Odgovornost nasljednika za ostaviteljeve dugove s motrišta sudske prakse

To potvrđuju i članci 3. i 129. Zakona o nasljeđivanju² koji propisuju da se nasljeđuje zbog smrti fizičke osobe i u trenutku njezine smrti, a u tom trenutku nasljednik stječe nasljedno pravo i na njega po sili zakona prelazi ostavina umrle osobe, čime postaje njegovo nasljedstvo.

Međutim, smrću ostavitelja na nasljednika ne prelaze samo pravna dobra, već i obveze ostavitelja koje se pritom ne mijenjaju. One prelaze na nasljednika onakve kakve su bile i kod ostavitelja – i u pogledu glavne i u pogledu sporednih činidaba. Eventualno ostaviteljevo zakašnjenje ne prestaje njegovom smrću, već će se u tom slučaju i nasljednik nalaziti u zakašnjenju.³ S tim u vezi, Vrhovni sud Republike Hrvatske (dalje: VSRH) u odluci Rev-x 716/2013-2 od 2. travnja 2014. navodi da se dug ostavitelja, ako je riječ o novčanom potraživanju, sastoji od glavnog duga do smrti ostavitelja, a ako je glavni dug dospio prije smrti ostavitelja i od kamata je teku od dospjelosti iznosa glavnog duga do smrti ostavitelja. Nakon smrti ostavitelja, najviše do visine ostavinske imovine, nastaje samostalna obveza nasljednika za podmirenje dugova ostavitelja, a nakon što on eventualno dođe u zakašnjenje s ispunjenjem te obveze, nastaje i obveza plaćanja zatezne kamate.

Pitanje opsega nasljednikove odgovornosti za dugove ostavitelja uređeno je člankom 139. Zakona o nasljeđivanju⁴:

"(1) Nasljednik odgovara za ostaviteljeve dugove.

(2) Nasljednik koji se odrekao nasljedstva ne odgovara za ostaviteljeve dugove.

(3) Nasljednik odgovara za ostaviteljeve dugove do visine vrijednosti naslijeđene imovine, s time da na visinu vrijednosti naslijeđene imovine i vrijednost ostaviteljevih dugova koje je nasljednik već podmirio sud pazi samo na prigovor nasljednika.

(4) Kad ima više nasljednika, oni odgovaraju solidarno za ostaviteljeve dugove, i to svaki do visine vrijednosti svoga nasljednog dijela, bez obzira je li izvršena dioba nasljedstva.

(5) Među nasljednicima dugovi se dijele razmjerno njihovim nasljednim dijelovima, ako oporukom nije drukčije određeno.

(6) Predmet ovrhe radi ostvarenja ili osiguranja tražbina ostaviteljevih vjerovnika prema općini, odnosno gradu na koje je prešla ošasna ostavina mogu biti samo stvari i prava koja su sastavni dio ostavine.

(7) Odredba stavka 6. ovoga članka ne primjenjuje se ako je stvar ili pravo koje je sastavni dio ostavine otuđeno prije podnošenja ovršnog prijedloga, odnosno prijedloga za osiguranje."

Prema tome, riječ je o odgovornosti koja se ne temelji na krivnji nasljednika, već na činjenici nasljeđivanja. To potvrđuje i VSRH u odluci Rev 3149/2019-5 od 1. veljače 2023.: "Dakle, odgovornost tuženika ne temelji se na njihovoj krivnji, već na činjenici da su nasljednici imovine ostaviteljice."

S obzirom na to da se smrću nasljeđuju ne samo pravna dobra ostavitelja, već i njegova dugovanja, u sudskoj praksi se postavilo pitanje treba li rješenje o nasljeđivanju sadržavati i obveze ostavitelja koje prelaze na nasljednika. Odgovor na ovo pitanje daje članak 226. ZN-a koji propisuje što sve čini sadržaj rješenja o nasljeđivanju. Budući da se u navedenom članku kao jedan od sastojaka rješenja o nasljeđivanju ne spominju dugovi ostavitelja, sudska praksa je suglasna kako nema mjesta navođenju dugova ostavitelja u rješenju o nasljeđivanju.

Dakle, citiranom zakonskom odredbom propisan je sadržaj rješenja o nasljeđivanju i ovako propisan sadržaj ne uključuje utvrđivanje i navođenje dugova ostavitelja, pa stoga su u pravu zakonski nasljednici kada u žalbi tvrde da kao ostavinska imovina iza pok. ostavitelja nije mogao biti utvrđen dug prijavljen od strane vjerovnice ostavitelja I. V.. Ukoliko u ostavinskom postupku ostaviteljevi vjerovnici prijave svoje tražbine koje su imali prema ostavitelju, ostavinski sud o takvim prijavama ne donosi nikakvu odluku jer dugovi ostavitelja nisu zakonom propisan sadržaj rješenja o nasljeđivanju. Prijava tražbine u ostavinskom postupku predstavlja tek informaciju nasljednicima o postojanju tih tražbina, obzirom da nasljednici u smislu odredbe čl. 139. ZN odgovaraju za dugove ostavitelja, i ostaviteljevi vjerovnici i nasljednici mogu sva svoja prava i obveze riješiti odvojeno od ostavinskog postupka. (Županijski sud u Varaždinu u Gž 1057/2019-2 od 11. studenog 2019.)

Sadržaj rješenja o nasljeđivanju propisan je odredbom članka 226. stavak 2. točka 2. i 3. ZN, a iz kojeg članka je vidljivo da navedena odredba ne sadrži obveze ostavitelja. Dakle proizlazi da dugovi ne čine ostavinsku imovinu, pa sud ne utvrđuje postojanje i visinu dugova ostavitelja, iz kojeg razloga nije dužan u izreci rješenja o nasljeđivanju utvrđivati dugove ostavitelja, pa je u tom dijelu žalba nasljednice osnovana. (Županijski sud u Dubrovniku u Gž 440/2021-2 od 26. svibnja 2021.)

Ukoliko u ostavinskom postupku ostaviteljevi vjerovnici prijave svoje tražbine koje su imali prema ostavitelju - a što je u predmetnom slučaju učinila S. I. -. H., ostavinski sud o takvim prijavama ne donosi nikakvu odluku, jer dugovi ostavitelja nisu zakonom propisan sadržaj rješenja o nasljeđivanju. Prijava tražbine u ostavinskom postupku predstavljaju tek informaciju nasljednicima o postojanju tih tražbina, obzirom da nasljednici u smislu čl. 139. ZN-a odgovaraju za dugove ostavitelja, pa tako ostaviteljevi vjerovnici mogu svoja prava i obveze riješiti odvojeno od ostavinskog postupka. (Županijski sud u Puli u Gž 912/2021-2 od 16. srpnja 2021.)

Sukladno tome, pravilima o sadržaju rješenja o nasljeđivanju iz odredbe članka 226. ZN-a, koje je deklaratorne naravi, propisano je što se utvrđuje izrekom rješenja o nasljeđivanju, pri čemu nisu obuhvaćeni dugovi ostavitelja, kako je to pravilno zaključio i prvostupanjski sud. (Županijski sud u Splitu u Gž 88/2023-3 od 26. travnja 2023.)

Iz tih odredbi slijedi da dugovi ostaviteljice ne predstavljaju ostavinsku imovinu, već su oni njezin teret pa ne mogu biti predmetom raspravljanja u ostavinskom postupku niti se radi o činjenicama zbog kojih bi ostavinski postupak trebao biti prekinut i nasljednike upućivati na parnicu radi utvrđenja postoje li dugovi ostavitelja…(Županijski sud u Zadru u Gž 930/2023-2 od 10. siječnja 2024.)

Nadalje, članak 139. stavak 2. ZN-a propisuje da nasljednik koji se odrekao nasljedstva ne odgovara za ostaviteljeve dugove. On je ex tunc prestao biti ostaviteljevim nasljednikom pa su i ostaviteljeve obveze prestale biti njegove obveze, kao da to nikad nisu ni bile. Predmetne obveze su time postale obveze onoga tko je naslijedio umjesto nasljednika koji se odrekao.⁵

Međutim, ako se nasljednik nije odrekao nasljedstva, nego je prihvatio svoj nasljedni dio i ustupio ga drugom nasljedniku, njegova odgovornost za dugove ostavitelja ne prestaje, pri čemu je potrebno uputiti i na članak 133. stavak 3. ZN-a koji propisuje da se odricanje u korist određenog nasljednika ne smatra odricanjem od nasljedstva, nego izjavom o ustupu svog nasljednog dijela.

…prema principima odgovornosti za dugove ostavitelja propisanim u navedenom članku ZN-a, i drugotuženik odgovara za dugove ostavitelja, do vrijednosti naslijeđene imovine, neovisno od činjenice što je neposredno nakon prihvaćanja nasljedstva, svoj nasljedni dio ustupio sunasljednici…(Županijski sud u Varaždinu u Gž 291/2007-2 od 30. travnja 2007.)

Iako su se kćerke ostavitelja izjasnile na način da prihvaćaju ostavinsku imovinu i ustupaju istu majci, nisu se oslobodile obveze odgovornosti za dug. (Županijski sud u Bjelovaru u Gž 1645/2014-2 od 18. rujna 2014.)

Pravna teorija naglašava da ostaviteljevi vjerovnici mogu svoje tražbine namirivati iz bilo kojih nasljednikovih stvari i imovinskih prava, ne samo iz onih stvari i prava koja je nasljednik stekao nasljeđujući ostavitelja⁶, a to potvrđuje i VSRH u odluci Rev 1089/2013-2 od 25. rujna 2013.: "Nasljednik odgovara za dugove ostavitelja ne samo imovinom ostavitelja već i cjelokupnom svojom imovinom do vrijednosti naslijeđene imovine pa se ne može smatrati dokazanim postojanje štete u situaciji kada se tužitelj nije niti pokušao naplatiti od nasljednika."

No članak 139. stavak 3. ZN-a propisuje da nasljednik za dugove ostavitelja odgovara samo do visine vrijednosti naslijeđene imovine, s time da na visinu vrijednosti naslijeđene imovine i vrijednost ostaviteljevih dugova koje je nasljednik već podmirio sud pazi samo na prigovor nasljednika. S tim u vezi, važno je naglasiti da se visina vrijednosti naslijeđene imovine utvrđuje prema tržišnoj vrijednosti u trenutku smrti.

Naime, prema odredbi čl. 145.st.1. ZN-a nasljednik odgovara za dugove ostaviteljeve do visine vrijednosti naslijeđene imovine. Opseg odgovornosti nasljednika za ostaviteljeve dugove prosuđuje se prema vrijednosti naslijeđene imovine koju je ona imala u času prijelaza na nasljednika, dakle u momentu smrti ostavitelja. Ona se procjenjuje prema tržišnoj vrijednosti stvari u času smrti, pa kasnije promjene nastale u vrijednosti naslijeđenih predmeta ostavine, ne utječu na veličinu i opseg nasljednikove odgovornosti. (Županijski sud u Varaždinu u Gž 748/2003-2 od 2. lipnja 2003.)

Kako se sukladno odredbi čl.149. ZN-a opseg odgovornosti nasljednika za ostaviteljeve dugove prosuđuje prema vrijednosti naslijeđene imovine koju je ona imala u času prijelaza na nasljednike, dakle u trenutku ostaviteljičine smrti i to prema tržnoj vrijednosti te da nasljednik, konkretno tuženica odgovara za dugove svoje kćeri prema tržišnoj vrijednosti naslijeđenih nekretnina koju su one imale u trenutku smrti…(Županijski sud u Varaždinu u Gž 4347/2012-2 od 27. svibnja 2013.)

Stoga se vrijednost naslijeđene imovine procjenjuje prema tržišnoj vrijednosti stvari koje predstavljaju ostavinsku imovinu u vrijeme smrti pok. prednika tuženice. (Županijski sud u Varaždinu u Gž 370/2017-2 od 15. veljače 2018.)

Iz gore navedenih odredbi jasno proizlazi da se vrijednost ostavine, koja je relevantna za odgovornost nasljednika za dugove ostavitelja, treba računati na dan smrti ostavitelja, jer u trenutku smrti ostavitelja nasljednika, u konkretnom slučaju tužiteljicu, je prešla ostavinska imovina, a što znači i aktiva i pasiva iste. (VSRH u Rev 1551/2018-2 od 11. lipnja 2024.)

Također, Županijski sud u Varaždinu u više svojih odluka (npr. Gž 1512/2019-2 od 23. listopada 2020., Gž 1067/2021-2 od 2. prosinca 2021. itd.) ističe da se vrijednost naslijeđene imovine ne može utvrditi na temelju slobodne ocjene suda, već isključivo vještačenjem.

Isto tako, pred VSRH-om se postavilo pitanje ima li pravo korištenja groba kao imovinsko pravo svoju vrijednost i može li ono biti uzeto u obzir prilikom ocjene visina vrijednosti naslijeđene imovine.⁷ Odgovor na potonje pitanje VSRH je dao u odluci Rev 492/2024-2 od 2. srpnja 2024. u kojoj navodi da pravo korištenja groba kao imovinsko pravo ima svoju vrijednost i ta vrijednost može biti uzeta u obzir prilikom ocjene visine vrijednosti naslijeđene imovine.

S obzirom na to da sud na ograničenje odgovornosti nasljednika pazi isključivo na prigovor nasljednika, u sudskoj praksi su se i u vezi s navedenim prigovorom pojavile određene dvojbe. Primjerice, postavilo se pitanje mora li predmetni prigovor imati točno određenu formu i sadržaj s naznakom točnog iznosa do kojeg nasljednik odgovara ili se prigovorom opseg odnosno ograničenje odgovornosti nasljednika može i općenito naznačiti.⁸ Odgovor na ovo pitanje VSRH je dao u odluci Rev 260/2025-2 od 19. ožujka 2025.: "Da bi se odgovorilo na postavljeno pitanje prvo treba navesti da prigovor prema teoriji građanskog procesnog prava predstavlja jednostranu parničnu radnju stranke. Parnične radnje pa tako i prigovor rezultat su stranačkih dispozitivnih ovlaštenja u parnici. Konkretno, iz sadržaja pravne norme iz čl. 139. st. 3. ZON uspješna pravna radnja odnosno prigovor tužene kao nasljednice bila bi ta, da tvrdi da je visina vrijednosti naslijeđene imovine u konkretnom slučaju manja od ostaviteljevog duga. Navedena radnja ne mora biti određene forme, dakle može biti stavljena usmeno na zapisnik ili u pisanom podnesku, te mora biti takva da jasno istakne tvrdnju da je naslijeđena imovina manja od duga ostavitelja, kako bi navedena tvrdnja postala predmet dokazivanja. Slijedom navedenog, pravilno su nižestupanjski sudovi zaključili da svojim prigovorom nasljednica nije istaknula da ne odgovara za nasljednikove dugove obzirom na pravnu normu sadržanu u gore navedenom članku."

Međutim, da bi se nasljednik oslobodio odgovornosti za dugove ostavitelja po osnovi ograničene odgovornosti nije dovoljno samo utvrditi vrijednost naslijeđene imovine, već je odlučno u kojoj mjeri je nasljednik podmirio ostaviteljeva dugovanja s obzirom na naslijeđenu vrijednost ostaviteljeve imovine. Na to upozorava i VSRH u više svojih odluka.

Dakle, u primjeni navedenih zakonskih odredbi nije bitno samo to što bi ostaviteljevo dugovanje bilo veće od vrijednosti naslijeđene imovine, već je odlučno i to da li je nasljednik i u kojoj visini podmirio dug ostavitelja. (VSRH u Rev 4050/2019-3 od 26. travnja 2022.)

Za oslobođenje nasljednika od odgovornosti za dugove ostavitelja nije dovoljno da nasljednik dokaže da su naslijeđeni dugovi veći od naslijeđene imovine već je za oslobođenje nasljednika od odgovornosti za dugove ostavitelja nasljednik dužan dokazati da je podmirio dugovanja iza ostavitelja u iznosu koji je jednak ili veći od vrijednosti naslijeđene imovine. (VSRH u Rev 29/2025-2 od 5. veljače 2025.)

Članak 139. stavak 4. ZN-a propisuje da kad ima više nasljednika, oni odgovaraju solidarno za ostaviteljeve dugove, i to svaki do visine vrijednosti svoga nasljednog dijela, bez obzira je li izvršena dioba nasljedstva, a stavak 5. propisuje da se među nasljednicima dugovi dijele razmjerno njihovim nasljednim dijelovima, ako oporukom nije drukčije određeno.

S tim u vezi, članak 43. stavak 1. Zakona o obveznim odnosima⁹ propisuje da svaki dužnik solidarne obveze odgovara vjerovniku za cijeli dug i vjerovnik može zahtijevati njegovo ispunjenje od koga hoće sve dok ne bude potpuno ispunjen, ali kad jedan dužnik ispuni dug, obveza prestaje i svi se dužnici oslobađaju, a članak 52. stavak 1. ZOO-a propisuje da dužnik koji je ispunio obvezu ima pravo zahtijevati od svakog sudužnika da mu naknadi dio duga koji pada na njega.

Navedeno potvrđuje i sudska praksa u nastavku.

Dakle, kada je jedan nasljednik podmirio neki dug ostavitelja u cijelosti ili dijelom on ima pravo od ostalih nasljednika kondmenatornim zahtjevom tražiti isplatu onog dijela koji bi oni inače bili dužni platiti, bez obzira je li izvršena dioba nasljedstva. (Županijski sud u Zagrebu u Gž 950/2021-2 od 13. srpnja 2021.)

Što se tiče materijalnopravnog pristupa ovaj sud je stajališta da treba razlikovati položaj sunasljednika prema vjerovnicima odnosno situaciju kada nasljednici odgovaraju za dugove, obveze ostavitelja, ali i s druge strane pravni položaj sunasljednika u međusobnim odnosima. Interno, u odnosu među sunasljednicima, naslijeđena se obveza dijeli među sve njih. Svaka od naslijeđenih obveza dijeli se među sunasljednike, prvenstveno onako kako je ostavitelj odredio svojom oporukom, a ako takve oporučne odredbe nema, tada na svakog od sunasljednika otpada onoliki dio koliki je razmjeran njegovom nasljednom dijelu (članak 139. stavak 4. ZN), a što vrijedi i za djeljive i nedjeljive obveze pa time što je neki od sunasljednika podmirio veći dio obveza nego što otpada na njega, taj dio obveza nije prestao ispunjenjem, nego je u pogledu njega nastupila zakonska subrogacija pa on ima pravo da se regresira od ostalih nasljednika ali od svakog za onoliki dio podmirene obveze koliki otpada na toj sunasljednika. (Županijski sud u Slavonskom Brodu u Gž 399/2022-2 od 9. svibnja 2022.)

Na kraju, važno je naglasiti da ako je riječ o ošasnoj imovini, predmet ovrhe ili osiguranja tražbina ostaviteljevih vjerovnika mogu biti samo stvari i prava koja su sastavni dio ostavine. To potvrđuje i Županijski sud u Zadru u odluci Gž Ovr 340/2022-2 od 4. listopada 2022. u kojoj navodi da je ovrhovoditelj protivno članku 139. stavku 6. ZN-a zatražio ovrhu općenito na pokretninama ovršenika pa je stoga prvostupanjski sud ispravno odbacio takav prijedlog za ovrhu kao nedopušten.

Borna Mišić, mag. iur.