Osvrt na procesni položaj, ovlasti i ulogu države jure gestionis i jure imperii u hrvatskom insolvencijskom pravu

1. Okvir za raspravu

Ono što predstavlja specifičnost rada je analiza navedenih komplementarnih tema koje su tijekom argumentacije povezane u jedinstvenu cjelinu. Ipak, pri jednoj sveobuhvatnoj analizi države kao subjekta jure gestionis i jure imperii trebalo bi uvijek imati u vidu činjenicu da je država multi-dimenzionalan fenomen i da je analizirana pravno-ekonomska komponenta samo jedna od više njih. Ipak, imajući u vidu kompleksnost i aktualnost problema koji u ovom radu obrađujemo, a radi preciznosti i jasnoće, smatrali smo značajnim napraviti ili barem pokušati napraviti terminološko razgraničenje pojmova - država i stečaj.

Kada kažemo država mislimo na sveukupnost odnosa u jednoj zajednici, a ne samo na njenu upravljačku strukturu i politiku koju sprovodi vlast. U većem dijelu literature o ulozi države dominira njezin pravni i ekonomski aspekt. Uzrok tome vjerojatno je činjenica da se pravni i ekonomski momenti doživljavaju kao složeniji procesi. Stoga i pokušaj empirijskog i pravno-literarnog definiranja pojma države nužno nameće potrebu sagledavanja različitih pogleda na demokratsko-konstitucionalni karakter i ulogu države, a zatim i analizu nekih aspekata pravnog, ekonomskog i socijalnog funkcioniranja, čime bi rasprava daleko nadišla okvire rada. Dakle, možemo konstatirati da osim zanimljive povijesti (pojma) države, u metodološko-definicijskom kontekstu nije jednostavno odrediti pojam države. Međutim, u mnoštvu odrednica države in extenso, kada govorimo o poziciji države kao stranke ili sudionika građanskog postupka dosadašnja teorijska i praktična iskustva pokazuju da treba razlikovati dvije situacije. Prva je situacija kada država postupa kao komercijalna osoba, prema propisima civilnog prava (iure gestionis), a druga je situacija kada država nastupa autoritativno kao javno-pravna vlast (iure imperii). U prvom slučaju država je ili bi trebala biti potpuno ravnopravna (koordinirana) s drugim subjektima, dok se u drugom slučaju radi o odnosu tijela javne vlasti i pojedinaca koji su njoj subordinirani.

S druge strane, pravno-leksička homogenizacija sintagme stečaj mnogo je jednostavnija. Naime, provedbu stečajnog postupka detaljno uređuje Stečajni zakon kao lex generalis propis.¹ U pravnom smislu, stečaj je izvanparnični sui generis sudski postupak u kojem se vrši kolektivno namirenje svih vjerovnika iz imovine insolventnog dužnika bilo kroz likvidacijski stečajni postupak ili kroz neki model reorganizacije (stečajni plan ili predstečajni postupak). Iako se u ovakvom osvrtu vidi određena različitost, on upućuje na dva osnovna cilja stečaja, a to je namirenje vjerovnika i ostvarivanje njihovih imovinskih zahtjeva, ali i gašenje poslovnog subjekta koji nije u mogućnosti izvršavati svoje obveze (čl. 2. SZ-a). Na postulatima financijskog oporavka implementiran je Zakon o stečaju potrošača.² U institutu stečajnog plana i predstečajnom postupku, kao vidu alternative likvidacijskom stečaju, primjećujemo određene sličnosti s institutom stečaja nad imovinom potrošača jer je „ekonomsko ozdravljenje“ potrošača kao subjekta postupka upravo primarni cilj (čl. 2). Ipak, postupak stečaja potrošača ima specifičan materijalnopravni cilj koji se odnosi samo na rehabilitaciju dužnika što predstavlja differntia specifica u odnosu na korporativni stečaj.

2. Država kao vjerovnik u stečajnom postupku

U kontekstu rada predmet analize je i pitanje pravnog položaja države kao stečajnog vjerovnika. Naime, u stečajnom postupku pri namirenju vjerovnika polazi se od njihove načelne ravnopravnosti (in concursu conditio omnium creditorum par) dok načelo pravičnosti predstavlja korektivni čimbenik načela ravnopravnosti vjerovnika. Osnovni problem isplatnih redova je kojim vjerovnicima dati prednost u naplati novčanih sredstava iz unovčene stečajne mase, tj. koga svrstati u viši, a koga u niži isplatni red. U hrvatskom stečajnom pravu sve tražbine vjerovnika svrstavaju se u dvije osnovne grupe i to kao tražbine viših isplatnih redova i kao tražbine nižih isplatnih redova (čl. 137., st. 2., 138. i 139. SZ-a). Prvo se prijavljuju i namiruju samo tražbine viših isplatnih redova, u okviru kojih se prvo namiruju tražbine prvog višeg isplatnog reda, dok se potom namiruju tražbine drugog višeg isplatnog reda. Unutar istog isplatnog reda tražbine se namiruju razmjerno njihovoj veličini. Tražbine nižih isplatih redova namiruju se samo u slučaju kada su u potpunosti nemirne tražbine viših isplatnih redova te kada vjerovnike tih tražbina stečajni upravitelj posebno pozove da prijave svoje tražbine. Dakle, vjerovnici nižeg isplatnog reda namiruju se tek po potpunom namirenju vjerovnika višeg isplatnog reda (načelo prioriteta), a ako nema dovoljno sredstava za namirenje vjerovnika određenog stečajnog reda u cijelosti, primjenjuje se načelo pariteta, odnosno pravilo po kojem će vjerovnici dobiti iznos razmjeran visini svojih potraživanja (čl. 137., st. 2. SZ-a). Nadalje, u stečajnom postupku, kao zakonom reguliranom načinu kolektivnog namirenja vjerovnika stečajnog dužnika, tražbine vjerovnika mogu biti različite prirode što rezultira činjenicom da položaj vjerovnika može biti više ili manje privilegiran. U hrvatskom stečajnom pravu postoje četiri kategorije vjerovnika (izlučni, razlučni, stečajni vjerovnici te vjerovnici stečajne mase), koji se u stečajnom postupku pojavljuju te koji iako imaju isti interes, zaštitu prava na ostvarenje svojih legitimnih potraživanja, u okviru tog interesa imaju različit zakonom utvrđen način njegovog ostvarenja te položaj sa kojeg on djeluje.

2.1. Položaj države kao vjerovnika u stečajnom postupku s pozicije iure gestione

SZ određuje da država kada nastupa kao osobni vjerovnik stečajnog dužnika spada u drugi viši isplatni red (čl. 138., st. 2. SZ-a). Dakle, kao što smo rekli i među „običnim“ vjerovnicima nemaju svi isti značaj, zbog čega zakonodavac nekim od njih daje privilegirani karakter (primjerice, tražbine radnika i prijašnjih dužnikovih radnika nastale do dana otvaranja stečajnog postupka iz radnog odnosa u ukupnom bruto iznosu), što nije slučaj s pozicijom države kao „običnog“ stečajnog vjerovnika. To je i u skladu s općeprihvaćenim stajalištima da stečajni propisi koji daju prioritet državi kao običnom vjerovniku u odnosu na ostale obične vjerovnike, predstavljaju nedozvoljeni različiti pravni tretman vjerovnika iste kategorije.

2.2. Položaj države kao vjerovnika u stečajnom postupku s pozicije iure imperii

Sasvim je drugačiji procesni položaj države kada nastupa kao javnopravni vjerovnik. Naime, glavni javni prihod države su porezi, koji sudjeluju u ukupnim javnim prihodima s 80% i više, a slijede doprinosi, pristojbe, naknade, novčane kazne i dr. Za razliku od poreza koji se mogu trošiti za bilo koju opću društvenu potrebu, doprinosi se mogu koristit samo za namjenu za koju su prikupljena. Porez je nepovratni prihod države koji ona ubire na osnovi svojega financijskog suvereniteta od fizičkih i pravnih osoba za financiranje javnih potreba, a porezni obveznici pritom ne dobivaju izravnu protunaknadu.³ Ipak, ako porezni obveznici ne ispune poreznu obvezu, država primjenjuje neku od mjera prisile.⁴ Dakle, država djelujući s pozicije iure imperii privilegira određena potraživanja, konkretno potraživanja radnika u bruto iznosu, dakle gdje osim neto primitka radnika ulazi i pripadajući porez, odnosno prirez, obvezni doprinosi za mirovinsko i zdravstveno osiguranje, kako proizlazi iz ugovora o radu, pravilnika o radu, odnosno iz kolektivnih ugovora. To je svakako i rezultat posljedica koje otvaranje stečajnog postupka ima na socijalne prilike u hrvatskom društvu, a koje zasigurno nisu zanemarive.⁵ Dakle, dio dospjelih potraživanja radnika u vrijeme otvaranja stečajnog postupka smatra se troškovima stečajnog postupka (dio koji ne ostvaruje prema posebnom propisu) (čl. 155., st. 1., toč. 2. SZ-a) i namiruje se u cijelosti, u pravilu odmah po priljevu gotovinskih sredstava, dok se ostali dio njihove tražbine u bruto iznosu nastale do dana otvaranja stečajnog postupka smatra tražbinom prvog višeg isplatnog reda (čl. 138., st. 1. SZ-a).

U slučajevima kada se radi o predmetima za koje postoji obveza plaćanja carine ili poreza koji služe osiguranju javnih davanja, država (pa i lokalna jedinica)⁶ ima položaj (privilegiranog) razlučnog vjerovnika (čl. 152., st. 1., toč. 4. SZ).⁷ Kada je država stekla status razlučnog vjerovnika ima se pravo namiriti iz svog razlučnog prava, ali je dužna obavijestiti stečajnog upravitelja o svom razlučnom pravu, pravnoj osnovi razlučnog prava i dijelu imovine stečajnog dužnika na koji se odnosi razlučno pravo (čl. 258., st. 2. i 3. SZ-a). Takvo se rješenje može braniti s teorijskog aspekta, s obzirom da se javnopravni odnosi u području poreza i drugih javnih davanja između države, s jedne, te fizičkih i pravnih osoba, s druge strane, uvijek zasnivaju u općem interesu, tj. imajući u vidu potrebu financiranja javnih usluga.⁸ Analizirajući noviju hrvatsku stečajnu regulativu, vidimo kako je država ograničena pravilima europske pravne stečevine odnosno pravilima o državnim potporama kojima je cilj omogućiti jednakost djelovanja poduzetnika na tržištu odnosno onemogućiti nacionalnom tijelu javne vlasti selektivno dodjeljivanje prednosti nekom poduzetniku. Štoviše, dosadašnja iskustva predstečajnih nagodbi iz Zakona o financijskom poslovanju i predstečajnoj nagodbi⁹ ukazuju na potrebu podrobnije analize ovog sustava te na opreznost budući modusi oprosta poreznog duga kao instrumenti dodjele državnih potpora predstavljaju dio iznimno detaljnog i složenog sustava pravila o državnim potporama. Stoga, budući da se i Porezna uprava Republike Hrvatske, kada je porezni dug u pitanju, javlja kao vjerovnik u insolvencijskim postupcima, otvorila su se brojna pitanja na koje nije bilo jasnih odgovora, pa je pitanje pravnog položaja države u takvim postupcima trebalo urediti na jedinstveni način kako bi se izbjegla svaka arbitrarnost u postupanju državnih tijela.¹⁰

3. Država kao dužnik (i) u stečajnom postupku

Republika Hrvatska se mora zaduživati kako bi pokrila redovne rashode (bez rashoda za kamate) jer redovni prihodi nisu dostatni. Naime, javni (državni) zajam predstavlja dužničko-vjerovnički odnos između države kao dužnika i fizičkih i pravnih osoba koje se nalaze u ulozi vjerovnika pozajmljenih novčanih sredstava. U financijskoj teoriji se pravi distinkcija između pojmova javnog zajma i javnog duga. Naime, javni dug predstavlja širi pojam koji obuhvaća svako zaduživanje države ne samo po ugovornom, već i po drugim osnovama. U Republici Hrvatskoj zakonodavni i institucionalni okvir upravljanja javnim dugom reguliran je prvenstveno Zakonom o proračunu.¹¹ Njime je utvrđen obuhvat javnog duga, ciljevi upravljanja javnim dugom, uvjeti i ovlasti zaduživanja te obveze izvještavanja. Zakon o izvršavanju državnog proračuna Republike Hrvatske,¹² koji se donosi svake godine i odnosi se na slijedeću proračunsku godinu, utvrđuje iznos novog zaduživanja, kao i obveza s osnove tekućih otplata državnog duga.¹³ Posljedica politike zaduživanja javnog sektora sa sobom donosi određene političke, pravne i ekonomske reperkusije, od kojih je najznačajnije pitanje – što kada država nije u mogućnosti ispuniti dospjele obveze i je li moguć tzv. „bankrot“ države? Kada govorimo o bankrotu države treba biti svjestan kako utvrđivanje insolventnosti, pa i države, nije jednostavan zadatak niti kada su u pitanju fizičke osobe ili pravne osobe koje imaju jasno definiran sustav financijskog izvješćivanja. Štoviše, pitanje kako se dolazi u stanje insolventnosti nije na jedinstven način regulirano u svjetskoj praksi, tj. kriteriji pomoću kojih se utvrđuje insolventnost, postojanje stečajnih razloga za pokretanje i kasnije otvaranje stečajnog postupka, razlikuju se među zakonodavstvima. Kada se govori o položaju države kao dužnika problem utvrđivanja insolventnosti država puno je veći, jer demokratsko - parlamentarno odlučivanje zahtijeva vrijeme i veliki politički napor, a skup državne imovine koja se može prodati ili založiti ili fiskalne mjere koje se mogu poduzeti u slučaju dužničke krize, najčešće nisu jasno definirani jer zavise o političkim odlukama. U pogledu bankrota država, iako postoje tendencije, ne postoji međunarodno usuglašen postupovni koncept, već isključivo (negativna) iskustva, primjerice, Argentine. Ono što je također zanimljivo kada se govori o uzrocima tzv. bankrota država je činjenica da nerijetko konstantna insolventnost lokalnih jedinica ugrožava cijelu državu. Ipak, za sada, pozitivna stečajna regulativa isključuje i mogućnost provođenja stečaja nad imovinom jedinica lokalne samouprave (čl. 3., st., 2., t. 4. SZ-a). Štoviše, iako je u Hrvatskoj mogućnost zaduživanja na lokalnoj razini strogo ograničena zakonom, mogli bismo reći da nikakva ex post pravna rješenja ne postoje u slučaju da lokalna jedinica postane insolventna (čl. 4., st. 6. Ovršnog zakona).¹⁴

Spuštajući se na razinu svakodnevnog pravnog i ekonomskog života, država, prema stajalištu doktrine, predstavlja glavni generator nelikvidnosti (jer je najveći dužnik i najviše kasni s ispunjenjem novčanih obveza, a uz to je, po prirodi stvari, stranka koja uvijek ima jači položaj pri sklapanju ugovora, pri čemu može „isposlovati“ povoljnije uvjete za ispunjenje obveza koje se na nju odnose). Stoga je europski regulator, kako bi ih „doveo u red“ barem kada djeluju iure gestionis kao poduzetnici na otvorenom tržištu, direktivama predvidio određene rokove ispunjenja. Implementirane su u ZFPPN koji u prvom dijelu definira obveznike primjene rokova ispunjenja novčanih obveza i pravne posljedice zakašnjenja s ispunjenjem novčanih obveza, među kojima su i osobe javnog prava koje su kao takve definirane odredbama Zakonom o javnoj nabavi.¹⁵ Iskorak prema izjednačavanju položaja poduzetnika s osobama javnog prava svakako je napravljen i Općim poreznim zakonom koji poreznom dužniku koji ima dospjelo potraživanje prema državnom proračunu, a istodobno ima evidentirane obveze na ime poreznog duga, dopušta prijeboj s poreznim dugom.¹⁶ Navedeno se odnosi samo na javna davanja.

Svakako je bitno spomenuti i dugove (obveze) koje država ima prema izvansudskim tijelima stečajnog postupka - stečajnim upraviteljima. Osnivanje posebnog Fonda za namirenje troškova stečajnoga postupka (Fond 2) pri trgovačkim sudovima kroz SZ trebalo bi, prema najnovijem rješenju hrvatske legislative konačno riješiti kronični nedostatak novčanih sredstava za normalno funkcioniranje stečajno-pravne procedure u dijelu koji se odnosi na troškove postupka. Naime, osnovna (materijalna) pretpostavka provođenja stečajnog postupka je postojanje imovine stečajnog dužnika, odnosno takve stečajne mase čijom bi se prodajom ostvarila sredstva za namirenje dužnikovih vjerovnika. Ipak, postoje slučajevi kada se stečajni postupak ne provodi (čl. 132. SZ-a) te pitanje stečajne mase u slučajevima u kojima se otvoreni stečajni postupak ne provodi (čl. 133. SZ-a).

4. Obveze države jure imperii

Gotovo da je nemoguće prenaglasiti važnost države kao institucionalnog čimbenika koji definira, razvija i štiti imovinska prava za djelotvorno funkcioniranje i uspješan razvitak tržišnog gospodarstva.

4.1. Obveze države u donošenju (kvalitetnih) stečajnih propisa

Za stečaj i stečajnu regulativu doktrina navodi kako predstavlja jednu od osnovnih regulatora suvremenih tržišnih sustava. Ipak, navodi da postoje mnoga pitanja i nedoumice koje se javljaju u praksi i stručnim analizama po pitanju konstrukcije i primjene stečajnog zakonodavstva. Međutim, iako postoje mnogobrojne definicije i različita viđenja stečaja, sva upućuju na osnovni cilj stečaja - stvaranje kolektivnog mehanizma kojim bi se stečajnim vjerovnicima pružila mogućnost da prepoznaju i odaberu najbolju strategiju za povrat iznosa koji im se duguju.

Ono što se može javiti kao problem su situacije kada država kao sudionik stečajnog postupka izmijeni propise o stečaju odnosno djeluje iure imperii u tijeku postupka gdje je sudionik i/ili situacija kada sebe stavi u povoljniji položaj izmjenom propisa. Iz pravne teorije i ustavnosudske prakse proizlazi da se vladavina prava sastoji se od nekoliko sastavnica, i to: pravna sigurnost; predvidljivost i izvjesnost pravne odredbe (norme); određenost i preciznost pravne odredbe (norme); načelo zaštite legitimnih očekivanja; izvjesnost zakonskih i sudskih pravnih posljedica i načelo zaštite stečenih prava. Upravo sukladno prethodno navedenom jasno je da načelo vladavine prava ujedno zahtijeva da zakoni i podzakonski propisi u Republici Hrvatskoj imaju određeni sadržaj te da se njima štite sve prethodno navedene sastavnice vladavine prava, a oni ujedno predstavljaju uputu Hrvatskom saboru u svojstvu zakonodavca o tome kakve kvalitete moraju biti propisi koji se donose u Republici Hrvatskoj.¹⁷

Nadalje, u odluci broj: U-I-897/2014 od 18. srpnja 2014.,¹⁸ u kojoj je bila riječ o donošenju zakona kojim se utječe na sudski postupak u tijeku, Ustavni sud naglasio je da načelo vladavine prava isključuje svako miješanje zakonodavne vlasti u djelovanje sudbene vlasti s ciljem utjecanja na sudsku odluku. U predmetu Grčke rafinerije Stran (Stran Greek Rafineries) i Stratis Andreadis protiv Grčke¹⁹ Europski sud za ljudska prava (dalje: ESLJP) izrazio je sljedeća stajališta: „Načelo vladavine prava i pojam poštenog suđenja zajamčen u članku 6. isključuje svako miješanje zakonodavca u vršenje sudbene vlasti koje ima za cilj utjecati na sudsku odluku o sporu. Kad se uzmu zajedno, formulacije stavaka 1. i 2. članka 12. djelotvorno su isključile svako smisleno ispitivanje predmeta od strane Prvog odjela Kasacijskog suda... 50. Zaključak je da je država povrijedila prava podnositelja zahtjeva iz članka 6., stavka 1. zbog toga što je intervenirala na način koji je bio presudan da se osigura kako bi predstojeći ishod postupka u kojoj je ona bila jedna od stranaka bio povoljan za nju. Stoga je došlo do povrede tog članka. (...) 72. Sud ne dvoji kako je bilo potrebno da demokratska grčka država raskine ugovor za koji je smatrala da ide na štetu njezinih gospodarskih interesa. Štoviše, prema sudskoj praksi međunarodnih sudova i arbitražnih sudišta, svaka država ima suverenu ovlast izmijeniti, pa čak i raskinuti ugovor sklopljen s privatnim osobama, uz uvjet da plati odštetu (arbitražna odluka u predmetu Shufeldt od 24. srpnja 1930., Reports of International Arbitral Awards, Liga naroda, sv. II, str. 1095). Time se u isto vrijeme odražava priznanje da viši interesi države imaju prednost nad ugovornim obvezama i uzima u obzir potreba očuvanja poštene ravnoteže u ugovornom odnosu. Međutim, jednostrani prekid ugovora ne proizvodi učinke u odnosu na neke bitne klauzule ugovora, kao što je arbitražna klauzula... (...) 74. Odabravši intervenirati u toj fazi postupka pred Kasacijskim sudom zakonom koji se pozivao na raskid ugovora o kojemu je riječ, i to kako bi proglasio ništavom arbitražnu klauzulu i poništio arbitražnu odluku od 27. veljače 1984., zakonodavac je poremetio, i to na štetu podnositelja zahtjeva, ravnotežu koja se mora uspostaviti između zaštite prava vlasništva i zahtjeva javnog interesa.“

3.1. Obveze države u stvaranju dostatne mreže trgovačkih sudova

Uloga države se iskazuje i tezom prema kojoj se moderna i učinkovita tržišna gospodarstva ne mogu zamisliti bez suvremeno organiziranog i funkcionalnog sustava sudova. Štoviše, i u pravnim raspravama se sve više može čuti da objektivna potreba za specijalizacijom sudova nije nikakav hir niti pragmatičnost, već nužan rezultat zahtjeva za učinkovitom, u konkretnom slučaju, stečajnopravnom sudskom zaštitom. Hrvatski je zakonodavac, sukladno odredbama Zakona o sudovima²⁰ i Zakona o parničnom postupku²¹ provedbu stečajnog postupka stavio pod stvarnu nadležnost trgovačkih sudova. Iznimka je postupak vođen po pravilima ZSP-a, tako da je za odluke u prvom stupnju isključivo stvarno i mjesno nadležan općinski sud na čijem području potrošač ima prebivalište, dok je za odluku u drugom stupnju (postupak po žalbi) nadležan županijski sud u vijeću koje čini tri suca (čl. 21. ZSP-a).

4.2. Država kao provoditelj načela in favorem lavoris

Učestale izmjene stečajnih propisa pratile su u promjene propisa vezane za promjene položaja radnika u stečajnom postupku, koje su nerijetko bile vezane i uz pokušaj osiguravanja socijalnog mira, posebice nakon što je velikom broju radnika prestao radni odnos otvaranjem stečajnog postupka nad njihovim dotadašnjim poslodavcem. U odnosu na radnike, stečaj poslodavca je pretpostavka za raskid ugovora o radu (čl. 191. SZ-a).²² Stoga Republika Hrvatska, u okviru aktivnosti države na području socijalne zaštite, provodi posebnu zaštitu dijela vjerovničkih potraživanja radnika i osigurava isplatu tog dijela na teret državnog proračuna, a preostali dio potraživanja radnik ostvaruje u stečajnom postupku na teret stečajne mase.²³

5. Umjesto zaključka

U radu je analizirano više tema koje smo povezali u jednu cjelinu.

U situacijama plana restrukturiranja i/ili stečajnog plana država mora poštivati pravila o državnim potporama što znači da niti jedan vjerovnik odlukom države ne može imati privilegirani položaj u odnosu na drugog vjerovnika istog pravnog položaja. Pritom treba imati na umu i činjenicu da se preko prakse europskih sudova afirmira princip precedenata i time judikature kao formalnog izvora prava, dakle da već postoje iskustva i praksa na tom području koje treba poznavati.²⁴ Ne treba zaboraviti interes države da velike lokalne subjekte koji predstavljaju strateški interes te nerijetko izvor zaposlenosti i prihoda „štiti“ od stečaja. Naime, tu država pokušava ispuniti svoju „očekivanu“ socijalnu i ekonomsko - političku funkciju spašavanjem infrastrukturnih gubitaša od stečaja zadržavajući pritom one subjekte koji, barem po njenom mišljenju, predstavljaju oslonac politike (razvoja).

Nadalje, šire implikacije stečaja na socijalni položaj stanovništva zahtijevaju da se i ovaj čimbenik uzme u obzir pri stvaranju pravila pod kojima se stečajni postupak provodi. To je posebno izraženo u kontekstu „prava na dom“ u ZSP-u. Također, socijalna komponenta je posebno izražena i u položaju radnika u stečajnom postupku. Tu treba prihvatiti činjenicu kako veći dio hrvatskoga insolvencijskog prava, kao i insolvencijska prava drugih, posebno posttranzicijskih država, nisu niti bi trebala biti sedes materiae gdje se rješava složena struktura radničkih prava. Dakle, dugoročna rješenja ne nudi, po naravi stvari niti SZ, a izravni cilj predstečajnog postupka nije spašavanje radnih mjesta, već se ovaj postupak prvenstveno provodi radi uređivanja pravnoga položaja dužnika i njegovog odnosa prema vjerovnicima i održavanja njegove djelatnosti (čl. 2. SZ-a).

izv. prof. dr. sc. Dejan Bodul, Pravni fakultet Sveučilišta u Rijeci, Katedra za građansko procesno pravo