Ovlasti suda da odlučuje o prijedlogu državnog odvjetnika za ukidanje istražnog zatvora otvaraju važno procesno pitanje o granicama sudske diskrecije i ulozi tužiteljstva tijekom kaznenog postupka. Ovaj članak analizira zakonske odredbe i recentnu sudsku praksu koja potvrđuje da sud nije vezan prijedlogom tužiteljstva, osobito nakon podizanja optužnice.
1. Ukidanje istražnog zatvora okrivljeniku
Istražni zatvor do podnošenja optužnice sudac istrage ukida na prijedlog okrivljenika, državnog odvjetnika ili po službenoj dužnosti (čl. 127. st. 1. Zakona o kaznenom postupku, „Narodne novine“ 152/08., 76/09., 80/11., 121/11., 91/12., 143/12., 56/13., 145/13., 152/14., 70/17., 126/19., 126/19., 130/20., 80/22., 36/24., 72/25.; dalje u tekstu: ZKP). Nakon podnošenja optužnice istražni zatvor do potvrđivanja optužnice određuje, produljuje i ukida optužno vijeće. Nakon potvrđivanja optužnice, do pravomoćnosti presude, istražni zatvor određuje, produljuje i ukida raspravni sud u zasjedanju, a izvan zasjedanja vijeće, osim u slučaju iz čl. 127. st. 5. ZKP-a (čl. 127. st. 4. ZKP-a). Kad odlučuje o žalbi protiv presude, istražni zatvor određuje, produljuje i ukida vijeće koje odlučuje o žalbi (čl. 127. st. 5. ZKP-a). Istražni zatvor određuje se na prijedlog državnog odvjetnika (čl. 127. st. 1. ZKP-a), što znači da je državni odvjetnik jedini ovlašten predložiti tu najtežu mjeru oduzimanja slobode okrivljeniku, u javnom interesu1. Sukladno čl. 129. st. 1. ZKP-a istražni zatvor će se ukinuti i bez određivanja i provođenja ročišta ako državni odvjetnik predloži ukidanje istražnog zatvora. Titulari podnošenja prijedloga sudu za ukidanje prethodno određenog istražnog zatvora, uz spomenutog državnog odvjetnika, jesu okrivljenik i sam sud, po službenoj dužnosti. Razvidno je da apsolutnu kontrolu nad određivanjem, produljivanjem i ukidanjem istražnog zatvora ima sudbena vlast. Zakonski su jasno određena tijela sudbene vlasti koja u pojedinom stadiju kaznenog postupka donose odgovarajuću odluku o istražnom zatvoru. Isto tako, bez krzmanja, ovlaštenici podnošenja zahtjeva za ukidanje istražnog zatvora stavljaju samo prijedlog sudu. Radi se o izloženom mišljenju kako riješiti otvoreno pitanje treba li i nadalje okrivljenika držati zatvorenog ili ga pustiti na slobodu. Sud nije vezan takvim prijedlogom u smislu da mora automatizmom ukinuti istražni zatvor i proučava prijedlog kao akt usmjeren na ispitivanje najprikladnijeg sredstva za postizanje cilja, efikasnog provođenja kaznenog postupka, uz osiguravanje prava svih sudionika postupka i vodeći računa o zaštiti javnog interesa. Sudovi sude na temelju Ustava, pravne stečevine Europske unije, međunarodnih ugovora, zakona i drugih važećih izvora prava (čl. 5. Zakona o sudovima, „Narodne novine“ br. 28/13., 33/15., 82/15., 82/16., 67/18., 126/19., 130/20., 21/22., 60/22., 16/23., 155/23., 36/24.). Nakon predaje optužnice, a do pravomoćnosti presude, okrivljenik i njegov branitelj mogu sudu predložiti ukidanje istražnog zatvora. Protiv rješenja suda kojim se odbija prijedlog za ukidanje istražnog zatvora žalba nije dopuštena (čl. 128. ZKP-a).
2. Ročište za odlučivanje o istražnom zatvoru
O određivanju, produljenju i ukidanju istražnog zatvora odlučuje sud na nejavnom usmenom ročištu. Ako državni odvjetnik predlaže ukidanje istražnog zatvora sud će odmah po primitku prijedloga o ukidanju istražnog zatvora, rješenjem ukinuti istražni zatvor bez određivanja i provođenja ročišta. Protiv tog rješenja žalba nije dopuštena (čl. 129. st. 1. ZKP-a). Odredba čl. 129. st. 1. al. 2. ZKP-a naizgled je nedorečena jer imputira obvezu suda da rješenjem ukine istražni zatvor ako državni odvjetnik predlaže ukidanje te mjere oduzimanja slobode okrivljeniku. U praksi se tako najčešće postupa u situacijama kada je istražni zatvor okrivljeniku određen ako osobite okolnosti upućuju na opasnost da će uništiti, sakriti, izmijeniti ili krivotvoriti dokaze ili tragove važne za kazneni postupak ili da će ometati kazneni postupak utjecajem na svjedoke, vještake, sudionike ili prikrivače (čl. 123. st. 1. t. 2. ZKP-a). Ispitivanjem svjedoka u odnosu na koje je utvrđeno postojanje navedene opasnosti prestaje postojati osnova po kojoj je određen istražni zatvor i treba biti ukinut. Međutim, kada nisu protekli maksimalni rokovi trajanja istražnog zatvora, prijedlog državnog odvjetnika ne smije sudu biti impuls da automatski i po svojevrsnoj inerciji ukine istražni zatvor, bez određivanja i provođenja ročišta.
3. Žalba na rješenje suda o (ne)ukidanju istražnog zatvora
Razumljivo je da nije dopuštena posebna žalba protiv rješenja kojim se ukida istražni zatvor, ali bilo bi zanimljivo vidjeti u praksi što bi državni odvjetnik koji je predložio ukidanje istražnog zatvora učinio ako bi sud odbio prijedlog kao neosnovan. Držimo da je riječ o drugačijoj procesnoj situaciji i da bi protiv tog rješenja, jer sud nije ukinuo istražni zatvor, bila dopuštena posebna žalba sukladno čl. 491. st. 1. ZKP-a. Državni odvjetnik prema općem pravilu iz čl. 464. st. 3. ZKP-a žalbu može podnijeti žalbu i na štetu i u korist optuženika. Istovremeno, državni odvjetnik dužan je voditi računa o javnom interesu te probicima kaznenog postupka, tako da bi trebao pomno analizirati rješenje suda kojim je odbijen njegov prijedlog za ukidanje istražnog zatvora i donijeti ispravnu odluku uložiti li žalbu na to rješenje ili prihvatiti argumentaciju suda. Odredbom čl. 128. ZKP-a propisano je izrijekom da žalba na rješenje suda kojim se odbija prijedlog obrane za ukidanje istražnog zatvora nije dopuštena, ali navedena odredba ne pokriva situaciju kada državni odvjetnik u razdoblju od predaje (podizanja) optužnice do pravomoćnosti sudske presude stavi prijedlog za ukidanje istražnog zatvora, a taj prijedlog bude odbijen.
4. Maksimalno trajanje istražnog zatvora za kaznena djela za koja je moguće izreći kaznu zatvora do pet godina
Sud može donijeti i odluku o produljenju istražnog zatvora, usprkos prijedlogu državnog odvjetnika da ukine istražni zatvor određenom okrivljeniku. „Suprotno žalbenim tvrdnjama, po ocjeni ovog vijeća, prvostupanjski sud je pravilno produljio istražni zatvor protiv optuženika na temelju čl. 123. st. 1. toč. 3. ZKP-a2 nakon što je donesena prvostupanjska presuda kojom je optuženik proglašen krivim zbog kaznenog djela prijetnje iz čl. 139. st. 3. u vezi st. 2. KZ-a, te utvrdio da nisu istekli zakonski rokovi trajanja istražnog zatvora iz čl. 133. ZKP-a. U predmetu u kojemu je donesena nepravomoćna presuda za kazneno djelo prijetnje iz čl. 139. st. 3. u vezi sa st. 2. KZ-a, za koje je propisana kazna zatvora do pet godina, kao što je u konkretnom slučaju, ukupno trajanje istražnog zatvora do njezine pravomoćnosti produljuje se za jednu šestinu, sukladno čl. 133. st. 3. u vezi st. 1. toč. 3. ZKP-a, tako da može trajati sedam mjeseci, slijedom čega nije istekao maksimalni rok trajanja istražnog zatvora u ovom predmetu.“3 Drugostupanjski sud u ovoj odluci zorno obrazlaže razloge kojima se rukovodio niži sud prilikom razmatranja stajališta stranaka u postupku po pitanju postojanja zakonskih osnova za opstojnost istražnog zatvora, dovodi ih u korelaciju s maksimalnim mogućim trajanjem istražnog zatvora za kazneno djelo za koje se sudi te zaključuje da u trenutku donošenja odluke nisu protekli rokovi trajanja mjere istražnog zatvora, uvažavajući činjenicu da je donesena nepravomoćna osuđujuća presuda. Sud je dužan sukladno čl. 131. st. 3. ZKP-a prilikom donošenja presude ispitati postoje li zakonski uvjeti za daljnju primjenu istražnog zatvora, bez obzira na eventualni prijedlog ovlaštene osobe za ukidanje, ako se optuženik u trenutku donošenja nepravomoćne presude nalazi u istražnom zatvoru.
5. Pogrešno mišljenje državnog odvjetnika
„Odredbom čl. 125. st. 1. toč. 4. ZKP-a propisano je da će sud ukinuti istražni zavor i da će okrivljenik biti pušten na slobodu kad to prije podizanja optužnice predlaže državni odvjetnik. Kako je u ovom predmetu državni odvjetnik očito pogrešno smatrao da su istekli maksimalni rokovi trajanja istražnog zatvora i predložio da se istražni zatvor ukine te optuženiku izreknu samostalne mjere opreza, sud nije više4 vezan uz ovakav prijedlog državnog odvjetnika, jer se radi o stadiju kaznenog postupka nakon podizanja optužnice, te je sud dužan sukladno čl. 131. st. 3. ZKP-a prilikom donošenja presude ispitati postoje li zakonski uvjeti za daljnju primjenu istražnog zatvora ukoliko se optuženik u trenutku donošenja nepravomoćne presude nalazi u istražnom zatvoru. Tako i odredba čl. 127. st. 1. ZKP-a, na koju se poziva u žalbi, propisuje da se istražni zatvor određuje na prijedlog državnog odvjetnika, ali do podnošenja optužnice, te se i čl. 129. ZKP-a odnosi na postupanje suda na nejavnom usmenom ročištu kada odluka o ukidanju istražnog zatvora je vezana uz prijedlog državnog odvjetnika, znači prije podizanja optužnice, kako bi to proizlazilo iz odredbe čl. 125. st. 1. toč. 4. i 127. st. 1. ZKP-a.“5 Pogrešno mišljenje državnog odvjetnika u ovom slučaju puno je bliže eklatantnom neznanju. Paušalan pristup tako ozbiljnom pitanju poput maksimalnog trajanja istražnog zatvora, bez obzira na stadij kaznenog postupka, je opscen. Srećom, maksima iura novit curia došla je u konkretnom slučaju do punog izražaja, najprije od strane prvostupanjskog suda, a zatim kroz rješidbu višeg suda. Sramotno je da osoba koja treba zastupati javni interes za progonom i kažnjavanjem počinitelja kaznenih djela za koje se progon poduzima po službenoj dužnosti ne zna koliko vremena okrivljenik može provesti u istražnom zatvoru. Opravdano se nameće pitanje kako taj i takav zastupnik optužbe obnaša svoju dužnost i kako vodi računa o javnom interesu te probicima kaznenog postupka i interesima žrtve kaznenog djela ako nemarno i bahato na ročištu za raspravu stavi sudu prijedlog za ukidanje istražnog zatvora, ne vodeći računa ni o zakonskim osnovama zbog kojih je istražni zatvor određen, ni o okolnostima konkretnog slučaja. Ohol pristup poslu i izvršavanju svojih dužnosti.
6. Utjecaj donošenja osuđujuće nepravomoćne presude na istražni zatvor
„Pravilno je prvostupanjski sud utvrdio da nakon donošenja osuđujuće nepravomoćne presude i dalje postoje osobite okolnosti koje upućuju na opasnost da bi optuženik na slobodi mogao ponoviti kazneno djelo ili počiniti teže kazneno djelo kojim prijeti, jer je optuženik do sada već pravomoćno osuđivan zbog istovrsnog kaznenog djela na štetu iste žrtve, ali i zbog kaznenog djela povrede djetetovih prava, nasilja u obitelji i nedozvoljenog posjedovanja, izrade i nabavljanja oružja i eksplozivnih tvari, što predstavlja konkretnu i razborito predvidivu iteracijsku opasnost kod optuženika. S obzirom na težinu i značaj okolnosti koje opravdavaju primjenu istražnog zatvora, kao i osobnost optuženika, za kojeg je psihijatrijskim vještačenjem utvrđeno da kod istog dominiraju narcistične crte ličnosti, te koji usprkos dosadašnjoj osuđivanosti i dalje iskazuje upornost u protupravnom postupanju prema istoj oštećenici, za sada nije osnovana primjena nekih od mjera opreza, ali prvostupanjski je sud bio dužan žurnije postupati u ovom predmetu, te na vrijeme preispitivati mjeru istražnog zatvora.“6 Okrivljenik je u konkretnom slučaju specijalni i generalni povratnik, a te činjenice zasigurno imaju utjecaja na odluku suda o potrebi daljnje primjene mjere istražnog zatvora, što je sud utvrdio svojom odlukom, kao posebne pretpostavke za primjenu mjere oduzimanja slobode kroz institut istražnog zatvora.
Zaključak
Državni odvjetnik jedini može predložiti određivanje istražnog zatvora okrivljeniku. Ovlast iznošenja mišljenja o ukidanju te najteže mjere oduzimanja slobode okrivljeniku, u pravilu tijekom prethodnog kaznenog postupka odnosno do donošenja nepravomoćne presude, zakonski je dana okrivljeniku odnosno njegovom branitelju, državnom odvjetniku i sudu. Nema automatizma u odlučivanju nadležnog suda da ukine istražni zatvor, čak ni na prijedlog državnog odvjetnika. Razdoblje od predaje optužnice sudu do pravomoćnosti sudske odluke dugačak je odsječak vremena, kroz koje ovlašteni sudionici kaznenog postupka mogu stavljati prijedloge sudu za ukidanje istražnog zatvora. Izrijekom nije dopuštena žalba ako sud odbije prijedlog obrane za ukidanje mjere istražnog zatvora, dok u slučaju takvog prijedloga državnog odvjetnika nije potpuno riješeno procesno pitanje je li žalba dopuštena ili nije, ako sud odbije prijedlog državnog odvjetnika jer ne dijeli njegovo mišljenje ili uoči nepostojanje znanja državnog odvjetnika prilikom stavljanja prijedloga za ukidanje istražnog zatvora. Državni odvjetnik u procesnoj situaciji kada sud ne uvaži njegov prijedlog za ukidanje istražnog zatvora dužan je pomno razmisliti ulagati li žalbu u korist okrivljenika, jer je vezan načelom legaliteta kaznenog progona, mora voditi računa o javnom interesu, interesima kaznenog postupka i zaštiti žrtve kaznenog djela. Donošenje presude, makar i nepravomoćne, bitan je trenutak i konstitutivni element odluke o produljenju istražnog zatvora, ovisno o težini kaznenog djela, jer se produljuje maksimalno trajanje istražnog zatvora zbog te činjenice. Sudbena vlast kao isključivi mandatar donošenja odluke o određivanju, produljenju i ukidanju istražnog zatvora nije vezana izloženim mišljenjem državnog odvjetnika da treba ukinuti istražni zatvor okrivljeniku, pogotovo ako zastupnik optužbe očigledno ne vodi računa o onome što bi morao znati, već treba prilikom donošenja presude ispitati postoje li zakonski uvjeti za daljnju primjenu istražnog zatvora ako se optuženik u trenutku donošenja nepravomoćne presude nalazi u istražnom zatvoru. Presuda ŽsBj broj: Kž-420/2025-4 od 10. listopada 2025. izvrstan je primjer teleološkog tumačenja propisa i pragmatičnog pristupa procesnom problemu koji nije dovoljno razrađen zakonskim putem.
dr. sc. Bruno Moslavac 7
^ 1 Javni interes je pojam koji se često koristi u pravničkom jeziku (npr. u kaznenom procesnom pravu u § 153 StPO), namijenjen karakterizaciji interesa opće javnosti u odnosu na pojedinačne interese. Zahtjevi javnog interesa u pojedinačnim slučajevima mogu se dobiti samo iz cjelovitog sagledavanja značenja i svrhe konkretnog propisa. Riječ je o neodređenom pravnom pojmu, čije se pretpostavke u pravilu mogu provjeriti na sudu u slučaju spora. Creifelds, Carl (2019.), Rechtswörterbuch, 23., neu bearbeitete Auflage, C. H. Beck, München, str. 1045.
^ 2 „Razmatrajući stajališta stranaka u vezi postojanja zakonske osnove na temelju koje je određen istražni zatvor prema optuženiku, sud smatra da i nadalje egzistira zakonski razlog za produljenje istražnog zatvora, opasnost od ponavljanja kaznenog djela. To iz razloga što je optuženik ranije osuđivan zbog istovrsnog kaznenog djela na štetu žrtve Ivančice Gavranović, a tako i zbog kaznenog djela nasilja u obitelji na štetu žrtve Ivančice Gavranović. Opisane okolnosti predstavljaju osobite okolnosti koje upućuju na postojanje konkretne predviđene opasnosti, da bi optuženik mogao nastaviti sa činjenjem istovrsnih ili težih kaznenih djela, pa i onih za koje je propisana kazna zatvora u trajanju od 5 (pet) godina ili teža kazna. Očigledno je da do sada izrečene bezuvjetne kazne zatvora nisu ostvarile svrhu. S obzirom da je donesena nepravomoćna presuda, ukupno trajanje istražnog zatvora do njezine pravomoćnosti produljuje se za jednu šestinu.“ (OsVt broj: K-137/2025-35 od 1. listopada 2025.)
^ 3 ŽsBj broj: Kž-420/2025-4 od 10. listopada 2025.
^ 4 Sud uopće nije vezan prijedlogom državnog odvjetnika za ukidanje istražnog zatvora, ne samo u opisanom trenutku, jer prijedlog, u ovom slučaju državnog odvjetnika, je samo izraženo mišljenje jedne stranke u postupku, neobvezujuće za sud.
^ 5 ŽsBj broj: Kž-420/2025-4 od 10. listopada 2025.
^ 6 ŽsBj broj: Kž-420/2025-4 od 10. listopada 2025.
^ 7 Bruno Moslavac, zamjenik županijskog državnog odvjetnika u Županijskom državnom odvjetništvu u Bjelovaru, Kazneni odjel. Ovaj rad izrađen je sukladno odredbi čl. 101. st. 1. Zakona o državnom odvjetništvu („Narodne novine“ br. 67/18., 21/22.). Svi stavovi i mišljenja izneseni u radu su isključivo stavovi i mišljenja autora i ni na koji način ne predstavljaju stavove i mišljenja pravosudnog tijela u kojem je autor zaposlen, niti to jesu.
