih za održavanje demokratskog političkog poretka i njegov razvitak. Ako predmetnu tezu analiziramo iz perspektive drugih suvlasnika, vodeći računa o socijalno pravednom uređenju vlasništva, odnosno o zaštićenim interesima privatnih vlasnika i općim interesima odnosno javnim interesima, na ovakav način uspostavilo se i pravedno stanje koje je dovelo u uravnotežen odnos primijenjene mjere i cilj Zakona (bolju kvalitetu života u zgradama, ali i za bolju raspoloživog stambenog fonda za primarnu ulogu, odnosno za dugoročno rješavanje stambenog pitanja kao temeljne ljudske potrebe) koji se njome nastojao postići te smo mišljenja kako suvlasnici glede obavljanje odvjetničke djelatnosti u zgradama ne snose prekomjeran teret.³⁵ Na ovom smo stajalištu uz uvažavanje izuzetne kompleksnosti ovog izbora i prihvaćanja činjenice da u tako složenim pitanjima postoje argumenti i za jednu i za drugu mogućnost te da konačno opredjeljenje zavisi od pojedinačnih čimbenika koji se pripisuju jednoj i drugoj grupi argumenata, s tim da može biti sporno da je određivanje takvih čimbenika subjektivan i očigledno proizvoljan čin. Bi li sadašnje rješenje iz Zakona prošlo „sito“ USRH-a pokazat će vrijeme, ako se pokrene postupak ocjene ustavnosti.

Izv. prof. dr. sc. Dejan Bodul, Sveučilište u Rijeci, Pravni fakultet, Katedra za građansko postupovno pravo

Martina Smojver, mag. iur., Sveučilište u Rijeci, Pravni fakultet, Katedra za građansko postupovno pravo