Ne bis in idem u kontekstu zahtjeva za zaštitu zakonitosti

Citirani članak Ustava sadrži zabranu da se nekome ponovno "sudi" ili da ga se ponovno kazni za isto djelo, što upućuje na zaključak da se ta zabrana ponovnog suđenja iz članka 31. Ustava javlja od trenutka kada dolazi do novog optuženja pod uvjetom da je okrivljenik već pravomoćno osuđen ili oslobođen za isto djelo. Stoga je vjerodostojan test u dvojbi je li okrivljenik optužen za isto djelo prije svega usporedba činjeničnog supstrata pravomoćne presude iz prvog postupka s činjeničnim supstratom optužnog akta iz drugog postupka.

Međutim, postoji situacija, nazovimo to dopušteno kvazi dvostrukog suđenja, u kojima se suđenje nakon pravomoćnosti kaznene presude ponavlja za isto kazneno djelo, iste okolnosti protiv istog okrivljenika i temeljem istog činjeničnog supstrata i dokaza koji prileže spisu. Radi se o ponovljenom kaznenom postupku nakon prihvaćenog zahtjeva za zaštitu zakonitosti od strane Glavnog državnog odvjetnika, neovisno je li taj izvanredni pravni lijek uložen u korist ili na štetu okrivljenika. Njegova osobitost jest da ekskluzivno pravo podnošenja ovog izvanrednog pravnog lijeka na pravomoćnu kaznenu presudu ima samo glavni državni odvjetnik, da ga podnosi Vrhovnom sudu Republike Hrvatske, da može biti podnesen i u korist i na štetu okrivljenika te da ako bude podnesen na štetu okrivljenika, nova presuda donesena u ponovljenom kaznenom postupku ne smije biti stroža prema vrsti ili mjeri izrečene kaznene sankcije. Razlozi podnošenja također su navedeni u člancima 509. do 514. Zakona o kaznenom postupku³ a radi se o povredi zakona ili u postupku na način koji predstavlja kršenje temeljnih ljudskih prava i sloboda zajamčenih Ustavom, međunarodnim pravom ili zakonom.

Iako Zakon o kaznenom postupku vrlo jasno propisuje što je zahtjev za zaštitu zakonitosti i kakve posljedice ima po okrivljenika, pogrešno interpretiranje ovog izvanrednog pravnog lijeka može dovesti do podnošenja ustavne tužbe zbog navodne povrede načela ne bis in idem.

Razmatrani kazneni predmet

U nedavnom predmetu Ustavnoga suda⁴ podnesena je ustavna tužba u povodu pravomoćne presude kojom je podnositelj ustavne tužbe proglašen krivim zbog počinjenja kaznenog djela izazivanja prometne nesreće u cestovnom prometu iz članka 227. stavaka 1. i 4. Kaznenog zakona⁵. U ustavnoj tužbi podnositelj je, među ostalim, isticao povredu prava na jednakost oružja, jer da nije imao pravo odgovoriti na uloženi izvanredni pravni lijek državnog odvjetnika Republike Hrvatske - na zahtjev za zaštitu zakonitosti - te stoga što podnositelj taj izvanredni pravni lijek nije imao pravo podignuti. Nadalje, smatrao je da su sudovi povrijedili načelo da se nikome ne može ni ponovno suditi ni kazniti ga u kaznenom postupku za kazneno djelo za koje je već pravomoćno oslobođen ili osuđen u skladu sa zakonom, jer je ponovno suđen nakon prihvaćenog zahtjeva za zaštitu zakonitosti na Vrhovnom sudu Republike Hrvatske. Podnositelj je također isticao da se ponavljanjem kaznenog postupka provociraju novi troškovi koji idu na teret podnositelja, zbog čega se zadiralo u njegovo pravo vlasništva, a da ga se osporenim rješenjem kojim mu je naloženo plaćanje troškova vezanih uz isti događaj i isto kazneno djelo ponovno obvezalo na platež koji je podmirio nakon pravomoćno okončanog postupka.

U navedenome predmetu protiv podnositelja ustavne tužbe podnesena je optužnica od strane nadležnog općinskog državnog odvjetnika 31. kolovoza 2015. te mu je stavljeno na teret da je kao sudionik u cestovnom prometu, u alkoholiziranom stanju, kršenjem propisa o sigurnosti prometa na cestama izazvao opasnost za život i tijelo ljudi, pa je zbog toga prouzročio smrt jedne osobe. Po provedenoj i zaključenoj raspravi Općinski sud ga je proglasio 1. veljače 2019. krivim zbog počinjenja kaznenog djela izazivanja prometne nesreće u cestovnom prometu i osudio ga na kaznu zatvora od jedne godine, koja je zamijenjena radom za opće dobro na način da se jedan dan zatvora zamjenjuje s dva dana rada. I podnositelj i državno odvjetništvo podnijeli su žalbe na prvostupanjsku presudu, koje je odbio Županijski sud presudom od 27. kolovoza 2019.

Državno odvjetništvo Republike Hrvatske podiglo je zahtjev za zaštitu zakonitosti 1. srpnja 2020. protiv presude Općinskog i presude Županijskog suda u korist podnositelja, jer mu je sudio stvarno nenadležni sud u prvom stupnju (sudio je općinski sud, umjesto županijskog suda). Vrhovni sud Republike Hrvatske utvrdio je presudom od 20. travnja 2021. da je zahtjev za zaštitu zakonitosti osnovan i da je pravomoćnom presudom povrijeđen zakon u odnosu na podnositelja te su presude ukinute i predmet je vraćen nadležnom sudu na ponovni postupak. Potom se Općinski sud rješenjem od 13. srpnja 2021. proglasio stvarno nenadležnim za vođenje kaznenog postupka protiv podnositelja te je predmet ustupio nadležnom Županijskom sudu. Podnositelj je podnio žalbu na rješenje u predmetu nadležnosti koja je rješenjem Županijskog suda od 12. listopada 2021. odbijena kao neosnovana.

Protiv presude Vrhovnog suda kojom je zahtjev za zaštitu zakonitosti ocijenjen osnovanim podnositelj je podnio ustavnu tužbu koja je odbačena kao nedopuštena rješenjem Ustavnog suda broj: U-III-4141/2021 od 12. listopada 2021., jer je utvrđeno da u konkretnom slučaju nije iscrpljen dopušteni pravni put i zahtjev za pružanje ustavnosudske zaštite nije dopušten zbog preuranjenosti.

U ponovljenom kaznenom postupku pred Županijskim sudom podnositelj je proglašen krivim zbog počinjenja kaznenog djela izazivanja prometne nesreće u cestovnom prometu te je osuđen na istu sankciju - kaznu zatvora od jedne godine koja je zamijenjena sa 730 sati rada za opće dobro. Podnositelj je podnio žalbu na prvostupanjsku presudu koju je Visoki kazneni sud odbio kao neosnovanu i potvrdio prvostupanjsku presudu.

Podnositelj je 17. studenoga 2021. podnio i zahtjev Europskom sudu za ljudska prava (dalje: ESLJP) br. 56988/21, koji se odnosi na ukidanje pravomoćne kaznene presude donesene protiv podnositelja zahtjeva u postupku u povodu zahtjeva za zaštitu zakonitosti. Predmet je komuniciran pod brojem SuE-EC-30/22.

Kako je odlučio Ustavni sud

Ocjenu ustavne tužbe Ustavni je sud dao u okviru pitanja povrede prava na pravično suđenje zajamčenog člankom 29. stavkom 1. Ustava, i to u aspektima prava na kontradiktorni postupak i procesnu jednakost stranaka u postupku (načelo jednakosti oružja) te načela ne bis in idem. 

Prigovor povrede načela ne bis in idem prema prigovoru podnositelja proizlazi iz ponovljenog presuđenja za isto kazneno djelo, u kaznenom postupku ponovljenom pred drugim sudom, a nakon prihvaćanja zahtjeva za zaštitu zakonitosti.

Načelna stajališta u odluci Ustavnoga suda vezana su uz načelo jednakosti stranaka u postupku kao jedno od značajki šireg pojma pravičnog suđenja koje uključuje i temeljno pravo na kontradiktornost kaznenog postupka. Ustavni sud je u tom smislu naveo:

"Pravo na kontradiktorni postupak u kaznenom predmetu znači da i optužba i obrana moraju dobiti priliku saznati za očitovanja i dokaze koje je dostavila i predložila druga strana i dati primjedbe na njih. Ovaj zahtjev može biti osiguran na razne načine. Ključno je da se osigura da druga strana bude svjesna da je neko očitovanje podneseno te da je dobila stvarnu priliku dati svoje primjedbe na njega (usporedi s, primjerice, predmetima ESLJP-a Grubić protiv Hrvatske, br. 33602/17, §§ 61. - 65., presuda od 18. ožujka 2021.; Kliba protiv Hrvatske, br. 30375/16, §§ 22. - 28., presuda od 18. travnja 2019.; Zahirović protiv Hrvatske, br. 58590/11, § 42., presuda od 25. travnja 2013.; te Milatová i drugi protiv Češke Republike, br. 61811/00, § 65., presuda od 21. lipnja 2005.).

5.1.      Stoga je čak moguće da neka postupovna situacija koja ne stavlja stranku u nepovoljniji položaj u odnosu na njenog protivnika ipak predstavlja povredu prava na kontradiktorni postupak ako jedna strana nije imala priliku saznati za sva dostavljena očitavanja druge strane u postupku, te na njih dati primjedbe, radi utjecaja na odluku suda (usporedi, primjerice, s odlukama Ustavnog suda broj: U-III-1766/2017 od 14. ožujka 2019. i broj: U-III-1946/2019 od 28. svibnja 2020.; www.usud.hr; te predmetima ESLJP-a Grubić protiv Hrvatske, navedeno, § 64.; Kliba protiv Hrvatske, navedeno, § 24.; Gregačević protiv Hrvatske, br. 58331/09, § 50., presuda od 10. srpnja 2012.; i Zahirović protiv Hrvatske, navedeno, § 42.).

5.2.      Neovisno o sadržaju podneska optužbe u kaznenom postupku, obrana je ta koja treba ocijeniti zaslužuje li neki podnesak reakciju. Stoga je neprihvatljivo da optužba dostavi podneske sudu bez znanja obrane (usporedi, primjerice, s predmetima ESLJP-a Grubić protiv Hrvatske, navedeno, § 64.; Kliba protiv Hrvatske, navedeno, § 24.; Zahirović protiv Hrvatske, navedeno, § 43.; Josef Fischer protiv Austrije, br. 33382/96, § 19., presuda od 17. siječnja 2002.; te Bulut protiv Austrije, br. 17358/90; § 49., presuda od 22. veljače 1996.)."

Kod primjene načelnih stajališta na konkretan predmet utvrđeno je da je zbog povrede zakona na štetu podnositelja kao okrivljenika, jer mu je u prvom stupnju sudio stvarno nenadležan općinski, umjesto županijski sud, njemu u korist podnesen zahtjev za zaštitu zakonitosti te mu je u ponovljenom postupku pred stvarno nadležnim sudom izrečena ista kaznenopravna sankcija koja nije bila teža ni prema vrsti ni prema visini.

S obzirom na to da je zahtjev za zaštitu zakonitosti izvanredni pravni lijek te ne predstavlja ni podnesak ni dokaz optužbe na koji je potrebno očitovanje obrane, okrivljenik (ovdje podnositelj) ne bi propuštanjem očitovanja bio doveden u nepovoljniji položaj, to tim više što je u konkretnom slučaju izvanredni pravni lijek podnesen u korist podnositelja i ekskluzivno je pravo glavnog državnog odvjetnika. Pri tome, člancima 509. - 514. ZKP-a/08 nije propisana obveza dostavljanja zahtjeva za zaštitu zakonitosti okrivljeniku, ni njegovom branitelju čak niti u slučaju kada je podignut na njegovu štetu, jer u takvom slučaju propisuje donošenje deklarativne presude s utvrđenjem povrede zakona, ne dirajući u pravomoćnu presudu.

Zakon o kaznenom postupku propisuje mogućnost predlaganja obnove kaznenog postupka i podnošenja prijedloga za izvanredno ispitivanje pravomoćne presude, čime je i okrivljenicima, pa i podnositelju, pružena mogućnost ulaganja izvanrednih pravnih lijekova. Stoga je prigovor podnositelja da je procesna jednakost stranaka i pravo na sud povrijeđena zbog nemogućnosti da podnositelj podnese zahtjev za zaštitu zakonitosti ili odgovori na njega, Ustavni sud ocijenio neutemeljenim.

Prilikom ocjene podnositeljevih navoda Ustavni sud je konzultirao predmet ESLJP-a Mihalache protiv Rumunjske ⁶te je, između ostalog, utvrdio da uzastopno vođenje dva kaznena postupka za iste činjenice, što predstavlja dupliciranje postupaka, može biti u skladu sa člankom 4. Protokola broj 7 uz Konvenciju, ako ponovno otvaranje postupka udovoljava uvjetima iz stavka 2. članka 4. Protokola broj 7 uz Konvenciju. Naime, ponovno razmatranje slučaja moguće je, među ostalim, ako je ono u skladu sa zakonom i kaznenim postupkom dotične države i ako je u prethodnom postupku došlo do bitnih nedostataka koji su mogli utjecati na rješenje slučaja, bilo u korist ili na štetu određene osobe. ESLJP "bitnom povredom" smatra samo ozbiljne povrede postupovnih pravila koje ozbiljno narušavaju integritet prethodnog postupka, zbog čega se postupak može ponovno otvoriti i na štetu optuženog, a ako se ponavlja u korist optuženog, priroda povrede procjenjuje se prvenstveno u smislu odgovora na pitanje je li došlo do povrede prava na obranu. ESLJP je i u predmetu Stavila protiv Rumunjske (br. 23126/16, presuda od 1. ožujka 2022.) ponovio da pogreške državnih tijela trebaju služiti u korist okrivljenika, odnosno da se ne smiju ispravljati na teret dotične sobe.

Imajući u vidu stajališta ESLJP-a u presudi Mihalache protiv Rumunjske, Ustavni sud je prigovor podnositelja o povredi načela ne bis in idem ocijenio očito neosnovanim, jer je do ponovljenog suđenja u istoj kaznenoj stvari podnositelju došlo zbog povrede zakona na njegovu štetu, uslijed čega je podnositelju presudio stvarno nenadležni sud, a glavni državni odvjetnik podigao, sukladno članku 468. stavku 1. točki 6. u vezi s člankom 19.c točke 1.a Zakona o kaznenom postupku⁷ zahtjev za zaštitu zakonitosti koji je presudom utvrdio osnovanim Vrhovni sud Republike Hrvatske te ukinuo prvostupanjsku i drugostupanjsku presudu i predmet vratio nadležnom sudu na ponovni postupak. U ponovljenom kaznenom postupku je podnositelju na temelju istog optužnog akta, presudom stvarno i mjesno nadležnog Županijskog suda, utvrđena krivnja i izrečena mu je ista kaznena sankcija prema vrsti i mjeri kao i u prvom kaznenom postupku koji je vodio stvarno nenadležni sud, dakle, nije strože kažnjen. Jasno je da se u razmatranom slučaju ne radi o nekom drugom kaznenom ili prekršajnom postupku u kojem bi podnositelju bilo ponovno ili istodobno suđeno za isto kazneno djelo ili prekršaj, već se radi o istom, jedinstvenom kaznenom postupku, koji je nakon pravomoćnosti i ukidanja po prihvaćenom izvanrednom pravnom lijeku podignutom u korist podnositelja krenuo ispočetka, na temelju istog optužnog akta. Suđenje podnositelju za jedno konkretno kazneno djelo u jedinstvenom suđenju okončano je jednom izrečenom kaznom koja nije izmijenjena u ponovljenom suđenju na njegovu štetu.

Zaključno

Neovisno o tome što se u slučajevima ponovnog kaznenog postupka nakon prihvaćenog izvanrednog pravnog lijeka doista radi o idem, dakle o odlučivanju o istoj kaznenoj pravnoj stvari - istom kaznenom djelu, na temelju istog činjeničnog supstrata i protiv istog okrivljenika, ne postoji onaj potrebni "bis", iako se to na prvu može zaključiti, jer se faktično prvi nezakoniti postupak smatra nepostojećim, na neki se način poništava, i dolazi do drugog, zakonito provedenog postupka koji ne smije imati za posljedicu teže kažnjavanje okrivljenika, odnosno strožu sankciju, čak niti u slučaju da je taj izvanredni pravni lijek podnesen na štetu okrivljenika. Ustavni sud je stoga odbio ustavnu tužbu podnositelja kao neosnovanu na temelju prigovora povrede načela ne bis in idem, kao i druge prigovore iz ustavne tužbe.

Ivana Đuras, viša savjetnica, Ustavni sud Republike Hrvatske