Ustavni sud je nedavno u dva predmeta odlučivao o pravnom položaju ovršenika - dužnika kredita u švicarskim francima (koji su naknadno konvertirani) te o njihovom pravu da se u parnici odluči o valjanosti ugovora o kreditu na temelju kojega je pokrenuta ovrha od banaka, a sve sukladno praksi Suda EU-a u Luxembourgu.
U ovom članku dat ćemo kratki prikaz druge odluke broj: U-III-666/2023 od 4. prosinca 2025. u kojoj su stajališta Ustavnog suda dana na jasniji način.
Činjenice predmeta
Podnositeljica je dužnik i založni dužnik dodatka ugovora o kreditu od 14. prosinca 2015. za iznos duga od 22.908,27 eura u kunama po srednjem tečaju banke, koja je kreditor i ovrhovoditelj. Tim dodatkom nadopunjen je ugovor o kreditu u švicarskim francima iz kolovoza 2006. koji je sklopljen s istim ovrhovoditeljem.
Ugovor je sklopljen s valutnom klauzulom vezanom uz tečaj švicarskog franka i ugovorenim pravom banke da jednostrano promijeni stopu ugovorne kamate - dakle, posrijedi je formularni ugovor o kreditu s odredbama koje su utvrđene nepoštenim (ništetnim) presudama Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj: Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. i broj: Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. donesenima u postupku radi zaštite kolektivnih interesa i prava (u daljnjem tekstu: kolektivni spor) sukladno odredbama Glave 32. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91., 91/92., 112/99., 88/01. - članak 50. Zakona o arbitraži, 117/03., 88/05. - članak 129. Zakona o izmjenama i dopunama Ovršnog zakona, 2/07. - odluka USRH broj: U-I-1569/2004 i dr., 84/08., 96/08. - odluka USRH broj: U-I-1569/2004 i dr., 123/08. - ispravak, 57/11., 148/11. - pročišćeni tekst, 25/13. i 28/13. - članak 145. Zakona o sudovima; u daljnjem tekstu: ZPP).
Banka je ugovor o kreditu otkazala jednostranom izjavom 2. listopada 2017. jer podnositeljica nakon sklapanja navedenog Dodatka nije nastavila s otplatom kredita te su sve novčane obveze korisnika kredita dospjele u cijelosti.
Na temelju prijedloga za ovrhu ovrhovoditelja Općinski sud u Karlovcu odredio je ovrhu na stanu podnositeljice ovdje osporenim rješenjem o ovrsi od 22. prosinca 2017.
Podnositeljičina žalba protiv osporenog rješenja o ovrsi odbijena je osporenim drugostupanjskim rješenjem kao neosnovana. U obrazloženju je, između ostaloga, navedeno: "Neosnovano je pozivanje žaliteljice na to da je ugovor o kreditu zaključen u švicarskim francima; na ništetnost valutne klauzule u švicarskim francima; na obvezu suda da pazi na ništetnost ugovora po službenoj dužnosti; kao i praksu i stavove sudova, pa i Ustavnog suda Republike Hrvatske u tumačenju Direktive 93/13 EEZ, jer je ovršna isprava u ovom predmetu ne samo ugovor o kreditu u švicarskim francima već, i to prvenstveno, Dodatak tom ugovoru, čiji je ugovor tek dio. Tim Dodatkom izvršena je konverzija kredita u EUR-e i isti je zaključen na temelju Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju ('Narodne novine' 102/15) koji je na snagu stupio 30. rujna 2015. i koji je donesen nakon što je u predmetu Trgovačkog suda u Zagrebu br. P-1401/12, na koju se poziva ovršenica u žalbi, donesena odluka i povodom žalbe i povodom revizije.“
Podnositeljica je podnijela prijedlog za dopuštenje revizije, a njezina je revizija odbačena rješenjem Vrhovnog suda broj: Rev-1846/2019-2 od 8. studenoga 2022.
Podnositeljica je u reviziji postavila, između ostaloga, sljedeća pravna pitanja:
"4. Je li sud koji provodi ovrhu ('sud koji vodi ovršni postupak') odnosno sud drugog stupnja, dužan u ovršnom postupku po službenoj dužnosti, ex offo, paziti na ništetnost ugovora o kreditu kao ovršne isprave, odnosno ništetnost ugovornih odredbi?
5. Smije li sud koji provodi ovrhu ('sud koji vodi ovršni postupak') provesti ovrhu ignorirajući pravomoćne presude u sporu kolektivne pravne zaštite i to takve kojima je utvrđena ništetnost ugovornih odredbi na temelju kojih se ovrha provodi?
6. Smije li sud drugog stupnja odbiti žalbene navode stranke koja se poziva na to da je ugovor o kreditu zaključen u švicarskim francima, na ništetnost valutne klauzule u švicarskim francima, na ništetnost odredbe o kamatnoj stopi, na obvezu suda da pazi na ništetnost ugovora po službenoj dužnosti, kao i praksu i stavove sudova pa i revizijskog i Ustavnog suda RH u tumačenju Direktive 93/13, samo iz razloga što je dodatkom ugovora o kreditu izvršena konverzija iz valute švicarski franak u valutu Euro?"
Vrhovni sud je reviziju odbacio kao nedopuštenu iz sljedećih razloga:
"13. U odnosu na četvrto, peto i šesto pitanje valja reći da iz žalbe ovršenice proizlazi da se žalbeni navodi ovršenice odnose na pobijanje ugovora o kreditu koji je bio zaključen u CHF, a i postavljena pitanja se odnose na ništetnost ugovora o kreditu koji je bio zaključen u CHF, a ne na Dodatak ugovoru o kreditu kojim je kredit konvertiran u EUR i na temelju kojeg je kao ovršne isprave doneseno rješenje o ovrsi. Stoga od odgovora na pitanja pod 4., 5. i 6. koja se odnose na ugovor o kreditu zaključen u CHF ne ovisi ishod spora pa ta pitanja nisu važna za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni."
Stajalište Ustavnog suda
Razmatrajući obrazloženje osporenog rješenja i prigovore podnositeljice, Ustavni sud polazi od svoje prakse, odnosno od odluke broj: U-III-1688/2019, U-III-227/2024 od 9. listopada 2025., u kojoj je Ustavni sud razmatrao ustavnu tužbu podnositelja, dužnika kredita u švicarskim francima, koja je po prigovorima u većini dijelova gotovo identična predmetnoj ustavnoj tužbi.
U tom predmetu je u ispitan podnositeljev prigovor da ovršni postupak nije bio popraćen primjerenim postupovnim jamstvima za razmatranje njegovih prigovora o nezakonitosti i/ili neproporcionalnosti ovrhe, kao mjere miješanja države u podnositeljevo pravo vlasništva i pravo na dom, a koja se provodi na temelju ugovora o kreditu kojim su ugovorene odredbe o jednostrano promjenjivoj stopi ugovorne kamate i valutnoj klauzuli vezanoj uz tečaj švicarskog franka, a koje su pravomoćnim presudama Visokog trgovačkog suda donesenima u kolektivnom sporu utvrđene nepoštenima ili ništetnima.
U odluci broj: U-III-1688/2019, U-III-227/2024 od 9. listopada 2025., Ustavni sud je izrazio sljedeće stajalište u vezi proceduralnih obveza ovršnog suda u pogledu ocjene nepoštenosti ili ništetnosti potrošačkih ugovora o kreditu: "12.3. Nastavno na navedeno, Ustavni sud ističe da je u ovdje osporenom rješenju Vrhovni sud izrazio stav da se na pitanja proceduralnih obveza ovršnog suda u pogledu ocjene nepoštenosti ili ništetnosti odredaba potrošačkih ugovora o kreditu koji predstavljaju javnobilježničke ovršne isprave primjenjuju standardi razvijeni u praksi Suda Europske unije.
12.4. Sud Europske unije tako je zauzeo stajalište da je nacionalni sudac dužan po službenoj dužnosti procijeniti nepošteni karakter ugovorne odredbe koja ulazi u područje primjene Direktive 93/13 i time ispraviti neravnotežu između potrošača i prodavatelja ili pružatelja čim raspolaže potrebnim pravnim i činjeničnim elementima (presude od 14. ožujka 2013., Aziz, C-415/11, EU:C:2013:164, t. 46. i navedena sudska praksa i od 21. prosinca 2016., Gutiérrez Naranjo i dr., C-154/15, C-307/15 i C-308/15, EU:C:2016:980, t. 58.).
12.5. Osim navedenog, taj je sud presudio i da se protivi pravu na djelotvoran pravni lijek nacionalni propis prema kojem kontrolu nepoštenosti odredbi sadržanih u ugovoru o hipotekarnom kreditu sklopljenom između trgovca i potrošača ne može provoditi sud koji odlučuje o prijedlogu za ovrhu na temelju tog ugovora već samo, naknadno i eventualno, sud koji odlučuje o meritumu kojem se taj potrošač obrati tužbom za utvrđivanje ništetnosti tih odredbi, ako je moguće da ovršni postupak bude okončan prije nego što sud koji odlučuje o meritumu donese odluku kojom se utvrđuje nepoštenost ugovorne odredbe na kojoj se temelji ta ovrha, a samim time i ništetnost tog postupka, ta odluka omogućavala navedenom potrošaču samo ostvarivanje naknadne zaštite u vidu naknade štete, što bi bilo nepotpuno i nedovoljno te ne bi predstavljalo ni primjereno ni djelotvorno sredstvo za sprečavanje korištenja te nepoštene odredbe (rješenje od 6. studenoga 2019., BNP Paribas Personal Finance SA Paris Sucursala Bucureşti i Secapital, C-75/19, EU:C:2019:950, t. 32. i navedena sudska praksa; presuda od 26. lipnja 2019., Addiko Bank, C-407/18, EU:C:2019:537, t. 61.).
12.6. Također, u točki 34. rješenja od 6. studenoga 2019., BNP Paribas Personal Finance SA Paris Sucursala Bucureşti i Secapital (C-75/19, EU:C:2019:950), Sud Europske unije presudio je da se pravu na djelotvoran pravni lijek protivi nacionalni ovršni sustav u kojem ishod parničnog postupka za utvrđenje nepoštenosti odredaba potrošačkog ugovora nema učinak na ishod ovršnog postupka koji se može pokrenuti protiv potrošača prije okončanja postupka za utvrđenje postojanja nepoštenih odredbi. Sud Europske unije naglasio je važnost toga da nacionalni sud pred kojim se vodi postupak ima ovlast donošenja privremenih mjera koje omogućuju odgodu ili obustavu nezakonitog ovršnog postupka, i to tim više kada je riječ o ovršnom postupku u pogledu hipotekarnog založnog prava koji bi mogao dovesti do iseljenja potrošača i njegove obitelji iz doma koji je njihov obiteljski dom, s obzirom na to da je pravo na dom temeljno pravo o kojem taj sud mora voditi računa prilikom provedbe te direktive (v. u tom smislu presudu od 9. studenoga 2023., Všeobecná úverová banka, C-598/21, EU:C:2023:845, t. 85. i navedenu sudsku praksu). (...)
13. Slijedom navedenog, Ustavni sud utvrđuje da obrazloženje koje je dao Vrhovni sud, prema kojem u ovom postupku ovršni sud ne može izuzeti iz primjene nepoštene ugovorne odredbe potrošačkog ugovora o kreditu, već ovršenika treba uputiti na parnicu zato što ovršni sud 'ne raspolaže potrebnim pravnim i činjeničnim elementima', nije u neskladu sa zahtjevima prava na djelotvoran pravni lijek i postupovnim jamstvima za razmatranje podnositeljevog prigovora o nezakonitosti ili neproporcionalnosti osporene ovršne mjere, i ne predstavlja, kako podnositelj pogrešno interpretira, negaciju obveze ovršnog suda da po službenoj dužnosti pazi na ništetnost odredaba potrošačkog ugovora o kreditu kao ovršne isprave.
13.1. Ovo iz razloga što se, suprotno podnositeljevim neosnovanim navodima, prigovori njegove žalbe protiv rješenja o ovrsi ne temelje u cijelosti na pravomoćnim presudama iz kolektivnog spora, s obzirom na to da je podnositelj istaknuo prigovor da je ugovor o kreditu, odnosno ovršna isprava, ništetna u cijelosti. O tom prigovoru nije odlučeno u kolektivnom sporu.
13.2. U kolektivnom sporu nije odlučeno ni o nizu drugih prigovora o kojima se odlučuje u pojedinačnim potrošačkim sporovima, kao što su prigovori prijeboja tzv. negativnih i tečajnih razlika, tijek zateznih kamata na obvezu povrata stečenog bez osnove i dr. Kolektivnim sporom također je odlučeno o nepoštenosti pojedinih ugovornih odredaba primjenom standarda prosječnog potrošača, koji ne mora biti primjenjiv u svakom pojedinačnom potrošačkom sporu (v. također § 15. odluke Europskog suda za ljudska prava br. 38541/21 i dr. od 8. studenoga 2022. u predmetu OTP BANKA d.d. i dr. protiv Hrvatske).
13.3. Iz navedenog slijedi kako je nužno da se u pojedinačnom potrošačkom sporu prvo razriješi pitanje potpune ili djelomične ništetnosti ugovora o kreditu, odnosno ovršne isprave; te potom ovisno o osnovanosti tog prigovora, ili mogućeg podrednog prigovora o ništetnosti pojedinih ugovornih odredaba kako je utvrđeno u kolektivnom sporu; provede financijsko vještačenje, vjerojatno prema različitim metodama obračuna koje će morati primjenjivane ovisno o utvrđenom opsegu ništetnosti; ali i prigovorima koje može istaknuti ovrhovoditelj.
(...)
14. Ustavni sud, međutim, prihvaća da je Vrhovni sud u osporenom rješenju propustio ispitati je li u ovom predmetu moguće da se ovrha na nekretnini provede i prije okončanja parničnog postupka radi utvrđenja ništetnosti ovršne isprave, odnosno, zapravo pojedinačnog potrošačkog spora u kojem će parnični sud biti vezan, u mjeri u kojoj on to utvrdi, pravomoćnim presudama Visokog trgovačkog suda iz kolektivnog spora kojima je utvrđena nepoštenost spornih ugovornih odredaba. Naime, ta je okolnost bila očito relevantna za ocjenu opsega proceduralnih obveza ovršnog suda u ovom slučaju i u skladu s naprijed citiranom praksom Suda Europske unije i Europskog suda za ljudska prava.
14.1. Ipak, Ustavni sud utvrđuje da u ovom predmetu, unatoč izostanku relevantnih razloga Vrhovnog suda o tom pitanju, te unatoč tome što članak 50. stavak 7. OZ-a/12 određuje da žalba protiv rješenja o ovrsi koju je podnositelj u ovom predmetu podnio ne odgađa ovrhu, ovaj podnositeljev prigovor ne dovodi u pitanje poštovanje postupovnih jamstva i ne otvara posebna pitanja o (ne)učinkovitosti pravnih lijekova koje je dosad koristio.
14.2. Ovo iz razloga što podnositelj ima mogućnost podnošenja prijedloga za odgodu ovrhe u skladu s člankom 65. OZ-a/12, a ovršni sud je pritom obvezan osnovanost tog prijedloga tumačiti u skladu s naprijed navedenim standardima Suda Europske unije zato što ih je i sam Vrhovni sud prihvatio kao standarde tumačenja u ovom predmetu. Također, prema podatcima kojima zasad raspolaže Ustavni sud, odgoda ovrhe je očito obvezna vodeći računa o članku 31. stavku 5. Ustavnog zakona (obvezatnost stajališta i odluka Ustavnog suda)."
U ovom predmetu Vrhovni sud nije dopustio reviziju u povodu revizijskih pitanja broj 4. i 6., koja se neposredno odnose upravo na pitanje proceduralnih obveza ovršnog suda u pogledu ocjene nepoštenosti ili ništetnosti potrošačkih ugovora o kreditu, iako se podnositeljica pozvala na naprijed navedenu Direktivu 93/13 i mjerodavnu praksu Suda EU-a (predmet Gutirrez Naranjo i dr.).
Ustavni sud primjećuje da je u predmetu broj: U-III-1688/2019, U-III-227/2024 Vrhovni sud (u svom predmetu broj: Rev-1371/2021) uzeo u meritorno razmatranje prigovore tamošnjeg podnositelja/revidenta, a radilo se o identičnog pravnoj i činjeničnoj situaciji kao u ovom predmetu, s tim da u ovom predmetu ovršni sudovi nisu uputili podnositeljicu na parnicu radi utvrđenja nedopuštenosti ovrhe odnosno ništetnosti ugovora o kreditu kao ovršne isprave.
Zbog toga, Ustavni sud utvrđuje da je u ovom predmetu u odnosu na ta pitanja došlo do povrede prava na pristup Vrhovnom sudu podnositeljice, jer za svoju odluku o nedopuštenosti revizije za revizijska pitanja broj 4. do 6. Vrhovni sud nije dao relevantne i dostatne razloge.
Ustavnopravna neprihvatljivost rješenja Vrhovnog suda zbog arbitrarnosti proizlazi iz neobrazloženog odstupanja od kriterija dopuštenosti revizije izraženih u praksi tog suda, što je suprotno načelima pravne sigurnosti i vladavine prava koje traži da se pravna pravila primjenjuju na suštinski jedinstven način u svim slučajevima i prema svim pravnim subjektima. Nedosljedan pristup i manjak transparentnosti u odlučivanju o dopustivosti revizije doveo je do nepredvidljivog i arbitrarnog ishoda postupka za podnositeljicu, a posljedično i do povrede prava na pravično suđenje zajamčenog člankom 29. stavkom 1. Ustava.
Kod odlučivanja o dopustivosti revizije potrebno je ostvariti svrhu revizije kao sredstva koje primamo služi osiguranju jedinstvene primjene prava i jednakosti svih u njegovoj primjeni, zbog čega je upravo u ostvarenju te zadaće opravdano očekivati najviše standarde konzistentnosti i transparentnosti u odlučivanju.
Zaključne napomene
Iz navedenih stajališta proizlazi da su ovršni sudovi kod provedbe ovrhe na temelju ugovora o kreditu koji su imali valutnu klauzulu u švicarskim francima, dužni uputiti ovršenike na posebne parnice u kojima će se utvrditi valjanost tih ugovora zato što ovršni sud ne raspolaže potrebnim pravnim i činjeničnim elementima, nije u neskladu sa zahtjevima prava na djelotvoran pravni lijek i postupovnim jamstvima za razmatranje podnositeljevog prigovora o nezakonitosti ili neproporcionalnosti osporene ovršne mjere. Dakle, nužno da se u pojedinačnom potrošačkom sporu prvo razriješi pitanje potpune ili djelomične ništetnosti ugovora o kreditu, odnosno ovršne isprave; te potom ovisno o osnovanosti tog prigovora, ili mogućeg podrednog prigovora o ništetnosti pojedinih ugovornih odredaba kako je utvrđeno u kolektivnom sporu; provede financijsko vještačenje, vjerojatno prema različitim metodama obračuna koje će morati primjenjivane ovisno o utvrđenom opsegu ništetnosti; ali i prigovorima koje može istaknuti ovrhovoditelj.
Pri tome, ovršenik ima pravo na podnošenje prijedloga za odgodu ovrhe sve dok navedena parnica ne bi bila okončana, a sudovi su obvezani takvu privremenu mjeru i odrediti, sukladno obvezatnosti stajališta Vrhovnog i Ustavnog suda u tumačenju naprijed navedene mjerodavne prakse Suda EU-a.
dr. sc. Robert Peček
