Zastara tražbine naknade štete prouzročene kaznenim djelom s motrišta sudske prakse

Članak 231. ZOO-a uređuje pitanje zastare tražbine naknade štete koja je prouzročena kaznenim djelom i propisuje sljedeće:

"(1) Kad je šteta prouzročena kaznenim djelom, a za kazneni progon je predviđen dulji rok zastare, zahtjev za naknadu štete prema odgovornoj osobi zastarijeva kad istekne vrijeme određeno za zastaru kaznenog progona.

(2) Prekid zastare kaznenog progona povlači za sobom i prekid zastare zahtjeva za naknadu štete.

(3) Isto vrijedi i za zastoj zastare."

U vezi s posebnim zastarnim rokom za štete prouzročene kaznenim djelom Europski sud za ljudska prava je u predmetu Baničević protiv Hrvatske (zahtjev br. 44252/10) iznio pravno stajalište da članak 377. ZOO/91 (sada članak 231. ZOO, op. a.), koji propisuje dulji zastarni rok za zahtjeve za naknadu štete koja je prouzročena kaznenim djelom, djeluje u korist žrtava zločina dopuštajući im da potražuju naknadu štete u duljem zakonskom roku. Pritom, prema ustanovljenoj praksi domaćih sudova taj je zakonski zastarni rok primjenjiv samo kad je pravomoćnom presudom u kaznenom postupku utvrđeno da je šteta uzrokovana kaznenim djelom. Sud nadalje smatra da, iako članak 377. ZOO/91 ostavlja dvojbe o načinu primjene zakonskog zastarnog roka na građanske tužbe za naknadu štete uzrokovane kaznenim djelom, sav mogući nedostatak jasnoće ispravljen je ustanovljenom praksom domaćih sudova. To je podnositeljima omogućilo da predvide u kakvim okolnostima mogu očekivati da će njihova građanska tužba biti odbačena zbog nastupa zastare.

Isto tako, Crnić² također naglašava kako članak 231. ZOO-a smjera dodatnoj zaštiti oštećenika jer mu omogućava primjenu duljeg roka zastare ako je rok zastare za kazneni progon za počinjeno kazneno djelo dulji od općeg roka zastare za tražbinu naknade štete.

Iduće pitanje koje se postavlja je koji je odnos između članaka 230. i 231. ZOO-a. Iz sintagme članka 231 ZOO-a "a za kazneni progon je predviđen dulji rok zastare" može se zaključiti da zakonodavac navedenu sintagmu koristi kao uvjet za primjenu članka 231. ZOO-a. Drugim riječima, zakonodavac kriterij duljine roka valorizira kao ključan kriterij prilikom ocjene koji će se zastarni rok primijeniti u konkretnom slučaju. U okolnostima postojanja tražbine naknade štete prouzročene kaznenim djelom, ako je dulji opći zastarni rok za naknadu štete tada će članak 230. ZOO-a imati prednost u primjeni, a u protivnom će se primijeniti članak 231. ZOO-a. To potvrđuje i sudska praksa u nastavku.

Dakle, u situaciji kada je šteta uzrokovana kaznenim djelom o nastupanju zastare može se odlučiti primjenom odredbe čl. 230. ZOO-a ili odredbe čl. 231. ZOO, ovisno o tome primjena kojeg propisa je za oštećenika povoljnija. (Županijski sud u Puli u Gž 242/2017-2 od 14. siječnja 2019.)

U situaciji kad je šteta prouzročena kaznenim djelom primijenit će se onaj zastarni rok (iz članka 230. ili članka 231.) koji je za oštećenika povoljniji. (Županijski sud u Karlovcu u Gž 9/2018-2 od 16. lipnja 2021.)

U ovom predmetu šteta je prouzročena kaznenim djelom pa valja utvrditi da li je šteta nastala prema odredbi čl. 230. ZOO ili prema odredbi čl. 231. ZOO te primijeniti onu odredbu prema kojoj zastara nije nastupila. (Županijski sud u Velikoj Gorici u Gž 332/2023-2 od 30. ožujka 2023.)

Nadalje, u sudskoj praksi se postavilo i pitanje odnosi li se članak 231. ZOO-a i na regresne zahtjeve. Visoki trgovački sud³ u više svojih odluka (npr. Pž 3758/2022-2 od 5. rujna 2023., Pž 2752/2022-2 od 21. rujna 2022., Pž 2148/2020-2 od 2. kolovoza 2021., Pž 7208/2019-3 od 27. listopada 2020., Pž 2904/2017-2 od 7. rujna 2018., Pž 4229/2016-2 od 7. ožujka 2018., Pž 401/2014-2 od 16. veljače 2017., Pž 1455/2014-2 od 7. veljače 2017., Pž 4269/2014-2 od 4. studenog 2016. itd.) naglašava da se dulji rok zastare zahtjeva za naknadu štete počinjene kaznenim djelom primjenjuje samo na počinitelje kaznenih djela i odgovorne osobe koje za njih odgovaraju (npr. poslodavce koji odgovaraju za svoje radnike), ali ne i na osiguravajuće društvo koje se nalazi u ulozi tuženika u parnici povodom regresnog zahtjeva.

Nadalje, iz formulacije članka 231. ZOO-a "Kad je šteta prouzročena kaznenim djelom…" može se zaključiti da zakonodavac kao uvjet za primjenu predmetnog članka predviđa činjenicu da je prethodno utvrđeno postojanje kaznenog djela. Drugim riječima, pretpostavka za primjenu odnosnog članka je postojanje osuđujuće kaznene presude kojom je utvrđeno postojanje kaznenog djela, a što potvrđuje i Vrhovni sud⁴ u svojim brojnim odlukama⁵:

…da u kaznenom postupku osoba koja je uzrokovala prometnu nesreću nije proglašena krivom to je pravilan zaključak izražen u pobijanoj presudi da podnošenjem imovinskopravnog zahtjeva u kaznenom postupku, u ovom slučaju, nije nastupio prekid zastarijevanja za naknadu štete. (VSRH u Rev-1395/01 od 24. ožujka 2004.)

Mogućnost primjene duljeg zastarnog roka iz ove zakonske odredbe postoji samo u slučaju kada je pravomoćnom osuđujućom presudom kaznenog suda utvrđeno postojanje kaznenog djela i odgovornosti počinitelja. (VSRH u Rev 509/07-2 od 1. kolovoza 2007.)

Naime u konkretnom slučaju ne dolazi do primjene zastarni rok iz čl. 377. st. 1. ZOO, jer se taj rok primjenjuje samo onda kada je pravomoćnom osuđujućom presudom kaznenog suda utvrđeno postojanje kaznenog djela i odgovornost počinitelja (štetnika). (VSRH u Rev 164/2008-2 od 22. siječnja 2009.)

Takav duži zastarni rok primjenjuje se kada je kazneni postupak dovršen osuđujućom presudom. (VSRH u Rev-x 154/08 od 4. ožujka 2009.)

Zastarni rok iz čl. 377. ZOO primjenjuje se samo onda ako je pravomoćnom osuđujućom presudom kaznenog suda utvrđeno postojanje kaznenog djela i odgovornost počinitelja (štetnika). Radi se o roku zastare koji se primjenjuje samo u slučajevima kada je šteta uzrokovana kaznenim djelom. (VSRH u Revr 959/2014-2 od 5. srpnja 2017.)

Međutim, prethodna odredba ZOO-a koja propisuje dulji rok zastare, primjenjuje se samo u slučaju kada je protiv počinitelja kaznenog djela vođen kazneni postupak i dovršen osuđujućom presudom. Postojanje kaznenog djela se utvrđuje pravomoćnom presudom kaznenog suda, a ovdje takve presude nema. Štoviše, kazneni postupak nije ni pokrenut. (VSRH u Rev 1928/2015-2 od 22. svibnja 2019.)

Ta odredba se primjenjuje u slučaju kad je kazneni postupak završen osuđujućom presudom i zastarijevanje ponovno počinje teći od pravomoćnosti osuđujuće kaznene odluke, što su sudovi pravilno zaključili. (VSRH u Rev 1472/2014-3 od 29. rujna 2020.)

Naime, prema dosljednom i ustaljenom pravnom shvaćanju koje je ovaj, revizijski sud izrazio u nizu recentnijih odluka (tako npr. Rev 2679/2011 od 22. travnja 2015., Rev 230/2012 od 6. srpnja 2016. i Rev 2038/2016-2 od 26. siječnja 2022.), u pogledu primjene čl. 377. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine, broj 53/91, 73/91, 3/94, 111/93, 107/95, 7/96, 91/96, 112/99, 88/01, 35/2005), a koji je sadržajno istovjetan odredbi čl. 231. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ br. 35/05, 41/08; dalje: ZOO) - u slučajevima činjenično podudarnima ovome, a u slučaju da se u pogledu konkretnog štetnog događaja vodio i (osuđujućom presudom) pravomoćno okončao kazneni postupak, do prekida zastarijevanja zahtjeva za naknadu štete dolazi pokretanjem i vođenjem kaznenog postupka protiv štetnika, pa prekinuto zastarijevanje počinje teći kada je postala pravomoćna kaznena presuda kojom je štetnik oglašen krivim. (VSRH u Rev 226/2022-2 od 4. listopada 2022.)

…zastara naknade štete počinjene kaznenim djelom počinje iznova teći tek od dana pravomoćnosti kaznene osuđujuće presude, kojom je štetnik oglašen krivim, a ukoliko u pokrenutom kaznenom postupku nije donesena pravomoćna osuđujuća presuda tada se za zastaru naknade štete ne primjenjuje odredba čl. 377. ZOO-a. (VSRH u Rev 195/2022-2 od 15. studenog 2022.)

Prema odredbi čl. 231. st. 2. ZOO/05 prekid zastarijevanja kaznenog progona povlači za sobom i prekid zastarijevanja zahtjeva za naknadu štete, odnosno zastarijevanje koje je bilo prekinuto pokretanjem i vođenjem kaznenog postupka počinje ponovno teći pravomoćnošću osuđujuće kaznene presude…(VSRH u Rev 365/2023-2 od 24. travnja 2024.)

No postavlja se pitanje što se događa u situaciji kad ne postoji osuđujuća kaznena presuda jer kazneni postupak iz određenih razloga nije proveden. Pravna teorija i sudska praksa su suglasne da je parnični sud iznimno ovlašten utvrditi je li šteta prouzročena kaznenim djelom kad su postojale procesne smetnje zbog kojih se protiv odgovorne osobe nije mogao provesti kazneni postupak (npr. odgovorna osoba je umrla ili je nesposobna za rasuđivanje), o čemu odlučuje kao o prethodnom pitanju.⁶ Međutim, parnični sud nije ovlašten raspraviti kao prethodno pitanje je li šteta prouzročena kaznenim djelom ako počinitelj kaznenog djela nije uopće poznat (tako VSRH u Rev 26/08 od 8. kolovoza 2008., Rev 835/07 od 23. rujna 2008., Rev 1182/10-2 od 14. srpnja 2011., Rev 1433/10-2 od 9. studenog 2011., Rev 2324/11-2 od 9. lipnja 2015. itd.).

Nadalje, u pogledu postojanja kaznenog djela kao uvjeta primjene članka 231. ZOO-a, parnični sud je vezan pravomoćnom presudom kaznenog suda kojom je optuženik / štetnik oglašen krivim, u skladu s člankom 12. Zakona o parničnom postupku⁷. Pritom parnični sud ne može i ne smije utvrđivati da je radnja ili skup radnji koje čine biće kaznenog djela za koje je štetnik pravomoćno osuđen izvršena drukčije nego što je to utvrđeno u izreci kaznene presude ili da je riječ o nekom drugom kaznenom djelu koje nije pravno opisano i označeno u izreci kaznene presude. Dakle, parnični je sud vezan izrekom pravomoćne kaznene presude. Ta se vezanost odnosi na činjenični opis, pravni opis i pravnu kvalifikaciju kaznenog djela za koje je optuženik proglašen krivim. Drugim riječima, parnični sud ne može utvrđivati da je kazneno djelo počinjeno na drukčiji način od onoga koji je opisan u činjeničnom opisu izreke kaznene presude niti da je riječ o nekom drugom kaznenom djelu koje nije pravno opisano i pravno označeno (kvalificirano) u izreci pravomoćne kaznene presude. Vezanost parničnog suda odnosi se na utvrđenje da je kazneno djelo počinjeno, da je štetnik kazneno odgovoran i da je odgovoran za djelovanje onako kako je to utvrđeno kaznenom presudom. Pritom nije odlučna zakonska oznaka kaznenog djela već je odlučno kako je kazneno djelo počinjeno što je sadržano u izreci pravomoćne presude kojom je štetnik proglašen krivim.⁸

Jedno od pitanja koje se problematiziralo u sudskoj praksi o kojem je čak i VSRH u različitim odlukama zauzeo različita shvaćanja je pitanje ⁹ ili se navedeni zakonski članak primjenjuje neovisno o postavljenom imovinskopravnom zahtjevu tj. samim vođenjem kaznenog postupka.

Ranija praksa VSRH-a je bila da vođenje kaznenog postupka samo po sebi ne dovodi do prekida zastare tražbine naknade štete, već je pretpostavka prekida zastare postavljanje imovinskopravnog zahtjeva. Pritom je VSRH navedeno shvaćanje pravdao činjenicom da kazneni postupak nije usmjeren na ostvarivanje ili osiguranje tražbine, osim ako je oštećenik u kaznenom postupku prijavio tražbinu tj. postavio imovinskopravni zahtjev.¹⁰

No analizom članka 231. ZOO-a razvidno je da zakonodavac kao uvjete za primjenu navedenog članka propisuje činjenicu da je šteta prouzročena kaznenim djelom i da je rok za zastaru kaznenog progona dulji nego opći zastarni rok za naknadu štete. Drugim riječima, zakonodavac kao uvjet primjene navedenog zakonskog članka nije propisao da oštećenik mora podnijeti imovinskopravni zahtjev, već je dovoljno da je utvrđeno postojanje kaznenog djela, neovisno o postavljenom imovinskopravnom zahtjevu. To je prepoznala i novija sudska praksa koja je jedinstvena oko shvaćanja da do prekida zastare tražbine naknade štete prouzročene kaznenim djelom dolazi samim vođenjem kaznenog postupka, neovisno o tome je li podnesen imovinskopravni zahtjev.¹¹

Naime, prema dosljednom i ustaljenom pravnom shvaćanju koje je ovaj, revizijski sud izrazio u nizu recentnijih odluka (tako npr. Rev 2679/2011 od 22. travnja 2015., Rev 230/2012 od 6. srpnja 2016. i Rev 2038/2016-2 od 26. siječnja 2022.), u pogledu primjene čl. 377. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine, broj 53/91, 73/91, 3/94, 111/93, 107/95, 7/96, 91/96, 112/99, 88/01, 35/2005), a koji je sadržajno istovjetan odredbi čl. 231. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ br. 35/05, 41/08; dalje: ZOO) - u slučajevima činjenično podudarnima ovome, a u slučaju da se u pogledu konkretnog štetnog događaja vodio i (osuđujućom presudom) pravomoćno okončao kazneni postupak, do prekida zastarijevanja zahtjeva za naknadu štete dolazi pokretanjem i vođenjem kaznenog postupka protiv štetnika, pa prekinuto zastarijevanje počinje teći kada je postala pravomoćna kaznena presuda kojom je štetnik oglašen krivim. Niti u tim odlukama (kao niti u ovopredmetnoj) nije bilo utvrđenja da bi u kaznenom postupku bio postavljen imovinskopravni zahtjev. (VSRH u Rev 226/2022-2 od 4. listopada 2022.)

Prilikom primjene zastarnog roka iz čl. 377. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine broj 53/91, 73/91, 11/93, 3/94, 7/96, 112/99 i 88/01 - dalje: ZOO), zastara naknade štete prouzročene kaznenim djelom počinje teći od pravomoćnosti kaznene presude kojom okrivljenik proglašen krivim (osuđujuća presuda), a ne od dana počinjenja kaznenog djela, neovisno o tome je li oštećenik u kaznenom postupku postavio imovinskopravni zahtjev, odnosno neovisno o tome je li od strane kaznenog suda upućen na pokretanje parnice u određenom roku i je li u tom roku podnio tužbu. (VSRH u Rev 195/2022-2 od 15. studenog 2022.)

U parničnom postupku za naknadu štete prouzročene kaznenim djelom, vođenje kaznenog postupka koji je završio osuđujućom presudom dovodi do prekida zastare tražbine naknade štete u smislu odredbe čl. 231. st. 2. ZOO-a (NN 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21), neovisno o tome je li u vođenom kaznenom postupku, koji je prethodio parničnom postupku za naknadu štete prouzročene kaznenim djelom, podnesen imovinskopravni zahtjev za naknadu štete. (VSRH u Rev 322/2023-2 od 25. travnja 2023.)

Međutim, u brojnim odlukama ovog revizijskog suda, i to kako onima koje su prethodile donošenju spomenute odluke, tako i u recentnima, a koje se odnose na činjeničnu i pravnu situaciju sličnu ovoj konkretnoj izraženo je pravno shvaćanje prema kojemu vođenje kaznenog postupka dovodi do prekida zastare zahtjeva za naknadu štete počinjene kaznenim djelom neovisno o tome je li u kaznenom postupku postavljen imovinskopravni zahtjev ili nije, i to samo ako je kazneni postupak pravomoćno okončan osuđujućom presudom te se samo u toj situaciji, a ne i u situaciji kada kazneni postupak nije vođen ili je okončan presudom koja nije osuđujuća, na pitanje zastare zahtjeva za naknadu štete primjenjuje odredba čl. 377. ZOO/91 (koja je sadržajno istovjetna odredbi čl. 231. ZOO/05). Stoga se i novi početak tijeka zastare, a zbog prekida zastare vođenjem kaznenog postupka prema navedenoj zakonskoj odredbi, i veže za pravomoćnost kaznene presude, koja je dovela do prekida zastare. (VSRH u Rev 365/2023-2 od 24. travnja 2024.)

Članak 245. stavak 1. ZOO-a propisuje da nakon prekida zastara počinje teći iznova, a vrijeme koje je proteklo prije prekida ne računa se u zakonom određeni rok za zastaru. Sudovi su zauzeli jedinstveno shvaćanje da u situaciji kad je do prekida zastare tražbine naknade štete došlo zbog kaznenog progona, zastara počinje ponovno teći od pravomoćnosti osuđujuće kaznene presude.¹²

Na kraju, pred VSRH-om se problematiziralo još jedno pitanje u vezi sa zastarom tražbine naknade štete prouzročene kaznenim djelom. Naime, postavilo se pitanje ako je kazneni progon poduzet i završen unutar roka zastare kaznenog progona, primjenjuje li se na zastaru zahtjeva za naknadu štete rok određen za apsolutnu zastaru kaznenog progona ili taj rok dolazi u obzir samo ako kazneni progon nije poduzet odnosno završen unutar roka zastare kaznenog progona.¹³ VSRH je odgovor na navedeno pitanje dao u odluci Rev 313/2023-2 od 15. svibnja 2024. u kojoj navodi da nema mjesta primjeni roka određenog za apsolutnu zastaru kaznenog progona ako je kazneni progon poduzet i završen unutar roka zastare kaznenog progona donošenjem prvostupanjske osuđujuće presude.¹⁴

Borna Mišić, mag. iur.