Ostavinski postupak kad nema imovine ili kad ima samo pokretne imovine

U praksi se najčešće događa da se ostavina sastoji od nekretnina i pokretnina koje se raspoređuju između nasljednika u odgovarajućim nasljedničkim dijelovima. No postavlja se pitanje što u situaciji kad ostavitelj iza sebe nije ostavio ostavinu koja se može rasporediti između nasljednika ili je ostavio samo pokretnine.

Ovakvu situaciju uređuje čl. 215. ZN-a koji propisuje:

„(1) Ako prema podacima kojima sud raspolaže umrli nije ostavio ostavinu, ostavinski će sud rješenjem odlučiti da se ne provodi ostavinska rasprava.

(2) Isto će tako sud postupiti i u slučaju ako je ostavitelj ostavio samo pokretnine i s njima izjednačena prava, a nijedna od osoba pozvanih na nasljedstvo ne zahtijeva da se provede ostavinski postupak.

(3) Kad sud odluči ne provoditi ostavinski postupak, obavijestit će o tome tijelo nadležno za poslove skrbništva ako među nasljednicima ima osoba koje nisu sposobne da se same brinu o svojim pravima i interesima, a nemaju roditelje ili druge zakonske zastupnike.

(4) Ako je sud odlučio da se ne provodi ostavinski postupak zbog toga što se ostavina sastoji samo od pokretne imovine, ukinut će mjere osiguranja ostavine kako bi osobe pozvane na nasljedstvo mogle slobodno ostvarivati prava koja im pripadaju kao nasljednicima.

(5) Kad u ostavinu ulaze i stvarna prava na nekretninama, postupit će se kao kad su iza ostavitelja ostale nekretnine, a kad postoje ostala prava - kao da su ostale pokretnine.“

Prema tome, može se zaključiti da zakonodavac razlikuje tri situacije: kad umrli nije ostavio ostavinu, zatim, kad su iza ostavitelja ostale samo pokretnine i s njima izjednačena prava te situaciju kad su iza ostavitelja ostale nekretnine ili stvarna prava na nekretninama.

Kad je riječ o prvoj situaciji – kad umrli nije ostavio ostavinu, ostavinski sud će rješenjem odlučiti da se ne provodi ostavinska rasprava. Dakle, u potonjem slučaju sud će takvu odluku donijeti neovisno o postupanju i zahtjevima nasljednika tj. bez obzira zahtijevaju li oni provođenje ostavinske rasprave ili ne.

U sudskoj praksi i pravnoj teoriji se često odluka da se neće provoditi ostavinska rasprava poistovjećuje s odlukom o obustavi ostavinskog postupka. Stoga sudovi / javni bilježnici u opisanom slučaju (kad nema ostavine) katkada donose odluku kojom se u izreci navodi da se neće provoditi ostavinska rasprava, a katkada odluku o obustavi ostavinskog postupka zbog nepostojanja imovine.

S obzirom na to da je razlika između navedene dvije odluke isključivo u nazivu, a sadržaj, pretpostavke i učinci odnosnih odluka se ne razlikuju, autor smatra da nema mjesta problematiziranju predmetne različitosti u postupanju pojedinih ostavinskih sudova / javnih bilježnika jer je riječ isključivo o terminološkoj, a ne suštinskoj razlici.

Iako između rješenja kojim se utvrđuje da se neće provoditi ostavinska rasprava i rješenja o obustavi ostavinskog postupka, koja se donose zbog nepostojanja imovine iza umrlog, nema suštinske razlike, sudovi upozoravaju da se navedena rješenja ne mogu poistovjetiti s rješenjem o nasljeđivanju.

Shodno tome, stav prvostupanjskog izražen u obrazloženju pobijane odluke, nije primjenjiv u konkretnom slučaju, već samo u situaciji da je postojalo pravomoćno rješenje o nasljeđivanju, no kako se protivno tumačenju prvostupanjskog suda, pravomoćno rješenje o nasljeđivanju u smislu čl. 226. ZN-a, ni u kom slučaju se ne može izjednačiti s rješenjem o obustavi postupka zbog nedostatka ostavinske imovine - čl. 215. ZN-a. (Županijski sud u Rijeci u Gž 1272/2022-2 od 5. siječnja 2023.)

Odredba čl. 215. ZN propisuje da ako prema podacima kojima sud/javni bilježnik raspolaže umrli nije ostavio ostavinu, ostavinski će sud/javni bilježnik rješenjem odlučiti da se ne provodi ostavinska rasprava, iz čega jasno proizlazi da rješenje javnog bilježnika od 11. listopada 2021. ne predstavlja rješenje o nasljeđivanju zbog kojeg bi tužitelji bili prekludirani u podnošenju tužbe kojom traže utvrđenje ništetnosti Ugovora o doživotnom uzdržavanju zaključenog iza njihovog pok. prednika i tuženika. Sadržaj rješenja o nasljeđivanju propisuje čl. 226. ZN dok rješenje priloženo u spisu u kojem je navedeno da se ostavina neće raspravljati zbog nedostatka ostavinske imovine ne sadrži ništa što kao njegov sadržaj određuje navedena odredba 226. ZN-a, iz čega je jasno da tužitelji suprotno zauzetom stavu u pobijanoj presudi imaju pravo tražiti i dokazivati ništetnost (podredno pobojnost) Ugovora o doživotnom uzdržavanju zaključenog između pok. Š. J. i tuženika. (Županijski sud u Varaždinu u Gž 1410/2022-2 od 9. veljače 2023.)

Također, potrebno je upozoriti da situaciju iz čl. 215. st. 1. ZN-a, kad nema imovine iza umrle osobe, ne treba miješati sa situacijom kad iza ostavitelja nema nasljednika, a na to upozorava i Županijski sud u Puli u odluci Gž 1142/2022-2 od 4. siječnja 2023.: „Naime, donoseći pobijano rješenje, sud prvog stupnja je postupio protivno odredbi čl. 215. ZN-a, budući da se ostavinska rasprava ne provodi samo ako umrli nije ostavio ostavinu ili ako je ostavitelj ostavio samo pokretne i s njima izjednačena prava, a nijedno od osoba pozvanih na nasljedstvo ne zahtijeva da se provede ostavinski postupak, dok "nezainteresiranost" vjerovnika, kao što to žalitelj u svojoj žalbi navodi nije zakonski razlog za obustavu ostavinskog postupka, obzirom da je sud prvog stupnja bio dužan po službenoj dužnosti provesti ostavinsku raspravu. Pritom, ukoliko ne postoje podaci o zakonskim nasljednicima ostaviteljice, a nitko od potencijalnih nasljednika (i oporučnih) nije iskazao interes da se postupak okonča, sud prvog stupnja ima postupiti sukladno odredbi čl. 218. ZN-a (pozivanje oglasom), a potom, u tijeku postupka sudu prvog stupnja, u konačnici, preostaje i mogućnost postupiti po čl. 20. ZN-a (po pravilima o ošasnoj ostavini).“

Kad je riječ o drugoj situaciji – kad je ostavitelj ostavio samo pokretnine ili s njima izjednačena prava, zakonodavac postavlja dodatni uvjet o kojem ovisi hoće li se provoditi ostavinska rasprava – „a nijedna od osoba pozvanih na nasljedstvo ne zahtijeva da se provede ostavinski postupak.“ Dakle, odluka ostavinskog suda o provođenju ili neprovođenju ostavinske rasprave ovisi ne samo o predmetu ostavine, već i o postojanju zahtjeva osoba pozvanih na nasljedstvo.

U vezi s predmetnim pretpostavkama, čl. 2. st. 4. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima³ definira pokretnine kao stvari koje se mogu premjestiti s jednoga mjesta na drugo, a da im se ne povrijedi bit (supstanca), s tim da se stvari koje su po svojoj naravi pokretne smatraju u pravnom smislu nepokretnima ako su pripadak nepokretne stvari ili ih zakon izjednačuje s nekretninama. S tim u vezi, Županijski sud u Osijeku u odluci Gž 2226/2021-2 od 22. studenog 2021. i Županijski sud u Karlovcu u odluci Gž 314/2022-2 od 21. travnja 2022. ističu da se pod sintagmom „s pokretninama izjednačena prava“ misli primjerice na tražbine po računu i sl. te se u tom slučaju postupa kao i kad su iza ostavitelja ostale pokretnine.

Kad je riječ o drugom uvjetu – postojanje zahtjeva za provođenjem ostavinske rasprave, zakonodavac navedeni uvjet povezuje isključivo s „osobama pozvanim na nasljedstvo“. Iz navedenog se može zaključiti da se pod navedenu formulaciju ne mogu supsumirati vjerovnici ostavitelja pa stoga oni svoja prava prema nasljednicima mogu ostvarivati u posebnom parničnom postupku, a o pasivnoj legitimaciji nasljednika, s obzirom na nepostojanje rješenja o nasljeđivanju, može se odlučivati u parničnom postupku kao o prethodnom pitanju. S tim u vezi, potrebno je uputiti na zaključak Vrhovnog suda Republike Hrvatske (dalje: VSRH) broj: Su-IV-245/2019-3 od 27. studenog 2019. po kojem za pozivanje nasljednika da preuzmu parnični postupak ne mora postojati pravomoćno rješenje o nasljeđivanju iza prednika nasljednika.

U praksi će se najčešće događati da nasljednici zahtijevaju provođenje ostavinske rasprave kad su iza ostavitelja ostale samo pokretnine ili s njima izjednačena prava jer će se ishođenjem rješenja o nasljeđivanju moći lakše legitimirati kao ostaviteljevi nasljednici, odnosno moći će lakše ostvariti svoja prava koja im pripadaju po osnovi nasljeđivanja (npr. pred institucijama kao banke i sl.).

Kad je riječ o trećoj situaciji – kad su iza ostavitelja ostale nekretnine i stvarna prava na nekretninama, potrebno je najprije definirati pojam nekretnine. Čl. 2. st. 3. ZVDSP-a propisuje da su nekretnine čestice zemljine površine, zajedno sa svime što je sa zemljištem trajno spojeno na površini ili ispod nje, ako zakonom nije drukčije određeno. S obzirom na to da čl. 215. ZN-a koristi formulaciju „stvarna prava na nekretninama“ može se zaključiti da u situaciji kad su iza ostavitelja ostala obvezna prava na nekretninama (npr. pravo zakupa, najma i sl.) ne postoji obveza provođenja ostavinske rasprave, osim ako koja od osoba pozvanih na nasljedstvo to ne zahtijeva.

Na kraju, prilikom odlučivanja o nepostojanju ostavine potrebno je razmotriti učinke ugovora o doživotnom ili dosmrtnom uzdržavanju na postojanje ostavine iza ostavitelja tj. smatra li se da je iza ostavitelja ostala ostavina ako je ona obuhvaćena ugovorom o doživotnom ili dosmrtnom uzdržavanju. S tim u vezi, sudska praksa je postigla ujednačeno shvaćanje po kojem se u takvoj situaciji smatra da nema ostavine te stoga nisu ispunjeni uvjeti za provođenje ostavinske rasprave, a što je vidljivo iz primjera u nastavku.

…pravilno je prvostupanjski sud primijenio materijalno pravo kad je odbio prigovor žaliteljice i potvrdio navedeno rješenje javnog bilježnika, jer žaliteljica pravo na predaju navedenih pokretnina može ostvariti temeljem navedenog Ugovora o doživotnom uzdržavanju, s obzirom da je pok. s njima raspolagao već za života, pa nisu mogle biti predmet ostavinske imovine. (Županijski sud u Varaždinu u Gž 760/2021-2 od 14. lipnja 2021.)

Prigovor protiv rješenja o nasljeđivanju je stoga trebalo odbiti kao neosnovan iz ovih razloga, a ne zato što novčanog iznosa od 19.000,00 kuna više nema jer ga je druga nasljednica potrošila, s tim što je prvostupanjski sud pravilno ocijenio kako u rješenju o nasljeđivanju nije ni trebalo spominjati Ugovor o doživotnom uzdržavanju od 5. svibnja 2009. jer stvari kojima je ostaviteljica na taj način raspolagala ne spadaju u ostavinu. (Županijski sud u Puli u Gž 168/2021-3 od 20. siječnja 2022.)

Pravilan je stoga zaključak prvostupanjskog suda, a obzirom da nitko pa niti žalitelj tijekom postupka ne tvrdi da bi predmetni ugovor o uzdržavanju za života ostaviteljice bio raskinut, poništen ili da je na neki drugi način prestao postojati da su ispunjene pretpostavke iz čl. 215. st. 1. Zakona o nasljeđivanju („Narodne novine“, br: 48/03 i 163/03, 35/05, 127/13, 33/15 i 14/19 - dalje: ZN) pa je pravilno utvrdio pobijanim rješenjem da se neće provoditi ostavinski postupak iza pokojne, jer dakle, u času smrti ona nema nikakove druge imovine obzirom da je cjelokupnu svoju imovinu ugovorom o uzdržavanju ustupila svom nećaku S. P. (Županijski sud u Bjelovaru u Gž 393/2023-2 od 1. lipnja 2023.)

I po ocjeni ovog suda, pravilno je javni bilježnik, temeljem dostupnih podataka, pozivom na članak 215. ZN rješenjem odlučio da se neće provoditi ostavinska rasprava iza pok. F. M. jer je cjelokupna njegova imovina predmet Ugovora o doživotnom uzdržavanju, a žalitelj tijekom cijelog postupka niti ne navodi da bi postojala imovina koja bi mogla biti predmet ostavinskog postupka. (Županijski sud u Dubrovniku u Gž 521/2022-2 od 26. lipnja 2024.)

Kako iz spisa prvostupanjskog suda proizlazi da ostaviteljica nije imala druge imovine, osim imovine koja je obuhvaćena Ugovorom o dosmrtnom uzdržavanju, a koju je za života prenijela u vlasništvo davateljice uzdržavanja L. T., to je pravilno postupio prvostupanjski sud kada je pozivom na odredbu članka 215. stavka 1. Zakona o nasljeđivanju ("Narodne novine" broj 48/03, 163/03, 35/05, 127/13, 33/15 dalje: ZN) odučio da se ostavinski postupak neće provoditi. (Županijski sud u Slavonskom Brodu u Gž 235/2025-2 od 21. ožujka 2025.)

Nesporno je u postupku utvrđeno da je ostavitelj pok. P. Z. kao primatelj uzdržavanja, sklopio Ugovor o doživotnom uzdržavanju s K. L. kao davateljem uzdržavanja 20. studenog 2015., koji ugovor je ovjeren po javnom bilježniku N. V. istog dana pod brojem OV-7./15. Predmetom istog ugovora, bile su sve pokretnine kao i nekretnine P. Z., pa upravo i nekretnine koje navodi žaliteljica. Stoga je pravilno utvrđeno, da u času smrti ostavitelja nije bilo imovine koja bi bila predmetom ostavinskog postupka. (Županijski sud u Osijeku u Gž 440/2024-3 od 27. svibnja 2025.)

Borna Mišić, mag.iur.