Prekid zastare podnošenjem tužbe i drugom vjerovnikovom radnjom

Tužba kao akt koji dovodi do prekida zastare definira se kao podnesak kojim se pokreće parnični postupak⁴, a sadržaj navedenog pravnog akta uređen je člankom 186. Zakona o parničnom postupku. No postavlja se pitanje što se sve smatra drugom vjerovnikovom radnjom poduzetom protiv dužnika u smislu članka 241. ZOO-a.

Pod navedenu zakonsku sintagmu može se podvesti primjerice prijedlog za osiguranje vjerovnikove tražbine (npr. prijedlog za određivanje privremene mjere, prethodne mjere i sl.). Županijski sud u Varaždinu u odluci Gž 1945/2017-2 od 19. rujna 2018. navodi da značenje takve radnje kojom se prekida zastara ima i podnošenje prijedloga za ovrhu, a u odluci Gž 4120/2013-2 od 22. siječnja 2014. ističe da do prekida zastare dolazi i podnošenjem imovinskopravnog zahtjeva u kaznenom postupku.

Kad je riječ o stečajnom odnosno predstečajnom postupku, do prekida zastare dolazi prijavom tražbine. Tako primjerice, Visoki trgovački sud⁵ u odluci Pž 2145/2024-2 od 29. listopada 2024. navodi kako su neosnovani žalbeni navodi da do prekida zastare dolazi podnošenjem prijedloga za otvaranje stečajnog postupka, već prekid zastare nastupa tek podnošenjem prijave tražbine u stečajnom postupku, a u odluci Pž 6035/2021-2 od 18. svibnja 2022. u odnosu na prekid zastare u predstečajnom postupku ističe sljedeće: „Prijava tražbine u postupku predstečajne nagodbe je vjerovnikova radnja poduzeta protiv dužnika pred nadležnim tijelom – Financijskom Agencijom, koje je u smislu odredbe čl. 26. ZFPPN-a tijelo nadležno za provedbu postupka predstečajne nagodbe. S obzirom na to da je navedena radnja poduzeta radi utvrđenja tražbine pred nadležnim tijekom i njenog ostvarenja, pogrešno prvostupanjski sud zaključuje da prijavom tražbine u postupku predstečajne nagodbe u odnosu na tražbinu za koju (u trenutku podnošenja prijave) još nije bio protekao zastarni rok nije došlo do prekida zastare. Osim toga, za vrijeme trajanja postupka predstečajne nagodbe vjerovniku nije bilo dopušteno pokretanje ovršnog postupka niti postupaka osiguranja radi namirenja ili osiguranja tražbine nastale do otvaranja postupka predstečajne nagodbe, odnosno takav postupak je mogao pokrenuti u odnosu na osporenu mu tražbinu tek nakon sklopljene predstečajne nagodbe (čl. 70. st. 2. i st. 3. ZFPPN-a).“

Pred Vrhovnim sudom⁶ se postavilo pitanje je li vođenjem parnice na temelju tužbe s naslova izgubljene zarade za jedno razdoblje došlo do prekida zastare u odnosu na potraživanje s istog naslova za drugo razdoblje.⁷ Odgovor na ovo pitanje VSRH je dao u odluci Rev 854/2024-2 od 16. siječnja 2025.: „(...) Vrhovni sud Republike Hrvatske je na sjednici građanskog odjela pod br. Su-IV16/2021-17 od 20. rujna 2021. zauzeo pravno shvaćanje: „Naknadu štete koja će sukcesivno nastajati u budućnosti (izgubljena zarada, uzdržavanje ili u drugim slučajevima naknade buduće imovinske štete) oštećenik može ostvarivati ne samo u vidu rente, već i sukcesivnim (povremenim) utuživanjem za proteklo razdoblje, ali se u tom slučaju prekid zastare iz čl. 245. st. 3. ZOO (NN br. 35/05, itd.) odnosi samo na tražbinu iz tužbenog zahtjeva, stoga rokovi zastare za prvo utuženo potraživanje počinju teći prema čl. 230. i 231. ZOO/05, dok za slijedeće (novo) utužene tražbine zastara teče od dospijeća svakog pojedinog iznosa naknade štete i do prekida zastare dolazi tek podnošenjem nove tužbe ili preinakom postojeće.“ Na tužitelju je bio izbor na koji će način utužiti tražbinu naknade štete s osnove izgubljene zarade. Stoga ako je oštećenik podnio tužbu isključivo za dospjele iznose takve tražbine, tada je prekinuo tijek zastare samo za novčani iznos iz tužbenog zahtjeva i samo se na tu tražbinu odnosi zakonska odredba o prekidu zastare iz čl. 392. st. 3. ZOO (tako i Revx-968/2013-3 od 21. rujna 2021.).“

Nadalje, još jedno od pitanja koje se u sudskoj praksi pokazalo spornim jest prekid zastare u odnosu na preinačeni tj. povećani dio tužbenog zahtjeva. Dominantno stajalište sudske prakse je godinama bilo da do prekida zastare u odnosu na preinačeni dio tužbenog zahtjeva ne dolazi podnošenjem tužbe, već tek trenutkom preinake / povećanja tužbenog zahtjeva (npr. VSRH u Revr-1797/2010-2 od 19. ožujka 2013., Rev x-887/2015-2 od 20. siječnja 2016., Revr 1460/2013-2 od 24. siječnja 2017., Revr-1068/2016-2 od 9. travnja 2019., Rev x 985/2017-2 od 5. ožujka 2019., Rev 225/2022-2 od 3. studenog 2022., Rev 50/2022-2 od 24. siječnja 2023., Rev 406/2023-2 od 23. svibnja 2023., Rev 516/2023-2 od 29. kolovoza 2023., Rev 707/2023-2 od 8. studenog 2023., Rev 689/2023-2 od 22. studenog 2023. itd.). Takvu praksu slijedila je i većina županijskih sudova:

U slučaju preinake tužbe povećanjem tužbenog zahtjeva u odnosu na povećani dio zahtjeva pitanje zastare ocjenjuje se samostalno, tako da je za dio tražbine za koji se povećava zahtjev bitan dan preinake tužbe. Pitanje zastare preinačenog dijela tužbe ocjenjuje se samostalno te je za ocjenu nastupanja zastare odlučan dan kada je tužba preinačena, a ne kada je podnesena (npr. Revx-848/14, Revx-249/2009, Rev-21/2010). (Županijski sud u Velikoj Gorici u Gž 965/2021-2 od 5. travnja 2022.)

U slučaju preinake tužbe povećanjem tužbenog zahtjeva u odnosu na povećani dio tužbenog zahtjeva pitanje zastare ocjenjuje se samostalno tako da je za dio tražbine na koji se odnosi preinačenje tužbe za ocjenu pitanja zastare bitan dan preinake tužbe, a koji stav je izrazio Vrhovni sud RH u svojoj odluci od 24. siječnja 2017. broj Revr-1460/2013. Također i u svojoj odluci od 24. veljače 2015. broj Rev-x 848/2014 Vrhovni sud Republike Hrvatske izrazio je pravni stav da se pitanje zastare preinačenog dijela tužbenog zahtjeva ocjenjuje samostalno što prihvaća i ovaj sud. (Županijski sud u Karlovcu u Gž-80/2023-2 od 8. veljače 2023.)

I u navedenom dijelu prvostupanjski sud je pogrešno primijenio materijalno pravo kada je odbio prigovor zastare istaknut od strane tuženika. Ovo stoga jer preinaka tužbe jest promjena istovjetnosti zahtjeva, povećanje postojećeg ili isticanja drugog uz postojeći sve sukladno odredbi članka 191. stavak 1. ZPP-a, pa stoga bez obzira na promjenu orijentacijskih kriterija a koji ne predstavljaju puku matematičku formulu za utvrđivanje visine štete, pa povećavanjem zahtjeva za isplatu imovinske i neimovinske štete u odnosu na prvotno postavljeni zahtjev predstavlja preinaku tužbe gdje se u odnosu na povećani dio tužbenog zahtjeva pitanje zastare ocjenjuje samostalno te je za isto bitan dan preinake tužbe. (Županijski sud u Vukovaru u Gž 680/2022 od 16. siječnja 2024.)

No kod pojedinih županijskih sudova uočen je otpor takvom pravnom shvaćanju te su zauzeli stav da do prekida zastare u odnosu na preinačeni / povećani dio tužbenog zahtjeva ne dolazi danom preinake tužbe, već podnošenjem tužbe. Primjerice, Županijski sud u Osijeku u odluci Gž 1345/2022-3 od 9. studenog 2023. naglašava kako je potrebno razlikovati promjenu istovjetnosti zahtjeva od povećanja postojećeg zahtjeva. Preinaka tužbe povećanjem zahtjeva nije odlučna za nastupanje zastare, već je odlučno radi li se o istoj tražbini odnosno bitan je identitet tužbenog zahtjeva. Kad je riječ o generičkoj tražbini, tu tražbinu određuje ista činjenična osnova zahtjeva, a kod naknade štete to znači da je u pitanju isti štetni događaj i ista vrste štete. Stoga, ako je tužitelj povisio iznos zahtjeva za isplatu naknade iste vrste štete iz istog štetnog događaja kao u tužbi time nije promijenjena istovjetnost tužbenog zahtjeva, već je riječ o istom zahtjevu kao u tužbi.

Identično pravno shvaćanje zauzeo je i Županijski sud u Zagrebu u više svojih odluka (npr. Gž 4429/2022-2 od 14. studenog 2023., Gž 4297/2022-2 od 24. siječnja 2023. itd.) u kojima također navodi da je za prekid zastare bitan identitet tražbine. Ako je riječ o istom štetnom događaju i istom vidu štete, nema promjene istovjetnosti tužbenog zahtjeva. Dodatno ističe da kada bi se dosljedno primijenio stav da povećani iznos ovakve vrste zahtjeva predstavlja novi zahtjev po kojem je parnica pokrenuta danom preinake, tužitelj bi taj zahtjev mogao utužiti i u posebnoj parnici i tako u odnosu na svako daljnje eventualno povećanje iznosa, a nema spora da bi to bilo protivno zabrani dvostruke litispendencije. I sama odredba čl. 191. st. 1. ZPP-a koja definira preinaku tužbe razlikuje promjenu istovjetnosti zahtjeva i povećanje postojećeg zahtjeva. Stoga je po mišljenju suda značenje ove odredbe samo procesne naravi i njena je svrha da se i povišenje postojećeg zahtjeva u procesnom smislu tretira kao preinačenje tužbe (koja predstavlja procesnu radnju) kako bi ta dispozicija bila uvjetovana tamo navedenim ograničenjima.

Opisanu pravnu dilemu VSRH je razriješio na drugoj sjednici Građanskog odjela 27. svibnja 2024. na kojoj je donio sljedeće pravno shvaćanje: „U slučaju kad je preinaka tužbe povećanjem postojećeg tužbenog zahtjeva iz iste činjenične osnove (neprava preinaka) moguća i dopuštena (članak 190. i 191. ZPP), zastara se prekida već podnošenjem tužbe u tom postupku, odnosno do prekida zastare ne dolazi tek u trenutku preinačenja tužbe povećanjem postojećeg tužbenog zahtjeva.“ Nakon toga uslijedilo je više odluka VSRH-a u kojima se potvrđuje potonje pravno shvaćanje (npr. Rev 184/2024-2 od 5. lipnja 2024., Rev 429/2024-2 od 12. lipnja 2024., Rev 655/2024-2 od 18. lipnja 2024., Rev 68/2023-2 od 16. srpnja 2024, Rev 170/2024-2 od 3. rujna 2024., Rev 995/2024-2 od 9. listopada 2024., Rev 1093/2023-2 od 30. listopada 2024. itd.).

Nadalje, članak 242. ZOO-a propisuje kako se smatra da nije nastupio prekid zastare ako vjerovnik odustane od tužbe ili radnje koju je poduzeo (stavak 1.) odnosno ako vjerovnikova tužba ili zahtjev bude odbačen ili odbijen ili ako određena mjera osiguranja bude stavljena izvan snage (stavak 2.). S tim u vezi, pred VSRH-om se postavilo pitanje može li se obustava ovrhe zbog nemogućnosti naplate tražbine ovrhovoditelja, odnosno zbog nepredlaganja nastavka ovrhe pljenidbom plaće ili na nekom drugom prikladnom predmetu ovrhe smatrati njegovom pasivnošću odnosno odustankom vjerovnika od radnje koju je poduzeo ako ovršenik više nije zaposlen, ako je ovrha na pokretninama ostala neuspješna, te ako nije mogao osnovano predložiti nastavak ovrhe na nekom drugom prikladnom predmetu ovrhe.⁸

Odgovor na navedeno pitanje VSRH je dao u odluci Rev 574/2021-2 od 31. kolovoza 2022.: "Prema pravnom shvaćanju ovoga suda, a uzevši u obzir okolnosti ovog konkretnog slučaja, činjenica da tuženik kao ovrhovoditelj nije predložio nastavak ovršnog postupka uz to što nije podnio žalbu na predmetno rješenje o obustavi ovrhe ukazuje na njegovu pasivnost i odustanak od radnji kojim je započeo ovršni postupak. Naime, nakon što je ovdje tužitelj kao ovršenik promijenio poslodavca, sud je pozvao tuženika kao ovrhovoditelja da u roku 30 dana stavi odgovarajući prijedlog za nastavak navedenog ovršnog postupka. Iz navedenog jasno proizlazi da tuženik nije bio dužan nastaviti ovršni postupak na plaći ovršenika, već je, s obzirom na to da predmetno rješenje o ovrsi nije doneseno isključivo na plaći ovršenika, mogao predložiti nastavak ovrhe i na pokretninama ovršenika. Međutim, tuženik se u potpunosti oglušio na navedeni poziv suda te uz sve navedeno nije niti žalbom pobijao predmetno rješenje o obustavi ovrhe, pa je time pokazao pasivnost, odnosno na konkludentan način odustanak od podnesenog prijedloga za ovrhu te se samim time smatra da prekid zastare izvršen podnošenjem prijedloga za ovrhu 4. svibnja 2009. nije ni nastupio."

Članak 243. ZOO-a propisuje da u situaciji kad je tužba protiv dužnika odbačena zbog nenadležnosti suda ili kojega drugog uzroka koji se ne tiče biti stvari, pa vjerovnik ponovno podnese tužbu u roku od tri mjeseca od dana pravomoćnosti odluke o odbacivanju tužbe, smatra se da je zastara prekinuta prvom tužbom, a isto vrijedi i za pozivanje u zaštitu, i za isticanje prijeboja tražbine u sporu te u slučaju kad je sud ili drugo tijelo uputilo dužnika da svoju prijavljenu tražbinu ostvaruje u parničnom postupku. S tim u vezi, pred VSRH-om se postavilo pitanje je li podnošenjem prijedloga za ovrhu javnom bilježniku kad je ovršnik inozemna fizička osoba, državljanin EU-a, koji nema prebivalište u Republici Hrvatskoj, došlo do prekida zastare i primjenjuje li se članak 243. ZOO-a u situaciji kad je prijedlog za ovrhu javnom bilježniku odbačen zbog nenadležnosti javnog bilježnika za postupanje.⁹ Odgovor na potonje pitanje VSRH je dao u odluci Rev 1314/2022-2 od 29. kolovoza 2023.: "Suprotno pravnom shvaćanju tužene da se tumačenje odredbe iz čl. 243. st. 1. ZOO ne može analogno proširiti i na podnošenje prijedloga za ovrhu nenadležnom javnom bilježniku, ovaj sud smatra da se navedena odredba koja propisuje ako je tužba protiv dužnika odbačena zbog nenadležnosti suda ili kojeg drugog uzroka koji se ne tiče biti stvari, pa vjerovnik ponovno podnese tužbu u roku od tri mjeseca od dana pravomoćnosti odluke o odbacivanju tužbe, smatra se da je zastara prekinuta prvom tužbom, analogno odnosi i na situaciju kada je prijedlog za ovrhu odbačen zbog nenadležnosti javnog bilježnika. Stoga pravilno nižestupanjski sudovi navode da sukladno odredbi čl. 243. st. 1. ZOO u predmetnoj stvari nije nastupila zastara obzirom da je podnošenjem prijedloga za ovrhu javnom bilježniku unutar općeg zastarnog roka od 5 godina prekinuta zastara, a predmetnu tužbu tužitelj je podnio u roku od 3 mjeseca od pravomoćnosti rješenja o odbacivanju prijedloga za ovrhu propisanog odredbom čl. 243. st. 1. ZOO."

Borna Mišić, mag. iur.