Razlozi zastoja zastare s motrišta sudske prakse

Razlozi koji dovode do zastoja zastare propisani su člancima 235. – 237. ZOO-a i riječ je o taksativno navedenim slučajevima³. ZOO razloge zastare klasificira u tri skupine: tražbine između određenih osoba, tražbine određenih osoba i nesavladive prepreke. Kad je riječ o prvoj skupini – tražbine između određenih osoba, članak 235. ZOO-a propisuje sljedeće:

"Zastara ne teče:

1) između bračnih drugova,

2) između roditelja i djece dok traje roditeljsko pravo,

3) između štićenika i njegova skrbnika te upravnog tijela socijalne skrbi za trajanja skrbništva i dok ne budu položeni računi,

4) između osoba koje žive u izvanbračnoj zajednici, dok ta zajednica postoji."

Kad je riječ o bračnim drugovima, Županijski sud u Rijeci u odluci Gž Ob 61/2024-3 od 16. siječnja 2025. navodi da zastarni rok nakon što je nastupio zastoj treba nastaviti računati od pravomoćnosti presude kojom je brak razveden s obzirom na to da u tom trenutku nastaju pravne posljedice razvoda braka.

Nadalje, članak 235. ZOO-a propisuje da zastara, između ostalog, ne teče ni između roditelja i djece dok traje roditeljsko pravo. S tim u vezi, Županijski sud u Zagrebu u odluci Gž 3448/2021-6 od 7. svibnja 2024. naglašava da roditeljsko pravo u smislu članka 117. Obiteljskog zakona⁴ traje do punoljetnosti djece ili do sklapanja braka prije punoljetnosti.

U sudskoj praksi se pokazalo spornim je li za zastoj zastare mjerodavno isključivo roditeljsko pravo ili na zastoj zastare utječe i faktično stanje odnosa između roditelja i djece. U pogledu ovog pitanja sudovi su načelno jedinstveni.

Odredbom čl. 381. toč. 2. ZOO propisano je da zastarijevanje ne teče između roditelja i djece dok traje roditeljsko pravo. Iz sadržaja te zakonske odredbe ne proizlazi da bi zastoj zastarijevanja ovisio o bilo kakvoj drugoj činjenici osim postojanja roditeljskog prava. Tom odredbom je određen zastoj zastarijevanja bez obzira na faktično stanje odnosa između roditelja i djece već je jedino odlučno za zastoj zastarijevanja (da zastarijevanje ne teče) da traje roditeljsko pravo i da zastoj traje sve dok traje i roditeljsko pravo. Dakle, u odgovoru na navedeno pravno pitanje, treba reći da na zastoj zastarijevanja u smislu čl. 381. toč. 2. ZOO nije od značaja postojanje obiteljske zajednice već samo postojanje (trajanje) roditeljskog prava.. (Vrhovni sud⁵ u Rev 1207/09-2 od 30. listopada 2009.)

To iz razloga jer iz sadržaja odredbe čl. 235. toč. 2. ZOO proizlazi da zastarijevanje ne teče između roditelja i djece dok traje roditeljsko pravo, te zastoj zastarijevanja ne ovisi o bilo kakvoj drugoj činjenici osim postojanja roditeljskog prva. (VSRH Rev-5192/19). (Županijski sud u Zagrebu u Gž Ob 363/2022-2 od 4. listopada 2022.)

To iz razloga jer iz sadržaja odredbe čl. 235. toč. 2. ZOO proizlazi da zastarijevanje ne teče između roditelja i djece dok traje roditeljsko pravo te zastoj zastarijevanja ne ovisi o bilo kakvoj drugoj činjenici osim postojanja roditeljskog prava. Stoga je tom odredbom određen zastoj zastarijevanja bez obzira na faktično stanje odnosa između roditelja i djece, već je jedino odlučno za zastoj zastarijevanja (da zastarijevanje ne teče) dok traje roditeljsko pravo i da zastoj traje sve dok traje i roditeljsko pravo. Takav je pravni stav izražen i u odluci Ustavnog suda Republike Hrvatske broj U-III/657/2019 od 15. prosinca 2020. (l.s. 15-19). (Županijski sud u Zadru u Gž Ob 48/2024-2 od 30. rujna 2025.)

Nadalje, pred VSRH-om se postavilo pitanje jesu li odredbe ObZ-a koje uređuju pitanje zastare uskraćenog uzdržavanja lex specialis u odnosu na odredbe ZOO-a koje uređuju zastoj zastarijevanja dok traje roditeljsko pravo te isključuju li kao takve odredbe ZOO-a po pravilu lex specialis derogat legi generali.⁶ Odgovor na ovo pitanje VSRH je dao u odluci Rev 22/2022-2 od 5. travnja 2023. u kojoj navodi da odredbe ZOO-a koje uređuju institut zastoja zastare tražbina između roditelja i djece dok traje roditeljsko pravo nisu u koliziji s mjerodavnom odredbom ObZ-a o zastari naknade za uskraćeno uzdržavanje prema maloljetnom djetetu s kojim roditelj ne živi i kojem nije plaćao uzdržavanje. To iz razloga jer iz sadržaja odredbe čl. 235. toč. 2. ZOO-a proizlazi da zastarijevanje ne teče između roditelja i djece dok traje roditeljsko pravo te zastoj zastarijevanja ne ovisi o bilo kakvoj drugoj činjenici osim postojanja roditeljskog prava. Stoga je tom odredbom određen zastoj zastarijevanja bez obzira na faktično stanje odnosa između roditelja i djece, već je jedino odlučno za zastoj zastarijevanja (da zastarijevanje ne teče) da traje roditeljsko pravo i da zastoj traje sve dok traje i roditeljsko pravo, što je istovremeno i odgovor na pitanje zbog kojeg je revizija dopuštena (tako i ovaj sud u Rev-5192/2019 od 15. srpnja 2020.).⁷

Kad je riječ o drugoj skupini razloga za zastoja zastare – tražbine određenih osoba, članak 236. ZOO-a propisuje:

"Zastara ne teče:

1) za vrijeme mobilizacije, u slučaju neposredne ratne opasnosti ili rata za tražbine osoba na vojnoj dužnosti,

2) za tražbine koje imaju osobe zaposlene u tuđem kućanstvu prema poslodavcu ili članovima njegove obitelji koji zajedno s njim žive, sve dok taj odnos traje."

VSRH u odluci Revr 781/2006-2 od 11. siječnja 2007. ističe da se odredba o zastoju zastare u odnosu na osobe zaposlene u tuđem kućanstvu ne primjenjuje općenito na potraživanja radnika prema svom poslodavcu, već isključivo na tražbine osoba "zaposlenih u tuđem kućanstvu".

U odnosu na drugi razlog zastoja zastare koji je propisan člankom 236. ZOO-a - za vrijeme mobilizacije, u slučaju neposredne ratne opasnosti ili rata za tražbine osoba na vojnoj dužnosti, VSRH u više svojih odluka naglašava da sama činjenica postojanja stanja mobilizacije, neposredne ratne ugroženosti ili rata ne dovodi sama po sebi do zastoja zastare, već je potrebno utvrditi radi li se u konkretnom slučaju o osobi na vojnoj dužnosti, a što je vidljivo iz odluka u nastavku.

Prema odredbi čl. 382. toč. 1. ZOO zastarijevanje ne teče za vrijeme mobilizacije, u slučaju neposredne ratne opasnosti ili rata u pogledu potraživanja osoba na vojnoj dužnosti. Sama okolnost da je tužitelj M. P. bio pripadnik Specijalne policije u spomenutom razdoblju ne znači da je cijelo to vrijeme on bio i na vojnoj dužnosti, što bi podrazumijevalo kontinuirano izvršavanje vojnih obveza od 1991. do 1997. (VSRH u Rev 84/07-2 od 12. ožujka 2008.)

Inače sama okolnost da je tužitelj u određenom periodu bio sudionik Domovinskog rata ne mora značiti da je on u tom periodu bio i na vojnoj dužnosti jer se sudjelovanje u Domovinskom ratu priznaje i osobama koje nisu bile pripadnici oružanih snaga Republike Hrvatske te djelatnog i pričuvnog sastava policije, već su sudjelovali u obrani Republike Hrvatske kroz radnu obvezu te obvezu sudjelovanja u civilnoj službi i službi motrenja i obavješćivanja. (VSRH u Revr 308/2007-2 od 15. listopada 2008.)

Neosnovano su tužitelji u reviziji pozivaju na odredbu čl. 382. ZOO. Ovo stoga, što je tom odredbom propisano da zastarijevanje ne teče za vrijeme mobilizacije, u slučaju neposredne ratne opasnosti ili rata, u pogledu potraživanja osoba na vojnoj dužnosti, a tužitelji nisu osobe na vojnoj dužnosti. (VSRH u Rev 370/2005-2 od 20. srpnja 2005.)

U odnosu na treću skupinu razloga koji dovode do zastoja zastare, članak 237. ZOO-a propisuje da zastara ne teče za sve vrijeme za koje vjerovniku nije bilo moguće zbog nesavladivih prepreka sudskim putem zahtijevati ispunjenje obveze. Zakonodavac očekivano ne definira pojam nesavladivih prepreka, već taj zadatak prepušta sudskoj praksi.

VSRH u odluci Rev 2299/13-2 od 3. siječnja 2018. ističe kako nesavladive prepreke kao razlog zastoja zastare bez daljnjega moraju biti objektivne naravi, dakle, takve da isključuju mogućnost podnošenja tužbe sudu jer je vjerovnik, bez svoje krivnje, odnosno iz razloga koji se ne mogu pripisati u njegove propuste, došao u situaciju u kojoj je (u fizičkoj ili pravnoj) nemogućnosti ostvarivati svoja prava, a u odluci Rev-x 101/10-2 od 29. lipnja 2010. navodi da zaključak o tome radi li se o nesavladivoj prepreci ili ne ovisi o činjeničnom utvrđenju svakog pojedinog slučaja.

Prilikom ispitivanja činjeničnih okolnosti svakog pojedinog slučaja ključno je odgovoriti na pitanje jesu li konkretne prepreke dovele do toga da sud nije radio odnosno do toga da stranka nije mogla doći do nadležnog suda zbog konkretnih prepreka.⁸

U sudskoj praksi su se često pojavljivali slučajevi u kojima se postavilo pitanje predstavlja li stanje rata, okupacije i sl. nesavladivu prepreku u smislu članka 237. ZOO-a. VSRH u odluci Rev 1576/99 od 24. travnja 2003. navodi da ratno stanje može biti nesavladiva prepreka ako uslijed toga stanja sud nije radio odnosno ako vjerovnik nije mogao pred nadležnim sudom u Republici Hrvatskoj zahtijevati ispunjenje. Primjenjujući navedene kriterije, sudovi su u sljedećim slučajevima zaključili kako nisu ispunjeni uvjeti za zastoj zastare.

Prema odredbi čl. 383. ZOO zastarijevanje ne teče za sve vrijeme za koje vjerovniku nije bilo moguće zbog nesavladivih prepreka da sudskim putem zahtijeva ispunjenje obveze. Nesavladive zapreke su objektivne okolnosti koje sprječavaju vjerovnika u podnošenju tužbe, a prije svega to su okolnosti koje su dovele do privremenog prestanka rada nadležnog suda pred kojim vjerovnik može ostvariti svoje potraživanje. U ovom slučaju je utvrđeno da je nadležni Općinski sud za vrijeme okupacije Baranje radio u O., pa nije postojala nesavladiva prepreka da tužitelji sudskim putem ostvaruju svoje potraživanje. To što su tužitelji boravili u Belom Manastiru koje je bilo pod privremenom okupacijom nije nesavladiva zapreka u smislu čl. 383. ZOO. Nije okolnost koja bi u odnosu na mogućnost podnošenja tužbe nadležnom sudu (koji je radio u O.) djelovala kao objektivna vanjska nesavladiva prepreka. (VSRH u Rev 273/03-2 od 6. travnja 2005.)

Naime, sama činjenica da je tužitelj zbog ratnih okolnosti 1992. godine napustio Republiku Hrvatsku ne može se smatrati nesavladivom preprekom zbog koje bi mu bilo onemogućeno podnošenje tužbe nadležnom sudu, jer su sudovi u Republici Hrvatskoj radili za vrijeme ratnih okolnosti, a boravak tužitelja izvan Republike Hrvatske nije predstavljao nesavladivu prepreku da pokrene ovu parnicu i prije završetka Domovinskog rata, jer je parnicu mogao pokrenuti i iz inozemstva podnošenjem tužbe nadležnom sudu putem pošte, a tu, kao i druge parnične radnje, mogao je poduzimati i preko punomoćnika. (VSRH u Revt 58/2005-2 od 13. srpnja 2005.)

Mogućnost ili nemogućnost dolaska tužitelja u Republiku Hrvatsku i prekid veza između Republike Hrvatske i tadašnje SR Jugoslavije zbog rata nije od značaja za početak tijeka zastarnoga roka, pri čemu treba reći da tužitelj i ne tvrdi da sudskim putem nije mogao za neko određeno vrijeme zahtijevati ispunjenje obveze zbog nesavladivih prepreka, tj. da za određeno vrijeme zbog nesavladivih prepreka zastarijevanje nije teklo u smislu odredbe čl. 383. ZOO. U svakom slučaju okolnosti navedene u reviziji nisu nesavladiva prepreka u smislu te zakonske odredbe, jer je tužitelj i u takvim uvjetima bio u mogućnosti podnijeti tužbu i zbog toga nije bio nužan njegov dolazak u Republiku Hrvatsku (mogao je to učiniti putem punomoćnika, kako je uostalom i pokrenuo ovu parnicu). (VSRH u Rev 709/2007-2 od 30. kolovoza 2007.)

Pravilno su sudovi ocijenili da je tužitelj bio ugrožen samo na području D. (zbog čega je od strane nadležnih službi UNPROFOR-a privremeno bio prebačen na područje O.), a ne i na području cijele Republike Hrvatske. Osim toga, u slučaju nemogućnosti dolaska u Republiku Hrvatsku tužitelj je mogao putem pošte uputiti tužbu sudu, obzirom da poštanski promet između Republike Hrvatske i tadašnje SR Jugoslavije nije bio u prekidu. Stoga su sudovi pravilno ocijenili da nije došlo do nesavladivih prepreka zbog kojih tužitelj nije mogao sudskim putem zahtijevati ispunjenje obveze u smislu odredbe čl. 383. ZOO-a, slijedom čega nije došlo ni do zastoja zastarijevanja. (VSRH u Rev 970/2006-2 od 5. rujna 2007.)

Naime, suprotno navodima tužitelja da nije mogao doći u Grad Sisak i podnijeti tužbu zbog nesavladivih prepreka, sudovi navode da je u gradu S. sud kroz cijelo vrijeme funkcionirao, da grad S. nije bio niti jednog trenutka pod privremenom okupacijom od strane neprijateljske vojske u razdoblju koje je od utjecaja na tijek zastare, da tužitelj ničim nije dokazao postojanje zapreka za nedolazak u S., kao i da je odlazak tužitelja iz S. bio odraz njegove volje. (VSRH u Rev-x 159/2009-2 od 20. svibnja 2009.)

Također, pred VSRH-om se postavilo pitanje je li riječ o nesavladivoj prepreci tj. dolazi li do zastoja zastare u razdoblju od smrti dužnika iz ovršne isprave do pravomoćnosti rješenja o nasljeđivanju u situaciji kad dužnik na temelju pravomoćne i ovršne presude duguje vjerovniku određeni novčani iznos, s tim da je u odnosnoj ispravi kao dužnik naveden univerzalni prednik, a bez rješenja o nasljeđivanju kao dopunske ovršne isprave nije moguće pokrenuti ovršni postupak.⁹ Na ovo pitanje VSRH je odgovorio u odluci Rev 990/2024-2 od 27. kolovoza 2024. u kojoj ističe da u opisanom slučaju dolazi do zastoja zastare pozivajući se pritom na pravno shvaćanje Građanskog odjela VSRH-a od 24. svibnja 2021. prema kojem kad je dužnik iz ovršne isprave umro prije pokretanja ovršnog postupka i ako u trenutku pokretanja tog postupka u odnosu na preminulog dužnika nije doneseno pravomoćno rješenje o nasljeđivanju, ovršni sud ne može odrediti ovrhu protiv nasljednika umrlog dužnika bez postojanja pravomoćnog rješenja o nasljeđivanju (kao tzv. dopunske ovršne isprave).

Borna Mišić, mag.iur.